sledeća tema »

[Angelina]

*





RADOMIR MILIĆ

Dalmakninac. Pjesnik i pisac.

Prohodao i progovorio na vrletnim obroncima Dinare. Proplivao u jadranskom plavetnilu.

Objavljivanje započeo u Splitu, a nastavio u Beogradu. Prve dvije knjige objavio kao Milić od Bačve, a ostale pod svojim punim imenom. Do sada objavio pet knjiga.

Članke objavljivao u raznim novinama i časopisima. Zapisima o jeziku zastupljen u stručnim izdanjima i na naučnim skupovima.

Od izdavača odavno digao ruke pa svoje knjige objavljuje sam, kao autorska izdanja.

Dizajnira i priprema za štampu knjige, časopise, monografije...

Živi i radi uz zemunsku obalu Dunava, neprestano sanjareći svoju Krku, svoj kamen i svoje more...

Radomir Milić

Crtež: Mihail Mile Kulačić

[Angelina]

*

RADOMIR M I L I Ć

OBJAVLJENE KNJIGE



         

MOGLE SU BITI PJESME

Prva objavljena knjiga Radomira Milića koja na samom početku, u uvodu, donosi pjesmu "Umjesto predgovora", neku vrstu zrelog programskog načela mladog pjesnika, tj. stav prema pjesništvu uopće. Pjesmarica stihova o ljubavi, stihova koji ponekad zvuče kao serenada, a ponekad kao stihovani spomenarski zapisi. Prevladava vezani stih.





BOMBARDAN U BEOGRADU
kolateralni zapisi Milića od Bačve

Zbirka zapisa nastalih tokom proljetnih noći u Beogradu zasutom "humanitarnim" natističkim bombama 1999. godine. Katkad reporterska, katkad literarna, često satirična i crnohumorna, posvećena "svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati". Sadrži i pjesnički dodatak "Stihija — Stih i ja" sa stihovima od kojih neki zavrjeđuju da uđu i u čitanke.





POSTMODERNA PO(J)EZ(M)IJA

Kultna knjiga. Od naslovne strane na kojoj zmija plazi po Njegoševom rukopisu (foto: Petar Vujanić), preko izvanrednih crteža Mome Kapora, autorovih "savjeta" i "egzemplarijusa" koji nude i neke do sada neviđene forme, latinskih poslovica koje su koliko grafički ukras toliko i dodatni sadržaj... do briljantnog završetka — niže se izvanredna, britka, oštroumna i sadržajna pjesnička kritika postmoderne i "postmodernista".





GORKI VIJENAC

Još jedna potvrda savremenosti i svevremenosti stihova "Gorskog vijenca" velikog vladike Rada, ispisana pjesničkim perom njegovog književnog potomka.
"Gorki vijenac" je spjev pisan njegoševskim stilom i njegoševskom mišlju. To je dopjevani, savremeni Njegoš u najboljem značenju te riječi "sočinjen milostivim ukazanjem presvijetle luče njeguške" i "rukopisan u crne dane i jošt crnje noći sred Bijela grada".





TEBI

Po svemu neobična knjiga. Jedinstvena. Neponovljiva. Knjiga bez korica i sa 4 naslovne strane sadrži 4 raskošno lijepa lista akvarel papira koji se rasklapaju u 32 čudesne stranice. Antologijska slikovnica stihova o ljubavi, bogato likovno ukrašena. Pjesmarica za gledanje i slikovnica za čitanje. Pravi užitak za estetske sladokusce.

Objavljenje knjge Radomira Milića

[Angelina]

*
Mogle su biti pjesme
Radomir Milić


LJUBAVNI MEDALJONI

Uvijek je pomalo rizično, i nije baš lako, govoriti o prvoj pjesničkoj knjizi i uopšte o prvim knjigama, bilo da se radi o prozi, bilo da se radi o poeziji. Mi sa iskustvom, koji smo pročitali dosta knjiga i o njima pisali, sa tim i kritičarskim i stvaralačkim iskustvom, razmišljamo o tome kakva će biti druga, sljedeća, pogotovo kad se radi o poeziji. Pitamo se da li će pjesnik u svom daljem stvaralačkom naporu slijediti tu liniju ili će tražiti neke druge poetske stvaralačke prostore.

