Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Januar 16, 2012, 01:18:37 am » |
|
**
IZ UMETNOSTI
Srpska mistika i Meštrović
[1.] Naš narod je vizionar. Svoju sudbinu tumači po znacima na nebu, a njegovu nesreću objavljuju zemljotresi i gromovi. Njegove šume su nastanjene vilama koje pomažu velike podvige njegovih heroja, kao što su homirski bogovi i boginje, podeljeni u dve vojske, ratovali u trojanskom ratu naporedo sa zaraćenim narodima. Natpevaju se vile s junacima u planini, i postaju za njih brodarke na reci. Naši stari kraljevi piju vino sa svecima, kao na moru Kralj iz Duklje sa svetim Jovanom Krstiteljem. Našim vladarima arhangeli sede na ramenu, kao caru Stefanu kad slavi slavu. Naša religija nije samo pravoslavlje ispunjeno jevrejskim apostolima i sirijskim isposnicima. Srpska vera je u nacionalnoj epopeji, kao što je u grčkom starom narodu bio epos Homera i teogonija Hezioda. Naš pravi kalendar je sastavljen od kosovskih vojvoda i kraljeva iz pobožne i posvećene loze nemanjićske. Naše reke i doline su vezane za legende; a planine i pećine i putevi naseljeni su misterijama. U duhu našeg čoveka više su ozarena lica o kojima peva guslar narodu okupljenom pred crkvom, nego lica svetitelja o kojima se čita iz evanđelja u crkvi. Taj narodni epos postao je donekle mitologija koja je njegova druga religija i intimna mistika; a on je i mnogobožac, jer je napravio božanstvenim svoje pretke. Jedini je naš narod, posle Grka, koji veruje u heroje: on ima svoje Tezeje, Prometeje i Herkule. Marko je mitološka ličnost a ne istorijska, što se vidi po njegovim natprirodnim mogućnostima. Jer Marko svoju sablju može da useče u kamen, i da svoj topuz baci sa Šar planine u nedogledno Jegejsko more; Marko je pobedio i pogubio crnog čoveka koji je imao tri glave. Svoju stopu je ostavio na svakom kamenu srpske zemlje koju je celu prošao i posejao čudesima i skandalima. Miloš je heroj jednog momenta, ali Marko je pravio herojska čuda celog života, na način grčkih i mitskih heroja. — Bezmalo sve naše kraljeve srednjeg veka narod je posle smrti pretvorio u svetitelje, i neke kraljice u svetiteljke. Kralj Milutin čije se mošti čuvaju i danas u jednoj crkvi u Sofiji, posvećen je već tri godine nakon smrti; i njegova žena Simonida Paleologova, prva začuđena, donela mu je iz Carigrada zlatno kandilo.
Kad je posle četiri veka robovanja naš narod ustao na turske dahije, njemu se javljaju znaci po nebu Srbije kuda idu ognjene i crne zastave, a na kuli Nebojši u Beogradskoj tvrđavi hvataju mesec u tepsiju. Tako je isto nekad grom udario u polje Kosovo da obori Nemanjića carstvo, a ne da ga obori neprijateljska vojska. Veliki svod nebeski, i zvezde i vile, i planine i reke, sve je vezano za našu sudbinu. Naš narod je bio u večnom dodiru sa nadzemaljskim silama koje ga pomažu ili s kojima ratuje.
