Angelina
|
 |
« poslato: Mart 26, 2012, 09:27:19 pm » |
|
** LJUBIŠA SIMIĆLjubiša Simić je rođen 31.07.1970. godine u Tularu, kod Leskovca. Završio je srednju Medicinsku školu u Leskovcu i studirao istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je četiri zbirke pesama: "Tamo vamo" (za odrasle), "Mače Naopače", "Uzbuna" (na srpskom i nemačkom jeziku)i "Maraton". Dobitnik je više književnih nagrada za svoja književna ostvarenja: Treću nagradu u JKP za poeziju za decu (1991), Prvu nagradu u UP7 za poeziju za decu (2000), iste godine Treću nagradu u JKP za poeziju za decu, Bronzani Orfej 2001, Zlatni Orfej i Kočićevo pero za 2010. godinu, za pesmu "Tamo vamo" koja je prozvana himnom dijaspore, Književnu nagradu Sime Ćučića za pesništvo za decu i Misaonik za 2011 i 2012. godine dobitnik je književne nagrade Mihailo Ćupović koju dodeljuje Udruženje književnika Srbije. Član je Udruženja književnika Srbije, Literarnog društva Hesena i predsednik je Udruženja pisaca "Sedmica" iz Frankfurta na Majni. Aktivno učestvuje u svim aktivnostima usmerenim na očuvanje srpskog jezika, kulture i identiteta u rasejanju. Od 1991. godine živi i radi u Frankfurtu na Majni.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Mart 26, 2012, 09:57:14 pm » |
|
** U Z B U N A Ljubiša Simić DRAGA DECO Na poklon vam dajem stihove ove Za osmeh na licu, za lepše snove Da vam detinjstvo bezbrižno bude Od sebe gradite dobre ljude Dečice draga, verni drugari, Kažu da je detinjstvo u stvari Najlepše doba, bajka života, Zašto da prođe takva lepota? Nek ide vreme, nek godine lete, U srcu večno budite dete. Ljubiša Simić Uzbuna | Korice i oblikovanje knjige Spomenka Alečković | Newpress | Smederevo 2009
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Mart 26, 2012, 10:12:18 pm » |
|
** Stihovi za decu Ljubiša Simić UZBUNA
UZBUNA Iz Afrike novost stiže Sve što hoda, leti, gmiže Od Sahare do Angole I Bocvane tamo dole Neće lako da se smiri Panika se svuda širi Nasta haos, izbi buna Nestala je lavu kruna. U toj zbrci i gunguli Dok bananu majmun guli U Africi u toj suši Besan lav se naroguši Pa zaurla iz sveg glasa Ko stotinu ljutih pasa Hitno kruna da se nađe, Nastradaće svi zbog krađe! Prepale se silno zveri Hijena se podlo ceri Iskolači žaba oči Antilopa u vis skoči Načuljila zebra uši Žirafa se u nesvest sruši! Zavijati kojot stade Sa drveta majmun pade. Slonica se ko prut trese Strah ne može da podnese
Nosorog niz polje štuče Baš velika bruka puče Kakve nigde bilo nije Noj u pesak glavu krije. Svi istinu dobro znadu Dok spavaše lav u hladu, Sanjao je hranu raznu Tu mu neko krunu maznu.
ŽUTI MRAVI
Pokraj mesta zvano Ploče Neviđena kavga poče Izbio je haos pravi Zaratiše žuti mravi Da odluče to ne mogu Kako da se mole Bogu Predlozi se silni množe Al nikako da se slože Jedni vele da se klanja Kraj mravinjka nasred panja Drugi neće ni da čuju Da se krsti savetuju Trećima je to na duši Da se lula mira puši A ostali samo ćute Dovoljno im što se žute Žuti mravi zaratiše Svoj mravinjak porušiše A da shvate to ne mogu Da se mole istom Bogu!
