Ljubica Žikić (1970?)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ljubica Žikić (1970?)  (Pročitano 4582 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Mart 30, 2012, 11:40:33 pm »

**




LJUBICA ŽIKIĆ

Ljubica Žikić rođena je u Beogradu.

Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet (Istorija jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik) završila u Sarajevu. Još od studentskih dana bavi se esejistikom i književnom kritikom. Upravo je u pripremi za štampu njena knjiga eseja i književnih kritika, kao i "Bibliografija Bosanske vile 1994—2004.".

Svoje priče je je objavljivala u časopisima "Lica", "Odjek", "Život", "Diwan", "Bosanska vila', "Mostovi". Priče "U znaku trešnjinog cveta" i "Mašinovođa lokomotive 05" su uvrštene u "Antologiju fantastičke pripovijetke u Bosni i Hercegovini" Nenada Radanovića. Priča "O žabi koja je kreketala na vrhu jabuke" dobila je prvu nagradu na konkursu "Zijo Dizdarević". "Tetovaže grada" je priča koju je časopis "Diwan" preveo na engleski jezik i objavio u posebnom izdanju.

Radi u SPKD "Prosvjeta " — Sarajevo i sekretar je "Bosanske vile", lista za književnost, kulturu i društvena pitanja.


Podaci i fotografija: Ljubica Žikić Slike raspuklog vremena | SPKD "PROSVJETA" | Sarajevo, 2005
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Mart 30, 2012, 11:43:06 pm »

**

Ljubica Žikić — SLIKE RASPUKLOG VREMENA


Mada starija od Karima Zaimovića, spisateljica Ljubica Žikić se književno objavila kao fantastičar pričama koje još nije sabrala u knjigu, ali njihovo objavljivanje i kritika i čitalačka publika snažno su zamijetili! Žikićeva je unijela novum ne samo u bosanskohercegovačku fantastičku priču, nego i u najširem smislu te riječi, usudivši se da prozno kazivanje jednostavno poništi približivši ga ekskluzivističkom lirskom srodstvu. Da pojasnimo. Samo je lirik bio u stanju da svoj ego proglašava slučajem cijelog svijeta, dok su prozaisti operisali sa sasvim drugim sredstvima — objektivističkim odmicanjem od vizije, ili vođenjem proznog toka u formi prvoga lica. Na oba ova načina se prozno podrazumijevalo kao, na kraju krajeva, donekle i samo objektivna slika svijeta u koju smo u drugom slučaju i sami sporedno upleteni. Ljubica Žikić se usudila da piše tačno ono što se njoj desilo, a kako se i ona, dakako, "ubraja " u ljude, tražila je srodnike koji će u njenom Jastvu naći i svoj slučaj, a "slučaj" je, otprilike, uvijek isti. S jedne strane će čitaoca podsjetiti na neku od vlastitih situacija, a druge otopliti vlastitim umjetničkim uobličenjem u kome će se naći kao u čarobnoj mreži bajke koju nije doživio ali se u njoj iznenada obreo kao u novoj i obogaćujućoj javi. Tako je Ljubica Žikić, u ovoj Antologiji, od novih osvojila, uz Karima Zaimovića, jedno od značajnih mjesta..."

(Nenad Radanović: Iz Predgovora "Antologije fantastičke pripovijetke u Bosni i Hercegovini")




Ljubica Žikić
Slike raspuklog vremena
SPKD "PROSVJETA"
Sarajevo, 2005


______________

Roman Ljubice Žikić "Slike raspuklog vremena", osvojio je najvažniju književnu nagradu u Bosni i Hercegovini. Prilikom uručivanja nagrade mediji su je ignorisali jer je za vreme opsade Sarajeva živela u Sloveniji i kasnije u Srbiji.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Mart 30, 2012, 11:46:35 pm »

*
Ljubica Žikić
Slike raspuklog vremena



KONSTRUIRANJE PAMĆENJA U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ ŽENSKOJ PRIPOVIJESTI


Ljubica Žikić u svojoj zbirci Slike raspuklog vremena također ima žensku povijesnu priču o ratu na Balkanu, odnosno u Bosni, čiji se predznaci skrivaju u tarot kartama i drevnim učenjima o simbolima, koji su s vremena na vrijeme ovdje vrlo vrijedni kao opomene da se apsurdni događaji vrlo često znaju ponavljati i nekoliko puta na različitim mjestima. Prisjećanje na rat u ovoj zbirci se ponekad može učiniti kao želja da se na što bolji način napravi digresija koja će poslužiti da se zaobilaznim putem dođe do početka devedesetih godina u Sarajevu. Nekoliko priča iz djetinjstava koje se doista doimaju kao digresije u obliku autobiografskih slika iz vlastita djetinjstva prethode možda najapsurdnijim doagađajima na Balkanu u njegovoj povijesti. Na taj način autorica zaobilazi stvarne slike ratnog užasa i rekonstruiranjem sretnih priča iz djetinjstva, u isto vrijeme potiskuje i transferira rat i slike iz djetinjstva. To naravno nikako ne znači da ovdje izostaje autoričino suočavanje sa stvarnim događajima, naprotiv njihovo detaljno izbjegavanje je jedan od načina nemirenja sa onim što se zbiva, ali i otpor užasu kojem jedna priča ili pripovjedačica ne žele pridati vrijednost i priznati da takve apsurdnosti kreiraju svakodnevnicu. Početak apsurda u zbirci označavaju vlakovi koji su prestali da vezuju tada dva najudaljenija grada na (svjetskoj) mapi Sarajevo — Beograd, a priča o vlakovima s početka devedestih je u isto vrijeme i rekonstruirana priča iz djetinjstva o teči i njegovoj ljubavi prema vlakovima. I napuštanje opkoljenog grada označeno je na drugačiji način, odnosno onda "kada su prestali da idu vozovi na relaciji Sarajevo — Beograd, a raslinje prekrilo šine i pragove pruge za dugi niz godina, zatražili smo utočište kod tetke." No, ma kako dobar bijeg organizirala, pripovjedačica nije mogla pobjeći od posljedica koje se skrivaju u ženskim tumoroznim ćelijama na onkologijskom odjeljenju, čije su brojčane oznake bolesti posebno zastrašujuće, ili od činjenice da je urednik primijetio kako većina "nas iz redakcije, naročito posle rata, slabo spava" i da se ujutro gotovo svi još uvijek bore sa noćnim morama i preostalim košmarima. Kao i u drugim primjerima iz ženske književnosti i ovdje su izravni ratni sukobi stavljeni u drugi plan, ali je stalno povezivanje individualnih sudbina sa događajima iz devedesetih naprosto učinilo pripovijesti granicom između želje da se ostane daleko ratu, ali i nemogućnosti da se takvo što ostvari. Naprosto je nemoguće drugačije ispričati priču o Draganovoj ljepoti kojoj je rječitost pridavala magiju zavođenja, ali se isto tako magično uglasila kada je samo jedan komadić granate presjekao zauvijek riječi u njegovu grlu, na kojem se vidio samo mali trag smrti. Vjerovanje da će se probuditi kao i Trnoružica iz svog sna predstavlja tekst opet kao snažnu borbu protiv vjerovanja da se na tako apsurdan način zauvijek izgubi jedan ljudski život.

Edisa Gazetić
Deo teksta preuzet sa: Sarajevske sveske
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: