Olivera Doklestić (1962)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Olivera Doklestić (1962)  (Pročitano 9595 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Mart 28, 2012, 08:08:28 pm »

**




OLIVERA DOKLESTIĆ

Olivera Doklestić je rođena u Herceg Novom, 16 juna 1962. godine gde je završila osnovnu i srednju školu a studije građevinarstva u Beogradu. Diplomirala je 1988. godine, sa diplomskim radom iz predmeta "Snabdevanje vodom i kanalisanje otpadnih voda", kod profesora dr. Miloja Milojevića. Magistarski rad  je odbranila 2006. godine. Po završetku studija Olivera Doklestić je radila u Zavodu za projektovanje i urbanizam, u Herceg Novom, a potom kao inženjer za nemačku konsultantsku kuću MAKS. Olivera Doklestić je, kao inženjer radila na velikom broju idejnih i glavnih projekata a kao autor ili koautor, publikovala veliki broj stručnih radova i saopštenja.

"Ljubav ka pisanju, nakon vremena školskih radova, prvi put se značajnije primećuje kroz reportažne emisije za radio Herceg Novi o 'Običnim neobičnim ljudima' i 'Davno je bilo to'. Iz ovih materijala je nastala prva zbirka proze."



OBJAVLJENE KNJIGE:

  • 1996. "Prašine koraci", zbirka pripovedaka, u izdanju "Unireksa" iz Podgorice
  • 1999. "Kap po kap", zbirka poezije, u izdanju "Bistrice" iz Novog Sada
  • 2000. "Sofijine kćeri", tri novele, u izdanju zadužbine "Petar Kočić" iz Banja Luke, objavljena na engleskom 2004. godine
  • 2002. "Opunomoćeni zapis", zbirka poezije
  • 2005. "Između kamena i vode", knjiga proze
  • 2008. "A ja bih samo da sa tobom ćutim", zbirka poezije, u izdanju "IŠM OKTOIX " i "Štampar Makarije " iz Podgorice i Beograda
  • 2009. "Crno-bijeli gradovi", knjiga eseja i putopisa, u izdanju Književne zadruge srpskog narodnog vijeća iz Podgorice
  • 2011. "Četvrta dimenzija", prvi roman, u izdanju "Ars libri" iz Beograda
  • 2014. "Šapatom", u izdanju Književne zadruge srpskog narodnog vijeća iz Podgorice


Član je UKCG. Živi u Herceg Novom i radi kao inženjer planer i projektant.

Angelina, 28.03.2012.
Autor fotografije nepoznat
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Mart 28, 2012, 08:57:15 pm »

*
Stihovi Olivera Doklestić
OPUNOMOĆENI ZAPIS
Štampa: KP "Žiravac" Požega, 2002


MOJ OTAC

Ovdje ne pojem ocu,
zbog slave
ili lamenta pokajanja.
Pojem o stradanju u sistemu
ne ružeći ga.
Pojem, ne iz rodbinske ljubavi,
već što ga znam kakav je bio
ne zato jer je bio slijep da ne vidi,
(možda je bio tvrdoglav da prizna),
ali za moga oca postojali su samo pojedinci
kao sistemske greške,
kao griješnici pred ljudima i Bogom.
A u biti je vjerovao u ljude,
u dobrotu,
i nikada nije sumnjao
dok se debelo ne bi uvjerio šta mu je iza leđa.
Bez velike iskrenosti nema ni prave izdaje.
Ovdje pojem stradalnika moga oca,
stradalnika od zlih i malih,
od ljubomornih i zavidnih,
stradalnika od čopora bezimenih,
koji su samo u čoporu dobili ime.
Bio je skroman, moj otac,
o predratnom imanju govorio je malo
ili nimalo,
pa i kad me učitelj u prvom prozvao zbog te "buržoazije",
ne bi to ocu mome milo
Za njega je sve bilo iskreno u životu
i one tuče zbog Jevreja u Beču,
i hapšenja protiv ORJUNE,
i protiv Talijana
i zarobljeništvo u Prezi,
i odlazak u partizane,
i vojevanje sa balistima po Kosovu,
i službovanje u Andrijevici, nakon rata,
i pod sistemom, koji ga je izdao.
Pojem o čovjeku koji je spavao među tifusarima,
sa buvama, po partizanskim svratištima,
koji je za brigadu na Kosovu obračunavao plate,
o čovjeku koji se nije dičio tuđom smrću,
koji nije pričao loše o četnicima
koji je radije ćutao o svim političkim nepravdama,
i vjerovao u pravdu nebeskih sila,
i sasvim tiho otišao sa ovog svijeta,
kad mu je ispunjena posljednja želja — smrt od srca,
a bilo je tad bombardovanje natovaca
i naša protivvazdušna obarala bespilotne letjelice