Ja za Zeland nisam čula To je neka priča trula Lud je svako ko se boji Novi Zeland ne postoji Veliki se problem reši Sve ovčice to uteši Vratiše se srećne kući Svaka pesmu pevajući Ne postoji bolja vuna Od svrljiškog mekog runa Tako kažu, tako vele Iz Svrljiga ovce bele
UDAVAČA LIJA
Brigu brine jedna lija Svakim danom sve starija Udaše se mnoge lije Samo ona jošte nije Dolaziše svakog dana Prosci mnogi sa svih strana Pa se lija uobrazi Poče manu da nalazi Prosio je medved Čeda Nudio joj saće meda Nije htela ni da čuje Da je trapav rekla mu je Zaprosi je neki zeka Došo beše iz daleka Njemu lija zapevuši "Dugački ti zeče uši" Da je ženi i pas htede On ne valja, kosti jede Mačak beše mnogo mali Školska sprema vuku fali U jarca je smešna brada Ovan joj se ne dopada Sa proscima šegu tera Pa ih tako sve otera
Odavno već prosca nema Sad darove džabe sprema Ne prosi je niko više Liju svi zaboraviše
BRIGA IZ SVRLJIGA
Ovih dana u Svrljigu Ovce brinu tešku brigu Javili su iz Prokuplja Zelandska je vuna skuplja Kakva bruka, kakva šteta Takva vest iz belog sveta Po Svrljigu da se širi MI SUMNJAMO U TAJ ŽIRI! Uvreda je ovo teška Mora da je neka greška Ne sme da se toleriše Bela stada poručiše U Svrljigu loše stanje Saziva se zasedanje Ovaj problem da se reši Da se vidi ko pogreši Zasedaju mudre glave Grešku ovu da isprave Najmudrija među njima Devedeset leta ima To je jedna ovca stara O vratu joj dva čaktara U uho se sve pretvori Kada poče da govori
SAVET
Ne uzimaj drogu Skljokaće te s' nogu Ko puši cigare Pluća mu se kvare U dimu se guši Svoje zdravlje ruši Ko alkohol pije Dug mu život nije Zato slušaj sine Jedi vitamine Bićeš snažan, velik I zdrav kao čelik
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Mart 26, 2012, 10:19:31 pm » |
|
** M A R A T O N Ljubiša Simić Ljubiša Simić Maraton | Ilustracije Spomenka Alečković | Newpress | Smederevo 2010
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Mart 26, 2012, 11:05:26 pm » |
|
** Stihovi za decu Ljubiša Simić MARATON
MAČE NAOPAČE
Ima jedno malo mače, mače zvano Naopače. Zna po blatu da se kalja i po pesku da se valja.
Krovovima hoda, šeta i vrapcima gore smeta. Njegova se mama ljuti, brižan tata samo ćuti.
Došli čika, tetka, strina, sastala se sva rodbina, svi ga redom savetuju, govore i kritikuju.
Šta govori baka stara ne da mače ni pet para. Odjednom se deka javi pa ispriča neke stvari...
Svi su onda tu priznali kad su nekad bili mali, da su isto takvi bili, samo su zaboravili.
STONOGA
Da l ste čuli za stonogu — prebila je jednu nogu. Toliku je digla buku dva je puža kući vuku.
Silna jeka šumom stoji, stonoga se grdna boji: Izgubi li nogu svoju nisu onda sto na broju!
Kako će je onda zvati? Koje će joj ime dati? Da l će biti tad stonoga kad joj fali jedna noga?
Puževi je ućutkuju, teše, bodre i smiruju, a ona se tolko gica — izginuće obojica!
ŠUMSKI MARATON
Sastaše se jednog dana ispod gustih šumskih grana sve trkači, konji rasni, maratonci prvoklasni: šest puževa, pet golaća, sedam — osam zelembaća, dve kornjače, jedna glista, žutih mrava došlo trista, nekoliko vrsta žaba, čak i jedna bubašvaba. Na startu se okupiše, u redove postrojiše. Kad je svraka zakreštala bratija je potrčala, jedno drugo kad prestiže prašina se silna diže. Žabe skaču ko kenguri, kao strela glista juri, žuti mravi sve su brži, kornjača se dobro drži, puževi se ne predaju, da pobede često znaju. Tumba, jeka i galama, od buke se brdo slama, zelembaći sada vode, al da vidiš te nezgode: spotače se bubašvaba o žilicu jednog graba, levo — desno zatetura pa trkače sve pogura. Velika se zbrka stvori, bubašvaba sve obori. Kornjača na leđa pala, glista sva se ugruvala, povređeno više mrava, zelembaću leđa plava, golać se u glavu tuče, jedna žaba creva vuče. Povređena ova masa zapomaže iz sveg glasa, pa se trka kraju svede — ovog puta bez pobede.
LENJI MRAV
U mravinjku vrednih mrava nešto čudno se dešava. Danima se već zaseda zbog kršenja kućnog reda sve od strane jednog mrava što izmišlja nova prava i stalno se pričom vadi: nije stvoren on da radi! Nikako mu rad ne godi, njemu teret samo škodi, radit neće u životu, rad utiče na lepotu. Svi se mravi bune, ljute, dokle to da trpe, ćute. Tu sud mora da presudi, lenjost ovu da osudi. Sastaše se činovnici, sudije i porotnici, po zakonu i po pravu da presude lenjom mravu. Celoga se dana muče kakvu kaznu da odluče? Odlučiše svi na kraju Da ga smesta proteraju pa nek živi dragi Bože, od lepote, ako može!
RADOZNALI MIŠA
Rukom Miša kosu suče, pitanja ga neka muče, pa svog tatu pita Miša: "Zašto, tata, pada kiša? Što se noću zvezde roje, što je nebo plave boje? Kako morem lađa plovi, zašto mačka miša lovi? Gde se noću Sunce krije, zašto sunđer vodu pije? Kolko tona ima brdo, što je gvožđe tako tvrdo? Šta će zecu duge uši? Zašto deda lulu puši? Da l je baka bila mlada i zašto je seda sada? Odakle nam mali bata, odgovori meni tata?"
