Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Mart 23, 2012, 12:56:56 am » |
|
** Stihovi Selimir RadulovićO TAJNI RIZNIČARA SVIH SUZA(TAD I OKRAJCI SVETA BEJAHU KRUPNE SENKE) Tebi, Skitaču moj, što ispunjuješ vek naš pohlepni, nek' zasja ovo sunce nade, radosno slovo o Jagnjetu Božjem, što iščupah iz večnog slova, Iz Knjige očeve, i smestih u srce svoje, uz pakleni kret četa idumejskih, Da znaš — da trčah za senkom, da držah vatru u rukama, da kićah predele puste i kružih, bez ključa, jadom zemljanim, Da usniš — to Dete u zrelosti svojoj, Izvor s kojega svi pismo vode i beše uz kamenje što oči imaše a ne viđaše, Da naseliš postelju Njegovu, carstvo mira i radosti večne i da, kao plamen sveće, što preseca trošnu i mračnu odaju, zasjaš u pustoši našoj! O, dane večiti, galilejski, što izrodi Blizanca smrti i ispuni srca naša, grabeći k sutonu večernjem, ka Gori, k poljupcu svesrdnom, k trenu kad i okrajci sveta bejahu krupne senke!(ŽALOSNA JE DUŠA MOJA DO SMRTI!) A predveče, kad diže se vetar vihorni, I povi se rašće, a mesec smanji na Nebesima. Kad darove rasu i odloži, Na tren, smrt svoju — pozna da svetli li, Sve tavniji su puti naši! I dok još beše greh plesnivi, Pre nego okrilati. Jer se kamenje Njegovo sirovo, neuglačano, surva U san od pene, u dubinu bez sna, Kad krišom, ulazaše Bog, A dolazaše Klonuli. I drhtaše kao dete malo! I plakaše kao dete malo! O, zar su vam oči tako otežale Da spavate kad približi se Izdajnik moj! I svi drugi što spavaju. Spavaju, što smestiše se u tesnu Kutiju smrti. Zar od šume ljudske Ne poznaste Boga svoga! Jer noću gledah i videh! Jer nođu slušah i čuh! O, ostanite ovde i bdite sa mnom! Da odu senke noći. Da ne govore Nema usta iskariotska! Sad kad po Zemlji noć tavnu razastire prostirku — Žalosna je duša moja Do smrti!PROLOŠKA
Jer na zemlji se, dušo moja, o, dušo Duše moje, kao lišće na drveću, kao tela Nesustala, smenjuju sinovi ljudski!
I
Kao što ratar vredni, radosna duša zemaljska, Dok vuče brazdu i baca seme zlatno, Usred zime, po mrazu, u susret ide Plodnoj žetvi i plodu zrelom što sjaji Na gumnu zamišljenom, noseć' ga kući svojoj. I kao što kormilar, neustrašivi, Sad smiren, u vrhu talasa koji preti, Bez straha pred snagom mora pobešnjelog I vetra kojeg se klone sva srca nezasita, Na kraju puta teškog vidi blago nebrojano. Kao što vojnik stasiti, hrleć' ka kiši Strela, i ne oseća i ne vidi rane svoje, Već hita k vencu pobednom, božanstvenom, Tako se i mi što, puzeć', pristupamo k Njemu, I ne uzmičemo ni samom smrću, I držimo se puta tesnog što vodi U život, ne predajemo lako. Jer, kao što se prvi, gdekad, podnevši truda, Vraća kući šaka praznih, bez roda zasluženog, A drugi, neretko, iako predan jedru svome, U susret ide steni, il' hridi nekoj, pod vodom, Tako i treći život izgubi i kad svlada I kad pobedi sve protivnike slavne! Pa se i mi, sad utešeni dobrom večnim, Što rastemo, sve hvaleći se, u nevoljama Našim, sećamo lanaca teških, rana Neiscelivih i leka tajanstvenog, Al' ne od bilja zemaljskog, nego od reči Poteklih s nebesa, jer ga ne drži ruka Lekara prostog, već večnost što kaplje S usne Prorokove — Jer je sve ovo što oko vidi znamenja lažnih Trag. A ono što ne vidi sad biva delanje Večno, dobro što vodi spasenju večnom!EPILOŠKA
Sad znam — Vreme ide, a ploda nema, brate moj, Najvoljeniji, ni dara zemaljskog nema. A disah tiho, još tiše. I o tome Pevahu anđeli nebeski i duša se Hranjaše vazduhom tajanstvenim. Sad znam — Na putu tesnom, malo je putnika, Brate moj, najvoljeniji. Jer, kao što lađu, bez kormilara, Talasi besni ljuljaju tamo-amo, Tako se i izgnanik slabi gubi u Nemiru života, kao sluga istinski, Niži od tvari svake. A šta je čovek, ako ne travka neuzrasla, Ne telo, ne duša, nego i telo i duša, Umiveni, kad vrhu samome streme,
Kao i Svesveti, u Knjizi neprolaznoj, Kad se, krilima dignu svojim, sve Po tragu oca, tamu raspršiv, u nebeskoj Stani utvrdi. Pa smiren, bez gneva, sve Praštajući, iz malog u veliki pređe Oblik i uze što mu srce želi I ukrasi se zelenog lovora lišćem. Sad znam — Došljak sam i prolaznik, kao i otac Moj. I otac njegov. I svi u molbi. Jer, ni na zemlji, ni na nebesima, Nema jačeg oružja od imena Njegovog. A u snu malom, u vrhovima drveća, Još ima svetlosti koja ne zalazi i reči Iza kojih suze teku! Selimir Radulović Svetlo iz očeve kolibe Izdavač Gramatik Beograd, 2011
|