Ne mogu da shvatim nekoga ko je cijelog života bio čvrsto na zemlji,
realan do kraja
nije razumio poeziju,
volio Getea, Gorkog i Šolohova,
i za školske zadaće, nama djeci,
o ratu govorio kruto i bez patetike,
bavio se finansijama i novcem,
a služio, tako naivno, idealima o jednakosti i socijalnoj pravdi.

Nije shvatao da Juda ne ljubi slučajno prije nego izda
i da je ljudski kov, često, tako nepostojan
i varljiv,
da jedino na tuđim leđima i prokazom
može sebi obezbjediti bolji status.
Ideja komunizma je u našu kuću ušla na obična vrata,
od bečkih visokih škola i trgovačke akademije,
bila je moda među obrazovanom omladinom;
sablaznio se naš djede,
krstila se baba,
a stric i moj otac,
gledali drugačije dolazeću svjetlost.
Nisam stigla da pitam
kako se to sve okrenulo u našoj kući,
pod krsnim imenom Vasilija Velikog

Dvadesetak godina je trajala crvena mrena,
stradanje bješe kao usud.
Bara prljave vode iz koje se uvijek izvlačio sam.
Sad znam da je bio žrtva — ne pojedinaca — nego sistema,
jer je sistem proizvodio takve klonove, kao svoja čeda
Teško da je imalo boljih.
Niti su bili potrebni bolji.
Sistem je kao mlin mljeo takve kao što je moj otac
i stric.
Cjedio ih do posljednje kapi života.
Žilav, odupirao se do zadnjeg pedlja svoga bića,
ali u takvom sistemu nikada nije mogao biti pobjednik.
Sad mi se čini da je, ipak, imao pomoć
onoga čije se ime ne pominje
Zbog svega toga ispojah o mome ocu.


VIRTUELNI POKLON

Poklonila bih ti malog čovjeka,
Oče,
Malog čovjeka sazdanog od dobrote,
Oče.
Malog čovjeka prepunog tople duše,
Oče,
Malog čovjeka vrijednog,
Oče,
Malog čovjeka nepotkupljivog,
Oče,
Malog čovjeka pomirljivog,
Oče,
Malog čovjeka istinom zakletog,
Oče,
Malog čovjeka hrabrog,
Oče,
Malog, malog, čovjeka,
oče,
Ali nema tako malog čovjeka,
Oče,
Oko nas su sve same veličine
U kojima nema ukrasa tako malih ljudi.


VIŠEGRAD

Andrićeva kasaba
Mehmed pašin most
Tamo nekog božjeg raba
Žudnja i oprost

Radovana bi opet na kolac
Fes bi crveni
U đulbašte dolac
Sjećanje da odrveni

Murat neki vodu
Zatalasao plimom
Da pokaže svome rodu
Da se kune, kune ... dimom

Andrić bi pisat' znao
O Muratu i Milanu
Do istine bi svake dao
Kao stolar za pilanu


OLUJA

Oluja u avgustu
Nosila je sve bez reda
Ono što se s...
Što se sa tri prsta krsti
I što predznak sveti nosi
Svetog Save,
Bijelog sveca,
Arhanđela i đakona,.
Bogorodica milosnica
I božijih ljubeznica
Oluja je strašna bila
U stihiju se pretvorila
Kola, stoka u koloni
Na hiljade nesrećnika
Plaču djeca,
Kunu majke,
Smrt je blažen put u spokoj
Jer Golgota je strašna smrtnom
Ako ne zna za spas duše
Progonstvo je svako bolno
Ruka ruci
Na kilometre
Strijeljaju ih sa visine
Proklinju im sjeme srpsko
Da ih zatru — to bi htjeli
A putnici s mukom svojom
Zaputiše se preko Drine,
One iste čudne vode
Što do juče spajala je braću, sestre
Iste krvi istog znaka.
Sad ta voda opet međaš
Ko u vrijeme Otomana i Habzburga
Djeli narod, smrt priziva.