Tata se po glavi češka, pitanja su dosta teška.
MOJE ŠKOLSKE GODINE
Prvi razred beše lak, jer sam bila vredan đak.
Drugi razred beše teži, više uči, manje leži.
Treći prođe kao šala, al' se mera za sve znala.
U četvrtom krenu bolje sa porcijom dobre volje.
Štali se u petom uči? Pitanje me novo muči.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Mart 26, 2012, 11:32:35 pm » |
|
** O LJUBIŠI SIMIĆU"U svojim pesmama, pesnik Ljubiša Simić uspeo je da dočara i rasvetli sve korene naših suprotnosti i uzroke imigracija iz zavičaja. On je pesnik neobične pesničke naracije i baš zahvaljujući toj pesničkoj osobini, Ljubiša Simić je uspeo da preko poetske reči prikaže svo duhovno i psihičko opterećenje ljudi koji žive i rade u rasejanju. Iz njegovih pesama provejava tuga i nostalgija za rodnim zavičajem, ali i za svojim korenima iz kojih pesnik potiče, kao i cena koja se na duhovnom planu mora platiti za odlazak iz svog zavičaja i boravak u rasejanju. Sve to u pesmama Ljubiše Simića zvuči kao bolna istina o ljudima koji su glavom i telom u tuđini a srcem i dušom u svom zavičaju, u svojoj zemlji, ili kako to pesnik reče: 'Blago onima što nisu ovamo no su samo tamo Jer mi smo ovamo ni vamo ni tamo...' Ljubiša Simić zaista poseduje veliki pesnički dar. Ezopovskim jezikom na briljantan način u svojim pesmama izlaže uzroke i posledice koje su dovele do napuštanja rodne grude i odlaska u tuđinu, kao i cenu koju plaćaju svi što su daleko od svojih milih i dragih i od svog rodnog zavičaja." Sazvežja zbornik književnih radova članova SAJKOR-a iz otadžbine i rasejanja | Beograd, 2000. godine* * * 
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Mart 26, 2012, 11:57:11 pm » |
|
** Stihovi Ljubiša Simić HIMNA DIJASPORE
TAMO I OVAMO Zbog onoga tamo došli smo ovamo. Oni što su tamo isto bi ovamo. Znaju oni tamo, bolje je ovamo. Jeste lepo tamo, lepše no ovamo, ali nema tamo šta ima ovamo. Ne može se tamo isto što i 'vamo. Mi bi rađe tamo no da smo ovamo, jer naše je tamo a tuđe ovamo. Ovi bi ovamo hteli da smo tamo. Briga njih ovamo kako nam je tamo. Trpimo ovamo, što ne bismo tamo. Tako je ovamo. Oni misle tamo, blago namah vamo, kada nismo tamo. Svi hoće ovamo. Niko ne bi tamo. Kad bi svi ovamo, ko bi onda tamo? Ko nas posla 'vamo, ostao bi tamo jer ne sme ovamo. A njemu je tamo bolje no ovamo, pa onima tamo neda više vamo. Trebaju mu tamo. Šta će svi ovamo? Neko mora tamo. Dosta nas je 'vamo. Tako tije tamo. Plačemo ovamo za onima tamo. Al' suze su 'vamo krupnije no tamo. Mi smo sada 'vamo nada onim tamo. Svako ko je 'vamo ima nekog tamo, pa čas je ovamo, pa odlazi tamo, muči se ovamo da pomogne tamo. Glavom je ovamo a srcem je tamo. Sve bi dao 'vamo da je bolje tamo i čeka ovamo kad će bolje tamo, da napusti 'vamo da se skrasi tamo. Hladno je ovamo. Nije kao tamo, jer sunce ovamo ne greje ko tamo izblediš ovamo. Stran im dođeš tamo, Ko što si i 'vamo. Blago onim' tamo što nisu ovamo, no su samo tamo jer mi smo ovamo ni 'vamo ni tamo.
