Angelina
|
 |
« poslato: Maj 22, 2012, 10:05:43 pm » |
|
* ANDRA FRANIČEVIĆ (Negotin, 20.05.1889 — Beograd, 20.09.1967) Čika Andra Franičević rodio se u Negotinu 20. maja 1889. godine u učiteljskoj porodici. Osnovnu školu uči u Negotinu i okolini. Upisuje gimnaziju, najpre u Negotinu, potom u Zaječaru. Filozofski fakultet ― germanistiku, upisuje u Minhenu. Posle prekida u vreme ratova ― studije završava na univerzitetu u Beogradu. Počinje saradnju u "Srpskim novinama" i saradnju sa "Zabavnikom".
Godine 1920. postaje suplent i profesor Trgovačke akademije, najpre u Zemunu, potom u Beogradu. Tada počinje i njegova saradnja sa časopisom "Misao", saradnja sa "Politikom", "Srpskim književnim glasnikom" i "Ošišanim ježom." U "Srpskom književnom glasniku", Jaša Prodanović piše o njemu tekst "Koralno ostrvo".
Andra Franičević 1931. godine objavljuje knjigu pesama za decu pod nazivom "Čika-Andrine pesme", biblioteka "Zlatna knjiga", broj 12, Izdavačka knjižarnica Gece Kona u Beogradu. U "Letopisu Matice srpske" B. Tokin piše kritiku knjige "Čika-Andrine pesme".
Knjiga "Čika-Andrine nove pesme", "Zlatna knjiga" broj 34, izlazi 1933. godine. Već 1936. Živojin D. Karić zastupa ga u Antologiji jugoslovenske savremene dečje književnosti. Čika Andra je objavio još i knjige: "Žapci i vrapci", "Pioniri" i "Rosna rukovet." Knjiga "Najnovije pesme Čika-Andrine", izlazi 1958. godine.
Čika Andra Franičević umire u Beogradu 20. septembra 1967. godine. Iako je u prvoj deceniji "Politike za decu" bio jedan od najzastupljenijih dečijih pesnika, kada je svakog četvrtka imao prilog, a ponekad i dve i više pesama u broju, spada u književnike za decu koji su neopravdano zapostavljeni.Podaci preuzeti iz časopisa "Plamičak", br. II
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Maj 22, 2012, 10:13:50 pm » |
|
** ANDRA FRANIČEVIĆ — Knjige poezije ZLATNA KNJIGA • ČIKA ANDRINE PESMEizdanje izdavačke knjižarnice Gece Kona Beograd, oktobar 1931. ZLATNA KNJIGA • ČIKA ANDRINE NOVE PESMEizdanje izdavačke knjižarnice Gece Kona Beograd, decembar 1933. ZLATNA KNJIGA • ŽAPCI I VRAPCIizdanje izdavačkog i knjižarskog preduzeća Geca Kon Beograd, novembar 1938. ZVEZDINO OGLEDALOIzdavačko preduzeće za decu Bookland Beograd, 2002. "Uoči drugog svetskog rata bio je slavan pesnik za decu. Docnije ― zaboravljen. Sada se pojavljuje u punom sjaju pesničke lepote i vedrine ― u pesmama koje kao basne kazuju o odnosima u prirodi, a to znači među ljudima." Digitalna Narodna biblioteka Srbije
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Novembar 23, 2012, 11:49:22 pm » |
|
** ZLATNA KNJIGA • ČIKA ANDRINE PESME Stihovi za decu
BREZA I ZEKA Na livadi kraj potoka, K'o vitka lepeza, U srebrnoj haljinici Šumi mlada breza. Šumi breza pesme svoje Kao svetlost blage, A lišće joj puno, puno Veselosti drage. Jedan mali zeka sluša Kako peva breza, Celom dušom sluša pesmu Od srebrnog veza.
Pa očaran pita brezu Čučeći na repu: "Od koga si, seko, pesmu naučila lepu?" A breza se nasmejala, Sva od smeha huji: "Učili me, bata zeko, Sunce i slavuji... I vetrići gizdavčići Što livadom jezde, I rečice pevačice, I šarene zvezde. Baš sinoć je jedna bila, Pa i za te pita: ""Šta mi — kaže — radi zeka? Da li mnogo skita?"" A ja kažem: Nije, nije, Slatka strina zvezdo, Baš tu mu je pokraj mene U travici gnezdo! ""E, ako je tako, onda — Rekla mi je strina — Doneću mu rajski kupus S nebeskih visina!""
Milo zeki, milo, Bože, Sve vrti repićem, I veseli šumor sluša Celim svojim bićem. A breza se osmejkuje Srebrom svoga granja, Raduje se kako zeka Rajski kupus sanja.
APRILSKI KONCERT Vreo mesec blista Iznad tihog vira, A u viru žabac U flautu svira. Zrikavac ga sluša, Pa k'o vijor hitar Iz trave ga prati Uz veseli gitar. A kad i komarac Čuo svirku finu, I on uz'o svoju Tanku violinu,
Pa na jednom belom Aprilskome cvetu S drugarima svira Krasno u tercetu. Al' dok noć široka Kao rosa ćuti, Bumbar jedan stari Na vrbi se ljuti. Mrzovoljan kao Svi pospani starci, Sa grane ih grdi: "Ćutite, magarci!" Slatko mu se smeju Svirači drugari I veselo viču: "Iš, bumbare stari!" Pa sve jače zuje, Pa sve jače bruje, Dozvaše i zlatne Iz gore slavuje. A kad planu nova Pesmica sa grana, Nasmeja se bujno Mesečina rana. I dugo se, dugo U srebrnom miru Orio aprilski Koncerat na viru.