2. Ta duboka srpska mistika dolazi od velikog fonda emocije i srca. U našeg čoveka svaka misao se odmah obrće u osećanje i postaje strašću. Izraz toga u umetnosti, to je grandiozna figura (metafora), jer je figura uvek odlika tvoraca strasnih i imaginativnih. Takvo jedno osećanje postane često puta celo jedno unutrašnje stanje, a zato je naš unutrašnji život uvek ostajao izvan i iznad dnevnih stvarnosti. Srbin je maštalo, sanjalica, romantik i mistik po rasi. On je opevao u stihovima sve što je doživeo; a opevao je čak i istoriju drugih, Bugara i Arnauta. Momčilo je bio, u pogledu istorijskom, čovek neizvesne narodnosti, nekakav pobunjenik protiv cara Dušana, i vodio vojsku po Rodopima i na Strumi, s namerom da postane car, dok Grci nisu razbili njegovu vojsku, a njega ubili. Međutim, ličnost ovog Momčila toliko se zalegla u sećanje srpskog naroda, da je tog junaka sa reke Strume preneo čak nad Skadar, davnašnju našu prestonicu Bodinovu, gde se Momčilo zatim na krilatom konju Jabučilu diže u oblak iznad Skadarskog Jezera. Skender-bega nisu opevali Albanci nego su ga opevali Srbi. Od Triglava do Beloga Mora sve što nije opevao srpski guslar, umrlo je za sva pokolenja. Čak i vojska kralja Petra zastala je u blizini Prilepa kad je ugledala povrh planine Marka na njegovom šarcu, pod legendarnim oružjem i u starom dekoru. Velika nemanjićska i kosovska legenda još živi u našim dubokim slojevima naroda, i još i danas muči našu krv. Velbužd i Marica su bile velike bitke naših armija koje su rešavale sudbinu Balkana, a ista takva pitanja rešavale su i sada naše vojske na Kumanovu i Bregalnici i Kolubari. Sve je u nas u logičnoj vezi sa istorijom i u neprekidnoj vezi sa nacionalnom psihom. Srpski nacionalni genije išao je kroz vekove u jednom istom pravcu i beležio svoje etape jednom snagom kakvu nije imao nijedan od okolnih naroda i plemena. — Taj genije je neizmerno gospodstven i duboko religiozan. On je pomešao poeziju i religiju u celom svom životu, stvorivši jednu nacionalnu mistiku koja je karakteristična za celu njegovu sudbinu. Da su svi Srbi bili katolici, dogodilo bi se sasvim drukčije: oni bi već imali versku mistiku koja u katoličkom svetu apsorbuje sve drugo, ali ne bi imali svoju mistiku narodnu.
3. Ivan Meštrović je, kao rasni čovek, osetio našu mistiku već na početku ovog velikog umetničkog dela. Ako je njegova umetnost odmah bila duboko nacionalna, to je što se njegov duh izgrađivao na ovoj tradiciji, naročito na kosovskom eposu. Meštrović je iz nacionalne mistike otišao zatim u versku katoličku mistiku, gde je odista dao krupna dela (Mauzolej u Cavtatu), odvojivši se od onoga po čemu je možda bio najvećma personalan. Uostalom, nije ni čudo. Meštrović je rodom iz Dalmacije koja je tokom poslednjih vekova primala velike prilive stanovništva iz Crne Gore i guslarskog dela Hercegovine, što se vidi i po odelu dalmatinskog naroda, njegovim guslarima i hajducima, kao i na opštem tipu čoveka iz izvesnih onamošnjih predela. Posle propasti na Kosovu, ostala je Bosna i Hercegovina još nekoliko decenija slobodne i pod svojim vladarima, a bilo je sasvim prirodno da najbogatiji i najkulturniji deo nemanjićskog naroda, primoran na begstvo, potraži u tim našim zemljama svoje pribežište. Kada je nazad pala i poslednja naša slobodna zemlja, Hercegovina, u turske ruke, begao je narod i odatle da se skloni na obale Jadranskog Mora; a, po celom izgledu, su dubrovački Konavli bili takav jedan zbeg naročito interesantan. Zna se da su Hercegovci branili dalmatinski Klis i Senj, dajući ubrzo zatim onoj zemlji i svoje uskoke i svoje guslare, od kojih je ostao uskočki epos. Veliki deo tog naroda je bio brzo pokatoličen, ali je očevidno ostao ipak i dalje duboko vezan za tradicije sa kojima je bio onamo došao. Nije slučajno da i u Dalmaciji ima jedno polje zvano Kosovo. Ja bih rekao da su Srbi guslari, i da su guslari samo Srbi, i