Nakon čitanja ove zbirke pjesama lako je osjetiti da u ovoj poeziji izbija jedna eruptivna stvaralačka osjećajnost. Ova poezija ima svoje tematsko grananje, naravno, i motivsko; ima i svoje semantičke slojeve. Pjesnik samouvjereno iskazuje svoj stvaralački ego. Neprikrivena je personalnost pjesničkog subjekta. Nakon uvodne pjesme, na neki način i programske ("Umjesto predgovora"), slijedi jedan prozno-poetski pasaž u kome autor traga za suštinom, zaviruje u unutrašnjost "nedokučivu, varljivu". Ipak, ne nastavljaju se takvi prozno-poetski pasaži, nego dalje slijede pjesme jake ljubavne osjećajnosti, dakle ljubavna poezija ili još bolje rečeno — pjesme o ljubavi. Tu se iskazuju neprigušena osjećanja, otvoreno, i te pjesme su najčešće u rimovanoj formi. Ima više takvih uspjelih rimovanih ljubavnih medaljona. Jedan od njih je izuzetno uspjela pjesma:

Sanjarim svjetlost u tvome oku
u praskozorje
u svanuće
sanjarim zvijezdu previsoku
tonem u prazno iščeznuće...

U ovoj zbirci dolazi do ukrštanja motiva i prostora, mediteranskog (jadranskog — pjesnik je živio na moru) i kontinentalnog (beogradskog). Neki stihovi imaju prizvuk đačkih spomenara (u čemu ne vidim ništa loše). Bljesne ponekad i lijepa metafora, odnosno sintagma, poput ove: "davna Božija sjetva".

U ovoj poeziji, tačnije u nekim njenim stihovima, pokreće se jedno poetičko pitanje, pitanje koje je bilo jedno vrijeme dosta prisutno kod nas u tumačenju poetike naših romantičara (a ono je prisutno i u još nekim našim književnim pravcima), gdje se govori o tome da poeziju piše bol. Tako imamo i ovdje recimo stih: "samo se nesretnik pera laća", ili drugi: "olovka šara srcem od žuči".

Čitajući pjesme u ovoj zbirci nailazimo na preispitivanje, odnosno napore stvaraoca pjesnika da preispituje odnos prema ljubavi, odnos prema pjesmi, pjesnik je i uopšte zapitan nad smislom pisanja. Neke pjesme su, kako bi se to reklo, "produženog trajanja", produžene lirske deskripcije, kao što je "Jama u srcu" i neke druge. Čini mi se da su dosta uspješnije i efektnije kraće pjesme, pjesme gdje progovori iskrena poetska osjećajnost. Takva pjesma je pjesma "Ruke" i još nekoliko izuzetno uspjelih pjesama (jedna od njih je ona koju sam ranije naveo). Ima i pjesama koje, kad ih čitate, poprime dodatno sazvučje, zazvuče tako kao da do vas dopire zvuk neke šlagerske melodije. Takva je pjesma, recimo, "Čarobni orah".

Uglavnom, radi se o poeziji, o pjesmama koje su jakog ritma, jakog i silovitog ubrzanja. U ovoj poeziji, kako rekoh, prepliću se dva miljea, taj mediteranski, primorski i kontinentalni. To se ogleda i u samoj leksici koja se upotrebljava u ovoj poeziji. Drugo, ima nekih pjesama u kojima se struktura pjesme zasniva na opozitima, na antonimima, recimo plavo-crno u pjesmi "Sudbina".

Jedno od osnovnih osjećanja u ovoj poeziji je sjeta, žal za prohujalim, pa moglo bi se, bar moj je takav osjećaj, doživljaj te poezije i u dobroj mjeri, s obzirom na to sve što se dogodilo, što je prošlo, i ono dobro, a i ono zlo je podstaklo jedan naglašen pjesnički pesimizam.

Dosta je pjesama o mladosti, moru, o izgubljenom zavičaju. Ima pjesama u kojima su u naslovu istaknuti lirski junaci (stvarni ili fiktivni, izmišljeni), recimo kao što su pjesme "Gordana", "Margaret", "Ena". To su pjesme u kojima prošlost govori, ponekad grčevito i bolno. Ima pjesama gdje se ti doživljaji naširoko opserviraju, kao što su "Nema naslova, ničega nema" ili "Noć koja nije imala jutro". Dakle, riječ je o pjesmama koje su dosta razvijene i sa tim naglašenim deskriptivnim elementima. Ipak, u većini pjesama govori srce, govori jedna mladalačka samouvjerenost, mada je sve to, kako već rekoh, često pomiješano sa bolom.

