Putopisi Jovana Dučića
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Putopisi Jovana Dučića  (Pročitano 11907 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Maj 05, 2012, 01:55:28 am »

**

DUČIĆEVI PUTOPISI

                                
Prestiž i sjaj Dučićevih stihova učinili su da se o njemu govori isključivo, ili bar najviše, kao o pesniku. Međutim, on je preobrazio našu prozu jedva manje nego poeziju, i misaono, i rečnički, i stilski. Dučićeva putnička pisma Gradovi i himere, eseji o piscima Moji saputnici, filozofske refleksije Blago cara Radovana i Jutra sa Leutara dolaze u najznačajnija i najbolje pisana dela na srpskom jeziku.
 
Od jednog hibridnog književnog roda koji nije ni pesma ni priča — od putopisa — Dučić je stvorio raskošnu umetničku prozu. U njegovim putopisima nema ničeg reporterskog, nikakvih svedočanstava o dnevnom životu, još manje ima statističkih ili geografskih podataka. Kao u dobro komponovanim muzičkim delima, u njima se, s nepogrešnim proporcijama, smenjuju sećanja iz prošlosti i predeli pred očima, praćeni filozofijom istorije i razmišljanjima o sudbini naroda i ljudi. Gradove i himere je pisao, ne isti čovek, već isti pesnik koji je pisao Sunčane pesme i Dubrovačke poeme.
 
Već početak svakog pisma — Prvo pismo iz Grčke i Pismo iz Egipta naročito — odaje majstora u pisanju koji poznaje vrednost figura i lepotu slika ("Podne me je srelo iznenada, kao što vas sretne čovek koji najednom iskrsne iz šume"), i kome je dovoljna jedna jedina rečenica da izazove u čitaocu pun vizuelni i muzički utisak ("Bela crta ovog širokog puta ide odavde do mora, nestajući u daljini kao srebrn glas"). Dučićevi opisi švajcarskih Alpa, Jonskog mora, rimskih predvečerja, večerših zvona u Avili, pariskih ulica, antičkih Delfa, egipatske pustinje i svetinja u Palestini, fascinantnim prizorom pejzaža, od stranice do stranice, od odeljka do odeljka, bez praznina i padova, prevazilaze sve što srpska književnost ima u oblasti pesničke deskripcije. To nisu panorame već vizije, predeli koliko imaginarni toliko realni. I to nije manje poezija nego što je proza. "Tu neko jezero je najmirnija voda na zemlji", počinje jednostavno jedan opis, da se isto tako jednostavno i produži: "Odavde gledano, na njemu ne postoji ništa, niti na njemu živi iko", i da se završi kao u snu: "Ali sunce pali po njemu vatre velike kao planine". Kao što od prevelike svetlosti zasene oči, tako od Dučićevih opisa, katkad, zasene čula i zamrknu misli.
 
Voleći prošlost i imajući vanredno osećanje nestalih vremena — "nikakve lepote nisu ravne jednom velikom glasu iz istorije" — Dučić, koji u svojim putničkim pismima i ne pominje savremene ljude i događaje, sa zanosom i retkom erudicijom govori o velikim istorijskim ličnostima i o pokretima u zemlji kroz koju prolazi. S koliko znanja s toliko duha on piše o najraznorodnijim predmetima — o proročištvu u Delfima, o Aleksandru Velikom, o antičkom Rimu, o hrišćanstvu, o sv. Savi, o sv. Franji Asiškom, o Kalvinu i kalvinstvu, o modernom Parizu. Pun oštroumnih zapažanja o epohama i narodima ("Rimljani su bili u svoje doba najveći narod na svetu, ali i jedini koji su razumevali veličinu sveta"), nikad komentator sadašnjice, Dučić je filozof prošlosti.
 
Strasno interesovanje Dučićevo za svetsku istoriju, koje je u njega ostalo trajno od studenskih dana, učini da on svoj putopis katkad isuviše optereti materijom iz istorije ili mitologije. U oba pisma iz Grčke on se ponaša tako kao da u toj zemlji posle Aleksandra Velikog više nema ljudi, kao da u njoj ne postoji ništa drugo do njen pejzaž i njena prošlost, kao da nikada nije bilo ni srednjovekovne Vizantije, ni sadašnje Grčke, nego samo stare Helade. Dučićeva Grčka nije toliko iz života koliko iz mašte i knjiga.
 
U Gradovima i himerama sjajni opisi predela i vaskrsavanje prošlosti tako neki put zanesu čitaoca da on ne primeti ili ne ceni dosta piščeve refleksije i duhovite napomene — posejane po svim stranicama njegove knjige — o čoveku i životu, o ljubavi i o ženi, o ljudskoj sujeti i o zaboravu ("Ako danas nema velikih ljubavi, to je zato što nema velikih samoća"). Misli su nenametljive, jednostavne, briljantno formulisane; u smeni osmeha i gorčine, one katkad iznenade dubinom ("Sve je veliko i sveto moralo kanda da ljudima bude nametnuto nasiljem". "Onaj koji sve pobedi, najzad i sve unizi").
 
Erudicija i duhovitost Dučićeva u Gradovima i himerama nisu svagda bez crta koketerije. Pisac neki put zaboravi da je pesnik koji se obraća čitaocima, i ponaša se kao diplomat čijoj konverzaciji treba da se dive u otmenom društvu. U takvom trenutku, oštroumna zapažanja su zamenjena svakidašnjim desetkama, a pesnički govor ljubaznim ćaskanjem.
 
Sigurno, Dučićeva putnička pisma su van vremena, apstraktna, i to im oduzima od života. Ali to im oduzima i mogućnost da budu konvencionalna ili dosadna. U doba banalnog govornog jezika u srpskoj pripovedačkoj književnosti Gradovi i himere bili su otkriće, i ostali najviši artistički domet srpske proze.


Milan Kašanin

Tekst preuzet iz Čitanke za treći razred gimnazije. Izdanje iz 1978.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Maj 05, 2012, 01:43:42 pm »

**

POGLED SA LEOTARA


PUTOPISI JOVANA DUČIĆA


"Umjetnik je jedini Hrist kojeg zaslužujemo." [Alber Kami]
 
                                  
Putopis je književni rod kojim pisac lako i spontano progovara o sebi a još lakše gradi svoje djelo. U takvoj književnoj tvorevini pisac se otvara i najslobodnije "pliva". Ponesen putovanjem, zanesen slikama i događajima koji pred njim snažno izviru, čovjek iz stanja svakodnevnice i navike prelazi u stanje doživljaja i čuđenja. U tom novom, obogaćenom sadržaju on se mijenja, nadahnjuje i duhovno propinje. Nema blagorodnijeg čina od putovanja. Nema većeg bogatstva: putovati znači učiti u pokretu, živjeti u hodu i sve proći u jednom dahu.
 
Putopisi Jovana Dučića, koje on većinom naslovljava pismima, nastali su početkom prošlog vijeka. Dakle, nose datume iz hiljadudevetsto i nekih godina, tačnije, prije i poslije Prvog svjetskog rata. U tom vremenu ovakva književna forma, koja još u potpunosti kod nas nije zaživjela, nosila je predznak pisma i kao takva dugo se zadržala. Pet takvih dugih i obimnih "pisama" Dučić je objavio u knjizi pod naslovom "Gradovi i himere" i to djelo čini sukus čitave njegove putopisne građe. O njoj će ovdje, uglavnom, biti govora. Postoje i drugi slični tekstovi, kao što su "Staza pored puta", "Suton jedne slave", "Mostar" "Na Solunskom frontu sa regentom", "Sa Dragišom u Anadoliji" i drugi, ali njegova pisma čine cjelovitu, snažnu i vrijednu putopisnu građu koja zavređuje mnogo veću pažnju i analizu nego što je to do danas o njoj govoreno ili pisano. Tu spadaju "Prvo pismo iz Švajcarske", "Pismo iz Francuske", potom "Pismo sa Jonskog mora", "Pismo iz Španije" i "Pismo iz Egipta". Sva ova pisma ispod naslova nose godinu hiljadudevetsto... pa onda dvije zvjezdice što kazuje kako su dugo pisana, jer na kraju svakog teksta stoji tačno zabilježena godina u kojoj je rukopis završen. Riječ je o zapisima nastalim većinom u vrijeme Dučićeve diplomatske karijere, u periodu njegovog službovanja po raznim zemljama ali i na usputnim putovanjima po metropolama koje su privlačile njegov živi, neumorni duh. Poznato je kako je Dučić otpočeo svoje diplomatsko službovanje 1907. godine, a karijeru atašea u Carigradu, Sofiji i Rimu, potom postaje sekretar poslanstva u Atini godine 1910. i savjetnik i otpravnik poslova u Madridu. Nakon Prvog svjetskog rata ponovo je u Atini, onda delegat u Ligi naroda u Ženevi i poslanik u Kairu. Ubrzo zatim, nakon prekida od nekoliko godina, Dučić se vraća u diplomatsku službu 1932. u Budimpeštu i Rim. Postaje prvi jugoslavenski diplomata u rangu ambasadora u Bukureštu. U Drugom svjetskom ratu biva u Lisabonu, Madridu i najposlije u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje i umire 1943. godine.
 
