Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Maj 13, 2012, 01:01:08 am » |
|
**
PROZA S LIKOM IGRE NA SREĆU
Milorad Pavić: RUSKI HRT, "Slovo ljubve", Beograd, 1979.
Ključ za otvaranje pripovedaka Milorada Pavića ponekad se ne može naći bez istrajnog potucanja od zamke do zamke, od vrata do vrata, pa, kadšto, od pripovetke do pripovetke. Od knjige do knjige. Ali, ako, po već ustaljenom Pavićevom postupku, čitalac uspe da, bez rana i iscrpenosti, prođe uvodnom pričom (a RUSKI HRT je imenovan po prvoj priči) i nađe u njoj odgovor, tada će, možda, izaći pod teretom novih otkrića iz narednih priča, mada ovaj autor nikad ne ostaje na istom. On se menja, dograđuje, istražuje, premeće, presvlači. Njegove priče sve više postaju vešto isprepletano kriminalističko štivo, vid ukrštenice koja se mora rešiti sasvim po pravilima igre, jer ako neka polja ostanu neispunjena ili pogrrešno upisana, tada će, svakako, odgovor, za kojim se traga, izostati.
Sem, znači, čitalačkog uživanja, mimo ono što čitanje pruža, čitalac se, pri odlučivanju za neku od knjiga Milorada Pavića — a ovde se, isključivo, misli na beletristiku, od pesama objavljenih 1967, u knjizi PALIMPSESTI i onih iz knjige MESEČEV KAMEN od 1971, do proznih koje ćemo, kasnije, pomenuti — upušta u avanturu, u istraživanje koje, u ovoj prozi, biva sasvim neizvesno i nimalo bezazleno.
Pomenute su pesme Milorada Pavića, pomenuto je premetanje. Treba, sada, i to objasniti.
U prethodnoj proznoj knjizi Milorada Pavića (KONJI SVETOGA MARKA) pisac, ubeđen da dve pesme nisu dobile onoliko pažnje koliko zaslužuju, presvlači ih u prozno ruho i tako, snova, stavlja pred čitaoca. Na kušnju.
Pavić svojim, prokušanim, proznim iskazom ostavlja utisak pisca kome je do igre. Sve njegove priče (pa i pesme) ne nose poruku već zamku, zagonetku. Ko izbegne zamku i da odgonetku, može da uđe bezbrižan u ovu zgusnutu prozu.
Pripovetke Milorada Pavića su razapete između sna i jave, istorije i fantazme; promiču, tokom stranica, eterični slojevi slika ispred naših zapanjenih očiju. Čitalac, sve vreme, iščitavajući u groznici tragalaštva, koje je, takođe, stvaralaštvo kada je reč o rukopisu ovog nesvakidašnjeg pisca, pripovetke Milorada Pavića, kako iz njegove prve proze (GVOZDENA ZAVESA, 1973) tako i potonje (KONJI SVETOGA MARKA, 1976) do ove (RUSKI HRT), iščekuje da se zbude čudo jer ga, neprestance, u neverici, oseća kako pulsira, kako se prikrada, kako mu iza uha diše. I ono, bez zastoja, neprekidno, kako redovi odmiču, kako se tope u izmaglici dolazećeg, pristupa, ali nikad u obliku i vidu očekivanog već neverovatnoga, opet, stvarnije, složeno u svojoj jednostavnosti da, sve vreme, na ivici realnosti, čitalac balansira između bezrezervnog verovanja i beskraja neverice. A reakcije čitalaca su, vazda, nepredvidive. Kadšto ono što je posve moguće, što se zbiva, možda samo na korak od njega, i dok baš to iščitava, odbija da veruje. Nešto je, šta drugo, zakazalo u odnosu između pisca i čitaoca, ili, krivicom pisca, u trouglu pisac — napisano — čitalac.