U mnogim od ovih pjesmama govori samoća, govori pjesnički subjekat koji traži sebe u jednom drugom vremenu i jednom drugom prostoru.

dr Mićo Cvijetić

Pročitajte šta je o knjizi napisao Milosav Buca Mirković

[Angelina]

*
Izbor iz poezije Radomira Milića
Mogle su biti pjesme


UMJESTO PREDGOVORA
 
Čemu svo to takmičenje
Ko je bolji, ko je jači
Čija pjesma bolje zvuči
Čija pjesma više zrači
 
Pet za ritam, tri za rime
Značaj čet'ri zarez jedan
Pet za umjetnički dojam
Zar da brojkom budem vrijedan
 
A stvari su tako proste
Kad se tiču poezije
Kvadrat kruga ne postoji
Pjesma jeste ili nije


***

Sanjarim svjetlost u tvome oku
u praskozorje
u svanuće
sanjarim zvijezdu previsoku
tonem u prazno iščeznuće...


***

Kako
i zašto
jesmo li krivi
jesmo li mogli i nešto više...
U sretnoj ljubavi čovjek živi
u onoj drugoj pati i piše...


***

Nisam te smio ljubiti
želju sam morao ubiti
kratko ti ruku stisnuti
i kao lopov klisnuti...
Ovako, voz je prošao
ja kući nisam došao
žedan u vodi sam skapao
jer sam ti usne takao.

[Angelina]

*
Izbor iz poezije Radomira Milića
Mogle su biti pjesme


***

Otkidam slova sa mrtve duše
razgonim tminu, ona se vraća
Mjesec se smješka, zna on to dobro
samo se nesretnik pera laća

Znam da je neće vratiti rime
i da se sutra za juče plaća
Stihovi zovu, jači od mene
oni su moja zaludna daća

I mada znam da nema svrhe
prošlost mi često u misli svraća
Olovka šara srcem od žuči
svake je noći za stih-dva kraća


***

Postoji jedna bolna misao
koja ne zna za izuzetak
O čemu god da budem pisao
uvijek je najljepši
početak


RUKE

Mojom se sobom noćas
roje čudesni zvuci
igra žića i smrti
u tvojoj malenoj ruci.

Kao što utopljenik
nazdravlja novom danu
ja budan čekam zoru
na tvome malenom dlanu.

Rukama tvojim voljen
ni posljednji, ni prvi
nudim ti sebe i šapćem
pomiluj ili smrvi.


BIĆU TU

Kada se zamrači nebo nad gradom kojim hodaš
Kad više ne bude nikog koga bi mogla da probaš
Kad tvoje dječije lice dobije prvu boru
Kada budna i sama dočekaš prvu zoru
Ja biću tu

Neću se javiti, neću te gnjaviti
Neću te zvati, neću se dati
Neću te gledati, nećeš mi trebati
Neću te voljeti, nećeš me boljeti
Neću ti prijetiti, neću se svetiti
Tek, biću tu

[Angelina]

*
Izbor iz poezije Radomira Milića
Mogle su biti pjesme


MOJE PJESME

Moje će pjesme, valjda
ostati poslije mene
iz mora u kom skončam
izaći poput pjene.

Raznosiće ih vali
da čitav svijet ih vidi
i ljuljati ih nježno
i razbiti o hridi.

I trebaće im tada
ko davljeniku slamka
žar jednog srodnog srca
poznata uspavanka.

A srca biti neće
za moje tužne rime
u bezdan zaborava
sahraniće ih plime.

Opet će biti isto
kao što bješe prije
a moja mrtva slova
ko da ih bilo nije.

Pa ipak, stihovi moji
cvjetaju tu — u meni
ranama mojim dišu
rastu u vlažnoj zjeni.

Hrane se umornim srcem
što izdišući jeca
moje su pjesme moja
mrtvorođena djeca!


MOJA NAJBOLJA PJESMA

Pitanje svakog novinara:
"Pjesniče, koja je Vaša najbolja pjesma?"
Odgovor svakog pjesnika:
"Sve moje pjesme su moja djeca,
svaka je na svoj način draga."
Ja svoju najbolju pjesmu imam
nijedna druga joj nije ni sjena
jedina nikada završena
jedina koje ovdje nema.
Nema je jer ne postoje riječi
ni najuzvišenije rime
dovoljno dobre za moju najbolju pjesmu
za nektar moje duše
za žubor mojih arterija.
Ona je sav moj ponos
i svemu mome daje smisao.
O, da
imam ja svoju naibolju pjesmu
nijedna druga joj nije ni sjena...
A ovi stihovi koje pišem
samo su loše pjesme o mojoj najboljoj pjesmi
jedinoj
koja nikada neće biti napisana.