Sazvežja zbornik književnih radova članova SAJKOR-a iz otadžbine i rasejanja | Beograd, 2000. godine
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Mart 27, 2012, 12:51:53 am » |
|
** Stihovi Ljubiša Simić
DA JE BILO Da je bilo — kad je bilo, to što onda nije bilo i da ono nije bilo još pre toga što je bilo ne bi tada ono bilo posle toga što je bilo. E, onda je svašta bilo zbog onoga što je bilo i zbog čega nije bilo ono čega nije bilo. To je onda strašno bilo kada ono nije bilo. Svakome je krivo bilo što je ono drugo bilo, jer da ono nije bilo, divota bi onda bilo. Mnogo bolje sve bi bilo. Kog je vraga ovo bilo? Da je samo ono bilo, ovog jada ne bi bilo. Čudimo se šta je bilo i zašto je tako bilo i što ono nije bilo što trebaše da je bilo. Dok je onom prvom bilo, dal' bi bilo il' ne bilo, ovo drugo već je bilo. Nikom nije jasno bilo tog momenta šta je bilo. Kada nam je jasno bilo, već je onda dockan bilo. Ono posle što je bilo, isto ko da nije bilo. Na broju je samo bilo. Bolje i da nije bilo, kad je kasno za sve bilo i džaba mu što je bilo jer je bilo štaje bilo. A svi znamo šta je bilo. Nikad više ga ne bilo, i zemlji je teško bilo od onoga šta je bilo. A ne znamo šta je bilo. Znamo, eto, da je bilo. Nekima je milo bilo što je, eto, tako bilo. Jer da nije tako bilo, drukčije bi njima bilo. Nekima je zadnje bilo. Nije malo takvih bilo. Neki kažu, nek je bilo. Svejedno im šta je bilo. Važno da je nešto bilo. Od ovoga što je bilo nikad gore nije bilo. To do tada nije bilo. Nekada je bolje bilo. Gde bi onda tako bilo? Tad je drugo vreme bilo. Sve po planu tad je bilo. Cile-mile nije bilo i reda je nekog bilo. Ovaca je više bilo, vukova je manje bilo i naše je, naše bilo. Bolje nam je svima bilo. Sve je mirno, tiho bilo, novosti je ređe bilo. Al' to tako što je bilo, dosadno je nekom bilo, pa uzviknu: "Da je bilo...!" svi pitaše: "Šta bi bilo?" Možda bi nam bolje bilo. Tu je onda zbrke bilo, diskusije tad je bilo ko što nikad nije bilo. Ovo bi nam bolje bilo. Ono bi nam bolje bilo. Kad bi ovo tako bilo, tad bi ono bolje bilo. Onako bi dobro bilo, tako bi još bolje bilo. Zbog čega je ovo bilo? A kome je do tog' bilo? Zašto ono nije bilo? Što je sada ovo bilo? Zbog koga je ono bilo?
Čije je to maslo bilo! Tu mu mesto nije bilo! Pravilno bi tako bilo. Šta bi sve po tvome bilo, dosta mi je tebe bilo! Ti to meni, sram te bilo? Dogovora nije bilo. Sve je gore, gore bilo, kavgi kraja nije bilo. Zbog tebe je ovo bilo! Zbog tebe je ono bilo! Da ti mene nije bilo, kada ti je nužno bilo danas tebe ne bi bilo! Da l' mi vajde tvoje bilo? Nit će biti, nit je bilo. E, da nije — šta je bilo sad bi tebi "Jao!" bilo. "Odi, 'odi, šta je bilo i meni bi pravo bilo da te zviznem ma gde bilo! Kuku-lele, tad je bilo. Makljanje je pravo bilo, tu milosti nije bilo. Udri, mlati koga bilo da obratno ne bi bilo. Prestati je teško bilo. Nikom dosta nije bilo. Ko zna šta bi još sve bilo da onoga nije bilo. Kad je onda ono bilo, nama milo nije bilo, jer je njima bolje bilo. Da je nama tada bilo ono što je njima bilo, gde bi nama kraja bilo. Da je njima onda bilo ono što je nama bilo od njih ništa ne bi bilo. A zbog njih je sve to bilo, jer kod njih je ono bilo što je nekad naše bilo. To njihovo nije bilo. Oni kažu da je bilo. Jeste bilo, nije bilo, nama je po glavi bilo. Posle toga šta je bilo, žalosno je, vala, bilo. Svoje nam je tuđe bilo ko da naše nije bilo. Njihovo je samo bilo da ga uzmu kako bilo pa da naše ne bi bilo. Oteše ga — jad ih bilo! Mnogo ih je više bilo. Na njinoj je strani bilo ono što je onda bilo. O, da nas je više bilo, ništa bolje ne bi bilo. Prevare je neke bilo, (u nas para nije bilo). A uvek je tako bilo, kada nam je teško bilo nigde nikog nije bilo. Obećanja tad je bilo, kad potrebno bude bilo: pomoć stiže gde god bilo. Kad je onda ono bilo, obećanog nije bilo. Kad videsmo šta je bilo, dosta nam je svega bilo, beži samo kuda bilo, sramota nas nije bilo. Svud je onda bolje bilo. Radili smo ma šta bilo.
Sazvežja zbornik književnih radova članova SAJKOR-a iz otadžbine i rasejanja | Beograd, 2000. godine
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Mart 27, 2012, 01:37:52 am » |
|
** Stihovi Ljubiša Simić
JA ZNAM Ja znam da ti znaš ono što niko ne zna a svako bi hteo da zna jer se o tome ništa ne zna. Niko ne zna da ti to znaš jedino ja znam šta ti znaš.
Ali ti ne znaš da ja to znam neću ti reći odakle to znam to ne mora da znaš. Znaj samo da je znam ono što ti znaš da nisi jedini koji zna ono o čemu se ništa ne zna.