Prirodno, i to je ono što zbunjuje, postoje pisci čije se stvaralaštvo zasniva na fantastici (ponekad, kao kod Pavića, isprepletanoj sa istorijom, sa sadašnjošću) i mada daleko od mogućnosti zbivanja, čitalac, ni u jednom trenu, ne sumnja. I upravo je Pavić pisac koji ume dve niti da isprepleta tako da dobije maksimalno jaku pređu proze i tako obrlati čitaoca. Preplićući zbilju, dosetku, istoriju i maštu, Pavić reorganizuje simbole dovodeći čitaoca u nevericu, u zapanjenost, a istovremeno izmamljuje skoro bezrezervno poverenje. I nikad neće čitalac doznati da li je retka svojstvenost Pavićevih pripovesti da se ne mogu čitati u navratu sa istom pomnošću (jer su čuda prepoznata, događaji provereni, vreme razotkriveno, akteri osvetljeni) na uštrb čitaoca, koji čezne za novim provlačenjem kroz gustu prozu što se ugiba kao med, ili na radost, jer ga nagoni da s nestrpljenjem očekuje nove stranice, nove rukopise krcate bliskim čudesima.
Po pravilu, Pavić priče čiji je obrt najneočekivaniji (mada je, u slučaju ovog pisca, nepravično neke priče izdvajati na uštrb drugih, koje, izvedene istim metodom, ne izneveravaju opšti način) — a zapravo se ne očekuje nikakav preokret dok se namotava pripovedačevo povesno i čitalac smiren, u prvo vreme, ulazi, sve dublje, u prašumu Pavićevih zamki — stavlja na početke knjiga. To je slučaj u GVOZDENOJ ZAVESI sa pripovetkom "VEDŽVUDOV" PRIBOR ZA ČAJ, koju, kad čitalac dočita, i nestrpljenje počne da previre u hipu, dok se javlja želja za novim čitanjem, mora da odbaci jer, sa započetim čitanjem, shvata, najednom, u svoj jasnoći, da je podvig nemoguć. Čitalac se, možda i nepripremljen, ali, svakako, nedovoljno pripremljen, sreće sa prozom koja se tek u poslednje vreme, baš u srpskoj literaturi, dobrim delom zahvaljujući Paviću, neguje.
Knjiga KONJI SVETOGA MARKA takođe započinje pričom (KREVET ZA TRI OSOBE) koja čuva obrazac Pavićevog koncepcijskog postupka u formiranju knjige i uvođenja čitaoca u nju, pri čemu se, čitalac, ne doseća da je reč o književnom delu već oseća da je i sam učesnik onoga što prati vizuelno, kroz znakovlje. I kako čitanje, odnosno predmet priče, odmiče, tako se, sve više, čitalac (u ulozi učesnika) opušta, ali kao posmatrač sve brže preleće redove da bi, kao u kriminalističkom štivu, otkrio poentu. Kad, najzad, odahne, shvati da je Pavić ispleo priču od nečeg do te mere jednostavnog da je sav taj niz slika kojima pisac upravlia dok brodi kroz vreme (a u njima postoje dva, nezavisna, vremena: jedno koje je u nama, nosimo ga neprestance, a drugo protiče mimo nas a da nemamo nikakvu mogućnost da utičemo, dok Pavić sve to povezuje i prošlo sliva u sadašnje bez prelaza i naznake) zapravo nestvaran. Na taj način (isturanjem najatraktivnijih priča u prvi plan) Pavić čini snažan i promišljen atak na čitaoca dajući alternative: ili će, premoren mnogim obrtima, odustati od daljeg čitanja ili će, što je češće, ako ne i jedno, u traganju za novim uzbuđenjima kojima ključa ova eterična proza, grabiti, otimati, osvajati nove znakove što se nadovezuju na pređene i izbrojane petlje.