Preuzimanje knjige Radomira Milića "Mogle su biti pjesme" u elektronskom obliku

[Angelina]

*
Bombardan u Beogardu
kolateralni zapisi Milića od Bačve


IRONIJSKI LANAC ASOCIJACIJA

Većma publicističko negoli literarno delo ili "delo na delu" svakodnevice i svakonoćnice jedne agresije i jedne odbrane, "Bombardan u Beogardu" Milića od Bačve, alias Radomira Milića, neprestano proizvodi jedinu moguću književnost u nemogućim uslovima divljačkog, strvoderskog, bombaškog serijala Natofašističke armade nad Beogradom i zemljom Srbijom. A Srbija, kao što kaže možda baš kolateralna, pokadšto guslarska pesma: "Nije mala, nije mala, triput ratovala / I opet će, i opet će, ako bude sreće"! Daleko od bilo koje fizičke, metafizičke, pučkoškolske, plebejske sreće, Srbija se u proleće, nadomak leta 1999. godine, našla u nesravnjenom, u besprimernom okruženju vazdušnih pirata i tehnoloških dželata, ne videći kraja svim svojim stradanjima u najkrvavijem od svih vekova.

Tu i takvu Srbiju, martirsku, a opet tvrdoglavu, napadnutu "od zla oca i od gore majke", a opet nepokornu, Milić od Bačve projektuje u sekvencama koje imaju svoj dokumentarni brio, ali tako zamašno, tako doživljeno i tako ironično preliveno da se odista oseća netom proživljena orvelovska dramaturgija nemogućeg u mogućem. Pod strujnim, naoko lakorečivim, a u stvari magnetnim perom Milića od Bačve, ništa nije belo niti crno, ružičasto ni vrano, jer se sa ratom, sa ratnim nevoljama i dramama, bdenjima i htenjima, živi dijalektički nesporno kao u svakoj zadatoj, mogućoj situaciji. "Život nije što i polje preći", zapisao je Pasternak. Ali, evo gde jedan svedok, jedan učesnik zadatog ratnog življenja, prelazi dane i noći kao prostorne kategorije i, svedočeći šta je obeleženo i šta je bombardovano, daje sijaset odgovora na iskošeno, dijabolično, orvelovsko pitanje koje je opet, apsurdima za volju, prevashodno njegoševsko: "Što je čovjek, a mora bit' čovjek".

"Bombardan u Beogardu" se ukazuje kao materijal za jedan intimistički, antiratni, protivgradni roman, ali srećom ne upada u zamku književne konjunkture koja nas već preplavljuje i obeshrabruje svojom dnevničkom, pretencioznom retorikom, bez pravog, pravoslavnog promišljanja, a na niskoj, sebeljubivoj ravni pisanja o ratu po svaku cenu i u bescenje. Ono što izdržava sumu stvarnosnih ili bdeonički nadahnutih stranica (sekvenci, vinjeta, detalja, zapisa) ove knjige, upravo je ironijski lanac asocijacija koji se, opet živo i živopisno, ukršta sa orvelovski satiričnom konotacijom. Doseća se, ne bez dvostruke asocijacije, autor ove neobično obične, skoro reporterski zadihane pa primirene knjige, jednog sjajnog eseja koji počinje ništa manje neobično običnom rečenicom: "Dok pišem, visoko civilizovani ljudi lete nebom iznad mene sa namerom da me ubiju." Esej je napisao i potpisao autor koji se zove Erik Artur Bler, sa pseudonimom Džordž Orvel. Dakle, i ovde, u slučaju čudovišnog nasrtanja na jednu malu zemlju na brdovitom Balkanu, mastodontski cinizam Blera, predsednika engleske vlade, neumitno je demaskirao njegov zemljak, ali ne i njegov podanik.

Uz dokumentarno-ironično štivo koje ima svoju homogenu književnu formu, jednu vrstu uvrnutog, sinkopiranog dnevnika, Milić od Bačve ispisuje i seriju pesničkih komada, oštrih i oštroumnih pesama pod neodoljivim naslovom "STIH I JA" (STIHIJA). Činilo se recenzentu, u prvi mah i pri prvom čitanju, da je to neka druga knjiga ili "isto to, samo malo drukčije". Međutim, kada se rukopis čita unatraške kao, recimo, Pavićeva barokna knjižurinica "Hazarski rečnik", dobija se veoma uzbudljiv, koliterarni sadržaj u već sadržanom štivu i pismu Milića od Bačve. Stoga veoma rado preporučujem ovaj zanimljivi, mestimično originalni rukopis za štampu i objavu, a ironično, koliko i melanholično posvećen:

"...svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati..." Milosav Buca Mirković

Pročitajte šta je o knjizi napisao dr Mićo Cvijetić

[Angelina]

