Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 04:06:44 am » |
|
** Stihovi Mileta Aćimović Ivkov
DELFI, OPET
Nema u mene poruge ni dokazivanja, svedočim i čekam. Volt Vitmen
Nikakav glas nije sišao sa ovih brda. Još jedan lavirint spaja dva razuđena brega istine. Međ sitnim drvećem odmaraju se konji. Reka koja protiče ispod, ista je ona koju si zamislio. Sve što si rekao zapisao sam u kamenu, i ništa što tamo stoji nije izmišljeno — kunem se! Naginjao sam dugo lice nad vodu, brojao dane i pisao uvek. Pergamenti su čuvani pažljivo — Spartanci ih posle ognjem spalili. Gde god sam išao izgovarao sam ime tebe, Apolona. Svoje sam govorio retko. Kad su me za njega pitali, pričao sam im o zvezdama. Premeštao sam kamenje dugo sa jednog na drugi kraj ostrva. Strepeo od gneva mrske Pitije. Nekim nepoznatim trgovcima s Itake sam prodao svoje odelo. Hranio sam se bedno i živeo oskudno. Čekao sam da tvoja božanska svetlost spasi me mojih zemaljskih patnji. Dugo sam noću sedeo na obali i zamišljeno posmatrao praznu pučinu, nikakve lađe nisu plovile njome. Mesec je bio jasan i poigravao se na vodi. Nikom nisam govorio proročke reči, i one koje sam znao predao sam pohlepnom Bogu mora. Sad, kada umesto hleba korenje jedem i sanjam fosforne niti kako još uvek stežu stubove našeg proročišta, ja čekam i pišem ovo zloslutno vreme, i više pergamenta nema i koža sva me boli.
K R A J V E K A Fin de siècle
1 Glasi se bezdan skriven u klici i tamna s bregova dotiče voda. Prazno se njiše, ko bez ploda, misao, o zategnutoj žici.
Sa visa svet je ko na dlanu; trepti u žaru os sakriven — — iz mrtvog saća, mrtvu hranu. Vek okončava taman, bezimen.
Strava procvala na vrhu oka, zemljina tajna u senci boka, a nakot kužan, đavolu plen.
Dok ispod krova dečak sanja, u šetnji pauk raspinje tkanja. Prestaje oblik — svet je sen!
(1994)
2 Dok dani spiraju zenice i žurni dok traže pute, primi nas pod svoje skute prolećna, plaha senice.
Naše je pleme zaspalo, čun naš više ne brodi. Pošlo je, nenadno zastalo na drumu, vazduhu, vodi...
Ugasnu iskra kremena. Leđa pritišću bremena, a blagog glasa niotkud.
Nad svetom mrtvi jecaji. Naši su koraci — klecaji i dušu okiva stud.
[1994)
3 Tupi se ralo, motika rđa i trava otrovni sok upija; pred mnom senta treperi tuđa, njiva je ova pusta, ničija.
Svi su putevi u kalu, blatu. Glasi se pevac promuklim glasom. Drhte jasike; u nehatu Svet izumire, skrhan užasom.
Ni svetlog dana, ni pravog puta; vrati se sliko iz detinjstva, upri sustalom sinu što luta
pogled u neko drugo bivstvo, iščupaj korov, burjan i vres, osnaži pesmu — svet je bes!
(1994)
4 Na kraju dana: treperi, sjakti, grk zadah vlage, magla paprati. I kane znezda, trbuščić svica, u muk i nevid plahih latica.
Minula leta, otekli časi, u vama iskra radosti sevne; ni dnevi spokoja, ni srdni glasi, ništa ne takne bistrinu zene.
Sa svetlim osmehom kao sa grčom, ispod vidika u tamu, prah, drhte nebesa. Sa oštrom srčom
na teme pada Božiji dah. Zvezdo Istoka rumen gde izgreva, vrti se istrošen svet — niko ne peva!
(1995)
5 U zbirnu tišinu svaki damar kuca, dok osipa se pesak i sa zvonika bije... Taj ritam, to su svi glasovi srca: čiste svetle ruže poezije.
Jadna jasnota i predeli sivi, pod rukom tvorca koji dane vrti, dotrajavaju, sve su manje živi. I ova rima sad je napev smrti.
Dok vid zaziva omamna nigdina, nezlobiv duh nas iz potaje mami, krotimo haos u ime: Duha, Oca, Sina
i s nadom ždimo: goli, zbunjeni, sami. (Gorki su zemni dani a slepa naša čula). Kote se obla slova — Mi smo tumači rasula.
(1995)
6 Svetlo i tamno, u kretu, zadrhti i u ribi mrest. Nebo natkrili kobac — vest, motreći žrtvu, u letu.
Mlečna sluz daždi iz mita, u ovo raspusno doba. Zalud nas Gospod proba, duša je bluda — sita!
Vek — Tišina — Pomrčina; tu đavo logu opleta. U stihu na kraju Sveta
jednako zvoni praznina i tmuša, počinak slasni. Žiško nesmirenja — zgasni!
(1995)
NA KRAJU VEKA — KRAJU SVETA
a nigde krova i nigde otkrića samo što izvučem iz svog davnog bića.
D. Kiš, "Pesma"
Svet se urušava u sebe, kao kuća. Kroz uzan grlić peščanika više ne curi kristal-vreme, to kaplju poslednji otkucaji civilizacijskog bila.
Naša je kuća — naše ogledalo. To neizbroj se atoma rasuo u prepočetnički haos koji nas u svoju memljivu tminu opet uvlači. Ta urušena kuća, sveti naš dom, pradrevni hram, iza nas ne ostaje kao spomenik, kao znak; nije to onaj Exsegi monumentum, ta razorena opšta kuća naše je u bludu ulegnuto bunjište.
Treba zidati novi hram! Temelje ugraditi unutra, a zidove izložiti pogledu i hiru sveta-rulje. Zidovi: išarani, ispljuvani, opoganjeni — padnu! Temelj u duši, u sluhu, u plemenitoj duši iščezlog ruso-ovskog divljaka, sabraće i održati ovaj svet. Svet na izdisaju, smoren i dezorijentisan, istrošen i ogoljeno sirov, svet koji ne zna za duh, jer ni za lepotu ne zna. U takvom svetu ponovo zidati hram što će nadvisiti kulu gluposti i piramidu jada.
Na kraju veka, kao na kraju sveta...
DNO/KNUTA
Čovek je prljava reka. Niče
Preslišavam se i pišem ove mlake, tihe molitve za potonuli svet, za njegov spas i uskrsnuće što će, (čekaću budno, pomno, biću na mestu) što će sigurno doći, kao što dolazi vreme da umiru konji, da bremenita žena na svet snese život: nov, valjuškast i drečavo mek, onaj život iz kog će isteći prošlost, za kojom neće imati ko da žali i da okajava grehe što ih čine hučni graditelji na krajnjim tačkama našeg sveta (između toplog i hladnog pola), a njih jedino vidim u tom svetu, a ja jedino graditelje vidim, i čekam; jer nema drugog da pokaže nam put, i nema puta do večnog kruga strasti, i jer će ti graditelji, pomamni i zli, od naših glava podići kulu, muzejon, splav, krletku koja u krugu ljulja prazno, bljutavo, ižvakano vreme.
MIZERABLI
Za Gagu Danilova
Osetiti svaku pahuljicu-sekundicu u svojoj srži, unutra, kako kucka, kljuje, neumitno kida: po kap, istrajno, po delić, sjajan i sitan, našeg života; i ne umeti i ne želeti drugačiji kraj...
To je istina — mi mizerabli!
GRAD
Ta lica... Blažena praznina na skeletu dana, sedefna niska zanjihana u praznom, mrkom prostoru.
Ta svetlost, radosti moja, odeva i uznosi zagonetku njihovog smeha, (metafiziku grča) jednostavnost i prostotu sreće i bola; lagano, tužno, lišće se slaže po našim stazama i svaki nam korak oprezno krati.
Ta nema lica: iskošena, okrugla, ravna, kao kamenčići u bistrom toku: putuju i trepere kao vitoper bola koji nema ni utoke ni obala, no sve u krugu mjahko, lagahno, vito uzdiže svoj bol, svoj gluvi damar, ludo zaražen iskrom besmisla.
USPAVANKA, TAMNI KRUG
Za Sašu Jelenkovića
Spavajte, koji ste pokriveni: heljdom, makovima, imelom. Spavajte usnuli u cvasti rane na vrh oka, što se kao kužna lepeza širi.
Spavajte narodi jer ste stari, jer vaši udovi škripe od trajanja; jer svi smo jedno slovo: začeta misao Boga...
Spavajmo, jer smo sami, (pre)opevani slavno, jer smo tanušni i krotki, jer duša naša na prazninu zove, jer smo samo zrno na ispljuvku smisla.
PUTNIK U MAČVI
Mačvanskom opsenaru i maštaru Miliću Stankoviću, stihove ove zavetno činim — "da se gordi nad svijema vjekovima".
Za dugog dana, u letnjoj zipci, dok telo ište odmor i hlad, nad malom šumom, u jednoj lisci razložen, buja putnikov jad.
Ni druma pravog, ni vodiča. Po Mačvi danas malo ko odi. O slavnom dobu uminu priča. Davi se kesega u plitkoj vodi.
Zvezdo spokoja, nepojamni svete, kuda odvedoše naši puti? Ni vidika, pesme, pa čak ni dete
ne promine. Sve naše žuti: ljubavi, igre, sećanja, reč... Zvezdo spokoja, iščileli svete.
Banovo Polje, 1995. g.
SIMBOL VERE
Kaonskom ocu Milutinu
Kako se, preobražen u drhtaj lak, stupajuć u grobnu crkvu, među seni, menjam: ustreptim, zderem svlak čija se ledna žila stani u meni.
Al ona studen što znala je štedro Da me okrepi i prene, mada trošnog, Migoljivo izduži kičmu, takne bedro I smori trepet jezika — veru prošlog.
Izvije kičma svoj krik nemi U kretu ruke, slici krsta, pogled koji visini stremi
U proplamsaju smotri tri prsta. I tad se blagost, u jezi i dahu, Razloži u mom telu, sutra prahu.
ŽIG
Ivanu V. Laliću, za trajanje
A žig je pismo, čiji trag na ploči ne znači samo otisak trajanja. To znak je Boga, zalog postojanja utehe smisla što je jezik stoči.
Kretnje, opsene, rasplinuta čula I treptaj senke na iskraju jula. Mirisi. Glasi iz dubine jastva — znaci od znaka, paslike tajanstva...
Sve je u kretu, u beskraju kruga. Zametak negde bubri ispod kore, dok glas sa mora, ili vetar s juga,
bride u svesti raspuklinom zore. I tumor sveta porađa slovesa u ruži duše, u vazi od mesa.
HAIKU
Što sam mu bliži u polju, sve je bleđi — jutarnji mesec. * U mreži senki sklopio duge noge — barski skakavac. * Jesenji suton. Za sprovodom se klati pas lutalica. * Seljak umire tiho. Srp zarđao. Kisnu strništa. * Brda u magli. S dimom tamjana blede naše molitve. * Veče radosti. Kiša je sve što imam s belih oblaka. * Boje na vodi. Lagani drhtaj mora — niotkud, nigde... * (S. Sedlaru) Još samo jednom. Lagano, bolno lagano, lišće opada.
Mačvanska poezija — Antologija Izbor Petar Lj. Berić ; saradnik Dragan Josipović Bogatić, 2016.
|