CICINA LEKTIRA
Naša cica bela Čita knjigu lepu, Baš je čita slatko, Vidi se po repu. A nije ni čudo Što je čita cica, Jer takvu bi knjigu Čitala i gica. U toj knjizi vidiš I vrapca i miša, I pesmice čuješ Šumne kao kiša.
A od pesme ničeg Slađega na svetu, Pesmica u duši To je med u cvetu. Pa zato vas molim, Man'te je na miru, Ne kvarite cici Šarenu lektiru. Neka je, nek čita, Nek do volje sriče, Ako i ne ume, Šta se koga tiče!
POJEDENI SVIRAČ
Orila se burna svirka Danas celog dana, Udala se naša plava Ćurka za ćurana. Kum je bio Kokan pet'o, A stari svat prase, Za svirača majstor žapca Uzeli su, zna se. Veselo je vazdan bilo, Istina je živa, Pa se jelo, pa se pilo, K'o što uvek biva. Pojeli su dragi gosti Sto komarca fina, I prženih slatkih muva, A beše i vina. Kao vijor u kolu su Zaigrali lepom, Kuma koka krasno svojim Vrtela je repom.
Igrale su i patkice I njini plovani, I guščice i gusani, I vrapci na grani. Igrali su bez prestanka, Od jutra do mraka, A, Boga mi, igrali bi I do zorskog zraka. Al' tada se, jao, nešto Dogodilo ružno, I ćurkina svadba lepa Svršila se tužno. Jer i pored tol'ko slatkih Jela i kolača Neko je u mraku ipak Pojeo svirača!
Plačući je društvo celo Otišlo da spava, A petla je od žalosti Zabolela glava. Pa do zore šetao se I uzduž i preko, I svu noć je za sviračem Tužno kukurek'o.
VEČITI KRIVAC Hodi amo, mače moje, Lezi mi u krilo, Pa mi kaži zašto plačeš, Kaži, šta je bilo? Danas su te iz ormana Za uši izvukli? I za rep te uštinuli? I strašno istukli? I to, veliš, ni zbog čega? Ni krivo ni dužno? E to, brate, nije lepo, E baš je to ružno!
A je l' bilo jošte nekog U ormanu, keko? Nikog više! Al baš nikog? Samo ti i mleko?! E sad mi je, cico, jasno, Jasno k'o na danu, Opasno je društvo danas Bilo u ormanu. Zato ćuti, ćuti samo, Jer to uvek biva: Kadgod maca nađe mleko Mora da je kriva!
VRAPCI I KOMARAC Ispod grana majskoga Vitog topoljarca, Dva se vrapca svađala Zbog jednog komarca. Svađali se ceo dan Uz udarce svojske, Pljuštalo je kao dve Da se tuku vojske. Niko neće ručak svoj S drugim da podeli, Svaki viče: "Moj je, moj Taj komarac beli!"
A kad najzad u večer Punu povetarca Gladni vrapci rešiše Da dele komarca, Ali ovaj s lista svog Već klisnuo davno, I sad zuji veselo Kroz drveće tavno. Lepo čuju vrapca dva Kako ručak skupi Svu noć peva: "Tra-la-la, Baš su vrapci glupi!"
LUKA, CANA I BANANA Za ručkom se naljutio Luka zbog banana: Čini mu se, veće parče Dobila je Cana! Nema šale sa bananom U našega Luke, Pa je rek'o: "Zbog nepravde Idem u hajduke!" Sa tananom puškom svojom, Uzdignute glave, Zavuk'o se u dno vrta, U zumbule plave. "Zapamti će," veli, "mene Ta halava Cana, Presešće joj, i još kako, Medena banana!" Stoji tako Luka, stoji I na nosić duva, A strašan je, mrgodan je Da te Bog sačuva.
Stoji tako, kad najednom Od straha se zguči: Pokraj njega, baš kraj njega Jedan žabac čuči! Vrisnu Luka kao zurle, Pa iz bašte struže, Sve preskače kao zeka Ribizle i ruže. Svi pitaju: Šta je? Šta je? Zašto vrišti Luka? Da slučajno nije vid'o U zumbulu vuka? A kada su čuli priču Na smeh im se dalo, Smejalo se celog dana Veliko i malo.
Preselo mu i junaštvo I žuta banana, Preselo mu, jer najviše Smejala se Cana. Sve mu veli: "Jao, Luko, Gori si od vrapca, Hoćeš da si hajduk neki A plašiš se žapca!"
ZABRINUTA KUMA "Dobro jutro, koko, Gde si dosad bila?" — "Kod frizera, seko, Da očešljam krila!"
"Ta šta kažeš, koko! Je si l' sišla s uma?" — "Nisam, seko, nisam, Već sam danas kuma!" "A gde si to, koko, Dobila kumića?" — "Izlegla nam Belka Pun sanduk pilića!"
"A kol'ko ih ima, Ispričaj mi, strina!" — "Jedanajest kćeri I četiri sina!" "E baš je to krasno, Baš si sretna, keko!" — "Jest, ali sam strašno Zabrinuta, seko! Celog jutra mislim, Tužna kao stena, Gde da nađem, seko, Petnajest imena?"