kad su menjali veru. Postoji jedan mentalitet guslarski koji je hajdučki, vojnički i borbeni, a to je naš narod sa nemanjićskim tradicijama; a postoji drugi deo naroda koji je manje sanjalica, više kompromisan, i nimalo hajdučki, a to je naš katolički čovek. On stvarno ne mari za gusle, pošto nije opevao svoje lokalne vladare ili svoje posebne junake. Međutim, naši bosanski Muslimani pevaju uz gusle svoje naročite megdandžije, poturice, koji su uvek u borbi sa pravoslavnima, a ne pominjući ikog drugog. Odrekavši se i vere, i uzimajući druge vere, naš guslarski tip čoveka se nije odricao gusala. — Uostalom, Dalmacija i nije neka zasebna etnička i moralna celina, odeljena od jezgra našeg nacionalnog bloka. Naprotiv, geografski, Dalmacija je samo jedna padina Bosne i Hercegovine, i zato je Dalmacija primorje tih dveju pokrajina a nikakva zasebna i moralna jedinica. Očevidno je da odavno u njoj ne živi njeno primitivno slovensko stanovništvo, silom raseljavano ili iskorenjeno; ali primajući prilive bosanske i hercegovačke pravoslavne i katoličke mase, dalmatinska obala je samo tako sačuvala svoj jezik i izvesne nacionalne tradicije. Stari istorijski spomeni bili su zatrveni, ali su nove migracije onamo stvorile jedan nov epski duh sa svojim guslarima i svojim hajducima. Ako se nisu nikad pevali stari onamošnji kraljevi i banovi, brzo su se opevali Janković Stojan i Smiljanić Ilija, koji su po svemu rođaci Baja Pivljanina i Starine Novaka, ili docnije našeg hercegovačkog hajduka Stojana Kovačevića, u Bosni se peva car Dušan i devet Jugovića, a ne Ban Kulin i kralj Tvrtko; i onamo se peva poraz na Kosovu, a ne poraz na Bobovcu ili kod Jajca. Centralno mesto svih naših krajeva koji su pevali uz gusle, bilo je uvek u glavnoj nacionalnoj najvećoj grupi, a to je u nemanjićskoj državi. Planina Durmitor je stvarno tačka oko koje, u rastojanju od sto kilometara vazdušnih, živi rasadnik svih velikih junaka, oslobodilaca, naučnika i umetnika: i sve vibracije rasnog genija pošle su iz toga idealnog kraja.
4. Tako i duša umetnika Meštrovića čuva u sebi ogromni depozit snage i poezije naših zajedničkih predaka. Čim je progledao, on je video veličinu nacionalnih tradicija; čim je progovorio i propevao, on je ispevao svoj kosovski impozantni epos u mramoru. Ovo nije slučajno. Meštrović je govorio svojim prijateljima da je poreklom iz Novopazarskog sandžaka, i od plemena Gavrilovića. Odista imaju dva sela, Meštrovci i Maštrovac u trouglu Plevlje—Foča—Gora-žde, klasični staro-srbijanski kraj pun nemanjićskih tradicija, carskih crkava i tvrđava, gnezdo guslara i heroja nacionalnih. Za staru porodicu Gavrilovića se zna da je bila razvijena u tri grane, a za jednu od njih zna se (prema rečima jednog našeg pisca) da je bila vlastelinska porodica, i čak u srodstvu sa kraljem Urošem Drugim. — Sve što je posle epskoga ciklusa uradio Meštrović, bilo je veliko, ali je radio kao eklektičar; uvek je najinteresantniji ipak u njemu guslar.
Naši rođaci Bugari imaju istoriju ali nemaju legendu. Samo naš narod ima legendu koja za umetnost znači više nego istorija. Bugari su uvek bili osvajači i hrabri vojnici, a ne osloboditelji ni sebe ni drugih. Oni nemaju sposobnosti za istorijska priviđenja, ni za nacionalni mit. Nisu pokazivali nikad smisla za jedan ideal opštiji nego što je osvojiti jednu zemlju. Nisu znali za ideal koji, zato što je opšti, postane mističan, dogma misli, i najzad ekstaza i verovanje u nadzemno. A ovo smo oduvek imali mi. Ovako je našu istoriju osetio i Meštrović.
Odista, ima samo dva načina da se razume i svaka tradicija našeg naroda: ili kao prosta istorijska fakta, ili kao legenda. Naše istorijske ličnosti, naročito iz doba kosovskog, došle su do nas već kao gotove poetske stvarnosti, i niko ih ne može više nasilno menjati. Ima osećanja koja su najveća čovekova fakta, i zato ona moraju ostati nepovređena i definitivna.