Dakako, za jednog pjesnika, lirika, čovjeka sazdanog od soneta i poema, kakav je bio Jovan Dučić, ovako bogata i raznorodna lepeza njegovih odlazaka i boravaka u navedenim zemljama, nije mogla proći niti ostati bez zapisa ili pisama o stečenim dojmovima sa ovakvih izbivanja. To jednostavno sebi nije mogao dozvoliti njegov nemirni, vrcavi duh i pjesnička duša. U njegovom mentalitetu bilo je nečeg praskavog i duhovitog, blještavog i znanstvenog. Na tim putovanjima njegov duh se širio a grudi nadimale i opijale novim, sretnim doživljajima. Može se slobodno reći da su ova putovanja i osvajanja novih prostora nepoznatog mu svijeta presudno uticala na formiranje njegovog umjetničkog i životnog puta. Kod Dučića to nikad nije bilo upitno nego više prosanjano i sudbonosno. U "Bilješkama o sebi" Dučić će kazati: "Veliki breg Leotar koji se diže iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno između neba i zemlje, nosi ilirsko ili grčko ime po riječi elefterija, što znači sloboda. Sa ovog se brega vidi na vedrom danu, preko mora koje je u blizini, obala Italije. Taj veliki vidokrug nije bio bez uticaja na moj zavičaj i njegove ljude".
 
Upravo taj golemi vidokrug pjesnik će proputovati i upoznati na svojim konzularnim službovanjima i otići još mnogo dalje, a sve u želji da osjeti i proživi svijet o kojem će kasnije pripovijedati u svojim "Pismima". Radio je na tome predano i sistematično, promišljeno i istrajno sa velikim žarom. Pisao je tako kao da se ne može zaustaviti. Njegovo nadahnuće nije poznavalo granice. Kad se danas, sa određene distance, istorijske i vremenske, čitaju Dučićeva "Pisma" onda ona pružaju više i govore potpunije o dobu iščezlom i već zaboravljenom. Ona daju cjelovit prikaz tog vremena. Ta putopisna proza ima snagu povratka u odlutalu nam, ali još donekle prepoznatljivu, prošlost. Doimaju se kao istorijski podsjetnik, koristan i književno vrijedan. To prozno djelo pisano je otvorenih očiju zanesenjaka, Mediteranca i romantičara. I to je njegova bitna komponenta. Nadahnuto i lijepo sve obezglaviti i uznijeti visoko do same gole istine. To je bila njegova želja i pjesnikov naum!
 
