Ranko Jovović (1941)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ranko Jovović (1941)  (Pročitano 17770 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Jun 07, 2012, 12:49:53 am »

*




RANKO JOVOVIĆ

Ranko Jovović je rođen 1941. godine u Kosiću kod Danilovgrada. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Danilovgradu i Podgorici. Studirao je na grupi Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu.

"Ranko Jovović je jedan od najbuntovnijih i najžešćih pjesnika svoje generacije, izražene subjektivnosti i nesputanog temperamenta. Njegovo je pjesništvo u izrazu raspeto između ispovjednog, lirskog i buntovnog do povremenih destruktivnih tonova."


KNJIGE POEZIJE:

  • "Gvozdena šuma" (1968)
  • "Dodir tame" (1971)
  • "Jemstvo" (1974)
  • "Divlji plač" (1977)
  • "Psa mi" (1981)
  • "Poljubac za Anu Ahmatovu" (1985)
  • "Gomilanje straha" (1986)
  • "Zemlja za ukop" (1987)
  • "Crnjanski" (1994),
  • "Pagani pred raspećem" (1994)
  • "Šta je čovjek bez podviga, Gospode" (1998)
  • "Mračni hljeb"(2001)
  • "Moj doprinos razaranju svijeta" (2007).
  • "Munje i molitve" (2008).
  • "Ne okreći od mene glavu, Gospode" (2010).

Njegovi poetski izbori predstavljeni su ostvarenjima "Druženje sa Sokratom" (1983), "Zalazak sunca zauvijek" (1989) i "Vuci u žalosti" (1995).

Objavio je knjige zapisa, intervjua i eseja: "Neka mi ne bude ništa oprošteno" (1995) i "Doba divljanja". Dobitnik je više značajnih književnih priznanja. Pesme su prevođene na ruski, engleski, italijanski i druge jezike. Bio je dugo godina urednik "Stvaranja".

"Jovovićev doživljaj svijeta pun je paradoksa, njegova poezija obiluje osjećanjima nemira, bunta, nepristajanja na strah, nadograđenih uspjelim estetskim doživljajem i bogatom asocijativnošću."

"Rijetki su pjesnici ovog spoja, i rijedak je Ranko Jovović što munjama i molitvama, s oporošću i gorčinom, s retorikom u svom stilu, i s molitvom u svom stilu, grubo i prekorno, s drainčevskom energijom bandita i romantičnom dušom pjesnika, od početka stvaralaštva, vlada vrhovima srpske poezije. Put njegove poezije je razvojni, ne po hijerarhiji, već po dubini neosporne vrijednosti."

Živi i stvara u Podgorici.


Fotografrija: Srpske novine Crna Gora
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Jun 07, 2012, 12:52:17 am »

*
RANKO JOVOVIĆ





ZRELOST MLADE DUŠE

Kada, u jednoj od najlepših lirskih pesama u savremenom srpskom pesništvu (Jesenja), Ranko Jovović, pre više od tri desetleća, pevajući o dobrom čoveku na mostu, što gleda u reku, dok reka teče, a vreme prolazi, savetuje dobrog čoveka da ide svojoj dragoj, jer je doba jesenje i namjere postaju mračnije (iako u skloništu toplog doma, pesnik je u mislima s čovekom na mostu, s dobrim čovekom) i sve se sklanja u svoja skloništa, i sve beži s puta, jer putevi umiru jedan po jedan, a samo on stoji na mostu, dok mu draga broji sive talase, i jeca, a crne mačke skakuću po trulim balvanima, jer je doba jesenje i ljubav je sve kraća, onda je jasno da smo se suočili s jednom od dubina njegovog pesničkog doživljaja, odnosno, s bogatim duševnim životom koji daje plodove primerene verodostojnom pesništvu duše.
 
Kada, pak, ovaj nepodnošljivi vesnik bola i očaja, izranjavana duša ljudska, u Prokletoj Troji peva da je njegov život, zapravo, poraz, odnosno, da je bol od poraza preživeo u njemu i da se čitavog života, zapravo, on, Ranko Milošev, od smrti liječi (Zavičajna pjesma), onda je izvesno da pred sobom imamo pesnika koji je hitao k životu, ali i k dubinama sebe samoga, pesnika koji život razumeva iz života samoga, a dubinu sebe osluškujući trepereća stanja skrovitih prevoja svoje duše.
 
Kada naš pesnik, otvoreno zavapi što se ne ubiješ Ranko Jovoviću, što mrčiš među omrčenima, jer si mrlja Slavnog Tvorca (Što se ne ubiješ Ranko Jovoviću), ili, u jednoj drugoj pesmi, koja nosi naslov Kako žive ovi Crnogorci, kada opominje sebe da je crn kao krilo orla, razvlačeći svoj krik pitanjem kako žive ovi Crnogorci, odnosno, zašto se i oni ne ubiju, reklo bi se da tu nije reč o otežalom nihilističkom uzdisaju, niti, pak, o zastrašujućem instinktu zamora. Sloboda je nešto što se ima ili nema; čovek sledi svoje impulse, reaguje, misli, oseća, kao da hoće da kaže pesnik. Slobodno gledati, slobodno misliti, slobodno govoriti, ispunjavajući naloge aristokratske kulture, dakle, slobodno pevati! Ali, savremeni čovek, s debelo vatiranom humanošću, saglasno tome i savremeni Crnogorac, za savremenike Cezara Bordžije je, primerice, komedija od koje se umire od smeha.
 
Šta nam, zapravo, poručuje pesnik? Zar u ovim stihovima ne prepoznajemo ljubav prema životu, poštovanje života?! Zar to nije želja za slobodnom smrću?! Čovek ne strada od drugog, njegov je usud u njemu samom, pa je, saglasno tome, smrt dostojna prezira, zapravo, neslobodna smrt, smrt koja ne dolazi na vreme, hoće reći kukavičja smrt! O tome pesnik peva, zato i zaziva smrt, kao slobodu svoju, kao svoj izbor, uz podsećanje da sloboda peva najbolje na pet koraka od tiranije, uz sam prag opasnosti od ropstva. Zato je melodija njegove pesme, zapravo, melodija njegovog života ― disonantna, iskidana, aritmična; zato i svet savremenog čoveka postoji u meri u kojoj postoji slobodno ljudsko postojanje. S izrazitim pesničkim nervom i korenskom lirskom dikcijom Ranko Jovović nas, najneposrednije, bez religijskih ili metafizičkih pozlata, uvodi u osnovne vrednosti slobodnog života. Kao da mu je sam život doturao pero, nudeći, ― evo, beleži, pevaj ― i kao da je sam Jovović sve davao, i daje, za finu jezu koja prostruji kroz sve mišiće krhkog i nežnog bića koje se zove pesnik.
 
Kada u petoj celini duge pesme Elem mele, koja je svojevrsni arhipelag odlomaka, ujedinjen i ucelinjen ne govornim nizom, već uzvicima, suzama, bojama, ovaj pesnik peva
 
Sretoh tri
To bijahu
Tri
Pravične osobe
I užasnuh se
(Elem mele)

 
ili, pak, kada u pesmi Autoportret predočava da mu se čini da je izdijeljen nekim sramnim mehanizmima, na hiljade, među sobom tuđih osoba, da može biti i sudija i zločinac ili, pak, da je svijet ovaj nakot kučke, kako to peva u pesmi Vrisak, onda nas on, jednim neprekoračivim pesničkim entuzijazmom, jedinstvenim lirskim ekvivalentom za oporu emociju vremena, uvodi u prostor besmrtnog bezumlja i psihologije zabluda, u prostor beživotnih moralističkih trikova, moralne krave i maske sreće savesti, o kojima je pisao njegov omiljeni autor Fridrih Niče. Kao i njegov učitelj, on saopštava ― siroti moralisto, ti utvrđuješ šta je dobro, a šta ne, ne shvatajući da je svako od nas, čovek svaki, zapravo delić fatuma u svakom pogledu! I u još nekim njegovim pesmama naći ćemo temu vaspitanja i vaspitača, opsesivnu temu savremenih popravljača čovečanstva, koji se ne pitaju da li je kroćenje životinja, doista, njihovo popravljanje, odnosno, da li se njime pravi bolja ili bolesna životinja. Ti oholi besposličari i fragmentarni humanisti i ne pomišljaju da zapitaju da li su isti darovi divljeg i kultivisanog plača. Pesnik nam, zapravo, poručuje kao i njegov veliki učitelj ― nadarene prirode ne nalaze vaspitanje koje im odgovara, pravo je reći ni odgovarajućeg vaspitača.
 
Kada Ranko Jovović, u Pjesmurini, peva da je iskusan ludak, jer je, kako on veli, gnusno ne biti ludak, budući je ispio sve gorke i rđave kapi života, menjajući prostorije i okolnosti, idući od tamnice do tamnice, kao da hoće da kaže, pred usivelom i isušenom ljuskom života, da je pesnik, u svim svojim tajnim i javnim jadima, okružen silama, prinuđen da se suoči i s mudrom ludošću i s ludom mudrošću, odnosno, da je gnusno ne biti iskusan ludak s tom svešću!
 
