*
TRAGEDIJA PISACA KRAJINESMRT NIKOLE KOLJEVIĆAIz damskog pištolja metak je u svoju glavu ispalio na Palama, a podlegao je na VMA u Beogradu. "Bivši potpredsednik Republike Srpske prof. dr Nikola Koljević — stajalo je u izvještaju Službe za informisanje Vojnomedicinske akademije — od pokušaja samoubistva preko više neuspelih hirurških zahvata na našoj klinici, nije dolazio svesti. Podlegao je u dubokoj komi..."Poezija je za srpski narod zaista hleb nasušni! Poezija ne voli festivale, zato oni vole poeziju..."
Taj čovjek Nikola Koljević je decidirano, glasno i jasno svima stavio do znanja ono što smo podvukli: "Poezija je za srpski narod hleb nasušni!" Podvlačimo i ponavljamo taj veličanstveni iskaz, zato što se potvrdio kao apsolutno tačan na svim srpskim ratištima 1991—1995. godine. Kolege, pisci iz Srbije i Crne Gore, iz Republike Srpske Krajine, naša braća iz bliže i prekookeanske dijaspore, kao i prijatelji — stranci koji su nas obilazili, dolazeći iz raznih zemalja da bar malčice podijele s nama tegobe rata, da dožive ratište i borbe "niskog intenziteta", da uđu u zemunicu ili se popunu na osmatračnicu u gustoj šumi četinara, na plećinama šumovitog jahorinsko-romanijskog gorja, ili, da vide krvava sarajevska raskršća, nisu mogli, a da ne izraze divljenje duhu našeg neuništivog, a tako poetičnog naroda.
Naši mnogobrojni dogovori ostavljeni su drugim i za druga vremena.
SAHRANA BEZ SUZA
Republika Srpska je milosrdno, bez suza, ali sa pompom, organizovala sahranu u Banjoj Luci. U zajedničku grobnicu položeni su i posmrtni ostaci Nikolinog sina, preneseni iz Sarajeva. Rijedak je kolega iz njegovog ratnog okruženja prisustvovao pogrebu, čak ni ovaj koji piše i ne optužuje...
Na tradicionalnim Oktobarskim, međunarodnim susretima pisaca u Beogradu, te godine, književnici iz Republike Srpske prvi put su nastupili oficijelno u znamenitoj Francuskoj 7. taj nastup dogovorio sam sa pokojnim Nikolom početkom januara, s tim da budemo gosti i u kući Đure Jakšića. Umjesto njega, a sa osjećanjem bolne traume, vodio sam to beogradsko veče. Legendarna dvorana srpskog stvaralačkog duha nije mogla da primi sve one koji su željeli da nas vide i čuju, bili su puni i hodnici, a mnogi su stajali pred kućom. Veče je bilo posvećeno Nikoli Koljeviću.
Autor one već pominjane ratne knjige Otadžbinske teme (Edžport public, Beograd, 1995).
Ovom knjigom, što smo ranije podstakli, blagosloveno je "upregao" mnoge srpske pisce da se i sami podnesu nad otadžbinske teme. Tako je Trebinjac Mitar Miljanović napisao Srpske teme, a moja malenkost Zavičajne teme. Shvatili smo, o tome je riječ, čitajući Koljevićevu knjigu, da Srbin, zacijelo, neće nikada ostati bez otadžbine... bez one — nebeske, ako već izgubi zemaljsku. Koljević to razlaže na njemu svojstven način:
"Književne i političke teme, kao otadžbinske, poput dva krajnja pola, ocrtavaju granice onog širokog prostor nacionalne sudbine u koji ulazi i istorija, i kultura u najširem smislu reči, i ideologija i ekonomija, i štošta drugo. Ta dva pola, kao dve granične tačke, određuju osnovni smisao i opšte usmerenje pojedinačnih oblasti društvenog života, koje, dakako, imaju i sopstvenu autonomnu logiku..."
Više puta izdavana i prevođena na nekoliko jezika ova knjiga je bila događaj u maloj, planinskoj prestonici ratne RS. Išla je od ruke do ruke. Promovisali smo je na Palama, u Banskim dvorima u Banjoj Luci, gdje je o njoj, uz akademika Vasilija Krestića, vrlo inspirativno govorio i jedan srpski general, pa u Trebinju, Kninu, Petrinji... Mnogi su shvatili, nakon iščitavanja ove knjige, samu suštinu i smisao nacionalnog zanosa, a uz to još nešto, fundamentalnije, duh građanskog rata, čiji smo savremenici, svakako (zlo) srećni, ali neumitni.
ODGOVOR NA RAT
Rekli smo da je u ratnim godinama Nikola Koljević dopunio jednu raniju započetu svesku pod naslovom Andrićevo remek-delo (Banja Luka, 1995), čije se prvo izdanje Na Drini đuprija — portret književnog dela, pojavilo 1982. u ediciji Zavoda za udžbenike Srbije. Ovo dopunjeno i zdanje donijelo je dragocjen dodatak — Andrić pored NJegoša i Vuka, kao i više kritičkih priloga o Andriću koji su se pojavili nakon prvog izdanja. Ovo je, zapravo, Koljevićev odgovor na rat. Učinjeno je to suptilnom metodom istraživanja supstancijalnih Andrićevih jezičkih i stilskih zahvata, "stvaranjem na stvaranje". Koljević nas je ubijedio "da je realista Andrić svojom umetnošću uspeo da iz davne prošlosti izvuče realističke analogije ljudskog stradanja i istorijske pogibije..."