Književnik Milan Kašanin će kazati za ova pisma: "Od jednog hibridnog književnog roda — od putopisa — Dučić je stvorio raskošnu umetničku prozu. U njegovim putopisima nema ničeg reporterskog, nikakvih svedočanstava o dnevnom životu, još manje ima statističkih ili geografskih podataka. Kao u dobro komponovanim muzičkim delima, u njima se, s nepogrešnim proporcijama, smenjuju sećanja iz prošlosti i predeli pred očima, praćeni filozofijom istorije i razmišljanjima o sudbini naroda i ljudi." I jedan od rijetkih koji je pisao o Dučićevim putopisima Veljko Petrović će reći: "Proza njegovih pisama iz Italije, Švajcarske, Grčke i Španije briljantna je, kao što se obično kaže, praskava i opojna. Toliko je blještava od boja, praskava od duhovitosti i toliko opojna blagoglasjem, da se ne stigne ni sumnjati u stvarnu vrijednost opisanih predjela, gradova i ljudi i u istinitost, i suviše smjelih uopštavanja. No ne stigne se ni da se uoči: koliko krupnih istina ima u tim, onako s vrha usana, uz cigaretu, pirnutih opažanja i paradoksa, i koliko je tu zgonuto erudicije, na kraju krajeva, baš nje, kojoj "on inače toliko ruga."
 
Postoje u ovim tumačenjimg dva bitna, značajna elementa s kojima treba voditi račung kad općenito govorimo o ovoju književnom rodu, o putopisu A, pogotovo kad je riječ o Dučiću. Kašanin će reći kako je Dučić "od jednog hibridnog književnog roda — od putopisa — stvorio raskošnu umetničku prozu". To svakako stoji i govori više nego što sama ova konstatacija nudi. Naime, u vrijeme kada je Dučić pisao svoje putopisne radove sam putopis kao književni rod očigledno nije imao ravnopravan tretman među drugim književnim rodovima tog doba. U tim godinama putopisna tvorevina, još nejasna i nedovoljno definisana, bila je na početku svog razvojnog puta. Još, zapravo, nije bila jasno književno određena, a još manje kao takva prihvaćena. Sve se podvodilo pod pojam zapisa ili pisama. Zato je Kašanin naziva "hibridnim književnim rodom". Veljko Petrović, koji se i sam bavio putopisom, kazaće jednu veliku i za naš putopis presudnu istinu o Dučićevim pismima "...ne stigne se ni sumnjati u stvarnu vrijednost opisanih predjela, gradova i ljudi i u istinitost, i suviše smjelih uopštavanja". Petrović je, zapravo, zapazio kako se ovaj pisac među prvima, ako ne i prvi, snažno i opisno dao u veoma smjele i nadahnute sudove o ljudima, narodima i njihovoj istoriji. To se, tačnije, uzima kao novina u takozvanim zabilješkama sa putovanja i ovoj književnoj vrsti donosi kvalitet više. Čini je najedanput potpunijom i književno zrelijom. U pismima Ljubomira Nenadovića, koji se odavno smatraju pretečom srpskog putopisa danas, mogu se jasno prepoznati ili nasluiti počeci takvih radova koje Dučić kasnije svesrdno i smjelije razvija. U predgovoru putopisima Ljube Nenadovica, Živojin Boškov će kazati: "Ono što Nenadovića i danas čini svežim i privlačnim piscem, to nisu ni pesme ni pripovetke. To su njegovi putopisi, nova književna vrsta koja tek od njega sigurno traje u srpskoj književnosti... i onaj putopisni manir koga se kasnije neće libiti ni Jovan Dučić". Dakle, Nenadović je začetnik, preteča roda, dok je Dučić njegov istrajan i uvjerljiv sljedbenik. Nenadović je čist i dosljedan a Dučić raznorodan, raskošan, smion i često istinit. Nenadovićeva I Dučićeva pisma ovaplotila su i ustoličila srpski putopis kao ravnopravnu vrstu sa drugim književnim rodovima.
 
Šta u ovom slučaju karakteše Dučića, u čemu je osobenost te njegove putopisne građe?
 