Pa šta nam preostaje, zapitajmo zajedno s pesnikom, sred ovog nagomilanog banditskog smeća, sred ovog nakota kučke, sred ništa, gde je pesnik i sin i roditelj zmiji (Ja sam ubica majko) i rođeno mu se podzemlje sveti, gde nema mesta za pesnika i njegovu čast. Šta nam preostaje, dakle. Plač, suze, molitva ― i Gospod, peva pesnik, jer od čoveka nije ostalo ništa, pa mu se, kroz starost i bunilo, Mladi Hristos javlja (Da mi se Mladi Hristos javi). Tako se krug zatvara ― u jednom osmišljenom, geteovski rečeno, pesništvu ličnosti, gde se pesma uobličavala kao snimak kuljajućeg života, pesništvu žive, svedelatne, snage, koje je bilo utemeljeno na jedinstvenoj posmatračkoj fantaziji, koje je izrastalo iz života samoga, munjevitim, polivalentnim isečcima iz vlastite egzistencije, koje je doživljaj stvarnosti preobražavalo u pesnički niz, s muzičkom energijom koja je na svaki utisak sveta odgovarala sopstvenom tonskom slikom, dogodilo se ono što se moralo dogoditi ― da se jedini i istinski Bog poezije prirodno našao u naručju Slavnog Tvorca, jer
 
― Ja nemam na ovome svijetu
Do tebe Gospode
(Živa pjesma)

 
Tako je istinski pevač, koji je čitavog života nastojao da dušu svoju održi čistom i za sebe, kvaseći stihove vlastitim suzama, nikada nije tražio ništa drugo do prostor da skromno živi za svoju umetnost, za Poeziju, koji je hulio i posvećivao, gradio i razarao, rvući se sa samim sobom, sve vreme života svoga, zemaljskoga, došao pod skut Slavnog Tvorca, u vrhuneću tačku vlastite pesničke i duhovne egzistencije, vraćajući se duši svojoj koja se beše otela od sveta, od života samoga:
 
― Sve mi je na tebe Gospode
I kad me odnesu mutne vode
Ti ćeš me odnijeti Gospode.
(Sve mi je na tebe Gospode)

 
Umesto strela, munjevitih, i gordih posrtanja kojima je, otvorenog garda, bacao svetu i životu rukavicu u lice, ukrštajući radost postojanja s radošću razaranja, uvek s unutarnjom napetošću i aritmičnom melodijom srca, koje su spoljni svet doživljavale kao neprijatelja, kao i sve one koji su podrivali koren strasti, podrivajući, zapravo, koren života, s čežnjom za postojanjem ispunjenim opasnostima, došli su suze, plač i molitva! I susret s Onim koji je smirio nesmirivo srce, uronjeno u živopisne krajolike jednog neizmernog sveta. Umesto proplanaka doma zemaljskog, gde ga gorkim dočekivahu smehom, ukazala su se preporađajuća svetla Doma Nebeskog. Jer, mali se malim siti! Veliki mnogo ište!
 
P. S.
Izdržalo je i osnažilo se veliko srce pesnika Ranka Jovovića. A kakav si u srcu svome, vele sveti oci, takav si pred licem Gospoda.

 
Selimir Radulović | Српске новине Црна Гора
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Jun 07, 2012, 01:13:56 am »

*
ZBORNIK RADOVA O PJESNIČKOM DJELU RANKA JOVOVIĆA


PJESNIK SNAŽNE EMOCIJALNOSTI

Žiri za dodjelu književne nagrade "Jelena Balšić", na sjednici održanoj 27. 11. 2010, u crkvi Lazarici u Kruševcu, odlučio je većinom glasova da se nagrada dodijeli Ranku Jovoviću, pjesniku iz Podgorice, za ukupno književno djelo. Ranko Jovović je rođen 1941. godine u Kosiću kod Danilovgrada. Studirao je na grupi Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prvu pjesničku knjigu ― Gvozdena šuma, objavio je 1968. godine, a zatim slijede: Dodir tame (1971), Divlji plač (1977), Psa mi (1981), Poljubac za Anu Ahmatovu (1985), Gomilanje straha (1986), Zemlja za ukop (1987), Crnjanski (1994), Pagani pred raspećem (1994), Šta je čovjek bez podviga, Gospode (1998), Mračni hljeb (2001). Objavio je knjige zapisa, intervjua i eseja: Neka mi ne bude ništa oprošteno i Doba divljanja. Dobitnik je značajnih književnih priznanja. Pjesme su mu prevođene na ruski, engleski, italijanski...

Dr Duško Babić, u obrazloženju žirija za nagradu "Jelena Balšić", između ostalog kaže: "Pjesnički opus Ranka Jovovića, započet skoro pola vijeka, obuhvatio je široki raspon tema, ideja i stilskih postupaka. Na taj način nastala je jedinstvena pjesmarica, uzglobljena u magistralne tokove i vrijednosti srpske poezije, koja istovremeno svjedoči o autentičnom pjesničkom nemiru, dramatičnim lomovima naše društvene i istorijske zbilje i o drami čovjekovog suočavanja sa poslednjim, teškim ― Blez Paskal bi rekao "prokletim" ― pitanjima postojanja...
 
Jovović je pjesnik snažne, direktne emocionalnosti, koja se ne plaši svoje ogoljenosti. Opisujući takve pjesnike, naši romantičari skovali su riječ ― munjevina. Munjevinom su pjevali: Sima Milutinović, Njegoš, Laza Kostić, Jakšić, Dučić, Novica Tadić... Ranko Jovović je potomak ove pjesničke loze u vertikali srpskog pjesništva. U munjama njegovog boemskog, jesenjinovskog bunta iz mladih godina vidi se molitveno jezgro, kao što su u korijenu njegovih molitvi pred Gospodom osjeća munjevita, kruta epska etika montanjara iz Gorskog vijenca. Naslov jedne Jovovićeve knjige ― Munje i molitve ― mogao bi tako biti nadnaslov njegovog cjelokupnog pjesničkog djela.
 
Ako bismo u mnoštvu stanja duše, tema i poetičnih obrazaca Jovovićeve poezije tražili stajnu tačku, sržnu misao koja vodi pjevanje i pjesnika, najlakše bismo je našli u traganju, ili bolje ― borbi duše da, na različite načine, prizove vaskrsenje zamrlog čovještva. Svijet kojim hodimo je zakinut, nepotpun, ogrezao u nevaljaastvu i zlu: metež u tami, u kojem "mračna braća" jedu "mračni hljeb". Svijet je pun gada" ― rekao je jednom Andrić, na svoj način, jednostavno i neprocjenjivo. Za Jovovića, svijet je "kučkin nakot", "banditsko smeće", "užas na sceni", "vijenac od zmije"... Život je prepunio "mješinu grijeha", čovjek je željan ljubavi, pravde, istine; duša traži neki zlatni, kraljevski grad u kojem se živi drugačije ― širokostaznu Troju u prostoru vjere i nade. Ali, kapija svjetlog grada ostaje zatvorena u visinama, dok dolje, u nizini, "na sajmu nesmislenom", caruju šićardžije, neljudi, ubice. Život se pretvara u gomilu straha, u plimu sramote.
 
Iz te pozicije pjesnik sagledava sebe, svoj narod, čovjeka i njegovo postojanje uopšte, i tako dolazi do onog strašnog pitanja, variranog na razne načine, upućenog raznim adresatima: kako živjeti? "Kako žive ovi Crnogorci ― kako se ne ubiju" ― pita pjesnik u jednoj pjesmi, kao da udara šakom među oči, a u drugoj dodaje, još brutalnije: "Što se ne ubiješ Ranko Jovoviću?" Ali, čitalac njegovih pjesama će lako razumjeti da ova pitanja ne prizivaju smrt nego usnuli život sa svim njegovim dubinama i ljepotama. Taj priziv iskazan je u Jovovićevim pjesmama na stotine načina, direktno i skriveno, obučen u ruho mnogih slika i simbola, da bi u njegovim najboljim pjesmama našao svoje najsnažnije duhovno i poetsko uobličenje ― u molitvenom bdenju duše koja čeka da joj se "mladi Hristos javi". A Hristos je tamo gdje još živi ljubav i gdje se duša otima iz banalnosti i teskobe: u liku majke, seoske starice, koja se polako gasi i uzvišeno pati, u pokisloj seoskoj čeljadi koja radi na njivi, u svijetlim grobovima predaka od kojih potomci okreću glavu, u duhovnom izdigu pjesnika ― Dučića, Njegoša, Crnjanskog, Kiša, Raičkovića...
 
Hrist je tamo gdje je živa ljudska suza, u kojoj je bol, nada, vjera, radost i pečal. Suza je jedna od stalnih i ključnih riječi Jovovićevih pjesama, ona je drugo ime za moć i moranje čovjekovo da uzrasta kroz patnju i podvig, da prepoznaje hristonosno jezgro života. Čitava Jovovićeva poezija mogla bi se, slobodno govoreći, čitati kao apoteoza ljudskoj suzi.

Jovović, u osnovi, prihvata bodlerovsku poziciju pjesnika koja pjesmu, pjevanje, ljepotu uopšte, traži u probijanju kroz zlo, u rvanju sa zlom. U savremenoj estetici, od Bodlera odomaćio se za to izraz ― "poetika zla". "Šta bih ja bez užasa ovog svijeta" ― uzvikuje Jovović u završnom stihu pjesme Ruku na srce. Ali, posvećenost užasima, spuštanje u ledene ponore zla, nikako ne znači mirenje sa zlom. Naprotiv, za pjesnika je to put do spoznaje i prihvatanja jevanđeljske ideje čovjeka ― spasenja kroz stradanje i podvig...

 
DAN | 31.08.2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Jun 07, 2012, 01:24:15 am »

**
Stihovi Ranko Jovović







DIVLJI PLAČ

Pozdravljamo divlje pesnike sveta!
Sunce, vazduh, pastira, đavola, anđela,
Kozu, ovcu, konja, orla, svraku ―
Boga nad i u njima.
Pozdravljamo svetlost zaslepljujuću
Što poput večnog struji naniže,
Pozdravljamo uru kad horde brđana
Uleteše u ovaj grad
Kad nateraše bronzanog lažiboga
Na kapiji gradskoj ―
Da po božanski izveže:
Graditelji, zdravo!
Pozdravljam vas, o divlji pesnici
Bodeže, oklope, sedlanike,
Bičeve, topuze, boksere, drenovače,
Misli vaše zavereničke, senke hitre -
Sav taj prirodan materijal
Odiskon Osvajača
Naročito pozdravljam.
I čekiće vaše teške, elastične ―
I križeve i eksere čekića
Pozdravljam.
Besne mađije na vašim čelima
Pred kojim proplakaše gradski urođenici
Pozdravljam krikom novorođenog divljana.
Sa dna ovog šupljeg dna
Gde čovek i nešto žive udruženi
Gde čovek i ništa rat vode ―
Pozdravljam divlji plač
Razgovetnih, oblačnih, tavnih.



SPASI BOŽE

1
 
Spasi Bože moj razum
Razdrobljen, napadnut bezdanima,
Bez očiju, srca, bez svjetlosti,
Sakat, zao, najmračniji ―
Moj razum ošinut hiljadama jačih,
Ubojitijih, podlijih, još crnjih ―
Spasi Bože moje mučenje
Moj put na zemlji
Moj san o zemlji
Moju stabljiku povijenu nad zemljom,
Spasi Gospode moj siroti razum
I razum mojih prijatelja
I razum mojih neprijatelja pomiluj,
Daj nam dažd
Da operemo lice, pol i tijelo
Pusti vazduh
Pusti Gospode čisto disanje među nama ―
Ne daj da ova Zemlja strada.
 
2
 
Spasi Bože moje suze
Suze žalosnice
Suze radosnice
Suze grešnice
Suze krvavice
Suze usamljene
Spasi Bože naše suze
Kukavice.
Spasi Svemogući moj izgubljeni narod
Ne daj očaju
Spasi očajnog, izgubljenog
Da ne zalaje
Da ne zagrokće ―
Gledaj Blagi ove sure svinje
Oko nas, među nama, nad nama
I takva su naša braća
Vrati suzu u njihove oči.
 