Naravno, znao sam da ne znam sve i da ne mogu pisati o svemu. Ali, želeo sam da naznačim bar osnovne obrise državne zajednice u kakvoj bih se i sam dobro osećao, u kojoj bi bilo više pravde, manje grešaka, više iskorišćenog iskustva istorije nego što je to bilo u bivšoj Jugoslaviji. Toliko o "pogonskom gorivu" ovih testova...
Koliko divne skromnosti i plemenitih osjećanja u ovom zapisu koji je pisao čovjek već dobrano načet svojom bolešću, dakle bez dovoljno "pogonskog goriva" i bez tvoračkih silnica koje bi "bar osnovne obrise" utemeljile na način dostojan njegova imena i djela. No, imao je snage tek toliko — da knjigu bazira "na učenju iz naše prve i kobne patnje, raspada Jugoslavije i naše potonje ratne katastrofe". Pri tome je računao i na našu ljudsku nadu na kojoj se utvrđuje dodatna mudrost "u stvaranju nove i najmlađe srpske državne zajednice, ako ne i potpuno samostalne države". Uložio je veliki napor da istraži nove oblike demokratije, što je načeo u Otadžbinskim temama. Pošao je od klasične maksime "da je država najsloženija tvorevina — sistem sistema. Tačka prvog oslonca bila mu je činjenica da je država primarno pravna kategorija, koja ne može bez ekonomskog i duhovnog kao prinosa slobodnih ljudi..."
BIOGRAFIJA Kao vaspitani ljudi diskretno zavirujemo u biografiju Nikole Koljevića. Čitamo, lagano, riječ po riječ: Rođen je u uglednoj srpskoj porodici u Banjoj Luci, 1936. Pred ustašama su izbjegli 1941, a vratili se u voljeni grad kada je rat završen. Tu je Nikola završio državnu "realku", a Filozofski fakultet — Odsek za opštu književnost i teoriju književnosti — u Beogradu, 1959. Naredne godine u Banjoj Luci učestvuje u pokretanju časopisa Putevi, koji i sada izlazi. Godinu nakon toga susrećemo ga u Sarajevu, kao sekretara i urednika uglednog književnog časopisa "Izraz". Već 1963/64. poskočio je visoko — iz Bosne u Englesku, kao stipendist Britanskog savjeta. Tu je pripremio, a u Beogradu odbranio doktorsku disertaciju Nova kritika, njeni teorijski osnovi i rezultati, 1964. Onda opet u Sarajevo, zauvijek, na Filozofski fakultet, Odsjek za engleski jezik i književnost i Odsjek za opštu književnost i bibliotekarstvo. Godine 1970. i naredne, penje se na vrh naučne piramide, kao uvaženi profesor gostuju u SAD. U prekookeanskoj daljini počastvovan je najvećim gostoprimstvom i uvažavanjem. Dobija status redovnog profesora Asocijacije koledža Velikih jezera u Mičigenu, zatim na Univerzitetu u Čikagu. Drži predavanja u prepunim amfiteatrima Berklija, Stenforda i Santa Barbare. Na američkog državnoj TV uređuje i vodi emisiju Jugoslavija — zemlja kontrasta, tada uvjeren da ti kontrasti zbližavaju, ali se kasnije "dozvao" kada je shvatio da razjedinjuju...
ŠEKSPIROLOG Jedinstveno je uvjerenje da Nikola, i njegov brat Svetozar, spadaju među najistaknutije srpske istoričare i teoretičare moderne književnosti. Uz to su stekli visoka priznanja kao komparativisti, a Nikola posebno kao — šekspirolog. Potom je došla — politika:
U septembru 1990. godine biran je za prvog predsjednika Političkog savjeta Srpske demokratske stranke. Krajem ove godine izabran je za člana Predsedništva Bosne i Hercegovine. U toku rata penje se na mjesto potpredsednika Republike Srpske, kojoj je na čelu relativno mladi pjesnik i psihijatar u razvoju Radovan Karadžić. Cijelo ovog nesrećnog rata je predsednik Državnog savjeta (komiteta) za saradnju sa OUN...
OD PLATONA DO DEJTONA Njegov stvaralački kraj predstavlja pokušaj sinteze politike i sudbine u knjizi Od Platona do Dejtona, o kojoj smo već ponešto rekli. Njen autor, međutim, pred nas iznosi velike ambicije koje su ga ponukale da je napiše, iako za tako krupan posao već nije imao ni mentalne ni fizičke snage:
"Za tekstove u ovoj nevelikoj knjizi bio sam, posle Dejtona, motivisan željom i potrebom da što bolje i mudrije organizujemo našu mladu, ratom izranjavanju Republiku Srpsku.
Glas javnosti | 12.10.2007.