Izgleda, zapravo, kako je pjesnik odmah shvatio i prihvatio elemente bez kojih ova proza ne može imati umjetničku, ni književnu vrijednost. Oni, ti elementi su snažno uzajamno povezani, hemijski i duhovno, tako da se u putopisu poimaju cjelovito. I to je njihova osnovna značajka. Tako su, zapravo, kodirani. To su prvo "zemlje i gradovi", potom "ljudi i narodi", te "istorija i kultura" istih. Jedan elemenat bez drugog i trećeg ne čini ovu prozu zaokruženom niti dovedenom do kraja. Ne čini je, zapravo, književno uobličenom. Dučić je to osjetio kod Nenadovića i sproveo u svom djelu do forme savršenstva. Kad se pomenu "savršenstva" onda se prevashodno misli na njegova česta i poznata "uopštavanja" koja ponekad prevazilaze istinitost opisa, događaja ili samu istorijsku činjenicu. Zašto je to tako? Upravo, zbog toga što je Dučić često nezasit u opisu, je-iku i istorijokom traganju, njegov horizont znanja ne poznaje granice ali njegov duh i hitra dosjetka dozvoljavaju mu da to obilato koristi i svesrdno, kao nagradu, nude njegovoj prozi takve goleme izlete. To se može nazvati nekim stanjem književne kohezije. Ponekad se tome smijemo, ponekad ih odbacujemo ili prihvatamo kao tačne i gotove. U tom poslu Dučić se prvo predstavlja kao vrstan erudita a potom kao umjetnik koji zna kako duhom oplemeniti znanje.

On je u tome nenadmašan i zato rado čitan. Blagorodan za dušu a milozvučan za uho. On je pjesnik u toj prozi ali isto tako znanjem obilato oblikuje i nadahnjuje svoju maštu i duh.
 
Evo nekih karakterističnih primjera koji jasno potkrepljuju ovakvu analizu. U "Pismu iz Francuske" završenom 1927. godine Dučić će o glavnom gradu ove zemlje napisati:
 
"Pariz je najveća raskrsnica života. Čovek je do Pariza jedno, a od Pariza drugo. Ko je dovde došao pametan, on je ovde postao pametniji, a ko je dovde došao lud, on je odavde otišao neisceljivo mahnit zanavek".

U svom "Pismu iz Švajcarske" napisanom još daleke 1906. godine Dučić će kazati:
 
"Bog je Alpe stvorio u pijanstvu i ludilu; svaki niz ovih bregova izgleda da je stao između nas i nečeg boljeg i nežnijeg. Osećam da će me ove studene tamne stvari izmeniti iz osnove. Prestaću biti dobar i nežan; omrznuću muziku i stihove; neću se vratiti nekoj ženi koju sam voleo, i poći ću za drugom bez ljubavi. Neću više umeti da se divim osim onom što je strašno; ni razumeti lepotu u kojoj nema gorčine; ni uzbuditi se za nečim u čemu nema odricanja i bola".
 
Ili o Španiji Dučić će u svom "Pismu" iz ove zemlje godine 1923. reći:
 
"Španija to je velika lokva krvi na svetom podu crkve, ubistvo u oltaru, zločin u ložnici... U Španiji je uvek sve bilo sumorno: i vera i vladaoci, i umetnost, i država. Vera je tražila od ljudi da budu njeni zatočenici i prosjaci; vladari su ih učili da budu njegovi vojnici i palikuće; umetnost ih je učila da budu skeptični i cinični; država je živela samo od njihovog pustolovstva i vratolomije".
 
Na svom putu u Afriku Dučić se javlja "Pismom iz Egipta" godine 1940., gdje kaže:
 
"Ko nije vidio Egipat, taj ipak ima jedno čulo manje. Ima jedan život ljudski dok se nije vidio Egipat, a drugi pošto se je video. Istina, ne može biti reči o lepoti Egipta, ali može o bezmernosti i veličanstvenosti jedne nebeske fatamorgane. Egipat je jedna stvarnost koja leži daleko izvan neba i zemlje. Za Egipat ne znate šta je, ni po čemu su povučene njegove granice; jer on u našem duhu nije ostavio ničeg stvarnog ni određenog za šta bi se uhvatila naša misao, i na čemu bi se zadržala naša uspomena".
 