KURTA I MURTA Jaše konja Kurta za njim ide Murta, al' Murti ne paše stalno Kurta jaše. Neće Kurta dole da ga noge bole, pritego dizgine za Murtu ne brine. Dok to tako traje kljuse posustaje, niko ga ne hrani nit ga vodom kani. Odluči da stane malo da predane, kad Murta uzjaha a Kurta ne sjaha. Došlo takvo doba pa sad Jašu oba.
LESKOVAČKA TRPEZA Za Leskvoac mnogi znaju po roštilj ga svi poznaju, al' na naše bre trpeze ima još i drugo meze. Za apetit ponajviše paprika se mezetiše, al' lučena slatka žuta. Pa kisele krastavice, raznorazne salatice srpska, šopska sve šarene, onda može da se krene uz pijenje polagačke sa jedenje. Tu je pasulj sas rebarci, slaninica, meso, čvarci, đuveč, sarma i pečenje pa pogača i sirenje. Kao duša lepinjice s' kajmak ljute pljeskavice kobasice i ražnjići i golemi ćavapčići. Leskovačka mućkalica i dimljena vešalica. Prpeć s'jajca, gibanica, zeljanica, tiganjice i đevreci, meke kifle i bureci, raznorazne poslastice krofne, torte, orasnice, medenjaci poveliki i još drugi kolačiki.
BIFE KOD MILE Ima jedno bife malo baš na Široku čaršiju tam si idem svako veče sas prvoga mi komšiju. Tuj dolaziv samo stare leskovačke meraklije da razgaliv svoju dušu kao kad si bev delije. Dok si gajde svirku sviri i pol'k se vino pije ja na društvo si govorim Naša mladost kude li je? Kako prođe neprimetno, lice nam se izboralo al' u grudi jošte uvek srce mlado nam ostalo. Kao prvo zimsko inje kosa nam je obelela ali naša duša mori karasevdah još bi htela.
T'g si moj komšija Trajče na gajdaša s'ruku manu pa naruči onuj našu od Stojana i Ljiljanu. Dok nam gajde tako sviri gazda Mile vino toči kao nekad pune sreće sjajiv naše suzne oči. Tuj si je kod gazda Mile u toj njegovo bife malo za nas stare meraklije već odavno vreme stalo.
Udruženje pisaca Srbije Putevi nade i sna zbornik radova Beograd 2001.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #9 poslato: Mart 27, 2012, 01:38:02 am » |
|
* DVA JEZIKA JEDNA DUŠAU nemačkom gradu Hilden uručene tradicionalne nagrade "Kočićevo pero". U jakoj konkurenciji ovogodišnje priznanje pripalo Ljubiši Simiću za dečju knjigu "Maraton" i autoru romana "I ovde i tamo" Radetu AdamovićuJugoslovensko-nemačko kulturno umetničko društvo "Hilden", u saradnji sa Referatom za kulturu grada Hildena i Zadužbinom "Petar Kočić", a pod pokroviteljstvom gradonačelnika Hildena Horsta Tileta, priredio je književno veče na kojem su dodeljene književne nagrade "Kočićevo pero".
Posle pozdravnih govora gospođe Monika Doer, šef Referata za kulturu grada Hildena, zamenika gradonačelnika gospodina Rudolfa Jozefa i generalnog konzula Srbije u Diseldorfu Vlade Ljubojevića, direktor Zadužbine "Petar Kočić" proglasio je dobitnike ovogodišnje književne nagrade.
To priznanje je pripalo Ljubiši Simiću iz Frankfurta za dvojezičnu dečju knjigu "Maraton" i autoru romana "I ovde i tamo" Radetu Adamoviću iz Pariza.
— Slikovnica "Maraton" Ljubiše Simića okrenuta je svetu i svesti deteta predškolskog uzrasta — rekao je književnik Nikola Vukolić, ocenjujući nagrađeno delo. Dvojezičnim tekstom na srpskom i nemačkom jeziku, obogaćenim duhovitim ilustracijama, pesnik se obratio malom svetu još jedinstvenom u svojoj detinjskoj nevinosti i dobroti, nepodeljenom nacionalnim, religijskim, klasnim ideološkim i kakvim sve drugim razlikama kojim robuju odrasli u jednom duboko podeljenom svetu.
Junaci Simićeve pevanije su uglavnom životinje. Pred radoznale oči mališana autor izvodi čitav jedan zoološki vrt: mačke, pse, miševe, domaću perad, ptice, zečeve, kornjače, žabe, puževe, leptire, stonoge... Sve ih dovodi u malo iskošene situacije u kojima oni, sticajem okolnosti, nastupaju u drugačijoj ulozi od one koja se u našoj svesti automatski vezuje za njihovo pojavljivanje.