Tako je bilo nepromišljeno kada se govorilo da treba na Kosovu polju podići veliki nacionalni hram, kako ga je zamišljao Meštrović. Naprotiv, svugde pre nego na samom polju Kosovu; jer je Kosovo samo po sebi jedan monumenat koji premaša sve drugo što bi se moglo reći u slavu njegove tradicije. Samo crkva Gračanica, kroz koju su prošli bezmalo svi naši kraljevi, i kroz koju su prošli i kosovski heroji, i u čijem dvorištu još ima krvi kosovskih boraca, treba da i dalje bude njegova centralna i sublimna tačka. Ništa novo ne bi smelo doći da tamo poruši religiozni mir tih polja slave i gorčine; čak ni najveće delo jednog velikog majstora. — Ni Marko Kraljević se ne može sad razumeti drukče nego mit, jer je tako shvaćen u duhu našeg naroda, makar što je Marko i jedna dobro poznata istorijska ličnost. Znamo mnogo o njemu kao kralju, imamo čak i njegov autentični i interesantni portret, u njegovoj sopstvenoj zadužbini u Markovom manastiru Svetog Dimitrija kod Skoplja. Naslikan je na zidu u natprirodnoj veličini, kao ovenčani vladalac srpski, s krunom i nemanjićskim plaštom pokrivenim orlovima, s florentinskim mačem, i sa pergamentom pobožnog ktitora u ruci. Ne može biti sumnje o autentičnosti ovog portreta. Na njemu su oči velike i pogled herojski; brada mu je potšišana i gusta. Cela njegova pojava je viteška više nego kraljevska. — Jedan otisak te slike, za koju Meštrović nije znao da postoji, predao sam mu jedne večeri 1918. godine, u Parizu, na svom prolasku za Madrid gde sam tad odlazio. Meštrović je lakomo prihvatio taj komad hartije, sav se unevši u lice interesantnog heroja koji je toliko mučio njegovu umetničku fantaziju. Ničeg sličnog, odista, sa njegovom skulpturom Marka Kraljevića! . . . Ali ipak, Marko je samo ono što je u njemu video Meštrović, a ne ono što je naslikao za života herojevog slikar manastira Svetog Dimitrija. Ne govorim o samoj tehnici ovog Meštrovićevog dela, koja se može diskutovati, naročito koja se može dopasti ili ne dopasti, nego o samoj koncepciji jedne ovakve ličnosti. Marko nije budalina Tale, nit je njegov šarac apokaliptička životinja, ali neosporno, Marko je heroj koji pije legenom od dvanaest oka, ubija vile, ore drumove, seče troglave crne ljude. A njegov je šarac brži od vile na Šar planini i pije polovinu vina iz Markove tulumine. Marko i njegov konj, to su strašila izvan svih bića koja žive na zemlji. Meštrović je, dakle, slikao Marka kao što ga je slikao guslar, jer je i Meštrović rapsod. A imao je pravo kad ga nije slikao samo kao istorijsku ličnost, jer to Marko više nije, i za to bi takva koncepcija bila pogrešna i umetnički osiromašena. Mogao je ovaj vajar pogrešiti kad je bio paradoksalan slikajući ličnost i tip svoga heroja, ali je sama ideja o Marku mogućna jedino ovakva. Marko se ne može slikati u kalpaku i sa ratnom opremom vitezova kakvi su izgledali vitezovi iz Kalatrave ili vitezovi svetog Jovana iz Akre. Marko je više nego srednjevekovni vitez; on je antički heroj, jer je obrnut u mit, i jer živi u legendi, i to stvarnije nego u istoriji. Posle još hiljadu godina, Marko će sasvim izgubiti svoj istorijski tip, i niko ga više neće videti u njegovom toplom ćurku, i sa samurovim kalpakom iz narodne pesme. Marko je bajka, kao Ahil, jer je nadčovek, polubog u smislu starogrčkom; jer i on umire na Šari planini kao što je umirao Bahus u Delfima, to jest, umire da se opet probudi, kao što se i Bahus ponovo javio na svet pod drugim imenom. Marko je stalno u događajima koji premašuju snagu svih smrtnih ljudi. Zato ga je i naš vajar slikao golog, na način starogrčki. Besumnje, nema velike skulpture bez golotinje, ali može biti i velikih lepota i u draperiji i u drugim efektima plastike. Donatelo je dao Gvatemalatu, veličanstvenu konjičku figuru, naročito lepu zbog stava; kao što je sličnu figuru dao i Verokijo, i mnogi drugi. Mogao je i Meštrović vajati Marka obučenog kako ga je slikao i narod, i možda i na taj način dati opet nešto potpuno legendarno. Mogao je, ali nije morao.