Ovakvi opisi zemalja i himera doimaju se smjelim i gotovo vanvremenskim. Puno je tu moralnih ocjena i aluzija, epiteta i sudova. Hronologija te stvarnosti ispunjena je do vrha igrom piščevog dara i izobiljem njegovog duha. Jovan Dučić se tu pokazuje čas kao sudionik vremena a čas kao vješt poznavalac istorije u svakom dobu. Sve je to pisano u jednom savršeno skladnom muzičkom ritmu, alegorično ali vjerno, osjećajno ali mudro. Kod Dučića kao da ništa nema nedomišljeno i nedovršeno. On je pjesnik bezgraničnog bogatstva prizora koje putnik na svom hodočašću otkriva i pamti. Kod njega magija nadahnuća se nikad ne prekida, nego neprestano živi baš kao da vječito leti. Kako inače objasniti i okarakterisati njegovu dosjetku kad kaže "U Francuskoj čovjek koji nema duha, to je što u Grčkoj čovjek koji nema para..." ili "Mumija, to je ono što najvećma živi u Egiptu" nego vješto oplođenom stvarnošću, koju potkrepljuje istorija a njegov duh uzdiže do same istine. Istina je, čini se u njegovim pismima, preokupacija do koje mu je osobito stalo. On kao da tvori novu poslovicu koju potvrđuje i oblikuje proteklo vrijeme.
 
Poseban segment u ovoj analizi Dučićevih putopisa čini obilje opisa i njegova mišljenja ili sudovi o ljudima, ličnostima i cjelokupnim narodima kojima pisac posvećuje pažnju. Cjelovita stečena saznanja o njima on razrađuje sugestivno i uvjerljivo. Jer, taj ambasador stila, jednostavno je na vrijeme shvatio, kako putopis bez lica i razgovora među njima, ne pripada književnosti baš kao ni roman bez glavnog lika. Ta saznanja, on obrađuje pomno i detaljno kroz imena osoba na koje su istorija i određeno doba ostavili svoj pečat, načinili na njima duboke tragove i iste podigli na tron mučenika ili svetaca. Tradicija je u tim njegovim opisima zastupljena do najsitnijeg detalja i korišćena znalački i domišljato. Dučić je putopisac tradicije zemalja i naroda. Mnogi ga u tom smislu žele nazvati filozofom. Možda je to tačno i možda tako na prvi pogled izgleda, ali on je prevashodno vrstan prozaista naših i tuđih ispričanih duša. On zaključuje i određuje ali bez Hegela. Interesantno, koliko su takvi likovi bliski Dučiću, pa se čini baš kao da je pisac čitav svoj život proveo u njihovoj blizini. On ih opisuje strasno kao da je iste poznavao od rođenja, kao da je s njima rastao i živio i u isto vrijeme sa njima nestajao. Evo par dobrih primjera: "Sa mnom iz Rima" kaže Dučić u svom "Pismu sa Jonskog mora", "putuje jedan nemački konsul koji ide za Siriju, i njegova žena Holantkinja. On je čovek koji sav živi za politiku i Germaniju, a ona za muziku i avanturu. Njena dva krupna siva oka vrede za dva velika grada u Nemačkoj. Te su oči zasenjene i umorne od neke vatre, kao da su mnogo gledale u sunce, ili kao da je neko tu ženu mnogo ljubio u oči. S njima dvoma putuje i njihov mlad rođak, neizbežni rođak svih lepih žena na ovoj zemlji. Konsul, Holantkinja i rođak, to je večni trougao, teza — antiteza — sinteza, i definicija svih definicija". Ili iz istog Pisma: "Veliki ljubavnici su retki na svetu kao i veliki muzičari. Za jednog umetnika je potrebna samo jedna vrlina koja se zove talenat; ali za majstora u ljubavi je nužna čitava klavijatura krupnih i sitnih vrlina... Da se postane svetac, treba jednom umreti za svoju duboku veru; ali da se bude veliki ljubavnik, treba hiljadu puta umreti, i umirati za hiljadu vera i neverstava".
 