Zec je hrabar, poslovično vredni mrav se užasava bilo kakvog posla, jer "rad utiče na lepotu", spori puž odluči da krene na daleki put da bi se oženio izabranicom svoga srca, ali ga u njegovoj sporosti pretekne vreme, pa on odustaje od svog ludog mladalačkog nauma:
"Na kraju se onda zbilo puža vreme pregazilo Ostario putujući ne dovede mladu kući"
Vrlo je duhovita i pesma "Šumski maraton" u kojoj sitan šumski svet organizuje najdužu atletsku trku. Među učesnicima takmičenja nalaze se i oni koji, zaista, ne mogu pobediti, ali uzimaju učešća u kolektivnoj akciji rukovođeni olimpijskim načelom da je važno učestvovati. Međutim, najbolje namere sudionika bivaju osujećene jednim nepredviđenim, banalnim događajem sa neželjenim ishodom. Željna da osvoji čelnu poziciju bubašvaba se spotače "o žilicu jednog graba", što izaziva opštu pometnju, višestruki lančani sudar i opštu diskvalifikaciju.
Ljubiša Simić zna da peva i ima veliko dečje srce. Njegove pesme su, kako bi rekao Dušan Radović, zdrave, vedre, nasmejane, ispunjene energijama igre i beskrajne dečje radoznalosti. RADE ADAMOVIĆ: "ON I JA", (Grafid, Banja Luka 2009)
Na stranicama Adamovićevog dela pojavljuje se stotinak likova, komšija, kumova, bližih i daljih rođaka i najbliže rodbine. Naravno, najviše prostora zauzima intimna ispoved dečaka Rade, samog pisca, koji iz višedecenijske perspektive na pragu starosti ponovo prolazi stazama svog bosonogog detinjstva i stvari sagledava drugim očima, očima zrelosti.
Evropske novosti | 06. oktobar 2010. | Večernje novosti
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #10 poslato: Mart 27, 2012, 01:38:10 am » |
|
* HRVATI UZELI HIMNU SRPSKE DIJASPOREHrvatska emigracija uzela himnu Srba iz rasejanja "Tamo, vamo", koja je samo "okićena" šahovnicom i stavljena pod naslov "Bog i Hrvati" — tvrdi Ljubiša SimićDa je život Srba u Nemačkoj pun iznenađenje najbolje svedoči primer srpskog pesnika Ljubiše Simića, koji se i posle 11 godina bori sa falsifikatorima njegovih stihova. Kada otvori internet Simić ima priliku da vidi svoju pesmu "Tamo, 'vamo", koja je postala himna srpske dijaspore, kako se nalazi na hrvatskim elektronskim stanicama kao svečana pesma hrvatske emigracije.
■ Moja pesma se nalazi na sajtu "Celebera", a i na sajtu zagrebačkog magazina "Dop". Preuzimaju je i drugi hrvatski sajtovi njihovih udruženja i klubova u svetu i potpisuju kao himnu svih Hrvata. Ta moja i prisvojena svečana pesma hrvatske emigracija "Tamo, vamo" je "okićena" šahovnicom, Isusom Hristom i stavljena pod naslov — "Bog i Hrvati" — ogorčen je Ljubiša Simić.
"Tamo 'vamo" nije nacionalna pesma, nego je, kaže Simić, posvećena svim ljudima koji žive van domovine, bez obzira da li su Hrvati, Srbi, Bosanci. Nastala je pre 11 godina dok je putujući kroz Nemačku u automobilu spevao stihove o "Srbima tamo i Srbima ovamo", o našim ljudima u tuđini i našem narodu u otadžbini.
■ Držeći u jednoj ruci volan, a u drugoj olovku, grozničavo sam zapisivao prve stihove nove pesme jer sam se bojao da mi ideja ne pobegne. Bilo je to u proleće 2000. godine. Pesmu "Tamo 'vamo" objavio sam u svojoj prvoj knjizi pesama 2001. godine u izdanju kuće "Inorog" iz Bora — priča Ljubiša Simić.
Udruženje pisaca "Sedmica" iz Frankfurta dodelilo je 2001. godine Ljubiši Simiću nagradu "Bronzani Orfej" za knjigu "Tamo 'vamo". Ljubiša je autor i dve knjige za decu "Mače Naopače" i "Harambaša svraka", a u pripremi je četvrta knjiga "Šaljiva leskovačka proza" na njegovom rodnom leskovačkom narečju. Simić je rođen 1970. godine u Tularu kod Medveđe, Srbija. Od 1991. živi u Frankfurtu na Majni. Objavio je četiri zbirke pesama: Tamo vamo, Mače Naopače, Uzbuna i dvojezičnu knjigu (na srpskom i nemačkom) Maraton.
Dobitnik je više književnih nagrada za svoja književna ostvarenja: Prva nagrada za poeziju za decu 2001, 2003, i 2006. godine na Majskom književnom konkursu pisaca iz dijaspore. Zlatna lira 2005. Zlatni Orfej i Kočićevo pero za 2010. godinu. Član je Udruženja književnika Srbije, Literarnog društva Hesena (Nemačka) i predsednik Udruženja pisaca "Sedmica" iz Frankfurta na Majni. Aktivno učestvuje u svim aktivnostima usmerenim na očuvanju srpskog jezika, kulture i identiteta u rasejanju.