3
 
Sačuvaj Bože moje grudi
Pune gorkog sadržaja,
A odbrani od opšte sreće i istine,
(Dobar je i ovaj sumrak stogodišnji)
Ove sumorne građevine, sumorne narode,
Sumornu slobodu
Zaštiti ―
Smutno je, ali sačuvaj i smutno.
Neka stijena i Orao i dalje kruže
I strijeljaju
I trava neka leti
I neka kamen jednako sudi o nama ―
Ali Gospode zaštiti tako i staricu moju
I kravicu u polju, vedro mlijeka, pokislu čeljad,
Kokoši, raž i pšenicu ―
Moju tužnu istinu
Gospode očuvaj.

 
(1984)


RASPEĆE

Kasapnica je ovo,
Kakva poezija,
Kakav Kafka i njegove djetinjarije,
Orvel je tvorac najljepših bajki.
Ja sam rođen da rađam i rušim
Oštar zrak Sure planine.
Jedem ja policijske sisteme,
Jedu oni mene.
Vječni smrad života,
Baruštine svjetske
Ispijam kao nektar.
Žderem živo kolje,
Živu čeljad,
Žderu i oni mene.
Zločini nada mnom,
Nad nama,
Nad djecom zalutalom u ovaj svijet,
Prava su melodrama
Jednog dana kad nam se Pogledi Ukrste.
Bacio sam oko na jedan ružni narodić
Koji se zori svojim podlostima,
A ružne smo hranili hljebom,
Učili raznim vještinama,
Knjizi i ljubavi.
So im otkrili,
Vaspitavali ih da ne budu marva.
Koja vajda ―
Eno ih arlauču
Ludi antihristi,
Kolac ljube.
Ovo je zemlja za ukop
I svaku nesreću ―
Poskitao se naš krvavi soko.



LJUBAV

Ta Ljilja Brik. To čudo od žene
Voljela je i mene.
Ljiljan, Ljiljana, Ljilja ―
Tako se čedom zvala
Voljela je dva brata blizanca
Dva crna kristala.
Pametnija, ljepša od mene
Nestvarnija od Rusije ―
Nije ljubila moje ruke
Grlila je muke moje Poezije.
Svaka čast Rusiji - ima, ima
Ima Kijevsku Lavru, breze, Ljermontova...
Ima namjere poštene
Ali šta će Rusiji Ljiljin grob bez mene.
Putovao sam mnogo i dugo.
Bio najgori. Družio se sa najgorim svijetom
Ali poslije ljubavi sa Ljiljom
Postao sam djetetom.
Razumije me Ahmatova
Volim je i danas ―
Nju sam propatio logoraški
U zao čas...
Ali Ljiljanu u grijehu i kajanju
Zato smo danas i ja i Rusija
U žalosnom stanju.


Podgorica, subota 5. decembar 1992.


ŠTA JE ČOVJEK
BEZ PODVIGA GOSPODE


Malo je Starih Crnogoraca na svijetu
Uopšte malo je Rođenih Srba
Ostalo je raspršeno u zbjegovima
Po periferijama velikih gradova
Prodaju, nude čast, cigarete, pomade
Pertle i svakojake đinđuve
A poneki i crnu, tursku travu
Zvanu kuga.
U Gorskom vijencu još krvare, zbore i tvore
Kosovski prvaci i premudri Božji Sveštenici.
Starih Grka i nema
Do u Ilijadi
Možda u Helderlinovim usjevima-vinogradima.
Rusi ― čuveni Carski narod
Ljudi od Časti i Oružja
Pjesnici u svakom poduhvatu
Pjesnici i u zločinu
Još plamte samo u plamenu Tolstoja i Dostojevskog.
Što reći o Englezima
Da nema Šekspira, ne bi se ništa znalo
O njihovoj ukletoj veličini ―
Bila bi to jedna bivša Imperija
Strah i trepet
Za ionako ponižene afričke narode-plemena.
Zar potonuše umni, al siloviti Prusi
Geteova i Ničeova nauka još nas sjeća
Na mladost Čovječanstava
Na obnovu Antičke Ljepote,
Danas, njemački Duh je ― Krv ekonomije.
Samuraj bi bio sprdnja
Ili ubica iz niskih pobuda.
Kinezi, koji su izmislili Slobodu i Zvijezde
Barut i Japance
Prije no je granula Zora i stišala se Tama
Eno su se preobrazili u mrave.
Francuzi,
Nekako postojaniji i duhovniji ―
Taj Galski soj još traje,
Ali i oni su bili.
Nema više Starih naroda
Postoji samo Njihova Poezija o Njima
I nema nade da će se ponovo Roditi
Jednom Rođeni.



ZLOČIN JE NAŠE IME
I DUŠA JE NAŠA ZLOČIN
ZLOČIN JE NAŠ BOG


Mi nijesmo prijatelji. Ni sebi.
Mi smo rođeni neprijatelji
Svega što je ljudsko
Ako ljudskog igdje ima.
Mi smo domovina, gnijezdo, leglo neprijatelja
Mi smo mržnja, pohlepa, ubistvo,
Zločin je naša duševnost, Bog i povjetarac
Poljubac, dijete u naručju.
Propištala je zemlja natopljena krvlju nevinih žrtava

A mi se sladimo njenim mukama
Sve je to za nas svadba i pijanstvo,
Naši ratni zločini su sitnica
Prema našem svakodnevnom poslu
Malo je,
Ako ih uopšte ima
Zločina na ovom svijetu
Koji nijesu naših ruku djelo.
Amerikanci Evropljani ― Njihova nedjela koja nijesu bez
odjeka

Za nas su dječja posla, amaterizam,
Njihovi logori, porobljavanja, masakri nejakih naroda
Lastina su gnjezdašca. Suzica na humki ―
Oni su to, moglo bi se reći, čak ustvrditi
Činili iz ljubavi, prosto vaspitno.
Slobodni Amerikanci
Svojom su slobodnom zastavom
Zavili pola Čovječanstva u crno

Ali sve za boljitak golorukih, ropskih duša,
Pa i kad je neka nerazumna družina-država
To i zločinom izvikala
Kad su naši dugo prikrivani zločini otkriveni
(Mi ih nijesmo prikrivali. Mi smo se ponosili
njima.)
Sve je zasjenila slava naših monumentalnih
zločinstava.
 
Balkan proslavljen ljudožderima
Zadivili smo svojim ljudožderstvom
Kud ćeš većeg priznanja,
To je više od zločina. Strašnije od Bogoubistva.
Mi smo da se sve zatre
Sve što Božji i Ljudski Sud sluša.
Mi smo da se Zakoni na zemlji
Jednako i na Nebu
OZLOČINE.
Zločin je prosvjetljenje.
 
I ako ikakva Sila Bogom poduprta sanja
Da nas može odučiti od Zla
Grdno se vara ―
Zločin je naš Bog.
Naše su crkve tamnice
Naši monasi tamničari
Naše vladike krvavi barjaktari.
Naši su gradovi kontejneri
Iz kojih se cijedi krv i širi smrad.
Naše su škole škole mržnje
A naši učitelji jednooki antihristi
Našom voljom je uništena svaka nada.
Mi smo bacili usijanog monstruma na Hirošimu
I tako Japance naučili iskrenosti.
U Jasenovcu smo poklali na stotine hiljada Nas,
Aušvic je naše remek-djelo.
I nema Raja koji se može sakriti od našeg Pakla
Niti Pakla koji će izdržati na našim mukama.
U zločinu rođeni i rađani vjekovima
Zločinom se pozdravljamo, ljubimo i krstimo
Zločin je naš Bog
 
Mi Srbi.

 
Podgorica, 9. jul 1990.


SUZE MOG OCA

Kad je princ-kralj
Petar Drugi
Izblebetao preko radija
Ono što mu je izdiktirao
Pijani lisac Čerčil
Da vojska u Otadžbini priđe
Šumskom maršalu...
Moj Otac je (Pričala mi Majka.)
Prolio suze.
Kad je Veliki Kralj Aleksandar
Usmrćen u Marselju
Moj Otac je slušajući zvona
Obližnje crkve Svetog Đorđa,
Pred odjeljenjem đaka
Prolio suze.
(Pričao mi je njegov učenik
Danas starac
Bivši komunista Vujošević.)
Plakanje u mojoj porodici ne prestaje
Prenosi se s koljena na koljeno
Mada niko ne podnosi lakše pogibije
Vjerolomstva i iluzije
Nego oni koji vjerno služe
Bogu i Otadžbini.





Miloš Jovović,
pjesnikov otac,
profesor srpskog jezika i
književnosti, poginuo u
odstupnici 1945,
za Kralja i Otadžbinu


Stihovi i fotografije preuzeti iz časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo", broj 10, decembar, 2006.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Jun 07, 2012, 01:51:10 am »

*
Stihovi Ranko Jovović


SRBI
 
Kako se rode
U naručjima nose svježe grobove
Kao malu djecu.



SRPSKA PJESMA ZA VASKRS
 
Ruše nam otadžbinu ―
Zar se Otadžbina srušiti može,
Na Tvoje oči Gospode Tvoja djeca ginu
A sotone senj množe.

Na Vaskrs Tvoga Sina
Što nas tužne obasjava
Oče, zar i mi nijesmo Tvoja suština
I rod i slava.

Zar i mi nijesmo sa imenom Tvojim
Patili, stradali kroz vjekove ―
Zar se ljubavi srpske boje
Duše od duše Kainove.

Zar možeš gledati Gospodnjim očima
Kako antihristi sude hrišćanima.

 
7. april 1999.


U ŽALOSTI
 
Da je meni da sam mlad
Kao nekad
Kad sam bio vučja pamet,
Vučji sklad.

Preko brda i dolina
Gazila je moja vučja domovina.

Teško onom koji ne bi,
A još teže koji sve bi,
Vuk i Serbin.

Vuk je kršten ko svi što smo ―
Bože prosti ― u milosti ―
Sad smo vuci u žalosti.


Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Jun 07, 2012, 02:09:10 am »

*
Stihovi Ranko Jovović


U IME OCA

U sasvim svetoj Zemlji stepskoj
Od plavog lesa i glicerina
Ko onaj Jemeljan, ona hulja ―
U ime Oca i Svetog Sina.