ZLO RAĐENJE GOTOVO SUĐENJE Kažem tebi, diko, lepo, Mani se ćurana, Ćuran jeste dobra ptica, Al' ima i mana. Ko ti reče da ga juriš I za repić diraš? Ko ti reče, diko Iko, Da ćuranu sviraš? Šta će tebi vragolije I nestašluk stalni, Zar ti ne znaš da ćurani Nisu muzikalni? Ali što je bilo, bilo, Već je prošla bura; Hvala Bogu, ipak nisi Ostao bez tura. A što te je malo, rode, Bolelo pozadi, To neka ti bude nauk, Pa više ne radi.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Decembar 07, 2012, 01:33:59 am » |
|
** ZLATNA KNJIGA • ČIKA ANDRINE NOVE PESME Stihovi za decu
U toj knjizi vidiš I vrapca i miša, I pesmice čuješ Šumne kao kiša
KAD ĆURANI GLEDAJU U NEBO
Sa jabuke vedroliste, Gde se noću gnezde, Tri ćurana mudrovana Posmatraju zvezde. Pitaju se: Ko su ovi Svetli milioni? Jesu l' ruže ili ptice, Ili lampioni? Kaže jedan: "To su, brate, Na nebeskom bregu Svetla jaja iz kojih se Anđelčići legu!" "A ja mislim", kaže drugi Još mudriji s grane, "To su zrna kojim rajski Ćurani se hrane!" "Kakva zrna!" kaže treći S prekorom u glasu, "To su plave rajske koze, Što oblake pasu!" Pa sve pljušti od mišljenja Iz lisnoga granja, Cele noći svađali se Od silnoga znanja. A od rajskih razmišljanja Tri ćurana plava Nije mog'o vrabac jedan Do zore da spava. "E, tako je", uzdis'o je Nesrećnik na grani, "Kad o nebu i zvezdama Govore ćurani!"
SMRT U SVETLOSTI Jutros rano na klaviru, U igri i šali, U srebrnu vazu pao Jedan mišić mali. Pa plakao, skakutao K'o talas uz lađu: "Jao, jao, ubiće me Kad me ovde nađu!" A slavujak u kavezu Sav od strasti sin'o, Pa mu kaže: "Blago tebi, Bar ćeš umret fino! Nećeš više da se mučiš Živ u rupi, druže, No ćeš umret' sav u srebru Gde umiru ruže!" "Hej, slavuju," mišić cvili, "To je pesma samo, Drukčije bi ti pevao Kad bi bio amo! Jer bolje je živ u rupi, U zdravlju i snazi, Nego mrtav, kuku mene, U srebrnoj vazi!" A rob slavuj, sav u čežnji Što ga večno pali, Strasnom pesmom odgovara: "Nije, nije, mali! Bez svetlosti i slobode Na svetu je tužno, Bolje mreti u lepoti No živeti ružno!"
ŽELEZNICA I SLAVUJI Niz sunčanu prugu teška Železnica huji, A s jasike gledaju je Maleni slavuji. Gledaju je pa se dive, I k'o kiša svil'na Bruji granjem: "Jao, Bože, Kako li je silna! Ne plaši se ta ni strele, Ni jastreba siva, Niti orla brzokrila, Ni vihora živa. K'o grom grmi svetlom prugom Žar joj dušu pali — To je snaga, to je život, A ne k'o mi mali!" To začuo jedan mudri Gavran iz prikrajka, Pa ih kori: "Hej, slavuji, Žalosna vam majka! Što zborite o životu, Deco moja luda? Zar ne znate da je ono Robinjica huda? Vezao je čovek ljuti Za zemlju i prugu, Pa je tera kuda hoće K'o gospodar slugu. A ko ropstvo svoje trpi I pod bičem živi, Nije onaj kome duša Treba da se divi! Žalosna je u lancima Okovana snaga, Sloboda je pravi život, Deco moja draga!" Roj slavuja na jasici Zamišljeno čuči, A sve dalje železnica Robinjica huči. A kad zadnji šum otide Niz to polje plavo, Svi slavuji zapevaše: "Ima gavran pravo!" I vazdan se čula pesma K'o zlatna oluja: "Slobodice radosnice, Majko svih slavuja!"
POKISLA MUŠICA Pala kiša rosica, Pa pokisla mušica. Žalila se drugama Rascvetanim ružama:
"Šta da radim, rođene, Pala kiša na mene! Pokis'o mi svilen šal, A večeras imam bal!" Tešile je ružice: "Ćuti, ćuti, dušice! Proš'o potok pa rek'o: Svirač žabac odrek'o! Javio je s Morave Da lekara dobave: Pet leptira pojeo, Pa se strašno prejeo! "Odložen je, deco, bal! Rek'o potok Bistrival."
LIŠĆE U OBLACIMA Podunuo studen vetar I poneo lišće s grane, Nosio ga preko grada, Preko polja na sve strane.
A lišće se lepršalo I pevalo kroz oblake: "Blago nama, blago nama, Postadosmo ptice lake!" Svako srce svakog lista Kucalo je tako vrelo, Široko je hladnim nebom Cvrkutalo lišće svelo. Al' kad plahi vetar stade, Kad se nebo suncem osu, I poljem se malo lišće K'o pepeo žuti prosu. Listovi se začudili K'o da tužni sanak sniše, Pa su gluho šumorili: "Zar mi nismo ptice više?" S mrtve grane gavran jedan, Mračan kao mutna jesen, Slušao ih i mislio, Starom tugom sav zanesen: "Hej, mnogo je takvih koji Uvis lete tamo amo, A na kraju ništa nisu Do umrlo lišće samo!"
A od pesme ničeg Slađega na svetu: Pesmica u duši To je med u cvetu.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Decembar 09, 2012, 09:44:20 pm » |
|
** ZLATNA KNJIGA • ČIKA ANDRA: ŽAPCI VRAPCI Stihovi za decu
KAJSIJA U NOVOJ TOALETI
Rascvetala kajsija, Pa se samo širi, A tih vetrić aprilić Od miline piri: "Ala imaš, sekice, Toaletu sjajnu! Jesu l' bile pčelice, Da te vide bajnu?" "Bile, bile, bracane, Bile k'o i lane — Od radosti sve su mi Izljubile grane. Rekle su mi: Divna je Ova naša mala! A ja sam im za to, znaš, Puno meda dala."