■ I Bošnjaci su kasnije preuzeli moju pesmu kao svoju emigrantsku himnu, samo bez šahovnice i ostalih "ukrasa", bez potpisa, ali sa komentarima Muje i Hase. Bilo mi je u početku smešno, a potom sam opet bio ogorčen. Poručio sam i Hrvatima i Bošnjacima da ne prisvajaju moju pesmu, da je potpišu i skinu sa nje hrvatsku šahovnicu — kaže na kraju Ljubiša Simić.M. L. | 17.03.2011. | Večernje novosti
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #11 poslato: Decembar 04, 2012, 02:12:50 pm » |
|
* U ZAVIČAJ SAMO NA ODMORNaši ljudi s kojima smo razgovarali u Hanoveru sa odmora su se vratili uglavnom razočarani i ogorčeni. Naši sagovornici, bez obzira na to da li su iz Srbije ili Republike Srpske, pad morala, korupciju, bespoštednu trku za novcem i borbu za goli opstanak doživljavaju teško kad su u otadžbini.ŠIPTARI SA DVE OTADŽBINE
Od Leskovca, 60 kilometara prema Kosmetu, nalazi se Sijarinska Banja, opština Medveđa.
U ovoj Banji u hotelu Gejzer je radila i zaradila penziju moja majka. Ona jos uvek tamo živi — priča Ljubiša Simić iz Frankfurta. — Nacionalni sastav stanovništva u Medveđi i Sijarinskoj Banji je mešovit. Većinu čine Srbi, Šiptari i Romi.
Posle NATO bombardovanja Srbije 1999. i proterivanja Srba s Kosmeta, Šiptari iz Medveđe, Sijarinske Banje i okolnih sela otišli su mahom u Prištinu, ali i ostale kosmetske gradove i uselili se u kuće i stanove proteranih Srba. Šiptarske kuće u Sijarinskoj Banji i Medveđi stoje netaknute.
Oni tu redovno dolaze, obilaze svoje kuće na očigled velikog broja proteranih Srba iz Knina iz Hrvatske, Bosne i Kosmeta koji još uvek borave u prinudnom smeštaju s nerešenim stambenim pitanjem na teritoriji opštine Medveđa.
Razgovarao sam sa jednom Šiptarkom iz Sijarinske Banje, Zetonja Pajazitović se nekada prezivala, a sada Pajaziti, inače rođena sestra narodnog heroja Zejnela Ajdinovića, radila je sa mojom majkom deleći i zlo i dobro. Sa Zetonjinim sinom Azizom sam odrastao i uvek smo bili dobri drugari.
Sreo sam Zetonju u Sijarinskoj Banji, ona ima stan u zgradi gde stanuje i moja majka, ali je sa svojim sinom Azizom otišla u Prištinu 1999. kao svi Šiptari iz ovog regiona. Pitao sam je gde žive u Pristini? "Uselili smo se u jednu srpsku kucu" — odgovorila je kao da je to najnormalnije na svetu.
U selu Lece, opština Medveđa, gde nema Šiptara, posetio sam rođake. U dvorište dolaze četiri Šiptara, nazivaju dobar dan i pitaju da li ima nešto za prodaju. Moj rođak pita šta bi to oni da kupe. "Sve što imaš" — odgovara jedan Šiptar smešeći se. Moj rođak kaže: "Prodajem jedino jaganjce i jednog ovna."