A pošto je Meštrović dobro razgledao otisak freske Markove iz maćedonskog manastira, on je taj otisak mirno i ravnodušno savio i metnuo u džep, imajući potrebu da mi kaže: "Ovo nije ono. Marko je nešto sasvim drugo ..." Odista, i jeste nešto drugo. Jer Gvatemalata je jučerašnji kondotijer, a Marko je heroj svih vremena.
5. Meštrović je uopšte "slikar karaktera". Njegova su lica dalmatinska, ali su položaji njegovih tela, i pogledi i izrazi, skoro uvek mitski. Možda ima i preteranosti, i ima odveć mnogo simvola, puno i čisto literature; ali ako je mnogo puta preterao, nije nikad pogrešio. Bio je skoro uvek paradoksalan, ali ne i netačan. Da nije dete sela, ne bi bio ovako tvrd; a da je bio velikovarošanin evropski, bio bi humaniji i možda intimniji. Ima u njemu toliko isto slikarstva koliko i skulpture, kao što je bio i u Mikel-Andžela, iako je ovaj ljudsko telo učio na leševima sa anatomima. Meštrovićev junak Srđa Zlopogleđa naliči na figure ružne i strašne, zvane gargulje, sa fasada i krovova gotskih crkava, koji su ostaci azijskog mita, i dekorativni motivi uzeti sa azijskih hartija i skulptura. I on je mit. Ispod Meštrovićevog heroja Miloša moglo bi se potpisati Ahil ili Patrokle, a pod Marka bi se moglo potpisati Herkul, jer se Miloš sa ljudima borio kao Ahil, i Marko sa aždajama kao Herkul. Žene udovice, rađene za nesuđeni kosovski hram, nisu lepe na način antičkih boginja ili talijanskih madona. One su lepe na svoj način, onako kako su lepe u ovom rodu Leonardove žene ili Botičelijeve devojke. Francuzima se zato nikad neće dopasti kosovska udovica, jer je ona više silna nego lepa: više je žena i majka heroja, nego ljubavnica zaljubljenog viteza ili metresa savremenog dendija. Materinstvo u njegovoj udovici je izvanredna i potpuno nova crta u umetnosti. Holanđani su rado 'slikali trudne žene; i stari Rimljani su imali kult bremenite žene, i dizali se sa svog sedišta kad ona naiđe ulicom. Na Konstantinovim trijumfalnim vratima u Rimu postojali su reljefi trudnih žena. Meštrović je naročito nastojao da pokaže silinu i napon naše rase u ženama koje su bile žene heroja, majke što hrane sina samo da ga pošalju na vojsku. Stvarno, to su uvek majke, a ne nečije žene; njive pune energije i napona, a ne ljudska bića; Venus Genitrix. — Takve su žene i njegove karijatide, manje originalne i manje uspele nego njegove udovice, aluzije na poznate mramorne žene koje nose imena Devojke sa Akropolisa, koje je Kavadijas iskopao pre nepunu polovinu veka.
Čak i tehnika, primenjena na lica iz kosovskog eposa, savršeno odgovara mitskoj prirodi kosovskih junaka. Meštrović je uvek ostao pristalica prostote izraza, jer je i on za esenciju izraza. Kad smo se Meštrović i ja videli u Egiptu, osećao sam njegovo ushićenje za faraonsku skulpturu. Niko je bolje nije osetio. Ta skulptura i nije primitivna, kao što se obično kaže; naprotiv, ono što je od nje došlo do nas pokazuje samo posledice velikih stvaranja koja su tome morala prethoditi. Jer uproštavanje i čistota, to je usavršenje. Grčka umetnost od Fi-dijasa na ovamo izgleda samo dekadencija i ba-rok, a moderna skulptura, kad nije imitacija, ona je lutanje. Egipatska prostota, to je krajnji izraz savršenstva. U svojoj prvoj periodi Memfisa, egipatska skulptura je bila sva u realizmu; jer realizam, to je slikanje malih ljudi i malih događaja. Međutim, u svojoj drugoj periodi, periodi Tebe, ona je postala ideološka i skoro najčešće ikonografska. Ali ni u jednom ni u drugom slučaju, egipatska kultura nije otstupala od esencijalnih stvari u izražavanju i lica i karaktera.
Pravda, 30. april, 1, 2. i 3. maj 1932.
|