                    U ekran smo uvukli oči
                    Ćutimo a suze liju,
                    Strah me i da gledam oca
                    Takve mu suze ne vidjeh prije


Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Mart 28, 2012, 10:20:22 pm »

**
Stihovi Olivera Doklestić
A JA BIH SAMO DA SA TOBOM ĆUTIM | Treptaji


U PORTUNU STAROM
KAD NE VIDI NIKO
 
U ponoć ću se tiho
Iskrasti iz kuće,
Spustiću se u ulice snene.
 
Šum kiše i koraka bat,
Harmonično, kao zvona starog hrama,
Za ljubavni će sastanak zvoniti tajno.
 
Tamo, dolje, pod velom noći,
Dok rominja kiša, pospana i mlaka,
Naći ćemo se u mraku starog portuna
Ljubav je naša radost, naša fortuna.
 
Kao od besmrtnih duša otkinuti,
Euridika i Orfej pokriveni kišom,
Poljubaca kišom,
U portunu, starom, kad ne vidi niko.

 
Herceg Novi, 6. januar 2003.


A JA BIH SAMO
DA SA TOBOM ĆUTIM

Kako je to glupo, kad se vidimo, tako rijetko,
A ja bih samo da sa tobom ćutim
Da te gledam i da tražim vrijeme koga nema
 
Rastopili bi se u milini bez kompasa i putokaza
U haosu osjećanja, ustvari, tek u pravi poredak stižu.
I sada znam da te nikada neću dotaći,
Nikada neću milovati tvoje ruke
Niti će ikada tvoji prsti stezati moje tijelo.
 
Kao bor, prav stojiš na vjetrometini,
I kao kamičak odbacuješ sebe i svoja osjećanja
A oni se ušivaju negdje duboko, duboko u tebi
 
Kao amulet kome vjeruješ u snagu,
A ne smiješ da ga pomjeriš.

 
Herceg Novi, 1. novembar 2003.


VOZ BEZ VOZNOG REDA
 
Patimo tiho nas dvoje, u gluvo doba noći,
Kao dva stranca iznenada zatečena na željezničkoj stanici,
U nekoj zabiti, bez svijetla i putokaza.
I kao sumanuti pričamo a ne čujemo se,
Branimo se i napadamo, istovremeno, ono što nas je dovelo tu,
Nas dvoje, dva stranca, dva tuđinca,
Vatrenih pogleda bi da objasne ono što treperi u srcu,
Tihi napad i tiha odbrana
Uzaludne riječi.
Uzaludne tvoje slike i pamćenje svakog detalja
I moj zaborav — nevažno mi je ono što je važno tebi.
Zar je moguće da te ne znam?
Upoznao si me onako kako si mislio da ja nisam.
Jesmo li ljudi?
Ne vjeruješ mi da loše pamtim,
U svom košmaru istine i izmišljenog
Živi samo moja nada, koju ne shvataš,
Isto onoliko koliko ni ja ne shvatam tvoje dugo ćutanje.
Najednom sam izgubila osjećaj za tebe,
I ne znam više šta je istina, a šta igra.
Soba sa zidovima od ogledala,
Kako se pokrenem vidim sebe,
I tebe vidim s koferom kako odlaziš,
Izgubljenog pogleda dok pratiš moja kola
Što nestaju u noći.
Jesmo li konačno stranci?
Ili smo stranci samo ovu noć?
Strah me, dolaze kiše i taj turobni septembar
Mrzim kao svaki nagovještaj smrti.
Razilaze se naše šine, čujem pisak lokomotive,
Ti prvi utrčavaš u voz bez voznog reda,
Sviće dan umočen u kišu,
Mi stranci svako svojim vozom idemo na put.

 
Herceg Novi, 19. septembar 2005.


ŽALIM ŠTO NISI . . .
 