Šiptari odmah pristaju, broje evre i teraju stado ovaca u samoproklamovanu republiku Kosovo bez problema dok sa graničnih prelaza Jarinje i Brnjak vraćaju kamione s hranom i namirnicama namenjene Srbima sa severa Kosmeta. E. V. | 22.08.2011. | Vesti online
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #12 poslato: Septembar 18, 2016, 08:40:28 pm » |
|
* LUKA ZA PISCE U RASEJANJUSa Ljubišom Simićem, pesnikom i predsednikom Udruženja pisaca "Sedmica", sekcije UKS u Frankfurtu na Majni■ Veliko uporište nalazimo u radu sa mladima. Kroz naše aktivnosti pokušavamo da otrgnemo podmladak od asimilacije ili da taj proces koliko je to moguće usporimo — kaže Simić [...] Simić govori za "Jedinstvo" o nekim pitanjima vezanim za pisce u dijaspori i saradnji sa Društvom književnika Kosova i Metohije čiji je počasni član. Kako ste i zbog čega odlučili da napustite zavičaj i potražite bolji život u inostranstvu (Frankfurtu na Majni)? ■ Došao sam kao student početkom devedesetih godina kod tetke u Frankfurtu, na kratko, a onda se razbuktao rat u bivšoj Jugoslaviji i tako sam odlučio da ostanem na Zapadu i svojim radom ostvarim egzistenciju i lepše snove... Kako izgleda biti Srbin u dijaspori? ■ Teško je biti Srbin u Srbiji a kamo li u dijaspori. Sa kakvim se problemima suočavate u borbi za očuvanje srpskog jezika i srpske ćirilice, delujući posredstvom Udruženja pisaca "Sedmica" čiji ste predsednik? ■ Udruženje pisaca "Sedmica" je jedna mala oaza srpske pisane reči i sigurna luka za sve pisce u rasejanju koji stvaraju na maternjem jeziku. "Sedmica" je jedna od najživljih književnih asocijacija van matice posvećena očuvanju srpskog jezika, ćirilice, identiteta, kulture a posebno literature. Veliko uporište nalazimo u radu sa mladima. Naš najveći problem je asimilacija. Kroz naše aktivnosti pokušavamo da otrgnemo podmladak od asimilacije ili da taj proces koliko je to moguće usporimo. Kakvu saradnju ostvarujete sa Književnim društvom Kosova i Metohije? ■ Sa Književnim društvom Kosova i Metohije imamo veoma plodnu saradnju koja traje skoro čitavu deceniju. Mnogi naši članovi su i članovi KD KiM i obratno. Realizujemo zajedničke projekte, posećujemo književne manifestacije u Mitrovici i drugim mestima na Kosovu i Metohiji, a takođe pozivamo pisce Kosova i Metohije na naše tradicionalne književne susrete u Frankfurtu. Ta saradnja može samo da se nastavi, produbi i već imamo odlične ideje i planove za sledeću godinu. Koje su najznačajnije godišnje manifestacije frankfurtskog Udruženja pisaca "Sedmica" i na kojim od njih učestvuju i pisci sa Kosova i Metohije? ■ To su tradicionalni Majski i Oktobarski susreti pisaca dijaspore i učešće na Sajmu knjiga u Frankfurt, najvećem sajmu knjiga na svetu. U čemu Vam sve pomaže članstvo u PEN centru za nemačko govorno području? ■ Saradnja sa PEN centrom za nemačko govorno područje, čiji sam član već nekoliko godina, je takođe na zavidnom nivou. PEN centar organizuje svake godine susrete pisaca u nekom nemačkom gradu, ali tamo poziva samo svoje članove i čitanja su na nemačkom jezku. Naši pisci koji pišu samo na maternjem jeziku ne mogu učestvovati na takvim književnim skupovima, zato mi prevodimo literaturu sa srpskog na nemački jezik i obratno i organizujemo zajedničke dvojezične književne večeri na srpskom i nemačkom jeziku. Vaša poezija je često puna humora i ironije. Kako to ide jedno sa drugim? ■ Ljudi se veoma retko smeju, sve je više napetosti, brige i tuge u svetu. Humor je veoma bitan, smeh je zdrav za čoveka i okolinu, širi pozitivnu energiju. Zato ja darujem čitaocima pesme i priče u kojima dominira humor. Ironiju koristim kada želim da ukažem i skrenem pažnju na neke anomalije u društvu. Gosti udruženja pisaca "Sedmica" su često i pisci drugih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije. Koje su to nacionalnosti, najčešće, i šta vas spaja osim lepe reči? ■ Česti gosti naših književnih priredbi su i pisci svih nekadašnjih republika a sada država bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava. Umetnost i kultura ne poznaju granice, pogotovo ako se iskazuju na istom jeziku bez obzira kako se taj jezik danas iz političkih razloga negde zove. Lingvisti znaju da je to jedan te isti jezik i da se uvek zvao srpski. Kako gledate na rastući problem migracija u svetu, Srbiji i Nemačkoj? ■ Danas mirno posmatramo islamizaciju Evrope. Sutra ćemo plakati zbog toga. Francusku i Nemačku čeka sudbina Kosova i Metohije. Ne želim zlo nikome, a najmanje sebi, ali vreme će pokazati šta nam budućnost donosi. A na problem izraženog terorizma? ■ Terorizam je velika varka. To je delo SAD-a, da se što više pometnje unese u narod, da svi žive u velikom strahu a Amerika onda može pod izgovorom borbe protiv terorizma da radi šta hoće svuda u svetu. Nostalgija za zavičajem i rodnom grudom iz Vašeg ugla? ■ Mi smo ovamo ni vamo ni tamo. Kako su Vam i kada Hrvati "oteli" pesmu "Tamo vamo" (himnu dijaspore) i plasirali je pod naslovom "Bog i Hrvati"? ■ O tome su pisale novine u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori... Bilo je to čini mi se 2007. pa 2010. godine, i do dana današnjeg je ta moja pesma koja je prozvana Himnom dijaspore aktuelna i njena popularnost ne jenjava. Drago mi je što je tako, što se svi otimaju oko moje pesme, jer je to najveća nagrada za jednog autora da mu pesma postane narodna. Slavica Đukić | Jedinstvo
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|