SLAVUJ I CVET
Na prašnome putu Lež'o slomljen cvet, Celog Božjeg dana Gazio ga svet. Doleteo slavuj, Uz'o ga u kljun, U hlad ga je metn'o Pod zeleni žbun. Cvet rekao: "Hvala, Slavujčiću moj!" Pa duh blagi tiho Ispustio svoj. A slavujak dušom Slatkom kao med Žalio beskrajno Mladi cvetak bled.
PČELA I OBLAK
Pčelica se srdila, Mutan oblak grdila: "Ne volim te više Zbog te tvoje kiše!" Oblak rek'o: "Pčelice, Da ti nije kišice Ma ni cvetak tebi Rascvet'o se ne bi!" Kad to pčela doznade, Ni svršit mu ne dade: "Zar ti ne znaš, je li, Šta je šala?" veli.
KONCERTNA PROBA
Juče žabe kreketale, A kad danas — one stale! Čudilo se cveće: "Što li, Bože, neće!" "Hajde, hajde, opet, žabe!" Gonile ih visibabe — "Razvesel'te plažu!" A one im kažu: "Nije, znate, jošte doba! Juče samo bila proba, — Da vidimo samo, Da li još što znamo. Tek kada sunce sine bolje I ogreje rit i polje, Tek će onda, dame, Da bude galame!"
BUMBARI I PČELE
Bumbari se sastali, Pa na pčele napali: "Kakav je to red, Da ne date med!" Pčele rekle: "Radite, Pa se onda sladite!" A oni u glas: "To nije za nas!" "E kad nije, gladnice," Rekle pčele radnice, "Vi za uši put! Med ne damo žut."
KAD SE MIŠ NAPIJE
Naišao mišić Kepa Na nekakvo vino, Pa popio — i čitavi Napravio kino. Tretur'o se, pretur'o se A sve brke suče, Pošto-poto hteo da se S mačorom potuče. "Gde si, more, mačor Marko", Dig'o strašnu larmu, "Gde si, rđo, da te noćas Pojedem k'o sarmu?!" I da mačak nije bio Nekuda u šetnji, Teško da bi ovoj ljutoj Odoleo pretnji. Pojeo bi tako njega Ljutit mišić Kepa, Da mu ni vrh vrha ne bi Ostao od repa.
BORBA
Igrali se naši Kine i Japana — Japan bio Mika, Kina bio Brana. A za Šangaj opet Izabrali Lutu, Pa sve preko njega Bitku bili ljutu. I naravno, Šangaj Najviše izvuk'o, Iako se nije Ni svađ'o ni tuk'o. Izvuk'o i odmah Izd'o "saopštenje: "Nikad više neću Biti utvrđenje!"
KONJ I MAGARAC
Hvalio se konj magarcu: "Bolji sam no ti! Ponosan sam, snažan, bujan, Sve u meni vri!" A magarčić pit'o, pola Od divljinja nem: "A jaše li tebe kogod, Ako znati smem?" "Jaše," rek'o konjic gordi, "Jaše gazda moj; Kad pojaše s mene samo Lete krv i znoj!" "E kada je tako," rek'o Naš magarčić lep, "Onda sav svoj ponos mačku Obesi o rep!"
KOKINA PRETNJA
Kljucn'o pet'o kokicu, Pa da se osveti, Odletela na trešnju, Pa odande preti: "E, baš ću ti zainat, Da pozobam, petle, Sve zvezdice na trešnji Kad noćas zasvetle!" Ceo svet ti dotrč'o Kad je čuo pretnju, Čak i mali pačići Prekinuli šetnju. Samo pet'o rekao, Stojeći na strani: "Nema, more, zvezdica Na trešnjevoj grani! Zvezdice su visoko, A koka je glupa, Kad je dobro iskljucam Prestaće da lupa!"
MODERNE MAČKA
Sve se danas izmenilo Od pete do brade, Čak i mačke naopačke Počele da rade.
Eto ova naša nova Lovi ti pečenje, A ne miše kao staro Dobro pokoljenje.
"Kakvi miši! kaže ova, Izelica derna, "To su jele stare mačke, A ja sam moderna!"
LUDO ŽDREBE
Htelo jedno ždrebe Da poleti malo, Pa skočilo uvis I, naravno, palo. Rekli stari konji: "Šta je tebi, ždrebe? Ne letimo ni mi, Akamoli bebe! Zar ti, ludo, ne znaš Da konj nije vila? Što ne sediš mirno Kada nemaš krila?"
LEPOTA PRAVDE
Klikće or'o sa planine Ptici ukraj mora: "Ništa lepše od visina Mojih svetlih gora!" A ptica mu odgovara: "Visine su lepe, Ali često, viti orle, Za pravdu su slepe. ..."
SVAKI NA SVOJ NAČIN
Sa ormana u salonu Jedan cvetak sivi Zapitao moljca koji U knjigama živi: "Zašto tol'ko voliš knjige, Dušo moja mala? Zbog mudrosti? Zbog lepote? Zbog zbilje il' šala?" A moljac mu iz ormana, Zlovoljan i hladan, Jedva čujni glasom rek'o: "Zato što sam gladan!"
FILOZOFIJA
Uzdahnuo Mikica Pokraj bare sive: "Jao, blago žabama! Te znaju što žive!" A kada mu tražili Uzdah da razjasni, Odmah im je rekao Filozofić krasni: "Žabe uši nemaju, I kada ih tuku, Ne mogu ih mamice Za uši da vuku!"
DOBRE I RĐAVE STVARI
Hvalio se vetar cvetu: "Jači sam od sunca! Kad raspalim, ja obalim I hrašće s vrhunca!" A cvet rek'o: "Da u šteti Mnogo ti si jači, Al u dobru ni najmanje Suncu ravan nisi!"