Počivaš licem okrenut tuji
daleka svjetlost ptice ― juga
Ne dodiruje te, usnio si
Da jesi prah i noć duga,

A ja u trenu hodočašća
Tražim izgubljen u bjelini ―
Ni groba, nit mramora ―
Mrtav si, Oče, posve Ini

U sasvim svetoj Zemlji stepskoj
Od plavog lesa i glicerina
Ko onaj jemeljan, ona hulja ―
U ime Oca i Svetog Sina



DODIR TAME

O divan dodir ― dodir tame
Beskrajno suzi u dnu srca
Ko riječi ljubve samosame
Na mojoj usni bez poljupca.

Da tijelo može ono plavo
Prepuno noćnih znaka živih
Makar trzajem tac ranjavo
Rađanje mene ― dok se divih.

Mir nek je, spokoj šumi zala
Što pokrivaju oči bliznje
Još sjaje dva kristala
Iz postojbine tihe grižnje.

Još leden udar sovin bludi
I cijepa spone, nebo dira,
Još samo dodir da uzbudi
Ogromni pripjev slijepog vira.



BALADA

I dok mlataraš i dok se klatiš
Ko onaj zloduh po svu noć
U glavi ti se muti, javi ―
Da li će doć... Doći će doć...

Jer sirće gutaš, metal grizeš
Sa pjesnicima društvom zlim
Nikada nećeš pun ljubavi
Ubrati njenog lica krin.

Jer onaj osmjeh sa dna noći
Kroz tešku kupu polusna
Pomakneš li se i ustrijeliš
Pobjeć će vječno zanosan.

Jer budio si se u ružnoći
Ko kakav besmislen jeretik
Žderući sebe utulio si
I njenog oka krajolik.


Tvorac grada
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Jun 07, 2012, 02:33:39 am »

*
Stihovi Ranko Jovović


JUTARNJA

Teško podižem crno tijelo
Uplašeno, izmoreno
Teško njegove teške udove.
Teško podižem jutarnju tamu
Polegla i gusta jedva se diže
I moje srce se nekako uspravlja

Teško ustajem iz crnih haljina
Ljepljivih zakrpa, zakrpljenih,
Teško iz mržnje
Teško iz zidova
Teže iz paučine
Najteže preko praga.

Moj život nikad nije sam.
Nikad slobodan.



BRONZANI VRAN

              akmeistička ukrštenica

Vječnosti na vječnoj straži
Slava ti i hvala
Vi bronzani bog
Ja bronzana budala

I zemlja je bronzana
I mjesečina i stoka
Vlast drži bronzana družina
A vlast je jednooka

Ali kako bronzanog vrana
Uhvatiti za muda



NAŠA PJESMA

Ja ne bih brate
Da se dijelimo
Ja bih da se u vječnost preselimo.

Da živimo od iste Zemlje i Neba
Da se prehranimo takvom kriškom hljeba.

Kako bi bilo moj nevoljni brate
Da deobu našu kao zločin shvate.

I jeste zločin
Da krvavih ruku
Dijelimo Njegoša, Vuka i Azbuku.


Iz zbirke MUNJE I MOLITVE "Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća", Podgorica, 2008

Alma
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Jul 03, 2012, 11:41:22 pm »

*
Stihovi Ranko Jovović
Iz zbirke pesama CRNJANSKI


BOŽE USKRSA
 
Jednom prognani sa Neba
Bićemo prognani i sa Zemlje Vladiko
Kod Neba bez Neba
Kod Zemlje bez Zemlje
Kod Kosova bez Kosova
Kod Miloša bez Miloša
Kod Sebe bez Sebe
Pomoz, Bože, jadnijem Srbima.
Moli se Vladiko
Podvikni Gospodaru

 
(1985)
 

KRV
 
U praznu, praznu,
U porazno praznu prazninu
Prepoznah svoju Otadžbinu.
A prazna nije
Dok krv naša lije,
Dok krv naša ―
Naš Bog nas grije.
Naša je krv
Srce kosmičke provalije.
Ali našu krv ne može
Ništa da ubije.
Naša je sudbina bila i ostala ―
Proći kroz Pakao golih stopala

 

SPAVAJ, SANJAJ, SAVJESTI
 
Spavaj, Savjesti, odmori ―
Neka je smak svijeta,
Neka su krvavi razdori.
Sanjaj usnule ljepotice,
Bajko, cvijete u kosi ―
Kroz mračne tumaraj litice,
Narode žalosni.
Grije te ničija zvijezda,
A tvoja luča sve nas ―
Neka je pas čovjek,
A čovjek neka je pas.
I neka narodi lude
 
I neka se tamane,
Ti spavaj, Bože Savjesti,
Sanjaj jorgovane...

 
20. dec. 1992.
 

OBRAĆANJE BRATU
 
Amfilohiju Radoviću
 
Neka me kamen ubije,
Naša nebesa su kamenje ―
Kad zborit više ne umijem,
Kad sloboda je mučenje.
Mali je moj život da plati
Sav raskol, mržnju i užas ―
Da Crnu Goru shvatim
Ja ne znam u ovaj čas.
Ja nijesam jagnje žrtveno
Nit bolni, krvavi usklik ―
U Crnoj Gori jednako
Zri svetac i nevjernik.
Ti jesi Božji poslanik
I Jagnje i Živi Brat ―
Dozovi ― Okupi narod, Vladiko,
Ko Sveti Petar nekad.


24. dec. 1990.

Опало лишће Песме отпале из антологије "Несебичан музеј"
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Novembar 12, 2012, 09:40:36 pm »

**
Stihovi Ranko Jovović


BOL MRTVI STO
 
Ova ulica je bol
Beskrajno mutna,
duga Kao provincijska tuga
Kao priča mrtvog druga.
 
Tu uzaludno živim
U jednoj takvoj usputnoj kafani,
Uzaludno su davno, davno
Procvetali platani i jorgovani
I pagani koji su bili hrišćani
I hrišćani koji su pagani.
 
Ulica je pusta mati
Crna mati koja je otišla,
I strah je i grijeh zapjevati
Da nas je napustila mati.
 
Tu sam se za jednim stolom
Potukao na smrt sa sokolom,
Ali sve je to samo onaj bol
I srce dinje palo pod naš mrtvi sto.
 

PENELOPA MOJE MLADOSTI
 
Tvoj cvijet je miris cvijeta poljem bran,
U inat metalne su rose tamo gdje ti posta veća,
Ako si živjela ― živjela si san, tren ili dan
Ti tužna, vitka i noseća.
 
Bio sam vjetar u tvom grlu, plam u srcu što klija,
Razor tvom umu, bilje tvoje čudno.
Penelopo moje mladosti, tvoje vrijeme sija
Sve više vjerno i uzaludno.

Tvoje lice je uzaludan spjev anđela.
Sve oči su uprte u tvoju odsutnost, o varko.
Izroni iz ove magline ognjena ― goro bijela
Brišeš nam ljubav, čedo, o vestalko.
 
Moje srce bježi iz mog budućeg života.
Okreni se iz svoje visine, govori.
Okreni se ― Zemlja je tvoj živi lik
Sva tvoja krasota ―
Okreni se novi lik mi stvori.
 

DODIR TAME
 
O, divan dodir ― dodir tame
Beskrajno suzi u dnu srca
K'o riječi ljubve samosame
Na mojoj usni bez poljupca.
 
Da tijelo može ono plavo
Prepuno noćnih znaka živih
Makar trzajem tać' ranjavo
Rađanje mene ― dok se divih.
 
Mir, nek je, spokoj šumi zala
Što pokrivaju oči bližnje,
Još sjaje samo dva kristala
Iz postojbine tihe grižnje.
 
Još leden udar sovin bludi
I cijepa spone, nebo dira,
Još samo dodir da uzbudi
Ogromni pripjev slijepog vira.
 

BALADA
 
I dok mlataraš dok se klatiš
K'o onaj zloduh po svu noć
U glavi ti se muti, javi ―
Da li će doć'... Doći će doć'...
 
Jer sirće gutaš, metal grizeš
Sa pjesnicima društvom zlim
Nikada nećeš pun ljubavi
Ubrati njenog lica krin.

Jer onaj osmjeh sa dna noći
Kroz tešku lupu polusna
Pomakneš li se i ustrijeliš
Pobjeć' će vječno zanosan.
 
Jer budio si se u ružnoći
K'o kakav besmislen jeretik
Žderući sebe utulio si
I njenog oka krajolik.


Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Novembar 12, 2012, 09:40:44 pm »

*

JOVOVIĆEVA ESTETSKA DOSLEDNOST


U okviru manifestacije "Dani srpske kulture i književnosti u Crnoj Gori", koju tradicionalno organizuju Srpski nacionalni savjet i Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, sinoć je, u prepunom salonu restorana "Ribnica", održano autorsko veče istaknutog srpskog pjesnika Ranka Jovovića i predstavljena antologija njegove poezije "Ne okreći glavu od mene, Gospode", koju su izdali Književna zadruga SNV iz Podgorice i Orfeus iz Novog Sada.
 
Medijski sponzor promocije bila je Srpska radio-televizija.
 
O knjizi su govorili Selimir Radulović, Milica Kralj i Todor Živaljević Velički, a autor je kazivao stihove.
 
Gost večeri bila je Neda Tadić, profesor violine, koja je publiku oduševila i usijala atmosferu, izvodeći kompozicije "Kolanje" i "Mađarske igre broj 5".
 
Književnik Selimir Radulović, koji je sa piscem Miodragom Ćupućim uredio antologiju pjesništva Ranka Jovovića, rekao je da nam Jovović poručuje da prepoznamo ljubav prema životu, poštovanje života, i da je melodija njegove pjesme, zapravo, melodija sopstvenog života ― disonantna, iskidana, aritmična.

"Umjesto strijela, munjevitih, i gordih posrtanja kojima je, otvorenog garda, bacao svijetu i životu rukavicu u lice, ukrštajući radost postojanja s radošću razaranja, uvijek s unutarnjom napetošću i aritmičnom melodijom srca, koje su spoljni svijet doživljavale kao neprijatelja, kao i sve one koji su podrivali korijen strasti, podrivajući, zapravo, korijen života, s čežnjom za postojanjem ispunjenim opasnostima, došli su suze, plač i molitva", kazao je Radulović.
 
Pjesnikinja Milica Kralj je istakla da Jovovićevo djelo pokazuje s jedne strane etičku doslednost i pripadnost najvišim kategorijama ljudskosti, ljepoti i premoći vjere u Božansku milost, a s druge strane naličje i zračenje adskog ništavila prepunog patnje koja je, kako to kaže Kafka, jedino definitivna.
 