Nisi otišao kao čovjek,
Već nalik djetetu, pognute glave nakon propale igre,
Kao brodar što je u neveri izgubio svoju lađu,
Sa teretom rudače, one crvene, pune duge i tuge.
 
Nisi otišao ljut na čitav svijet,
Već tužan, izgubljen u šumi beskrajnih misli,
Optužbi, sumnji, krivice zbog laži, i straha,
Straha, što te napravio ponavljačem iz osnovne škole.
 
Nisi otišao . . .
 
Što li si ti kad te riječi tako lome?
Gdje ti je ljubav kad ti je vjera u nju tako krhka?
Kakav ti je život ako ti je sva nada u bjekstvu?

 
Herceg Novi, 6. decembar 2005.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Mart 28, 2012, 10:20:31 pm »

**
Stihovi Olivera Doklestić
A JA BIH SAMO DA SA TOBOM ĆUTIM | Treptaji


NE POŽELJEH SMRT BEZIMENOM
 
Ne poželjeh nikad smrt bezimenom,
Pa i kad je oblak taman zasjenio svjetlost,
Željeh daljinu kao jedinu kaznu, (daljinom otupe riječi, ali i okameni srce).
 
Ne poželjeh nikad smrt neznanom,
Onom što ga vidjeh u mrskoj uniformi,
Predrasude neke svrstaše nas u redove
I zid straha izgradiše među nama.
 
Mi, lakovjerni, obezboženi, sami u lavirintu,
Slomljeni u neznanju, kao krhko pruće,
Nama, zakuženima bolešću što se mržnja zove
Prizivaju smrt kao otrežnjenje.
 
Ne poželjeh nikad smrt bezimenom,
Čovjek je to — a sumnje uvijek ima,
U isto odjelo zaogrne se i anđeo i vrag,
I Bog sudi svakom po zemaljskom djelu.

 
Herceg Novi, 16. januar 2003.


VRIJEME SADAŠNJE
 
Koprena, mrka, ljepljiva,
od beskičmenih stvorova
ispletena,
umočena u zlato, novac, laži i obmane,
obavija dan i suncu pravi sivi sjaj.
Budimo pametni,
tlo pod nogama se trese,
bujice strašne naviru,
aždaje s neba bljuju vatru,
mi bezlično mali,
malo važniji od muva,
zujimo, po dva, po tri,
nigdje roja, nigdje moći,
u muholovku lako upada svaki,
u odvratnu, ljepljivu paučinu,
kojoj se zna početak
ali ne vidi kraj.
I krv da uzavri
koprena bi je pretvorila
u gumu za žvakanje
i njome lijepila plakate.
Budimo pametni,
mi rasplinuti, bez osovine,
budimo pametni,
ne dajmo povoda lažima i klevetama.
Budimo pribrani,
ne gubimo strpljenje,
i umjeće preživljavanja.
Ovo klizi, ovo žeže,
ovo nema oslonca ni u čemu čvrstom, lebdi.
Budimo mudri, onako
kako smo malo kada,
kad je stvarno trebalo.
Samo tako se kuje mač što koprenu strašnu,
koprenu lažljivu, ljepljivu,
može da pokosi.



PUZAVCIMA

Zapravo, gadi mi sve što je ljigavo
I beskičmeno
Gadi mi se sve što puzi
I što svoju ličnost potiskuje
Pred smradom
Pred truleži
Gadi mi se društvo insekata
Koji žive od tuđeg izmeta
I gadi mi se strah,
Strah da gađenje ne postane zakon
Za slijepilo.
 
Gadi mi se život ogađenih,
Ne, nije stvar u sirotinji,
Ni u novcu nije stvar,
Ni u tome da li imaš dovoljno za život.
 