PTICE I RADIO
Pita oblak ptičice Sa grančice žute, Što su tako žalosne, Što povazdan ćute? A ptičice-dušice Skromno i lagano Kažu braci oblaku: "Zbog radija, rano! Tol'ko peva nesrećnik, Tol'ko gradom dreči, Pa nikako da i mi Dođemo do reči!"
LIST NA PUTU
Igrao se vetar Malenim listićem, Nosio ga blago Jesenjim putićem. A listak se smej'o, Zabavljao slavno, Lepršao slatko Kako nije davno. Al' umorni vetar Kad se igre man'o, List na crnu zemlju Klonuo lagano. I nemo zaćut'o ... Tužno mu je bilo Kao tužnoj ptici Kad izgubi krilo.
KOKA I NJENO JAJE
Snela koka jaje, Pa ozgo sa grane Kokotala da se Čulo na sve strane. Ljutila se plovka: "Jao, jao, srama — Ovolicno jaje, A tol'ka galama!" A kad koka sišla, Zavrtela repom, U jednome tonu Ljubaznom i lepom Rekla joj je: "Šta ćeš, Poštovana gago — Jeste da je malo, Al je meni drago!"
IMA LI RUŽNIH LUTAKA?
Dve se seke posvađale Zbog lutkice dve, Svađale se ko je lepša Od dve lutke te.
"Moja lutka", kaže jedna, "Bela je k'o krin!" ― "A moja je", veli druga, "Zlatna k'o jasmin!"
Jeste, jeste! Nije, nije! Sav grad vrvi, vri ― I sad, eto ― ne govore Ima dana tri.
Tako one, a lutkice, Mudre lutke te, Mudro kažu: "Baš su lude Ove seke dve!
Zar ne vide, Bog ih vid'o, Što sav vidi svet, Da smo obe lepe kao Jedan isti cvet!
Da lutaka ružnih, k'o što Svaki čovek zna, Niti ima, nit je bilo Otkad sunce sja!"
NAŠTO TRNJA NA SVETU?
Žalio se svet na trnje: "Šta je bilo dragom Bogu, Da i ovo zlo nam stvori, Kad bez njega ljudi mogu?" A vran gavran reko: "Nije! Svet bez trnja i zla da je, Čovečanstvo možda nikad Ne bi znalo dobro šta je!"
ZEKINE MANE
"Ja najbolju dušu imam," Rekla zeka kuci, "Pa ipak me ljudi gone Kao divlji vuci!" A kuca mu rekla: "Jeste, Al kriv za to ti si, Jer za pravo svoje nikad Ni maknuo nisi. Niti laješ niti grizeš, Nit' boj biješ ljuti, A kada si slabić takav, Ti trpi i ćuti!"
MUDRI VRAN I NAIVNI CVET
"Zašto kurjak jede jagnje?" Pit'o vrana cvet, "Je lu to pravda ili zakon Koji drži svet?" "Nit" je pravda niti zakon Svetu Bogom dan, Nego zato što je jači!" Rek'o mudri vran.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Februar 24, 2013, 07:54:57 pm » |
|
* Poezija za decu Andra Franičević
ŠTA JE CVET ODGOVORIO VOLU
Čudio se vo u polju; "Zašto kaže svet Da sam glup i ne znam ništa? A rek'o mu cvet:
"Zato brate, što otkad se Zna za tebe tu, Nisi nikad drugo rek'o Nego samo: Mu!..."
KAD MAGARCA PITAJU O KNJIGAMA
Pitali magarca Vrapci razbibrige: "Je li, dragi mago, Voliš li ti knjige!"
A on, pošto minut Razmislio ceo, Rekao im: "Ne znam, Nisam ih još jeo!"
POZIV NA SVADBU
Zvala juče lisica Koku beloperku: "Dođi sutra u goste, Ja udajem ćerku!"
A kokica mudrica Rekla: "Hvala, strina, Žao mi je, al' i ja Ženim sutra sina.
Al' pošto te kucov naš Neobično ceni, Moliću ga da me on Kod tebe zameni!"
"Neću, ― rekla lisica ― U svađi sam s njime, Ne trpim ga nikako Još od prošle zime!"
DOBAR SUDIJA
Sporile se nešto Dve muhe, dve lude, Pa pozvale vrapca Da sudija bude.
A vrabac ih lepo Na prozoru sobe Saslušao s pažnjom, Pa pojeo obe!
I sad svuda priča, Bruji svet od njega: "Moje je načelo: Pravda iznad svega!"
ORLOVI I GUSKE
Pitale su guske: "Zašto Samo orla hvale, Kad smo i mi guske ptice, I to ne baš male!"
Čuo jedan gavran s vrbe, Iz blizine same, Pa s osmehom mrkim rek’o: "To je prosto, dame!
Orlovi su za divljenje I oduševljenje, A guske su, drage moje, Samo za pečenje!"
VUK OSTAJE VUK
Dosadili vuku gresi, A im'o ih čitav roj, Pa pošao u manastir Da posveti život svoj,
Pa je iš'o, iš'o, tako, Smiren kao blagi cvet ― "Prav, pravcati božji svetac!" Rek'o skoro ceo svet.
A kad sreo jednu gusku, Za kurjaka pravi med, On, naravno, pojeo je Kao što je bio red.
Na sudu ga sudac pit’o: "Šta je, more, vuče, to? Zar ti svetac, pak da jedeš Guske kao makar ko?"
A on, znate šta je rek’o: "Kriva, ― veli, guska ta ― Zašto, brate, na me šiče, Kad zna da sam svetac ja?"
PRETVARANJE
Zapitao mladi vučić Starog vuka: zna li Šta to znači pretvaranje? A on rek’o: "Mali!
To je kada vuka grdi Celo ljudsko mnenje, A ti ljudi ipak jedu Jagnjeće pečenje!"