"Pjesnik Ranko Jovović pripada onoj vrsti pjesnika koji između vlastitog života i pjesme stavljaju znak jedinstva, znak potpunog identiteta, pretapanje dviju ravni iz prostora života u prostor pjesme, u manifest nestvarnog životnog prisustva u svekolikim mijenama snovidne energije", istakla je Kralj.
 
Pjesnik Todor Živaljević Velički kaže da je kod Jovovića predstavljena drama lirskog subjekta koji svojom jezičkom ekspresijom proširuje izražajni obim srpskog jezika do krajnjih njegovih granica i mogućnosti.

"Zbirka je očigledno pravljena sa namjerom da predstavi uobličenu i zaokruženu pjesničku, gotovo dramsku cjelinu, iako svoj pjesnički lik autor do kraja nije sveo i zaokružio", kazao je Živaljević. "U svakom slučaju antologija je opravdala očekivanje."
 
Na kraju večeru, publici se obratio autor antologije "Ne okreći glavu od mene, Gospode" Ranko Jovović, koji je izrazio zahvalnost na slovu o njegovoj poeziji i primijetio da su kritičari u njegovoj poeziji osjetili duh Ničea, na šta je Jovović kazao da to "jeste lijepo, ali je Njegoš moj učitelj i ja sam se uz njega vaspitavao, ona je najveći svjetski pjesnik i vidim, niko ga ne pominje".
 
Manifestacija "Dani srpske kulture i književnosti u Crnoj Gori", koju organizuju Srpski nacionalni savjet i Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća biće nastavljena.
 
Sledeća promocija je u četvrtak, 17. februara, u salonu restorana „Ribnica“ kada će biti promovisana knjiga "Na zlatnoj grani pravoslavlja" autora Boža Vučića – Božana.

 
Ivana Turović | 10.02.2011. | Српске новине Црна Гора
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Novembar 12, 2012, 09:40:54 pm »

*

O POEZIJI RANKA JOVOVIĆA


Pjesma je oblik jezičke neposlušnosti, a lirika je u stvari etika jezika. Na samoj granici ovih lebdećih jednačina može se ponešto važno reći o Ranku Jovoviću, pjesniku čija duga avantura efektno povezuje jeres i pomilovanje, bunt i skrušenost.

U svakoj fazi i u svakom svom aspektu pjesništvo Ranka Jovovića prožeto je etičkom dimenzijom. Istovremeno, ono je po samoj svojoj prirodi toliko ranjivo i nepredvidivo, toliko hirovito, da se na svakom koraku zakonito javlja sveopšta subverzija. Komplikovana biografija, sa svim njenim sudbinskim lomovima, direktno je izložena lirskoj obradi; od stihova bolji instrument za tu vrstu iskušenja još nije pronađen.

Jovović je jedan od onih rijetkih dijagnostičara koji nigdje sebe ne izuzimaju, nego naprotiv ― svjedoče svojim životom jednako kao i svojim stihovima. On, dakle, pokušava da piše na ravnoj nozi sa stvarnošću, primajući i uzvraćajući udarce, ali ne uzmičući nikada. Nevolje koje ga snalaze posljedica su njegove osjetljivosti i nadmoći ― slobode da se govori mimo društveno prihvatljivih protokola, slobode da se bude drukčiji.

Veoma rano je naš pjesnik izborio pravo na samostalan i ekscentričan lirski glas. Jovovićeva rana lirika spontano preuzima prevratničku ulogu: na djelu je plahovito negiranje ustaljenih obrazaca pjevanja i mišljenja. Jovovićeva pjesma neopozivo oslobađa pjesničku subjektivnost, baveći se onim što je najintimnije i najkrhkije, bez kompromisa sa malograđanskom fantazijom. Pjesnik je previše nestrpljiv da bi se posvećivao "pravilnom" simbolizmu, on nema vremena za stilizacije. Neposrednim govorom unutrašnje drame, rastrganim, jeretičkim i krajnje dirljivim iskazima, on će izložiti bespoštednoj analizi i stvarnost koja ga okružuje i sopstveni emocionalni registar koji tu stvar nost upija.

Ponekad su čitavi tomovi socioloških i psiholoških analiza, o političkim da ne govorimo, potpuno inferiorni u odnosu na gotovo mahinalno pjesničko proniknuće u atmosferu i suštinske osobine savremenosti, u boju, ukus i miris stvarnog života određene ljudske zajednice. U tom smislu, pjesništvo Ranka Jovovića izvanredan je primjer. U njemu je Crna Gora po svemu privilegovani objekat ― tamni predmet čežnje, poruge i nostalgije, a njeni stanovnici, Crnogorci, sagledani iz najapsurdnijih uglova, ovom lirikom lagano promiču u mitskoj paradi za koju biste se zakleli da se može vidjeti sa svakog domaćeg prozora. Drugim riječima, Jovović je veliki majstor političkog neorealizma, nepotkupljivi popisivač čije će anekse na zbilju morati da uzme u obzir svaki budući analitičar. Opoziciona tehnika u našeg pjesnika povremeno je raslojena neočekivano smirenom hrišćanskom intonacijom. U tim krajnostima vibrira živa sadašnjost i aktuelnost Jovovićevog pjevanja. Iako su te pjesme na prvi pogled zapisane u magnovenju, kao vizije i mistifikacije, one ljubomorno čuvaju energiju realizma. Riječ je o brzopoteznom demaskiranju svakodnevice, a u isti mah i o nekoj vrsti iskupiteljske strategije koja ne skriva bliskost s molitvom. Malo je pjesnika koji su istovremeno tako romantični, što znači uzvišeni i patetični, i tako realistični, kao Jovović. Malo je pjesnika koji su svoj idealitet tako nemi losrdno i plodotvorno izložili svom realitetu.

Nakon prevlasti cinizma i destrukcije ova poezija plovi sve dubljim i apstraktnijim vodama. Jača mitska dimenzija pjesničkog govora, ukazuju se obrisi bajkovitosti čiju povišenu dikciju pjesnik ponekad jedva može izdržati. Sve je prisutnije evociranje krajnje sugestivnih pejzaža djetinjstva i mladosti, lirske vibracije kao da dolaze iz neke kolektivne maglovite riznice. Apriorna tragička nota povezuje nas sa onim što obično nazivamo zajedničkom prošlošću ― duševnošću i bićem jednog naroda.

Važna komponenta Jovovićevog pjevanja sada postaje globalni, patetizovani, veoma ambivalentni patriotizam. Gotovo da su opipljiva mjesta na kojima njegova senzibilnost biva iz temelja potresena kontaktom sa idejom otadžbine.

To, međutim, nisu nikakve proklamacije odanosti, nije to opijenost duhom nacionalne zajednice ― kod Jovovića je na djelu znatno složeniji pristup. I revolt i poruga, i tamni prizori nacionalne zbilje u punom obimu, tu je i pokajanje, i praštanje, beskrajna nježnost, i vjera u ponajbolje što ovaj narod ima: u dušu i čiste riječi plemena. Kao što Josif Brodski piše o Ani Ahmatovoj, "pjesme o domovini ovdje su prožete gotovo neprikladnom intimnošću".

Oštar lirizam Jovovićevog stiha još jednom biva pročišćen laganim podizanjem emocionalne tenzije, do granice koja ga sasvim približava metafizičkom pragu. Kroz pjesmu promiče bolno iskustvo ovozemaljskog, ali sve kao da govori u prilog onostranom. On očigledno nastoji da svoj govor približi samom središtu patnje, da ga učini maksimalno osjetljivim za goli otkucaj svakog trenutka, pri čemu dobijamo fragmente nekog šireg i obuhvatnijeg ponavljanja, kao u molitvi čija učestalost podvači činjenicu da su svi naši retorički izumi samo privremeno utješni.

Sad smo veoma udaljeni od Jovovićevih početnih interesovanja, i upravo taj raspon lirskog registra najbolje ilustruje svu težinu i neizvjesnost izabrane sudbine. Još je Bodler govorio da je poeziju, kao i duh vremena, moguće dosegnuti samo uz pomoć noćnog i abnormalnog. To su, kaže Jovovićev daleki predak, jedine oblasti u kojima duša još može pjevati, uzmičući pred prostaštvom napretka.

Slobodno i pjesnički gordo boraviti u središtu takvih disonanci nije nimalo jednostavno. Pjesništvo Ranka Jovovića može biti shvaćeno i kao pokušaj da se ta vrsta slobode ponudi vremenu koje se, nažalost, ponosi drukčijim vrijednostima.

Ovaj čovjek je prilično usamljen, ne samo u Crnoj Gori; mnogo je više onih koji se ne usuđuju da imenuju ni ono što
im se dešava pred očima, kao da su hipnotisani. Ovaj čovjek svjedoči da nas nije baš sasvim napustila hrabrost govorenja.

Želidrag Nikčević

(Besjeda izgovorena 8. novembra 2013. u Trebinju prilikom dodjele Dučićeve nagrade Ranku Jovoviću)

K R A J I N A Časopis za književnost, nauku i kulturu • Vlasnik i direktor Milan Stijak
Banja Luka, godina XIII, br. 50, proljeće 2014.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #11 poslato: Decembar 20, 2012, 10:39:12 am »

*
INTERVJU: RANKO JOVOVIĆ O KOSMETU I AKTUELNOJ SITUACIJI U CRNOJ GORI


NI NJEGOŠ SE NE BI SNAŠAO

Što se sadašnje Crne Gore tiče, o njoj mislim sve najgore. U njoj vlada jedan antisrpski mafijaški komunizam. Došlo je do pomračenja uma ljudi na vlasti. Učinjeno je mnogo neljudskih poteza prema sopstvenom narodu





Našeg sagovornika, Ranka Jovovića, koji slovi za najznamenitijeg srpskog pesnika koji živi i stvara u Crnoj Gori nismo zatekli na nedavno održanom Sajmu knjiga u Podgorici. Nisu se tamo našle čak ni njegove knjige, osim na izložbenoj polici "Unireksa" koji mu je štampao najnoviju pesničku zbirku "Moj doprinos razaranju svijeta". Tu pesnik otkriva svoju najdublju rezignaciju nad svim onim što je stvarnost Crne Gore danas. Razgovaramo u podgoričkom kafeu gde se okupljaju njegovi prijatelji, umetnici i opozicionari.

Meni ne smeta današnja vlast, meni smeta duh te vlasti, kaže Ranko Jovović. Razgovor otpočinje najbitnijom i najvećom srpskom temom danas, Kosovom.