Važno je kako nosiš svoje breme,
Da li gmižeš
I ne znaš da se uspraviš
Dostojno čovjeka
Ili puziš
Derući koljena,
Da ti je pogled vječito u zemlju uprt
I da, sem sivila,
ne znaš ni za jednu drugu boju.
I da te sve boli
A ti i dalje ćutiš
Patiš,
Negdje u nekoj tišini
Vjeruješ da će neko negdje nekada
Izmiriti tvoju bol,
Odmijeniti tebe težaka
Na ovom svijetu
I da će On,
Veliki razapet,
Odnijeti jednom tvoju patnju,
Da bi ti gmizao i dalje
Bez nade i bez osjećaja za gadljivost,
Jedeš buba švabe,
Udariš ženu i dijete
Za kakvu bezazlenu stvar u kući
Udariš ih zbog ličnog gamiženja
I zbog straha da će ti se rugati
I da će prozreti
Da ih nikada i nigdje
Ni pred kim nećeš moći zaštiti
Shrvan strahom da te ni ON u maglenoj noći
Neće prepoznati
Ti, zato, svoj bjes istresaš na njih,
 
I gamižeš i dalje,
Ponizno ližeš podove
I ljubiš stope onih koji prolaze.
Zlatnom svojom obućom po
uglancanim stazama,
Ne vidiš im oči,
Ne gledaš im u dušu,
Ne možeš,
Jer duša im je paučina
Srce od komada kamena,
A oči, oči kopca i tigra,
Da si im važan
Na tas bi te svakog dana stavljali
I svaki ti gram odmjeravali
Da se uvjere, je li tvoj ili njihov.
 
Gamižeš, i sve te boli,
Ne znaš više za ponos,
Ne znaš ni za jad,
Vijesti te dnevne već odavno ne
Zaokupljaju,
Svjetske krize su ti glupost,
Ratovi tamo negdje u Aziji
I milioni gladnih
Koje hvata objektiv kamere,
Gamižu, gamižu kao i ti,
Ali oni nikada, nikada,
Ni za išta bolje nisu znali,
A ti si praznog pogleda
Uče te da nemaš prošlosti,
Da si gluv i nijem za sve odjeke,
Nema eha u planini u kojoj čamuješ,
Jedino oružje,
Jedini alat,
Jedino oruđe,
Jedini instrument,
Koji je pouzdan za tebe,
To je tvoja slomljena kičma,
Kičma koja postaje rudimentni organ,
I dio prošlosti,
Prerasta u patrljak,
Organ koji se gubi.
 
Ti gamižeš od kamena do livade,
Ljubiš tragove njihovih stopa
Gamižući ideš naprijed,
(Tako ti kažu)
A ti vjeruješ da nisi siguran
Ni u goli život
Da li je zapravo tvoj
Ili njihov,
Nisi siguran ni ko te rodio,
Majka više nije važna,
Rodio te onaj čije stope ljubiš,
I kome gamižući,
Svakog dana,
Zahvaljuješ što si još živ,
A živ si jer nemaš ponosa,
I jer si sav njihov.
 
Gade mi se takvi,
Oni su jezgro društva,
Gadi mi se njihova apatičnost,
Sluzava tečnost
Vinogradarskih puževa
Šampanjac je
Prema njihovoj balini
Koju ostavljaju kao mokri trag
Za sobom da označe put
Svog prolaznog života
 
Gade mi se takvi, jer oni koče
Pobune i promjene,
Oni ustrašeno
Da im, potom, ne bude još gore,
Oni, strahom satrveni,
Valjaju se u izmetu, i blatu od bljuzgave kiše,
Oni ne mogu ništa,
I ništa nisu bolji od ameba,
Kao svaki kvantitet koji ne zna za sopstveni kvalitet,
Gamižu u sivilu dana,
Koji je malo,
Samo malo bolji od mrkle noći.

 
Herceg Novi, 3. avgust 2008.




Olivera Doklestić
A ja bih samo
da sa tobom ćutim

OKTOIX, Podgorica
ŠTAMPAR MAKARIJE, Beograd
2008.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Februar 01, 2013, 11:36:08 pm »

*
Stihovi Olivera Doklestić


JESEN U BOKI

Padala je danima
I sve još vonja na vlagu
ljudi pokislih duša izmilili iz kuća
na mokre ulice i trgove
kao žuti mravi kad osjete šećer
hodaju brzim korakom tamo-amo da raznesu
dok ih ne poklopi nečija noga.

Ne govore,
Ne razmjenjuju riječi
Sve je suvišno
Kiša je danima brontuljala

I sada žurnog koraka pune pluća
Dok opet ne pljusne.
Nebo je sivo,
More je sivo,
Nema razlike
Sve je jednolično.