U pogovoru knjige RUSKI HRT (i to je jedan od ustaljenih ustupaka koje pisac čini čitaocu u većini knjiga, da, kad vez fantastičnog i realnog dostigne zenitnu čvrstinu, pogovorom kao oblogom učini presudan korak: osvešćuje čitaoca nekim, prividno, razumnim objašnjenjem ili ga zanavek izgubi) koji je takođe istekao ispod ruke Milorada Pavića, stoji: "Što se mene tiče, ja bih upozorio na činjenicu da ova knjiga sadrži dve sasvim zasebne i celovite priče, koje su među sobom "u tajnoj vezi" kako bi rekao jedan pisac kojeg volim. Na pitanje postavljeno u jednoj dobija se odgovor u drugoj od tih priča, ako se pročitaju zajedno, one čine treću priču, koja bi se mogla shvatiti i kao autobiografija pisca u ženskom licu". Prva priča, otkriva pisac da bi namamio čitaoca, zove se VARŠAVSKI UGAO a pitanje postavljeno u drugoj glasi: "Da li neko preuzima sada moje osećanje od mene i nasleđuje ga?" Tako je čitalac, kao u igrama na sreću, zavaran lakoćom zadatka i izgledom da brzo odreši čvor za koji veruje da nije odveć čvrsto i komplikovano vezan. Taj mali intelektualni napor, to semenje bačeno pred čitalačke neuposlene zube ukusan je zalogaj kome se teško odoleva i stoga nije na kritičaru da otkriva piščeve adute već da ih razlaže kako bi ih čitalac s više pažnje mleo.
I sad, idemo li od najbližeg ka daljem, od 1976. do 1971, od knjige KONJI SVETOGA MARKA do knjige MESEČEV KAMEN (a ne do najranije zbirke pesama PALIMPSESTI koje je pisac ovih redova, po izlasku iz štampe 1976. godine, a u, mnogo pre toga začetoj, besparici samo gledao kroz debelo staklo NOLITOVOG izloga na Slaviji, nedovoljno smeo da kroči u svetost knjižare i zaviri međ korice zbirke da bi otkrio šta je pisano i brisano u njoj, dok danas, kad zastane pred istom knjižarom i istim izlogom jasno vidi mesto gde je stajala zbirka i sve mu se čini da je to mesto za svagda obeleženo, da je progorelo ivicom formata) jednostavno je uroniti u Pavićeve pogovore.
U predgovoru knjige KONJI SVETOGA MARKA Pavić uobičajenom smicalicom koja, neosporno, nosi sirenski zov veštog pisca, priziva čitaoca na ponovno čitanje ne da bi otkrio pesme "degradirane u prozu". "Taj postupak", kaže Pavić, "mnogima će se učiniti neobičnim. Pisac se, međutim, našao u položaju ruskih ratnika: njegovo vreme je gotovo isteklo; zima je tu; čas je da se bitka dobije ili izgubi, i njemu je svejedno kakav će oblik dobiti njegovi pohodi. Ni pesme ni prozu on nije pisao radi njih samih, nego ih je otpremao kao male krijumčarske brodove, rešen da prodre sa svojim tovarom u luku čitaoca, koji inače ovakvu robu ne prima redovnim linijama". I, prirodno, čitalac, prilazeći knjizi kao jednoj vrsti zagonetke, ali zagonetke koja je, ko je jednu rešio, otvorena, kad stigne do piščevog pogovora, zatečen, opušten, nenaviknut da stalno, dok čita, bude intelektualno angažovan, misleće uposlen, ako želi da reši i ovu zagonetku, mora, po nalogu igre, ponovo da se upusti u avanturu čitanja istog štiva. Tako pisac postiže da se pamti pročitano, da se čitalac angažuje tako što će, možda, a verovatno, iznaći, pri ponovljenom čitanju, nove izlaze iz lavirinta, nove mogućnosti, nova tumačenja.
Ipak, Pavić zna meru koja je, opet, u određenom smislu, eksperiment sa znakom individualnog. Naime, u knjizi GVOZDENA ZAVESA, njegov pogovor ima zadatak da čitaocu skrene pažnju na nemogućnost ponovnog čitanja ("VEDZVUDOV" PRIBOR ZA ČAJ) i time izazove kod čitaoca želju za samodokazivanjem, jer vazda nastoji da iznađe ono što pisac nije hteo. Poslednjim pogovorom (UMESTO POGOVORA, MESEČEV KAMEN) Pavić čitaocu nudi još jednu priču.