 *
 Bombardan u Beogardu
 kolateralni zapisi Milića od Bačve
 
 STIHiJA


 * * *
  
 Dok nad mojom glavom nebo sramno gori
 Bolestan od tuge ja tragam za spasom
 Čekam da Evropa stara progovori
 Kroz urlanje bombi probijam se glasom
 Ne, ne tražim ruku, nego ruku nudim
 Za spasenje duše vaše, a ne moje
 Ja ću i kad umrem miran da se budim
 A vi ćete sniti svoje nespokoje
 Ne brinem za Švabe, oni će se snaći
 Baš kao i nakon oba svjetska rata
 Savjest, stid, sramota... njih neće pronaći
 Oni će im lako zatvoriti vrata
 Šljam stare Evrope, sad Amerikanci
 Prespavaće mirno sve što ikad bude
 Neće im u snove doći Indijanci
 Ni atomske bombe neće da ih bude
 Ali vi, narodi stari i veliki
 Što pamtite jezik Shakespeare-a, Voltaire-a
 Zar će vas povesti čovjekoneliki
 Pljunuti na svjetlost vaših slavnih pera
 Vaši sveti preci popadaće s neba
 Trunuće u tami vaše sramne sjene
 Zar hoćete tako, zar to ikom treba
 Monsieur tebe pitam, tebe gentleman -e
 Vaša hladna srca u devetom krugu
 Vrištaće u grču grozne agonije
 Jer ste bijedne sluge svojih bivših slugu
 Gole podrepine bivše kolonije
 Vaša će se djeca rađati bez duše
 Rađaće se jadna, sa pečatom srama
 I kad strašne more počnu da ih guše
 Stići će ih kletva upućena vama
 I sanjaće svake bogovetne noći
 Oči moje nikad nerođene kćeri
 Što će nebom sjati blage, u samoći
 I gledati Zemlju kojom hode zvjeri
 Pomoz Bog Evropo, zbogom stara damo
 Umrla si brzo, k'o leptir na dlanu
 Tvoja duša gasne i živi još samo
 Vatrom koja plamti ovdje, na Balkanu


 * * *
 
 mala Milica, trogodišnja djevojčica
 iz beogradske Batajnice
 sinoć je bila meta
 možda je sunce dječijeg oka
 privuklo pažnju hrabrog pilota
 koji je lansirao raketu
 možda je imala papirić-metu
 na svojim malim leđima
 možda je bila vojni cilj
 jer, molim vas
 za dvadeset godina
 mogla je roditi sina
 za još dvadeset
 to je mogao biti vojnik
 pa zašto čekati četrdeset godina
 bolje na vrijeme spriječiti
 Neosporno
 Analitički
 Tačno
 Opravdano
 možda je bila kolateralna šteta
 usputni nusprodukt
 popratna pojava
 koju će pokriti izvinjenje
 na formularu F-135/44c
 predviđenom za takve slučajeve
 pilot-vinovnik dobiće povišicu
 jer se rad tokom vikenda dodatno plaća
 nakon rata dobiće orden za hrabrost
 što će se za rever časne uniforme
 grčevito držati ručicama
 male Milice, trogodišnje djevojčice
 iz beogradske Batajnice
 ispod ordena
 u grudnom košu
 njegova androidna kardio-pumpa
 radiće bez ikakvih smetnji još dugo
 predugo
 možda će ponekad loše sanjati
 možda
 možda će jedne nedjelje
 pri izlasku iz drive-in crkve
 kroz prozor kola
 ubaciti novčić u automat za oprost grijehova
 zatim jedan click na opciju God's forgiveness
 (slijedi dobro poznato Are you sure? — Yes)
 na ekranu će se krupnim slovima ispisati
 God bless you
 i sve će biti O.K.

______________________
 
 drive-in, engl. (prostor ili objekt u koji se ulazi automobilom)
 click, engl. (klik, škljoc, kvrc)
 God’s forgiveness, engl. (Božiji oprost)
 Are you sure? — Yes, engl. (Da li ste sigurni? — Da)
 God bless you, engl. (Bog te blagoslovio)

[Angelina]

 *
 Bombardan u Beogardu
 kolateralni zapisi Milića od Bačve
 
 STIHiJA


 * * *
 
 Moje su psovke moji svici
 Kroz tamne vjekove svevidici
 Svetinje moje, moji branici
 Jezika moga spomenici
 pamti moj jezik bune i ratove
 bezglava trupla, preklane vratove
 beskrajni hropac mojih praočeva
 što još se trzaju s krvavih kočeva
 crninom zastrte majke i žene
 lomače grešno raspepeljene
 zgažena sunca dječijih lica
 horde koljača djecoubica
 kada se sve to ponovo zgodi
 kad se zlo opet oslobodi
 iz rodne jame bezdanovke
 sukljaju k nebu kletve i psovke
 kad mi od ognjišta naprave krater
 psujem sve redom
 oca i mater
 rodbinu, pretke, kumove, ženu
 djedovu sliku, babinu sjenu
 sestrina njedra i ruke bratove
 povojni jastuk, majčine svatove
 zalogaj svaki i krušnu mrvu
 krvavo sunce i zoru prvu
 plačem
 i psujem
 i kletve sričem
 udaram riječima kao bičem
 derem se, jecam, krkljam i vičem
 ja vrištim, urlam, grcam
 ja ričem
 proklinjem sunce što vas je grijalo
 jelo i pilo što vam je prijalo
 jutro što vas je zateklo budne
 sve vaše knjige uzaludne
 prokleta bila svaka vam želja
 nemali sreće ni veselja
 proklete vaše satrapije
 monstrumi
 rugobe
 krvopije
 od dječijih jauka niste prezali
 psi vam se mesa napotezali
 moja vam groblja kolijevka bila
 o, zora vam se onejutrila
 što meni snujete, sve vaše satrlo
 zlotvori, sjeme vam se zatrlo
 Moje su psovke moji svici
 Kroz tamne vjekove svevidici
 Svetinje moje, moji branici

[Angelina]

 *
 Bombardan u Beogardu
 kolateralni zapisi Milića od Bačve

 STIHiJA


 * * *
 
 Čiko, bila sam dobra
 slušala mamu i tatu
 nisam naljutila baku
 i nisam smetala bratu.
 
 Čiko, zar nisi gledao?
 Sama sam oprala rukice
 ručala, mlijeko popila
 i očešljala lutkice.
 
 Čiko, zar su te slagali
 da nisam igračke vratila?
 Čiko, zar sam ti smetala
 dok sam na noši kakila?
 
 Čiko, šta sam uradila?
 Zašto sam bila kriva?
 Zašto sam sada sama
 i više nisam živa?
 
 Prošlo je puno dana
 niko me nije poljubio
 ni brat, ni tata, ni mama...
 Čiko, što si me ubio?
  
 
 * * *
 
 Ne dajte, rođeni moji
 Da vam poteku suze
 Ne dajte crnoj boji
 Da djeci sašije bluze
 
 Nisam ja bio junak
 Ni sjena toga, ni odjek
 Noću — pjesnik i čudak
 A danju, uglavnom, čovjek
 
 Pamtite da sam bio
 Pjevao, pričao, disao
 Prečesto noćima bdio
 Uzalud tražio smisao
 
 Gorku sam kavu pio
 Između gutljaja pisao
 Zanesen rimama snio
 Kad su mi zgazili misao
 
 Znajte da nisam pao
 Mene su grubo srušili
 Ja nisam život dao
 Nisam, mene su ubili

[Angelina]

*
Postmoderna po(j)ez(m)ija
Sačinio i začinio Radomir S. Milić






POSTMODERNA


Priručnik
Radomira S. Milića
s pripadajućim egzemplarijusom

zašećeren crtežima
Mome Kapora


Beograd, 2006.

[Angelina]

*
Postmoderna po(j)ez(m)ija
Sačinio i začinio Radomir S. Milić






      Ko sve poje, zašto ne bi i TI
      Pridruži se, nek' Prazninom sija
      Biser-svila od najlonskih niti
      POSTMODERNA neka PO EZ IJA



UVOD

Ušli smo u novi Milenij. Milenij ostvarenja svih dugogodišnjih snova čovječanstva. Milenij ljudskih prava i demokratije. Milenij u kom će se ostvariti davnašnji san da svi ljudi stvaraju Poeziju! Htjeli biste biti Pjesnik? Ko Vam smije uskratiti to pravo? Neki bi da pišu, a Vama "šipak"? Zar bi to bilo demokratski? Priče oko talenta, izabranosti, elitizma i sl. zaboravite. Lažu Vas. Htjeli bi sve za sebe. Tehnološka smo civilizacija, zar ćemo se pozivati na talent? Zar ćemo se vratiti u mrak srednjeg vijeka? Nikako! Ako to želite, postaćete Pjesnik i gotovo!