Kosovo je duboko pitanje časti. Tamo je rođena i Srbija i Crna Gora, smisao našeg naroda i put. Mislim da je srpski narod rođen na časti. Stvarao je sve kroz svoju istoriju samo na časti. To što je u dvadesetom veku prihvatao neke nakaradne ideje kao što je komunizam, desničarstvo i levičarstvo, to je prošlost i to je stvorilo haos. Kada smo u 14. veku izgubili Kosovo, ono je ostalo u duhu našeg naroda ― kroz poeziju, kroz patnje, kroz "Gorski vijenac" Njegošev, Filipa Višnjića. Sve je to nekako živelo u nama. Sad je to nekako teže. I onda mi nismo imali prijatelje, a ne sad. Sad smo baš ostali mi i naši crni Rusi. Ja se slažem sa onim što kaže vladika Artemije: "Srbija neće ratovati, ali Srbija mora da se brani." I mora da se brani!

Istorija, a naročito naša, dokazuje da se pesnikova reč i te kako čuje. Uzmimo primer Njegoša.
 
Dobro, pesnik može da daje patriotske ideje. Danas, kad se izgovori reč patriotizam, misli se da je to nešto patetično, da je to neka prošlost, nešto čega nema. Ima i uvek će toga biti. Naš narod stalno i pravi neke nacionalne odgovore preko Njegoševih stihova: "Neka bude borba neprestana!". To je borba za duh, čast, slobodu, za našu srpsku ideju koja je suviše ljudska. Suviše ljudska je naša ideja! Ja zbilja mislim da su Srbi suviše dobri. A biti suviše dobar, to ispada loše u ovom svetu. U ovom svetu uvek pobede neljudi i kukavice. To se vidi i po poslednjim događajima u Crnoj Gori, da na kraju pobede najgori.
 
Kad smo već kod NJegoša, dozvoliću sebi tu slobodu da vas pitam šta bi naš velikan danas rekao? Da li bi Njegoš imao prave odgovore?
 
Verovatno ni Njegoš danas ne bi imao prave odgovore šta da se radi. Videćemo šta. Treba osloboditi Kosovo, ali moramo videti kako. Sada se oslanjamo na Ruse. Mi moramo da se vežemo za veliki narod jer mi smo bez obzira na naš položaj na Balkanu ― mali narod. Suviše sam opsednut sudbinom našeg naroda da sam prosto umoran i ne mogu dobro da artikulišem, a ne smem ni da dajem odgovore.
 
U zbiru svih naših borbi je i borba vezana i za crkvu. Šta mislite o pokušaju tog, rekla bih, najporaznijeg raspolućenja?
 
Meni se dopada ono što je rekao Artemije. Crkva je tu oprezna, ne daje olako izjave. Nije naša crkva za sukob. Nisam ni ja, ali se Kosovo drugačije ne može odbraniti. Mi smo tim ljudima na Kosovu, Albancima dali sve. Dali smo slobodu Hrvatima i Slovencima, stvarali Jugoslaviju, jednu, pa drugu. Sve su nam to vratili onako kako su nam vratili. Albanci nemaju na Kosovu živog spomenika. To se vidi i to se zna. Oni su u materijalnom smislu uvek bolje živeli nego mi, ali, danas, da nam ruše crkve, da nam otimaju ono najsvetije, uz američke zastave, demonske američke zastave, to je takav apsurd da ja to ne mogu da shvatim. Sad ako smo mi ukleti narod da nas progone kao Jevreje u svoje doba, ukleti narodi se progone zato što sobom nose nešto veliko, strašno, strašnu sudbinu. To je meni ponekad milo i blisko.
 
A Crna Gora danas?
 
Što se zvanične današnje Crne Gore tiče, o njoj mislim sve najgore. Mislim da u njoj vlada jedan antisrpski mafijaški komunizam. U Crnoj Gori je došlo do pomračenja uma ljudi na vlasti, koji su postali antisrbi, a došli su preko Kosova na vlast. Živim ovde i meni se čini da je ovde najgore, da nikad gore vlasti u Crnoj Gori nije bilo. Tu ima toliko neljudskih poteza prema ovom narodu, prema sopstvenim precima, da je to čudo jedno. Zvanična Crna Gora je postala zvanični deo NATO priče. Oni sad, kao, nisu Srbi. Oni sad, navodno, nisu imali sukobe, nego smo ih mi imali.
 
Kako bi glasila vaša pesnička poruka za kraj ovog razgovora?
 
Ja sam idealista, čovek duha i mislim da duh uvek pobeđuje na kraju. Da nisam idealista ne bih ni pisao poeziju. Za kraj bih mogao da kažem i odlomak iz Jevanđelja: "Ako Hrist nije vaskrsao, onda je cela stvar uzaludna!" Ja se nadam da će doći i naš srpski Vaskrs. Čekamo taj Vaskrs!



 ZAPISANO U KAMENU
 
"Nema laži
 Koja nije izgovorena
 u Crnoj Gori
 I prosuta po crnogorskim
 Dolinama i
 Urvinama
 Kao sjeme
 Da rodi.
 Ovdje u ovoj zabiti
 Lažne muškosti
 I izgubljenog pamćenja
 Samo laž uspijeva
 Samo je ona pametna ―
 Ona je hljeb naroda
 I čedo Božje."

Autor: Mila Milosavljević | 24.05.2008. | Glas javnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #12 poslato: Februar 24, 2013, 10:44:09 pm »

*
RANKO JOVOVIĆ, PJESNIK
 

SRBI SU SUNCE

Možda su ovo, ovi, ova vlast današnja najgora verzija nekakve komunističke ćelije, koja je pobila tolike vezane patriote na zidanom mostu, pa i svoje najiskrenije ljude ― mladiće na Golom otoku. Ovo su neki novi najmračniji titoisti





Kilometri mojih intervjua valjaju se odavde do Beograda; do Moskve i Petrograda, pa je sada je li ili nije bilo ― to je ta slava, ta divlja opozicija... priča se svašta; ušao sam, čujem, u narodnu priču i maštu... kako je krenulo postaću HEROJ, onaj poluantički, neki SRPSKI FRANSOA VIJON, samo da ne obršim kao on... njega su, priča francuska maštovitost i mit ― objesili. Objesili Pjesnika, ma ne kao Pjesnika, nego kao HAJDUKA... ja istina nijesam hajduk, mada je moja bitka s komunizmom BILA HAJDUČIJA, ovako počinje razgovor za "Srpske novine" jedan od najznamenitijih srpskih pjesnika koji stvaraju u Crnoj Gori ― Ranko Jovović, čovjek čija se poezija jednako dobro prepoznaje i razumije na cijelom prostoru "one", nekadašnje Jugoslavije.
 
Kritika ga ocjenjuje kao pjesnika buntovne snage i elementarnih uvida, boema i monaha, u isti mah, koji je "u svom razvojnom luku prošao različita iskustva, počev od vijonovsko-drainčevski shvaćene sintagme 'pjesnik i bandit', preko rapsodijskih uvida u socijalne i istorijske krugove stvarnosti, do molitveno-psalmičnih uznesenja i pogleda na život".
 
Ranko Jovović je rođen 1941. godine u Kosiću kod Danilovgrada. Objavio je knjige poezije Gvozdena šuma, Dodir tame, Jemstvo, Divlji plač, Psa mi, Druženje sa Sokratom, Poljubac za Anu Ahmatovu, Gomilanje straha, Zemlja za ukop, Šta je čovjek bez podviga Gospode, Mračni hljeb, Munje i Molitve...
 
Za poeziju je dobio nagrade Marko Miljanov, Risto Ratković, Rade Drainac, Radoje Domanović, Laza Kostić, Gračaničku povelju, Pečat varoši sremskokarlovačke, Arsenije Čarnojević...
 
Pjesme su mu prevođene na ruski, engleski, francuski, italijanski, rumunski bugarski...
 
I u spisateljskom i u političkom smislu, dakle, već decenijama važite za jednog od najvećih srpskih disidenata u Crnoj Gori?
 
Nijesam ljubio komunizam, a komunizam mi je težom ljubavlju odgovarao. Niko moj nije bio iz te barake-bajke, taj pakao smo obilazili, ili proklinjali, pomalo se puškarali s njima u ratu, i debelo platili glavom. Ubili su mi Oca. Pobili su mi tolike rođake, podavili svojom STRAŠNOM METAFIZIKOM nas preživjele... a mi smo se koliko smo mogli i u ratu i u miru borili za više SUNCA među ljudima i narodima... Svijet se čudio, kako to pametan čovjek, pjesnik i pomalo etičar da ne cijenim najdemokratskiji SISTEM ― KOMUNIZAM, ali baš zbog toga što nijesam bio stoka i što sam pomalo bio etičar... hajduk koji poeziju piše i etikom se krsti ― ČUDO.
 
Duga je to poema, ne vole čak ni moji prijatelji toga da se sjećaju. Mnogi tvrde da je moj život ― BIO RAJSKO PLANDOVANJE ― takva sam ti ja pojava...
 
NISKOST I STID MEĐU NAMA
 
Bilo bi zanimljivo da napravite paralelu između "onog" doba i ovog danas. Odnos pisac ― politika i slobodni mediji onda i danas.
 
Kako danas stvari stoje, kako danas vlast razara sve ljudsko, prije svega SRPSKO, u Crnoj Gori, ono crno, najcrnje bilo je zvjezdano nebo za ovo. Današnja Crna Gora je tamnica za Duh i Tijelo mene i moga roda, bogme i za ostale koji nijesu u njihovoj volji, tj. sjenci... Istina, svaki se đavo udružio protiv SRBA, koja je to muka, mada ovi koji danas to čine došli su na našem duhu, na našoj žrtvi, bili naš narod... ali PREVJERIŠE... Ne treba nam ništa do tzv. ravnopravna raspodjela HLEBA I JAVNOSTI... Istina, mene kako smo se dokopali parlamentarne demokratije, dakle višepartizma za kojim sam onda čamio u komunizmu ― DEMOKRATIJA UŽASAVA. Ili Sloboda me užasava. Gadim se i sopstvenog JA koje strepi pod zvezdama, koje bulji u Sunce i RIDA.
 
Sloboda je postala plakanje.
 
Ja sam nesrećan autor nekih KNJIGA. I sve tamo je zabilježeno.
 