Rezultat ovih pogovora, bilo da pisac predlaže čitaocu da istražuje, da čita pročitano, bilo da ga, pak, diskretnim znakom odvraća, uvek je, bez ostatka, jednak razmišljanju. Može li pisac išta preko ovog poželeti?
Ipak, uprkos vaskolikoj obazrivosti, pisac, u neprestanoj, razumljivoj, želji, koja se, uprkos vremenu, pojačava, sve podvlači, tako da se i priče iz knjige u knjigu ponavljaju. Jesu li obišle krug pre no što su osedele, pitanje je na koje se ne može olako odgovoriti, ali je lasno izračunati da se od tekstova Milorada Pavića koji se kao kroz ogradu od bodljikave žice prebacuju iz knjige u knjigu može sačiniti nova. Tako priča IKONA KOJA KIJA iz MESEČEVOG KAMENA prelazi u GVOZDENU ZAVESU, BAHUS I LEOPARD iz MESEČEVOG KAMENA u GVOZDENU ZAVESU, zatim VEČERA U DUBROVNIKU iz MESEČEVOG KAMENA takođe u GVOZDENU ZAVESU a pesma VEČERA U KRČMI "KOD ZNAKA PITANJA" objavljena u MESEČEVOM KAMENU pozajmljuje ime prozi iz RUSKOG HRTA. Ovo ponavljanje priča ima, po našem mišljenju, ozbiljan zadatak: da iznenadi čitaoca kao što ga i sadržina njihova često zbunjuje. Pavićeve knjige (mimo one iz istorije i teorije književnosti) pojavljuju se, uglavnom, u ravnomernom odstojanju od tri godine, što je dovoljno da se pojedinosti zaborave, imena iščile, likovi izblede, jezičke i sadržinske finese potisnu tako da čitalac, posegnuvši za novom Pavićevom knjigom, zastane kao ošinut: da li se stvari ponavljaju, da li se, možda, slične okolnosti iz upravo čitanih priča nalaze i kod drugih autora ili, što bi, kada je Pavićeva proza u pitanju, bilo podjednako moguće i neizvodljivo, detalj iz čitaočevog života preslikan. Pamćenje je varljivo i kratko a Pavić na to računa iii, još bolje, Pavić njime računa. Najviše korišćena računska radnja u Pavićevim pripovestima je deljenje: vremena, ličnosti, događaja, perioda. Potom dolaze ostale: oduzimanje godina, sabiranje znanja, množenje situacija.
Da bi svojim rukopisima pribavio pečate autentičnog, Pavić sve češće u njih uvodi žive, poznate, ličnosti.
U pesmi U KOPITAREVOJ GRADINI (MESEČEV KAMEN) to je Ljubomir Simović ("Ljuba ih Simović i ja čuvamo") u BLIZU KARAMTINE KUĆE U ZEMUNU. . . (ista knjiga) javlja se Vasko Popa ("Ovako Vasku su Popi i meni opet ozebli zubi"), Popu ćemo ponovo sresti u priči TERAZIJE (RUSKI HRT), a društvo će mu činiti Saša Petrov, Jovica Aćin, Olja Ivanjicki, u priči DVOBOJ (KONJI SVETOGA MARKA) su Mladen Leskovac i Dimitrije Vučenov.
Ali, Pavićevi rukopisi, sem prisustva živih ličnosti, imaju pomerenu os, tako da se, osim imena i titula, ponekad mesta zbivanja, događaji ne mogu ujediniti sa junacima, jer im se pripaja mera fantastičnog.