Kako? Jednostavno. Na Zapadu već odavno (a odskora i kod nas) postoje razne škole tzv. kreativnog pisanja. Nije to praktično. Osim što ne postoje u svakom naseljenom mjestu, te škole nisu baš ni jeftine. E, upravo zato i postoji ovaj Priručnik! Umjesto znatnog troška koji zahtijeva pohađanje čak i sasvim kratkih kurseva kreativnog pisanja, nabavite samo ovaj Priručnik. Najjeftinije! Najefikasnije!

Priručnik je pisan tako da ga svi mogu s lakoćom razumjeti i koristiti. Ipak, postoje dvije vrste ljudi koje će ovaj Priručnik najviše obradovati. Na jednoj strani su oni koji su (iz bilo kojih razloga) već odlučili da postanu Pjesnici, samo ne znaju kako bi to mogli ostvariti, a na drugoj svi oni koji ne znaju šta bi sa Sobom (a htjeli bi biti Neko i Nešto). Moj savjet: ako ne znate šta ćete, postanite Pjesnik Postmoderne!

Izuzmemo li nekoliko postmodernista koji su to postali na staromodnim načelima (vođeni unutrašnjim osjećajem), svi ostali su tu stigli isto onako kao što ćete i Vi. Htjeli ljudi biti Pjesnici, čvrsto odlučili... i postali Postmodernisti.

Šta su Oni bolji od Vas?

P. S. Mada je ovaj Priručnik namijenjen budućim Pjesnicima, jednako uspješno ga mogu koristiti i budući Slikari, Vajari, Muzičari... Naravno, ne u bukvalnom smislu. Ako su dovoljno "bistri" da uhvate osnovnu nit Priručnika, lako će ga "prevesti" na svoje područje.

[Angelina]

*
Postmoderna po(j)ez(m)ija
Sačinio i začinio Radomir S. Milić


OSNOVNI POSTULATI POSTMODERNE*

Da biste bili Postmoderni, morate po svaku cijenu biti moderni (ma šta to značilo). I ništa više. Ovo je jedino pravilo koje ni u kom slučaju ne smijete narušiti. Condicio sine qua non. Izgubi li POSTMODERNA ono MODERNA, sve što će preostati je POST. Kruh i voda.

Sva ostala pravila koja su važila u poeziji prije Vas, morate odbaciti. Ne smijete donositi ni Svoja nova pravila. Morate se naviknuti na igru bez pravila.

Ne smijete se obazirati na mišljenja drugih, ma kakva ona bila. Svi koji Vas pohvale samo dokazuju da su sami pametni i moderni, da su Shvatili. To sa Vama nema veze. Oni drugi dokazuju da su staromodni kreteni koje je pregazilo vrijeme. To sa Vama nema veze.

Da bi Vaša Poezija bila čitana, morate je čitati. Gdje god možete. Internet, televizijske i radio stanice, poetske instalacije, hepeninzi, performansi... Sve dok ne dokažete da je Vaša Poezija najčitanija. I nakon toga, za svaki slučaj.

Da biste za života ušli u anale, morate autoritetima prilaziti sa analne strane. —

______________________

* Ovih pet osnovnih poslulata morate ne samo naučiti napamet, nego se sa njima saživjeti tako da oni postanu dio Vaše prirode. Oni su temelj. Svi ostali savjeti, pravila ili preporuke u ovom Priručniku su samo nadgradnja koja se oslanja na te temelje.

Preuzimanje knjige Radomira Milića "Postmoderna" u elektronskom obliku

[Angelina]

*
Milić Radomir
Gorki vijenac

[Angelina]

*
Tebi
Radomir Milić






OVO SU TVOJI STIHOVI
JA SAM IH SAMO ZAPISAO


Pisati stihove u jednoj ovakvoj epohi, pogotovu "obične ljubavne pesme", prava je hrabrost. Obred, žrtva, inicijacija. Strašni izazov demonima cinizma. ... Branislav Matić nastavak teksta » » »

[Angelina]

*
TEBI
Radomir Milić


JEDINSTVENA POJAVA NA UMETNIČKOM NEBU

...Posve neobična knjiga prepuna prijatnih iznenađenja. Malog formata (120 h 160 mm), omotana trakom na kojoj piše: "Tebi".

Da biste je prelistali, svlačite traku i... u ruci vam se nađu četiri knjižice koje je traka držala na okupu. Vidite četiri iste naslovne strane (i naslov na svakoj isti: "Tebi"). Ipak, razliku čine podnaslovi: "sa kojom svi stihovi postaju pjesme"; "bez koje ovi stihovi ne bi postojali"; "bez koje ovi stihovi bezglasno samuju"; "kojoj su stihovi jedini dom, zauvijek"). Otvarate prvu knjižicu i shvatate da je to jedan list presavijen tako da čini osam malih stranica. Razmotavate i drugi list, i treći...