BIRANJE LEPOTICE
Vi mislite sigurno Da smo iz Pariza? Ne, dušice, dečice, Ovde smo, iz bliza!
Mi smo, molim, samo dve Male Palilulke, Dva cvetića rumena, K'o dve majske bulke.
Samo, brate, ne znamo Ko je lepša strana; Da li leva ― Ljiljana, Ili desna ― Cana?
Pa smo onda kazale: "Kad je tako, lale, Nek' odluče batice, I sekice male!
Pa za koju presude Da je lepša bulka, Ta će biti kraljica I mis Palilulka.
A dar za to neka vam Bude, vragolani, Naš osmejak sa slike Na "Dečijoj strani!"
HVATANJE ZVEZDA
Bilo jedno dete tako, Pa mislilo da je lako Dohvatiti zvezdu: Staneš lepo na stolicu Pa dohvatiš blistavicu K'o jaje u gnezdu.
Tako reklo pa je stalo, A kad stalo, odmah palo K'o što uvek biva. A zvezda se nasmejala, Pa od smeha trepetala K'o varnica živa.
Smejali se i svi zraci, I oblaci vilenjaci Što planinom jezde: Smejali se, eto tako, Kao da je, brate, lako Dohvatiti zvezde!
JABLAN I JASIKA
Kraj puta u travi, Skrhan jablan ćuti, Juče ga je vetar Oborio ljuti.
Ćuti, mre bez glasa, Pun jesenjeg sjaja A pita ga tanka, Jasika iz gaja:
"Kako to da vetar Tebe slomi, diva, A ja tako slaba, Pa sam jošte živa?!"
Smrtno ranjen jablan Nasmeši se blago, Pa jasici kaže: "Zato, čedo drago,
Što je tvoja duša Plašljiva i mala, Pa klanjanjem ropskim Braniš se od zala.
A ja više volim Rane, smrt i stravu, No pred svakim vetrom Da povijam glavu!"
PRED OGLEDALOM
Našao majmun stari ogledalo neko, pa video sebe i ozbiljno reko:
― "E, što jeste, jeste, nema brate, zbora ― još video nisam ovakvoga stvora!
Gle kako je smešan, gle, kako je dlakav! E, baš svima hvala što ja nisam takav!"
POZIV NA KREKETANJE
Jutros žaba žabama uputila pismo: "Cele zime, rođene, kreketali nismo. Pa nervozu zbog toga dobila sam jaku, te vas zovem: Dođite na žur u vrbaku! Izvolite, molim vas, moje gospe fine, da se iskrekećemo, da nas želja mine!"
Pesma "Poziv na kreketanje" preuzeta iz Antologije srpske poezije za decu Dušana Radovića
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Decembar 17, 2014, 10:06:26 pm » |
|
** Stihovi Andra Franičević S O N E T A 5 Letnji mesec zapalio grane. Rosa pala na kajsije žute. I dok bašte mirišu i ćute, Grca negde garavo ćemane. A ja bludim kroz veče starinsko... Bije pusta mesečina vedra. Noć miriše na srebrna nedra! Slatka kao grožđe negotinsko. Dođi noćas na baštenska vrata, Dođi... slabim ko jesen od zlata... Don'o sam ti kajsije iz rose. Slatke biće hladne sočne kriške: Ljubiću ti i grlo i miške, Dokle mesec kaplje ti u kose. Stihovi objavljeni u časopisu "Misao" | Digitalna Narodna biblioteka Srbije
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Novembar 16, 2017, 10:07:49 pm » |
|
**
ČIKA ANDRINA POEZIJA NA KRILIMA ZMAJEVE PEVANIJE
O pesniku Andri Franičeviću, Čika Andri (1889―1967), iskazana su, možda, najkontradiktornija mišljenja kritičke javnosti. Jedni su ga veličali, drugi osporavali kao sledbenika Zmajeve pevanije.
U vreme stvaralačkog zamaha (tridesetih godina prošlog veka), kad je bio najprisutniji pesnik za decu u izdavačkoj javnosti i na stranama "Politike za decu", njegova poezija je veličana kao izuzetan zmajevski prilog srpskom pesništvu za decu. U skoro svakom broju "Politikinog" dodatka, urednik (Branislav Brana Cvetković) objavljivao mu je i po dve pesme. Uvažavan je "kao najbolji dečji pesnik posle Zmaja" (D. Jeknić). Objavljene su mu tri knjige pesama u izuzetno cenjenoj i popularnoj biblioteci "Zlatna knjiga" Izdavačke knjižarnice Gece Kona (1931 ― "Čika Andrine pesme", 1933 ― "Čika Andrine nove pesme", 1939 ― "Žapci i vrapci").
U najavi prve knjige napisano je da su "prvi put u zbirku sabrane pesme ovoga, našeg danas najboljeg pesnika za mladež". O knjizi je pisano u Srpskom književnom glasniku i u Letopisu Matice srpske, a Živojin D. Karić ga je uvrstio (1936) u Antologiju savremene jugoslovenske dečje književnosti. Zastupan je u bukvarima, čitankama, raznovrsnim izborima između dva rata i posle Drugog svetskog rata. Iako je to već bilo i vreme vrlo darovitih pesnika za decu G. Tartalje, Desanke, Ćopića, Vuča, on je, između dva rata, dominirao u srpskoj književnoj javnosti.