Nije prestalo!
Sve liči na boksersku pauzu sa zvonom
umorni bokser trči u ugao
Da sakupi snagu za novu rundu.



VIDOVDAN U MANASTIRU SAVINA

Ovdje molitvu nađe i onaj ko se nikad molio nije
Ovdje spas nađe svaki zarobljenik puste duše
Ovdje nebo govori milinom i kad gromovi sjevaju
I kad grâd lomi i kiša zemlju topi, ne reci da to je od gnjeva Božjeg
Jer, Bog stanuje ovdje. Bog je tvoj prijatelj.

Čim si prošao kroz manastirsku kapiju kao da si u spasenje stupio,
Za tebe govori šuma, šumorom lišća hrastovi se mole,
I krošnjati pinus čuvar dveri neba i zemlje,
I čvornovati čempresi, poput straže,
I kamen, svaki kamen na kom je nazidan predivni hram
Govori snažnim Božjim ćutanjem.

A na Vidovdan i Gospođindan, na slavu manastira,
Kad zapoje horovi glasovima božje žudnje, oprosta i pokajanja,
U milozvučni pjev, praiskonske vertikale, od lire i harfe,
Iz najvećih dubina čistine ljudske duše odaslane,
Kao da se ogleda On sam, Stvoritelj neba
i zemlje, u ljubavi okupan.

I mogu da šaraju munje, da lome gromovi, da prijeti mrko nebo,
On, Veliki zna, da je tu snaga duše, snaga riječi ljudske a božanske,
Jer tu postoji samo istina, ona što tali svaku laž.

U visine se pogledi naši gube,
Zvonik podupire nebo,
Mali si, a osjećaš da te štiti,
Radost zari lica,
Odavde ne smiješ otići tužan.

U slavu Boga kada poje horovi u porti manastira
Darežljive svoje ruke pruža nam dok izgovaramo riječi lamenta i tuge
Za Lazarom i devet Jugovića, za opustjelom Gračanicom i Dečanima
Za ratovima i vidovdanskim crnim barjacima,
za svima nesrećnima što izgiboše na te sudnje Vidovdane,
za sve one, od pamtivjeka žene i majke, što su očinji vid klele,
raspletale kose, zbog pustog Vidovog dana što im odnese muža i sina.

I na Vidovdan, u manastiru, Gospod Bog pušta
da glasovi ljudski hvale nebu svoje žrtve,
i u taj dan prašta ponos i prkos ljudski.
Jer u manastiru Savina stanuje Bog


Više na zvaničnoj internet prezentaciji časopisa za književnost i kulturu Ljudi govore  
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: April 24, 2016, 07:33:02 pm »

*

ZAPIŠI DOK ČITAŠ: Nijemi zidar riječi

/ Olivera Doklestić, ŠAPATOM..., Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, 2014. godine /

Šapatom, a kako bi drugačije Olivera Doklestić progovorila no nemo, baš onako kako priča i njen neimar — zidar riječi, odnoso zapisa u knjizi "Šapatom...".

Taj tesar ljutog kamena koje vremenom patina, kako i misao zapisana tek nakon poimanja, odnosno zrenja u narodu bude poruka koja se prenosi s koljena na koljeno, su zreli zapisi Olivere Doklestić koje je procijedilo vrijeme na naborao zub vremena, baš kao i dva lika isklesana na mostu koji će kasnije spojiti obale reke Sutorine.

U pričama ona otkriva ali i sugeriše čitaocu da se kroz život uvijek nešto čeka, iščekuje dok se ne dočeka ono čemu se nada, što se mora dočekati, kao i da se uvijek ka cilju išlo promišljeno, odmjereno, kamen po kamičak do cilja. Tek ponekad nam iz par redova "proviri" kako je autor knjige "Šapatom..." nagovijestio i pokoju zabludu kojih se, najčešće, kasno postajalo svesno.