Možda su ovo, ovi, ova vlast današnja NAJGORA VERZIJA NEKAKVE KOMUNISTIČKE ĆELIJE, koja je pobila tolike vezane patriote na ZIDANOM MOSTU, pa i svoje najiskrenije ljude ― mladiće na GOLOM OTOKU. Ovo su neki novi najmračniji titoisti. Mada je Broz za njih bio aristokrata, perfidan, demon, to znači kompleksniji bistriji ludak, ako mogu tako da mlatim. Istina, on je ubijao, hapsio u ime budućnosti, a ovi, Crne li budućnosti. Mora Čovjek da živi ljudski danas, a budućnosti ― NEMA. Budućnost je sadašnjost za ČOVJEČANSTVO, drugo je to za baš idealiste, pjesnike i slične sanjare ― MI ĆEMO SE NAŽIVJETI POSLIJE... nama je slava preča. Slava je Hljeb i Vino.
 
Istina, svaki je Čovjek slavan koji sanja, a sanja svaki, da ne griješim dušu...
 
Da li je Crna Gora zatvorila ne samo finansijske ventile, već i sve stranice novina i časopisa za srpske stvaraoce?
 
DA, DA, DA... još nijesu pozatvarali kafane. Mada neke kafane ne vole NJEGOŠEV rod... Srpski Rod... Pucaju u naš DUH i TIJELO. Pucaju u sve naše vrijednosti. Mrze sve što je srpsko. Oni su neki antisrbi, lažni Crnogorci. Žabari... u stvari robovi niskih strasti na vlast. Mrklo je Crnoj Gori, ali neće, valjda zadugo.... svaka je šuga izlječiva, pa i ova...
 
Zašto?
 
Zato što su fukare. Konvertiti. Zato što su vampiri. Zato što se ne mogu nadostiti bratske nesreće. Zato što su niske duše. Zato što dišu na lažima. Zato što su na krpetinama komunističke vjere u ništa od Srba, voljom NIŠTA, napravili, rasturili po Crnoj Gori na stotine tzc nacija... Boje se Srpskog lica Crne Gore. Zato što ipak znaju da su SRBI stvarali istoriju Crne Gore, a ne njihove žabarske nacije koje se temelje na NIŠTA ― eto tako nekako teče niskost i stid među nama.
 
DANAS SE VIŠE ČITA EVRO
 
Ima li danas dobrih knjiga u Crnoj Gori?
 
Ima dobrih knjiga, naročito Poezije. Mada ima i svašta. Takvo je doba. Danas je Poezija na margini, danas se više čita EVRO. Sveti novac, to govno koje vlada svijetom, uz nemoral i poniženje...
 
Da ti kažem: DANAS U CRNOJ GORI SAMO SRPSKI PISCI NEMAJU, I NE MOGU DOBITI ONO ŠTO DOBIJAJU, ILI ĆE DOBITI OVI ŠOGAVI DOBITNICI TRINAESTOJULSKE NAGRADE ― ONAJ DODATAK KAO NEKU NAGRADU ZA AUTORSKI RAD... budući da su naši očevi dizali Trinaestojulski ustanak, a da su ga ove novokomunjare i njihove slugaranje prihvatile kao svoj, i u tom duhu jedan drugom dijele tu odavno kompromitovanu nagradu...
 
Ima sjajnih knjiga koje su nagrađivane širom Srpskog jezika i književnosti, pa i širom svijeta, naročito u našoj dragoj Rusiji. Ali ovi ovdje ne daju piscima Srpskog jezika da pisnu u medijima, na književnim večerima... Mada svijet zna ko su pjesnici, a ko je otpad, kompilator i podanik ove podaničke vlasti... Ovdje su robovi, robovi na vlasti... i robovi niskih strasti. Nikad Crna Gora nije niže stajala, niže pala. Inače kukavice, miševi, i kukavice-ubice i fukara... vladaju svijetom... Zbogom pameti.
 
Da li su Srbi u Crnoj Gori ustavno poraženi, poniženi, građani drugog reda, i najvišim pravnim aktom (Ustavom) proglašeni manjinom?
 
Što se mene tiče, mene ne mogu poniziti, ponizili su sebe time što su izumili crnogorski jezik, koji nije ni živ rođen, kako da se rodi ono čega nema.
 
Ali oni, mada sve manje, pričaju po medijima da postoji, mada ga niko ne poznaje, ni oni. Ako ćemo iskreno ― o tome sam već govorio, to ne piše u Ustavu, koji ja nijesam očima vidio, niti ću... ne piše da nas progone, da smo manjina koju treba progoniti i po mogućnosti uništiti... ali STVARNO MI STOJIMO NE KAO MANJINA, NEGO KAO LJUDI BEZ PRAVA NA GOLI ŽIVOT.
 
Ali žilavi smo ― MI UKLETI NAROD KAO HELENI ILI JEVREJI ― PREŽIVJEĆEMO ― IZAĆI ĆEMO MI NA PROPLANAK. Mi smo došli da vidimo SUNCE. I da stvorimo hramove i slova Srpska prostremo po svijetu kao SVETU KNJIGU o BOGOČOVJEKU. Ne može Srpski jezik i Njegoš biti manjina.
 
Kako vratiti ugled knjige i pisca uopšte u Crnoj Gori, bez obzira iz kojeg naroda dolaze?
 
Mene više ne interesuje mnogo književnost, mene muči odlazak mojih prijatelja i braće koji odoše, koji odlaze, nadam se u BOLJI SVIJET...
 
Mene ne muči više Poezija, mene muči ova LAŽ koja je temelj ovog Svijeta, a naročito laž u temeljima Crne Gore, danas... Zbogom, ali gdje da odem. Ostajem još ovdje među robovima i mojim Srbima.

 
Đorđe Brujić | 07.06.2010. | Српске новине Црна Гора
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #13 poslato: Maj 02, 2013, 12:29:35 am »

*
RANKO JOVOVIĆ


KOSOVO SE NE BRANI MOLITVOM I POEZIJOM

Cijela naša istorija je pitanje časti, izuzimajući komunistički vijek u kojem se niko nije proslavio. Istina, da čast je sila kod pravih, prvih hrišćana, a mi smo, ako me pamet služi, od tog soja, čim ovako stradamo… nas je dotakla, do u srce strelica antička. Više antičke tragedije ima u jednom srpskom vijeku nego u cijelom šupljem Balkanu, izuzimajući Grke

Rano je jutro. Na pristaništu u Plavnici živo je kao usred leta. Iako se sunce tek promolilo, veliki broj ljudi čeka na ukrcaj. Pitam se, kako ćemo svi stati na ovaj brod… U vazduhu se oseća zavodljivi miris Skadarskog jezera. Krenulo se sa ukrcavanjem. Tu je verni narod, brojni novinari i fotoreporteri, crkveni velikodostojnici, ambasadori, kulturni i javni poslenici iz Srbije, Crne Gore, Grčke, Republike Srpske, Hrvatske, Albanije… Tu je i crkveni hor iz crkve "Lazarica" iz Kruševca. Veseli žamor putnika namernika budi usnuli svet jezerskih ptica.

Brod  lagano klizi put ostrva Beška, prema istoimenom manastiru. U vazduhu se oseća miris proleća, iako su crnogorski planinski visovi još uvek ogrnuti snežnom belinom.

Danas je veliki praznik u manastiru Beška ― slave se Blagovesti. Ne slave se samo Blagovesti. Na današnji dan 7. aprila 2011. godine, uručuje se nagrada za pesničko stvaralaštvo ovogodišnjem laureatu prestižne nagrade "Jelena Balšić". Nagrada će biti dodeljena uvaženom pesniku Ranku Jovoviću. Otuda ovoliko hodočasnika koji su krenuli da se poklone, ne samo moštima uzvišene Jelene Balšić, već i poetskoj magiji Ranka Jovovića. Otuda i ovaj razgovor sa Rankom Jovovićem.

Gospodine Jovoviću, šta za Vas znači nagrada "Jelena Balšić" i kako je posmatrate u kontekstu Vaše poetike?

Šta da kažem, već sam govorio; mnogo pričam, bojim se da sam dosadio čovječanstvu ― mislom na srpsko čovječanstvo… ipak, da dodam: ima neke posebne ljepote u duhu i imenu ove nagrade… Ove slavne nagrade; slavna je čim je od Jelene Balšić, kćerke Svetog kneza Lazara i visoke knjeginje Milice i sestre despota Stefana Lazarevića, udata za Đurđa Balšića, gospodara Zete i Primorja…

Ona je, Jelena, kao kosovski božur ― ikona u vijencu kosovskih božura iz krvi kosovskih junaka i njenog oca…

Moja poezija, odnosno poezija Božjom voljom pisana mojom rukom ima i dubine i duha, dodirujući se sa duhom i imenom ove nagrade. Prostrana je poezija ovog čovjeka, vele i duboka…

Nagradu ste primili iz ruku Njegovog Visokopreosveštenstva, mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića. Šta to za Vas znači u ovom trenutku?

Mitropolit je moj Brat i duhovni Otac, ne samo moj, nego vascijelog našeg naroda pravoslavnog, srpskog… i uopšte pravoslavnog od Cetinja do Beograda, do Kosova i Metohije… od Petrograda do svetog Kijeva. Mitropolit Amfilohije jednako služi Bogu i ljudima u svim krajevima svijeta gdje ima ljudi i gdje se Božje ime slavi… Dakle, primio sam nagradu iz ruke koja je natopljena Hristovim duhom, valjda će razumjeti ovu metaforu…

U trenutku primanja nagrade bili ste vidno potreseni. Da li je tome doprinelo mesto, vreme ili brojni hodočasnici koji su na Blagovesti bili u manastiru Beška?

Ne sjećam se da sam nešto bio posebno potresen… Ja sam uvijek duboko potresen i kad me progone i kad me ljube… istina više me progone, tj. progoneći Srpski narod, progone i mene ili naročito progone mene. Ali, ako vi mislite, da sam bio naročito potresen, onda je to tako. Istina je da sam ja malo više emotivan, malo više sklon mitskom doživljaju svijeta, pa je možda i sve to na onom svetom ostrvu, pred onom crkvom Presvete Bogorodice, bez mog znanja potreslo moje srednjovjekovno srce… Ja istina više pripadam prošlosti nego ovoj bijednoj današnjici u kojoj svaka budala, lopuža i nečovjek može biti predsjednik države…

Deo svoje novčane nagrade poklonili ste sestrinstvu manastira Beška. Čime ste se rukovodili u tom plemenitom činu?

Nije to bog zna koja para, ali red je, tako hoće moja duša, a i ja sam čovjek Srpske pravoslavne crkve. Njima malo za svijeće i post, meni malo za poklone i neplaćene račune za struju… i za kafu braći i poznanicima.

Na kojoj literaturi se formirao Vaš rafinirani pesnički izraz?