Poznato je, dakako, koliko je svog pjesničkog dara Dučić poklonio i uložio pišući o ženi, tom biću i toj velikoj opseni koja će ga pratiti kroz čitav njegov život i umjetnički rad. Mogao bi se napisati pjelovit, poseban esej o ženi u djelima ovog pisca, romantičara. U njegovim sonetima ona je opjevana koliko i darivana. U putopisnoj građi, opet, njen karakter je pomno razrađen od njenih golemih vrlina do neumitnih mana. Po Dučiću samo je žena dostojna neba. Na jednom mjestu on će kazati: "Žena i more, to su dva elementa od kojih je napravljen ovaj svet". U djelu "Gradovi i himere" dva ženska lika nose bezbroj mudro i vješto ispisanih stranica. To su već pomenuta Holantkinja iz putopisa "Pisma sa Jonskog mora" i Tereza iz Avile o kojoj Dučić opširno govori u svom "Pismu iz Španije" (1923. godine):
 
"Tereza de Ahumada nije znala za čoveka drugog nego Bogočoveka, lepog mladića iz Nazareta, sa modrim očima i plavom bradom, kojeg je gledala golog u crkvi. Njemu je u svom bunilu strasne španske žene i romantične devojke tog doba, podavala se u svojoj ložnici i na samom podu crkve, u ekstazama koje su dolazile posle posta i bičevanja, u mračnoj želji svake žene za ljubavi i milovanjem. Samu je sebe zvala ljubavnicom i verenicom Hristovom i venčala se naizad za svog božanskog verenika u svoj čistoti tela i neporočnosti misli".
 
Danas, kad iznova i poslije toliko godina pokušavamo objektivizirati vrijednosti Dučićeve putopisne proze onda vidimo da se ona nameće u dva oblika: u istorijskom i književnom značenju. Dakle, upravo onako kako takvo djelo i zaslužuje. U istoriji našeg putopisa Dučić zasigurno zauzima i zavređuje središnje, najvažnije mjesto. On je ovom literarnom rodu dao zamah, koji mu je nedostajao, podigao ga u istu ravan sa drugim književnim rodovima, ustoličio ga i čvrsto povezao sa drugima. On je putopisu dao estetsku mjeru i karakter. Njegova "Pisma" su osvježila našu umjetnost i učinila da naša književnost postane bogatija i ljepša. Ono što je Ljuba Nenadović nenadano ali zahvalno započeo, Dučić je doveo do neophodnog, snažnog proznog intelekta. Nenadović je udario temelje novom, savremenom putopisu, pa stoga Ivo Andrić u svom eseju pod naslovom "Nešto o stilu i jeziku" baš izdvaja njegove riječi iz putopisne građe i preporučuje kao primjer: "Proći kroz Italiju, to je toliko koliko proći kroz dvadeset vekova... Videti Italiju, to je videti okamenjenu prošlost ljudskog roda. — Rim je mumija koja govori," kazaće Nenadović, što samo potvrđuje književnu i stilsku vrijednost pomenute proze. Ubrzo potom, jedan drugi pisac, takođe diplomata, nasljediće ovu bogatu, zlatnu građu i dovesti je do zavidno visokog stila i forme. Miloš Crnjanski ostvariće to u svom dvotomnom djelu "Kod Hiperborejaca" odlazeći u tom procesu još dalje i pretvarajući stvarnost u irealne oblike i kreacije. Tako će se uspostaviti red i rod u jednoj književnoj vrsti, putopisu. Dakle, Ljuba Nenadović, Jovan Dučić i Miloš Crnjanski, to su tri stuba na kojima počiva ta putopisna građevina sazdana od najljepšeg mramora i najčistijeg duha. Sve će se to odigrati i obistiniti u dva vijeka, devetnaestom i dvadesetom. Kad je Ljuba Nenadović napustio ovaj svijet 1895. godine, Jovan Dućić je imao 24 godine a Miloš Crnjanski samo dvije. Pa ipak, ta životna veza koja se nije prekidala, ta imaginarna linija kroz vjekove imala je golem uticaj na njihov razvoj i njihov književni put, u putopisu pogotovo. Bila je gotovo harizmatična...

 
Dragoslav Janjić

___________

Literatura:
 
Ljuba Nenadović: "Odabrana dela", Matica srpska, N. Sad, Beograd, 1971.
Jovan Dučić: "Pesme o pesnicima", Matica srpska, N. Sad, Beograd 1971.
Jovan Dučić: "Eseji i putopisi", Matica srpska, N. Sad — Beograd 1971.
Jovan Dučić: "Staza pored puta", Beoknjiga Beograd ❖


Tekst preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 35, januar — mart 2006.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: