*
Stihovi
Živko JevtićSAMOSVESTKako sam pod crnim nebom
olovan i težak.
Zemljo, ostrvo koje
mosta nema ni prelaza:
strašno se osećam,
mučno na tebi.
Moje noge u tebe upadaju.
Olovne, mnoge
pod sobom udoline
široke stvaraju.
Mog mučnog hoda talasi
tamni visine
neba samog plaču.
Zemljo, mnoge sejem po tebi krupne
stope svoje grešne.
Kroz tebe dušom ronim noću i danju; tvome
jurim dalekom dnu.
O, da mi je jednom
sa tvoga dna
mrtvo jedno sunce dići.
Kao suze kap ogromna,
po jedno ― s neba ― svakog dana
na tvoje kane
jadne ravni.
Drukčije će tada sve ići;
onda ― u dalekoj budućnosti ―
kao krčag na ramenu :
uskrslo ću jedno sunce nositi
i mekom rositi
svetlošću svet!
Uzgredna pesma
Svega što je dobro
nekada se opomenem:
biće pesnika se prenosi
iscrpljeno na hartije
pre no što bol zavije,
― bol: vuk u snuždenim
smetnim dolovima.
Slova su crne suze pesnika,
spomen umrlim bolovima;
pesme bele tuge ushićenja,
zaludna, zamorna iščekivanja
nekog koga nema.
Ali bih voleo sav život svoj
da poklopim dlanom
kad mi je drag toliko
mrtvaca udes.
Pranik je; tamnjan
i oblacima
dim od duvana kafanom.
Bile su nekada laste mlade
u gnezdu ispod trema; ―
zavoleh im zlatne kljunove:
klice sa bobova zrna;
i livade, livade
i mirisni otkosi sena.
Svega sad nema.
Poslednja suza moja crna
na put se inokosan sprema.
Možda su već uginula
telesa mladih lasta?
Nebom putuju dva oblaka, bilja
svelog žalosnog
vodom ponesena
dva plasta
sena. Možda je suza moja crna
već večnost samu minula?
PESME KRAJ POTOKAII
Ja sam tako dugo goreo
u plamenu nepojamnom
pod mojim koji
cvetao je stopalima
svuda.
Šibao me svojim jezikom on.
Ni otkuda
ne beše vetra
da ga raznese
nikada.
Trpeo sam sam
i gasio
ga svojim suzama.
Da mi je život
stradanje
nikome nisam kazivao.
I rukom plamen
ne može se svući.
A možda sve će se svršiti
na tome
što ću najzad
umreti
plamenom idući!
V
Prostranstvo se rascvetalo u meni.
Dah mi je blag a zvučan meko
topot njegov nežan
u obimu.
Sestra mi je čaša na stolu,
prijatelji časovnik
i orah ogoleli
na vidiku.
Jednom smo nežnošću oboleli.
Prolećna svetlost
ruke nam sastavi
i družimo se združeni,
kao zaljubljeni.
Lavor je prevršen blistanjem
i smehom unutarnjim
bele boje.
Nemo
mi se razumemo.
Mi se neosetno dižemo
skupa.
Nastupa
veče. /
Zlatni rasudenacOGLUŠENJE
I diže mlad žamor
lišća me, u nebo spušta.
Ja sklopim oči, ćutim:
sve mi je prošlo ni u šta!
Još suze čuvam da ne teku.
Slep sam, a po svežem zveku
prepoznajem drveta nov šum.
Otvorim oči:
tu i tamo bokor
kreće se,
kao živ i zelen hum!
TRAJNOST
Samo jedna čarobna uzdržanost
privela me je mestima,
mestima svetim
do kojih svet u skoku
dolazi!
Putovao sam po lestvama od zraka,
na visoku
došao goru.
Otada moja smirenost
raste i nastaje.
Duva, vetar započinje.
Privezan za granu
kao povesmo za preslicu,
prestao sam u nihanju
da saznajem
da je čine,
da je čine
sav naš život.
I da živimo! Jer:
šta nas to staje!
LIŠĆE OVE JESENI
To što sam čuvao,
u meni što je neiscrpno
bilo: u mračnoj
šumi korak svetlosti:
hartije, spomenite.
I davni dah ljubavi,
bele oči moje
ćute.
Ako devojka prođe kroz misli,
zatalasa se srećom duša,
potražiću usnom tvoje
ruke, Hriste!
Do novog dana nema još mnogo.
Sneg na putu, ćutanje
veje.
MISTIKA
Oborim ponekad u zaranku
bol
kao stablo drvoseča.
Radost je
od trpljenja preča.
Iščašim
spokojno
svako čekanje nepouzdano,
jer sva su za mene
spominjanja mrtva
a daleka žalost
večernja
od trenutnosti
isceljene.
Ali, srećan kad padne bol,
ja imam uvek nežnosti
za sreće
koje mi neće
nikad dodeljene
biti.Miroslav Lukić NESEBIČAN MUZEJ Antologija •
Primeri bezdane književnosti, 1900—2008,
tragedije ljudskog postojanja i utopija; sfera mistike Požarevac, 2009.