Jedini mu je takmac u popularnosti bio Branislav Brana Cvetković, koji je, kao i Franičević, uzeo zmajevski pseudonim "Čika Brana". Međutim, pošto se tada pisalo "mnogo, ali loše" (D. Jeknić) i uglavnom u maniru nekritičkog oponašanja Zmaja, kojeg skoro i nije moguće uspešno oponašati, ni zajedno nisu mogli bitnije da pokrenu pesništvo za decu ka radikalnijim promenama široko prihvaćenog pedagoško-didaktičkog i moralističkog modela pevanja. Ponekad su u njihovim pesmama zablistali dragulji, ali nedovoljni da njih i druge pesnike zapute u novo i drugačije pevanje o detinjstvu.
Afirmativni odnos prema Čika Andrinom pesništvu nije se bitno promenio ni neposredno posle rata. Prilagodio se novom vremenu i objavio aktuelnu zbirku pesama Pioniri (1950), a sa, takođe popularnim pesnicima, Desankom i Ćopićem, zbirku Rosna rukovet (1955). Usledilo je još objavljivanje knjige Najnovije pesme čika Andrine (1958), čime se završava njegovo obimnije pojavljivanje u aktuelnim književnim tokovima. Od tada, njegov pesnički glas se manje čuje, pošto su se na književnoj sceni sve učestalije javljali Gvido Tartalja, Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Mira Alečković, Momčilo Tešić, Dragan Kulidžan, Dušan Radović, Miroslav Antić, Dragan Lukić, Branko V. Radičević, čija je pesnička reč bila svežija i vrednija.
Čika-Andra je pominjan uglavnom kao "istorijska pojava", a potpunije osvetljenje njegovog pesništva nalazimo tek kod kritičara Dragoljuba Jeknića u pregledu Srpska književnost za decu (1994) i Tihomira Petrovića u Istoriji srpske književnosti za decu (2001). Reč je o Jeknićevom nešto izraženijem negativnom kritičkom mišnjenju i Petrovićevom mišljenju koje ne glorifikuje vrednost njegovog pesništva, a i ne osporava njegov istorijski značaj. Stavovi su različiti zato što je reč o posmatranju pesništva sa dva stanovišta: kritičkog i istorijskog.
Jeknić u svom pregledu srpske književnosti za decu kaže da je Franičević napisao malo valjanih pesama, zato što je nastojao da se približi Zmajevom načinu pevanja, a nije imao dovoljno sluha (...), unutarnje snage i energije, dovoljno pesničke senzibilnosti. Nije uspeo da se oslobodi "vetrića gizdavčića", "bata-zeka", "cica-maca", "miša biribiša", raznih "Neca i pereca"; on je poeziju za decu shvatao kao jednu beskrajnu mogućnost olakog nizanja najjednostavnijih slika i rima. ― kaže Jeknić.
Nadalje, Jeknić tvrdi da njegovu poeziju za decu zatrpavaju gomile fraza, praznih slika i naravoučenija. Dakle, nije uspeo da se oslobodi, kao i većina pesnika njegovog vremena, pedagoško-didaktičko-moralističkog modela koji je, uveliko, unazadio Zmajeve koncepte pevanja. Napadno je insistirao na poukama i tako potcenio sposobnost dece da razumeju mnogo kompleksnije slike i pesničke iskaze. Jeknićevo je mišljenje da ne samo što nije umeo da oponaša Zmaja, kome se potpuno priklonio, nego ni druge pesnike, poput Vojislava Ilića, pokušavajući da imitira njegove opisne pesme.
Ipak, Jeknićev stav nije posve negativan: Sa nešto više smisla i maštovitosti ostvarene su pesme "Maca i motor", "Kad ćurani gledaju u nebo", "Mlad mesec", "Srce mladog vetra", "Zorski potok", "Noć", "Pred ogledalom", "Čudan zec". Spisku "ostvarenih pesama" mogla bi da se pridruži i pesma Kad magarca pitaju o knjigama.
Jeknić posebno akcentuje pesmu Čudan zec, nalazeći u njoj maštovito zamišljenu stihovanu priču, ali tvrdi da je i tu pesmu, kao i mnoge druge, "upropastio" završnim stihovima. Utvrdio je, ustvari, da Čika Andra nije umeo da napiše celu lepu pesmu, što je od pesnika za decu tražio Laza Kostić.
Da nije umeo da napiše celu lepu pesmu potvrđuje i izvrsna pesma Pred ogledalom, jedna od najboljih koje je napisao Čika Andra. Naime, prva verzija ove pesme je, kasnije, "popravljana" (ne zna se ko je to učinio!) tako što je menjan treći stih treće strofe E, baš svima hvala ― u stih: Baš ti, Bože, hvala. Ta, reklo bi se, bezazlena popravka mnogo je doprinela poboljšanju Čika-Andrine pesme, što ukazuje da je njegovim pesmama trebalo samo malo dodatnog brušenja i imali bismo pred sobom znatno izgrađenijeg pesnika.
Inače, "šalozbiljnu pesmu 'Pred ogledalom'" odlikuje izuzetna zdravohumorna atmosfera, jedno nenametljivo a duhovito "ruganje" pameti čovekovog najbližeg srodnika. Dete veoma dobro razume da u pesmi nije reč samo o nepametnom majmunu, već i o nepametnom čoveku. O ovoj "basni u stihovima", za koju mnogi misle da je Zmajeva, mogao bi se napisati vrlo sadržajan i deci razumljiv esej.
Na sličan način, ovako ili drugačije, mogla bi se prokomentarisati i aforistička alegorijsko-ironijska i aluzivna situacija opevana pesmom Kad magarca pitaju o knjigama. Čika Andra je napisao samo dve strofe, ali one su dovoljne da izrazito kritički i duhovito opevaju odnos čoveka prema knjigama i čitanju.
Posle ove pesme, sledi opravdan zaključak da bi deci o čitanju trebalo nuditi tako inventivne stihove koji ih ne ostavljaju ravnodušnim pred istinom da se čitanje knjiga svodi na banalno udovoljenje probavnih nagona; da većina ljudi ne razume koliko je pogrešno čitanje posmatrati kao čin zadovoljenja materijalnih potreba. U duhovito oblikovanom pesničkom kontekstu dete shvata, bez posebnih objašnjenja, šta je unutrašnja ideja pesnika: da ukaže na čitanje kao duhovnu (saznajnu, prosvetljujuću!) potrebu od koje nema brze, konkretne i vidljive fajde, ali ima nevidljive duhovne koristi "na duge staze". Jer, što više čita, čovek više saznaje, oplemenjuje se i vredi.
I u ovoj pesmi je sadržan savet, ali saopšten nenametljivo, posredstvom duhovito opevane situacije i sugestije koja se odnosi na misao o vrednostima knjige i čitanja.
Posmatrajući pesništvo Andre Franičevića sa istorijskog stanovišta, Tihomir Petrović znatno povoljnije komentariše značaj njegovog učešća u književnoj istoriji. Pri tom ima u vidu ne samo vrednosti njegovog pesničkog dela nego i okolnosti u kojima je, po ugledu na Zmaja, pisao znatno uspešnije od drugih pesnika svoga vremena. Istina, pesnici novog vremena poezije za decu već su bili rođeni i najavljeni knjigama, ali se pored njega i Brane Cvetkovića još uvek nisu mogli odgovarajuće da predstave širem čitalištu.
Osim utvrđenih činjenica o vrednosti njegove poezije, na Petrovićev povoljan sud o Čika-Andrinom pesničkom značaju uticala je popularnost koju je uživao i povoljne ocene priređivača i prikazivača njegovih knjiga, mada ne i dovoljno odmerene.
U Istoriji srpske književnosti za decu Petrović piše da je Andra Franičević, kao i Cvetković, jedan od eminentnih dečjih pesnika između dva rata, da je stvarao bliske i mile pesmepod direktnim uticajem čika Jove Zmaja, duhovne figure srpskog knjižestva (...). Motivima nežnosti, dobrote, humanizma i dečje naive, jednim maštovito bezazlenim svetom, poigravao se i zabavljao sa čitaocem, učio ga i navodio na razmišljanje (...). Od vrednosti su šalozbiljni stihovi, u kojima se prepliću mašta i stvarnost, kombinuju uobrazilja i dečja svest, logika i alogika (...). Franičevićev stih obeležava raspevani jezik, obilje zvuka, ritma i naboja (...). Igra rečima bez određenog značenja, ali sa unutarnjom figurativnom osmišljenošću, daje pesmi snagu i lepotu izraza, donosi izvornu radost, privlači i zanosi čitaoca (...).
Posmatrano sa današnjeg kritičkog stanovišta, Petrovićeva ocena se može uzeti kao tačna, iz razloga evidentne Čika-Andrine namere da se očuva i nastavi autentična vrednost ugrožene Zmajeve književnosti, čiji mnoštveni tematsko-motivski, žanrovski i versistički pesnički koncepti ni do danas nisu prevaziđeni. To znači da i današnje kritičko vrednovanje poezije mora imati u vidu odgovarajuće istorijske okolnosti u kojima nastaje pojedinačno pesničko delo, kao što ih ima u vidu Tihomir Petrović ― bez obzira što su receptivne mogućnosti dece bile u posmatranom vremenu, kao što su i danas ― na znatno višem nivou nego što ih je pesnik osećao i podrazumevao u svom delu.
Čika Andra je bio izuzetno popularan među najmlađima. Napisao je znatan broj vrednih pesama i time obavio važnu pesničku misiju u periodu dugomskoro pola veka. Zaslužio je vidno mesto u istoriji kao pesnik koji je doprineo da se održi Zmajev model pevanja u periodu ugroženosti neinventivnom pevanijom pesnika didaktičara ("nabeđenih pesnika i nepesnika"), pa i uspešnih pesničkih inovatora. Dao je tako i znatan doprinos sazrevanju književnosti za decu i borbi za sticanje statusa književne umetnosti, ravnopravnog sa takozvanom opštom književnošću.
U književnosti se istorijske zaslugene mogu brisati sunđerom nesigurne i, ponekad, neobjektivne kritičke valorizacije. Primenjujući najrigidnije postupke kritičke negacije, kritika bi u domenu književne umetnosti za decu i mlade mogla da prebriše veliki deo srpske i drugih nacionalnih književnosti. I opet bi bilo aktuelno pitanje da li je ono što je ostalo, zbilja, najvrednije što ima književnost.
Koliko god u poeziji Andre Franičevića (Čika-Andre) nalazili estetičkih neravnina, "preživela i tuđa rešenja", ne možemo osporiti vitalnost njegovog pesničkog duha, niti "mesto i značaj u srpskoj literaturi". Održava ga u književnoj istoriji "pečat pristupačnosti i ljupkosti, kome ne nedostaje pulsiranje života ... Ugledajući se na Zmaja (...), sa vrlo direktnim porukama u stihu o lepom ponašanju i znanju kao bogatstvu, o ličnoj higijeni, kupanju ― Franičević je učitelj koji, sa distance starijeg, uz šalu i smeh, podučava poletarce za život i školu" (T. Petrović) ... Znano je svima da bi poezija, uz sve danas poželjne vrline, trebalo da sadrži i odgovarajuće pouke koje Čika Andrina poezija ima. Poezija je, posredno ili neposredno, najbolji estetski i moralni učitelj detinjstva. Bez nje je nemoguće zamisliti odrastanje dece. Pesnici su deci najpoželjniji prijatelji.
Ljubomir Ćorilić
Tekst je preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "RIZNICA" uz saglasnost glavnog i odgovornog urednika Gorana Vučkovića Broj 4 | Književno-izdavačko društvo "Leksika", Negotin, 2017
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|