Pred vašim očima otvara se prostor bogato ukrašen slikama Prerafaelitskog bratstva: Vilijam Moris, Dante Gabrijel Roseti, Lord Frederik Lejton, Henri Volis... Među slikarskim platnima, crtežima, tapiserijama, ukrasima... kao da lebde pergamenti sa stihovima ispisanim ćiriličnim krasopisom. Sve stilski ujednačeno i izvanredno sjedinjeno u celinu (verovatno zato i piše da je ovu knjigu "sastavio" Radomir S. Milić). Dok pod prstima osećate prijatnu teksturu kvalitetnog akvarel papira, znate da u rukama držite nešto zaista posebno.

Jedinstvenost i posebnost ovog likovno-pesničkog dela ne iscrpljuje se u spoljašnjem izgledu, u opremi. Mada na prvi pogled pleni izgledom, nudeći obilje divnih slika i likovnih detalja, ovo je ipak zbirka stihova. Oni se nižu, lepršavi, romantični, setni... rakićevski odmereni u količini (ponegde tek stih ili dva, kao ukras: Ovo su tvoji stihovi / ja sam ih samo zapisao...). ... Ivana Žigon nastavak teksta »

  

PESNIČKI LISTOVI

Pesnik Radomir Milić pojavljuje se u poeziji uvek u drugom ruhu, pa se čini da se pod tim imenom javlja više pesnika. U tim raznovrsnim oblicima nepromenjiv je i uvek nov samo njegov pesnički dar.

Sada se pojavio u novom obliku, drukčijem od svih pređašnjih i sadašnjih. Nije izdao novu knjigu, nego novu poeziju u listovima kakvi su se nekada pisali i slali kao poslanice prijateljima i vladarima, ili su se tajno odnosili na ruke obožavanim gospama. Na njima ne piše ime gospe kojoj su upućeni. Na svakom listu je tajno ime i adresa — Tebi.

Ime pošiljaoca je takođe skriveno. Njegovi tanko izgravirani inicijali jedva se mogu naći upleteni u raskošne ukrase ornamenata i slika.

Sve to pesničkim listovima daje draž tajne. Gledalac i čitalac ima utisak da mu je u ruke nenadano dospelo nečije tajno ljubavno pismo. I posle dugoga gledanja i čitanja, odgonetanja i nagađanja, listovi ostaju tajna, ona najlepša tajna koju sadrži svaka umetnost, naročito poezija.

Listovi su skladan spoj slika i pesama. Ne zna se gde počinje slika i gde završava pesma. Užitak koji može imati gledalac i čitalac razgledajući ove listiće može biti pravi umetnički doživljaj, kao i uvek kada se čovek nađe pred lepotom. Lepota i nije ništa drugo nego ono čega se čovek nikada ne može nagledati.

Poezija Radomira Milića nastanila se na listovima poput onih koji se mogu naći u starim spomenarima.

Među raskošnim slikama i ornamentima može se naići i na raskošno lepe stihove, kao u pesmi "Zaspi...":

Ispruži se na divan
zatvori oči, zaspi
u san utoni divan
snovima stvarnost zaspi

Ovo su najpunije i najzvučnije rime u našoj poeziji. One odjekuju u pesmi kao jeka istim glasom, ali potpuno novim pesničkim smislom i značenjem.

Stihovi su prosuti na četiri pesnička lista koji se rasklapaju, svaki na osam strana. Njih povezuje jedna traka, jedna poezija i jedan istančan osećaj za sliku i slikarstvo.

Zadivljuje činjenica da se na tako malo prostora može naći tako mnogo sadržaja i lepote. Mile Medić

[Angelina]

*
Tebi
Radomir Milić


ZASPI
 
Ispruži se na divan
zatvori oči, zaspi
u san utoni divan
snovima stvarnost zaspi
 
i ja ću nemir zbiti
u tren, kad duša usne
i tada će se zbiti
ljubiću drage usne...
 
U osvit noćnog skupa
na drhtaj tvoga java
mi sanjaćemo skupa...
Snovi su naša java.


BEZ TEBE

Protiče vrijeme bezvremeno...
Tinja divota bezdivotno...
Pletu se misli besmisleno...
Promiče život beživotno...
 
Nižu se snovi besanovno...
Grči se tijelo bestjelesno...
Lutam u stihu bestihovno...
i sve je prazno — bestebesno.
 
Bez tebe sve je besmislica
dane mi ždere bezdanica
snovima hara besanica...
Dokrajčiće me bestebica.