Doklestić nigdje ne žuri dok pripovijeda pa se njene priče i ne daju čitaocu pretrčati, odnosno pasusima i stranama prelistatati, već tjera čitaoca da pažljivo čita, pamti likove i detalje kako bi uspio da i on donese zaljučak ko je zapravo neimar i s kim je gradio spomenik sebi, pokoljenjima, odnosno spomenik rukama majstora, klesara i kamena dobroćudnog. Onog kamena koji se samo Božjoj ruci dao mijenjati i oblikovati a da pritom nigdje venom ne "otoči". Ko nije, kao klesar u Doklestićinoj priči vidio i brisao trag kamene suze i ne zna tajnu kamena. Ni zidova. Ni mostova. Ni obala. Ni kadrme...

Sudbina dva junaka zapisa "Šaptač kamenu", oca Vukana i sina mu Sima, je štivo koje presijeca dušu čitaoca baš kao i riječ koja umije da, kako bilježi Olivera, posiječe i bez kapi krvi. Njihova sudbina dâ se preslikati kao univerzalna, dâ se odnositi na sve one Božje neimare koji su uklesali sebe u neprolaznost. Takav je kamen, takva su sačinjenija od slova. A do toga cilja se stiže samo ako se ima ljubav, kako zapisa i Miroslav Brčić, tesar iz Bileće, majstor na crkvi Lazarica, maja 2013. godine. On nas uvodi u zanimljiva kazivanja Doklestićkine knjige, "Kamen ima dušu" i kazuje: "U kamenu može da radi samo onaj ko za kamen ima ljubav".

I spisateljski vez mogu "isklesati" samo zaljubljenici dobrih, odabranih i mudrih kazivanja. Možda neko i upamti.

Istina, tako ne misli i izvesni Bazilijo Đurasović koji u pismu, između ostalog zapisa:

"Nikome nije lako sve da razumije... Kada prođe mnogo godina, niko neće znati i neće biti ni važno, ni ko sam ja, ni kakvo je bilo francusko upraviteljstvo, ni ko je bio Simo Vukanov i kako je pričao s kamenom i kako je stradao zbog ljudske zlobe. Ostaće samo most..."

Pisac koji misli na svoje čitaoce, a takva je Olivera Doklestić, pokušava da svoje literarno štivo komponuje što jednostavnije, odnosno da se s lakoćom čita a nadugo promišlja.

Ipak, mora se reći da se u svakoj njenoj priči, kao i u prethodnoj knjizi "Crno bijeli gradovi" o kojoj sam takođe pisao, krije jedna forma — prilično stroga simetrija, koja nudi zanimljive i višeznačne opomene koje imaju pokoju poruku i pouku. Oni koji uspijevaju bar djelimično ući u raspoloženja autorke, odnosno njenih junaka, u stvari, razumjeće brojne motive kazivanja i razotkriti i one kojima su ponešeni njeni junaci u različitim prilikama.

Nema ova knjiga mjesta, čak ni jedan redak, iz kojeg bi se ukazala dosadna svakodnevnica s kojom mnogi pisci ispisuju one djelove knjige gdje ih napusti mašta, odnosno inspiracija.

Pisac u knjizi prati likove kroz šapat, čini se namjerno, a ja se ne mogu oteti utisku da to čini shvativši kako je i to doba i ovo u nečemu isto — ćuti da dobro ne odaš, jer više neće biti ni dobra. Da bi saopštila ovu i neke slične istine iz vremena o kojem pripovijeda, Doklestić kao da nekim novom pripovjedačkom energijom i stilom naglašava pojedine pasuse kako suština ne bi ostala skrivena. Kako bi odjeknule snažno. Kako bi oživjele pred čitaocem.

Ova spisateljica kao da ne želi da kod čitaoca ostavi svevremeni nemir i očaj, patnje, bol, već snažnim ritmom emocije pretvara u vredonosne kriterijume koji su okovani iskrenim emocijama. S toga, u ovoj knjizi nijesam osjetio bilo koju aluziju koje bi dovele u pitanje vredonosni kriterijum Onog doba u kom su živjeli njeni junaci.

Možda je dok čitam i zapisujem pokoje slovo najprikladnije ovaj pogled na knjigu Olivere Doklestić završiti iz "Vapaja male rijeke", molbom: "Ja gutam što ste mi dali i gušim se. I molim da se u pamet date..."

Piše: Novica Đurić | 11.02.2015. | Srpske novine CG
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: