**
Stihovi
Dimitrije Dositej ObradovićPESNA O IZBAVLJENIJU SERBIJE O vek zlatni! O mila vremena!
O veselja i slatke radosti!
Serbija je naša izbavljena!
Blaga želja od naše mladosti!
Muse, kćeri neba gospodara,
I gracije, tri mile sestrice!
Dajte mi glas visokog Pindara,
Da slavim dar božije desnice.
Josifa Ftorog, slavnog vladetelja,
Velikoga rimskoga cesara,
Serbije mile blagog spasitelja,
Koji silu sultansku obara.
Serbija je mila izbavljena!
Nek vopije i Dunav i Sava,
Sva je želja naša ispolnjena!
Kakva je to cesarova slava!
Orle hvalni, Veligrade slavni!
Uzvišuj se previše oblaka!
Glasi tvoji nek su svetu javni,
Jer u tebi već nema Turaka!
Nejma 'âdža ni ludi' 'adžijâ!
Gordeljivi' nejma janičarâ!
Niti turski' agâ ni spa'ijâ!
Ni nji'ovi' nožâ ni 'andžarâ!
Na verhovi' visoki' planinâ
Nek se čuju pesne od junakâ.
Po livadam' veseli' dolinâ —
Slatki glasi serpski' devojaka.
Neka poju i veselo kliču,
Na pohvalu rimskome cesaru:
"Vivat, Josif Ftori" — neka viču,
"Serbije mile, mili gospodaru!"
Slatkopevna lira Apolona
Neka svoje glase proiznosi;
I nek slavi hrabrog Laudona
Austrija, s kojim se ponosi.
O vo veki predraga imena
Josifa i Jekaterine!
Vas će slavit premnoga plemena,
Zašto kroz vas turska sila gine.
I varvarstvo! I glupost! I tuga!
Sve to skupa iz Evrope beži.
Mučiteljstvo propada, i kuga,
Jer varvarin sad u pra'u leži.
Žitelnice premudre Parnasa,
Pijerije Pind' i Jelikona!
Vašega je to dostojno glasa,
Kod Dunava što biva, i Dona.
Slavna dela saksonskoga kneza,
Koburga, hrabrog generala,
I Sovarova, rosijskog viteza,
Pred kima je turska sila pala.
Vezir silni lance s' sobom vuče,
Da s njima naše vitezove veže.
Svoje Turke iz topova tuče
Bez obzira, videć' i' da beže.
A kad vidi da je do nevolje,
I sam 'iti da iznese bradu.
Nejma veće do vezanja volje.
Junaci se vezati ne dadu.
Janičari tužne glase dižu,
Što pre mogu beže bez turbana,
Ako 'oće da pra' ne poližu,
Nit od sebe da čine kurbana.
Pravdo božja i sudbino sveta!
Tvoje oko nikada ne drema.
Za nepravdu ovo je osveta:
To nek čeka ko god pravde nejma.
Visite se, orli dvojeglavni,
Na Vračaru, Tavru i Kavkazu!
Vi ste sada na svem svetu slavni,
Jer se s vami nove zemlje krasu.
Serb'ja mila sad u nedri nosi
Cesarova slavna naslednika.
Njega ljubi i s njim se ponosi,
I Bosni kaže: "Evo moja dika!"
Sestru svoju ljupko uveštava,
Da ne gubi vreme. Šta već čeka?
Sunce sija! Nek se prosveštava!
Nek ne leži u mraku doveka!
1789.
SVE ŠTO MENE OKRUŽAVA Sve što mene okružava, sve to sa mnom tuži:
Niti ptica ptici poje, nit se s drugom druži.
Odziv meni iz gorice s plačem odgovara,
Zefir mi se među lišćem na žalost pretvara.
I potoci s 'ladnom vodom svi sa mnom uzdišu
Prolivajte, oči moje, gorki' suza kišu.
1793.
ETIKA NAM POKAZUJE Etika nam pokazuje što jest činit ružno,
Da se od tog svi klonimo kao da je kužno.
A što treba ispoljavat, šta pravostju diše,
To u svakom serdcu treba samo da se piše.
Hajd', pogodi, milostiva, sad meni, gospože,
Što li bedno serdce moje sad činiti može.
Etika mu jedno veli, na pristojnost uči,
A, gle, ono što ti misliš — želi da dokuči.
1802—1806.
GRIGORIJU TRLAJIĆU Umilno je vidit zoru s visoki' planina
I umilno rođaj sunca iz morski' dubina.
Umiljato stado pase u veseli časi
I svirale umiljati odzivaju s' glasi.
Umilno je vidit kolo kakvog nigdi nema
I devicu kad se njemu s drugaricam' sprema.
Al' je meni najmilije reći ime tvoje,
U kom blaga i darovi srpskom rodu stoje.
Tvoje ime — Srpstvu dika odsad i doveka,
Pevaj, druže, do samoga života svršetka.
Pevaj pesmu i opevaj sa darovi musû,
Po najlučšem, jedinstvenom, Terlajiča vkusu.
1804.
PESNA O, može li ko na svetu kao ja znati
Kako je lepa naša Serbija mati.
Svak bi živ zaželio u Serbiju doći,
Niti bi kad pomislio opet natrag poći.
Onde bi svak rad bio zadugo živiti,
Da se onom krasotom može nadiviti.
Moje perce zaludu sav svoj trud polaže,
Nit mi krasnorečije u tom što pomaže.
Kakova je Serbija, ko znati želi,
Kad ju vidi, čuti će što mu srce veli.
Čudiće se kako mu od radosti skače,
Kakve li ga sladosti onamo odvlače.
O, vo veki, moje mile gusle javorove,
Evo, ja sad moje pasem ovce i volove.
Zato ja vas neću više o klin obešati,
Niti će vas paučina odsad pokrivati.
Na policu ni na gredu neću vas metati,
Niti ću vas spred očiju ikada smetati.
Lepe ćete vi pastirke primamljivat na se,
Da i one čuti dadu s vama svoje glase,
Na pohvalu i na slavu srpski' vitezova,
Na zabavu i veselje svih stari' kmetova,
I na sladost i na radost mladi' devojaka,
S kojim' ću ja pevati od jutra do mraka.
1807.
Slobodan Rakitić
"Antologija poezije srpskog romantizma" Beograd, 2011.