Poslednja Pavićeva prozna knjiga, RUSKI HRT, sadrži devetnaest priča, kojima nastavlja, dograđuje, ali i razlaže, u nastojanjima da ih usavrši, rasplinjava dosadašnju, mnogostruku, krivulju pripovedanja. Naslov knjige dat je prema prvoj priči koja je, u sasvim određenom smislu, izmakla piscu i tako pokazala da je, ovog puta, ruski hrt bio prebrz. Dok je u ranijim knjigama Pavić diskretno pokazivao put čitaocu i tako se ovaj, s promenljivim uspehom, potpomognut srećom i piščevom naklonošću, izvlačio iz mnogih zamki, složene, slojevite, nesvakidašnje i kod nas, skorašnje, proze, dotle, poslednjom knjigom, mada ne izneverava svoj prozni, oprobani, postupak, Pavić kao da je posustao. RUSKI HRT je, bez nedoumica, mada prepun zaseda (kao prethodne knjige), rukopis nedovoljno jasnog cilja. RUSKI HRT ne pruža ono zadovoljstvo čitanja, a naročito, otkrivanja sve vreme skrivene, tek naznačenog postojanja, tajne. Iščitavajući ovu knjigu, čitalac više ne oseća onaj znani treptaj i slast otkrivanja. Sada više ne mora da popuni sva polja ukrštenice da bi došao do rešenja, koje je, mada se Pavićeva proza, kao na žici, ljulja između stvarnog i onostranog, između zbilje i fantazme, jer čitalac oseća — posebno ako je sa žarom kakav priželjkuje svaki pisac, pratio redove i zidanje Pavićeve proze — da može da se opusti pošto pravog rešenja, kanda, nema. Skrivalica je, u pojedinim pričama ove knjige, sama sebi cilj.
Pavić, shodno svojoj prozi, kao pisac ide natraške: ono što je razjasnio prethodnim knjigama sada zamagljuje. Zamerke se, svakako, mogu staviti uvek i svugde, ali teško prozi koju ispisuje Pavić ne samo zbog toga što je u srpskoj literaturi rodonačelnik ovakvog pripovedanja, ili što je najdalje otišao ispred plejade koja ga, uz povremena skretanja, prati, već i stoga što će se, vremenom, sve češće pojavljivati pisci ovakvog opredeljenja. Ipak, teško je oteti se saznanju da je poslednjom knjigom Milorad Pavić, poput barzoja, ostao "hladan, miroljubiv, nepoverljiv prema strancima" (MEP, Prosvjeta, Zagreb, 1975, oznaka 186). No, ako bi se razmatrale samo priče iz RUSKOG HRTA i pri tom ne zanemarile (jer je, uostalom, nemoguće) već isključile prethodne knjige, kada bi se, dakle, ova proza razložila kao jedina koju je Pavić objavio, tada bi RUSKI HRT, bez nedoumica, stao na čelo onog što će doći. Ovako, RUSKOM HRTU se mora zameriti brzina bez koje ne bi mogao da "trči u krug oko vuka koii beži u pravoj liniji" (strana 10). To je, zapravo, odlika ove proze: pisac odmotava priču u krug dok čitalac nastoji da u pravoj liniji iznađe rešenje. Ali, brzina se sveti. Da je RUSKI HRT sporiji to bi manje rastojanje prevalio a čitalac bi sklopio korice manje umoren čudesirna koja ekvilibriraju oštrom ivicom sna i jave.
Kroz Pavićevu prozu vitla nestvarno sa vanvremenim, jer je ovo vreme (iz priča) koje nosimo u sebi, u stvari, bez oslonca, minulo ili neizvesno-doiazeće, a čitalac, u svemu, bez mogućnosti ličnog izbora, čas posmatrač a odmah potom i učesnik. Kada sklopi korice knjige i kada sve svede, ostaje jasan i proveren rezultat: pisac je, boreći se za čitaoca, uspeo da ga zarobi. Ali, treba, dakako, dodati i aksiom da je knjigom RUSKI HRT Milorad Pavić, skoro u poslednjem času ("čas je da se bitka dobije ili izgubi") izvojevao bitku za koju se do samog kraja nije moglo, sa sigurnošću, govoriti o ishodu.
Milosav Slavko Pešić DOMETI časopis za kulturu broj 27 | glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović | jesen 1980, Sombor
|