Na mene je, ako je, mahom uticao život. Ja sam ti bio i ostao skitnica. Čitao sam ljude i oni su čitali mene… Čitao sam crnu zemlju i nebo, katkad Sunce i zvijezde… Učio sam Njegoša i Dostojevskog… doživio sam srpsku i rusku poeziju do anđela i demona. Mnogo sam volio njemačke romantičare i kneza Bodlera i njegovo društvo… Mendeljštama sam volio u mladosti… Sve sam stare Grke volio i doživljavao kao i Filipa Višnjića…i tako redom do Brane Petrovića i Aleksandra Sekulića… s njima sam se opijao po "Kolarcu" i "Klubu književnika"… sve je to bilo, danas više ne čitam ili jedva čitam… pomrli su mnogi moji i braća i prijatelji, ali ja se i dalje sa njima družim.

Kako doživljavate svoju poeziju u ovom prelomnom trenutku za srpski narod?

Za naš narod je uvijek prelomni trenutak. Mi se nismo otrijeznili od 1389. godine. Mnogo se mučimo. Našim mukama ne vidim kraja. Mi smo kao i Rusi, mnogim narodima poklonili, oslobodili, zarobljenu slobodu, a oni su nam vratili nožem u leđa. Tako su, evo uradili i Slovenci i Hrvati ― oni su razorili našu jugoslovensku ideju, pa smo se, da ne može crnje proveli u tom polomu jugoslovenskom. Ja sam pisao o tom paklu, ali poezijom se ne može odbraniti svijet; u stvari, svijet se ne može odbraniti… Da mi Bog oprosti – Mislim da je etika u svim ovim sukobima na našoj strani, ali eto Amerika i neke zapadne zemlje misle da smo mi Srbi demoni i da nas treba kažnjavati što češće. Moramo se potpuno okrenuti sebi.

Kako sagledavate budućnost  Kosova i Metohije u okviru svetske globalizacije?

Kosovo se ne brani molitvom i poezijom… Cijela naša istorija je pitanje časti, izuzimajući komunistički vijek u kojem se niko nije proslavio. Istina, da čast je sila kod pravih, prvih hrišćana, a mi smo, ako me pamet služi, od tog soja, čim ovako stradamo… nas je dotakla, do u srce strelica antička. Više antičke tragedije ima u jednom srpskom vijeku nego u cijelom šupljem Balkanu, izuzimajući Grke. Što umom, što milom, što silom ― Kosovo i Metohija je naš Jerusalim, naše sunce i srce i naša sudba. To što vrane lete danas nad kosovskim crkvama, ne znači da je Kosovo tih vrana…

Koliko reč pesnika može da utiče na svest javnog mnjenja?

Što se mene tiče, ja ne utičem, ja se plašim da utičem. Kud bi oni s mojim uticajem. Kad sam bio mlad mislio sam da mijenjam svijet ali, dobro vidim, da se ne promijeni i umre ― Dobar si svijete i ovakav ― životi naši od Boga su, a Bog ne trune…

U svojoj kratkoj pesmi "Tigar" kažete: "Spava na jedno oko / Drijema / Ne spava / Tigar je Srpska slava / i Država". Šta se krije u ovim svedenim stihovima?

To mi je došlo u snu… probudilo me to magično, metaforično čeljade, taj zvjezdani glas… taj je metafora fantastična – Srbi nijesu samo od Vuka, Vukova… Srbi su i od tigra, od onog skoka.

Naša istorija je puna skokova, genijalnih skokova i strašnih poraza ― takva je istorija velikih, ukletih naroda. Kao što postoje ukleti, veliki pjesnici, postoje veliki ukleti narodi kao Srbi, Grci, Jevreji, pa i Rusi.

Tigar je lijep kao Sunce. Tigar je Sunce i Srbi su, mada često poluludi, Sunce među ovim kukavičkim narodima…

U pesmi "Usamljena domovina" kažete da je ona napolju, na kiši, bez oslonca. Šta je za Vas domovina?

Naša domovina je bez oslonca, dakle, to sam negdje davno ispisao suzama. I kraj. Od Lovćena do Stražilova, od Visokih Dečana do Ostroga… to svako zna, ovo ne bi trebalo reći ― to je opšte mjesto, to zna svaka čuka i bruka. Avaj… Domovina ― to su ljudi, to je patnja i radost i zajednička. To je borba. To su moje ćerke, moja unuka Nađa, njena baka Nadežda, moji prijatelji i živi i mrtvi, moje noći prazne bez sna…

Kada biste imali toliku moć da gradite jednu svoju domovinu sa kim biste je gradili?

Nekad smo bili za Jugoslaviju, tako je i veliki kralj Aleksandar bio i stvorio, tako je moj otac i moji đedovi, sve redom izginuli od Fundine, preko Skadra, do Zidanog Mosta… tako sam i ja evo jedva preživio za tu ideju, ali ostalo je, samo za naš srpski rod i sve one koji hoće bratski da žive sa nama pod tim krovom, koji evo zasad prokišnjava, ali popravićemo ga, daće Bog.

U svojim pesmama često se obraćate Bogu. Sećate li se svoje prve spoznaje te istinske ljubavi?

O tome se ne priča, tako su govorili naši stari. Plašim se da nas Bog čuje, ali on i kažnjava. Ja sam kao dijete bio okrenut tom tajnom znaku, budući da mi je porodica velikim dijelom stradala u onom ratu, pa su se baba moja, a i majka često noću molili, tako sam i ja i moja sestra i moj brat slušali te molitve, vjerujući da će nam Bog pomoći. I pomogao nam je, ne znam kako, ali pomogao je… ja mu se često obraćam, vjerujući da sam grešan

Kako tu Ljubav posmatrate u kontekstu današnjeg, pomalo dezorijentisanog čoveka?

Sva ova sila što se stuštila iz Marksovih zagrljaja prema vjeri i Bogu, ko zna gdje će okončati.

Ja vjerujem ponekad duboko, tragično duboko. Samo tako na dnu svijeta vidim, osjećam da postojim vječno i da su moji koji su odavno otišli sa ove stijene, te besmrtne duše koje plaču za mnom, odnosno koje se mole da ne plačem za njima.
Bože spasi moj narod.

Spasi i neprijatelje moje… tako sam pisao, na koljenima… Tu pjesmu, podužu, sam, dijelom zapisao u hotelu "Ukrajina" u Moskvi, negdje 1982. godine…

Da dovršim onu nazovi misao… gdje će završiti, pa ima utjehe na putu vjere. Utjeha je putovati prema Gospodu.

U obrazloženju nagrade stoji da prihvatate bodlerovsku poziciju pesnika koji pesmu, pevanje, lepotu uopšte, traži u probijanju kroz zlo, u rvanju sa zlom. Nije li ovo trenutak u kojem umetnici mogu biti savest jednog naroda?

Da li od Bodlera ili od Ranka Jovovića podigao sam se kao i svaki naš čovjek u vreme punim zla. Ipak, kako sam već rekao, poezija i jeste obračun sa demonima ovog svijeta. Poezija se bije za čovjeka, za bolji svijet, ako boljeg svijeta na ovom svijetu ima ― ako ga može biti. Možda je ova moja priča patetična, ali ja tako govorim. Ja se ponekad ismijem, afirmišem zlo i naopako, izigravam ludu…takva je "uloga" pjesnika – demijurga, slaveći zlo ja patim za slobodom, za ljepotom…mada, plašim se, da i vi znate ― da ljepota neće spasiti svijet, ipak, tješimo se oslanjajući se na najbliže, na svoj narod, gledajući u znake nebeske, tajne znake koji nas privlače i tjeraju da plačemo i da se veselimo.


______________


JELENA BALŠIĆ ― KOSOVSKI BOŽUR (BESEDA DOBITNIKA)

Sve živo, a mrtvo, sanja da bude zapaženo, lovorom okićeno, pa blagom zemaljskim, zemnim blagom podastrto.
Male ljudske moći, čovjekova utjeha se godinama…iz godine u godinu topi.

Mene, kao i ljudski rod, Gospod je nagradio životom dostojnim da ćutim pred tajnom od koje nemam lijeka. Da se nadam i da trpim poraze, a porazima nema kraja.

Ja sam se, evo, moja poezija se, evo, nagrađuje; nagradom svijetle Jelene Balšić ― za trenutak to me čini, u mojoj tijesnoj kolijevci, u kojoj se mučim ― malo važnim, blažim, možda boljim, pobožnijim.

Ovdje je ona, na ovom ostrvcetu podigla ovu Crkvu, Bogorodici. Ovdje je i sahranjena 1443, tri godine poslije podizanja crkve.
Ova čudesna kći cara Lazara i Milice, sestra despota Stefana, ova prelijepa, mudra, odvažna žena i vladar… možda je prva žena kod nas Srba koja je ostvarila, sačinila, ostavila pjesničke zapise u epistolarnoj formi.

Njen život je velika, kompleksna istorija onog doba, kad se raspadalo u krvi i paklenim mukama slavno Srpsko carstvo, a evo i do danas našim mukama nema kraja…

Kako joj je muž Đurađ Balšić, gospodar zetskih krajeva i primorskih, rano umro, ona je, mahom, preuzela ulogu vladara. Tako je udarima neprijatelja ― mračnih Agarjana i nevjernih Mlečana, ova kraljica neba i zemlje, ovaj kosovski božur ― preživio evo i danas svijetli među nama.

Ja ovu nagradu, primam i kao molitvu i kao munju. Tako i mislim, tako sam i krstio i jedan (moj) ovaj izbor, koji se nagrađuje, sa onim drugim naslovom ― Ne okreći glavu od mene Gospode. Duh ove nagrade je, duh ikone u mom srcu…

Neka Bog da, da ova muka i velika mržnja protiv našeg naroda, makar oslabi, makar od ove naše braće danas antisrba u Crnoj Gori, koji evo po nekoj višoj nepravdi drže vlast u našoj nesrećnoj, nekad njegoševskoj Crnoj Gori. Daće Bog da se opamete, pa da se svi kao samo prolaznici na ovoj pustoj zemlji izljubimo, sa osjećanjem da je život prolazan, a ljudska su djela i nedjela trajna.

Da dodam: od novčanog djela nagrade deo prilažem sestrinstvu crkve Svete Bogorodice.


Na Blagovijesti, 7. april 2011.

Razgovarao i priredio Željko Tarbuk | 18.04.2011. | Deo teksta preuzet sa: Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #14 poslato: Februar 28, 2014, 02:59:30 am »

*
INTERVJU ― RANKO JOVOVIĆ, SRPSKI PJESNIK


MOJA VJERA JE POEZIJA

Sticajem okolnosti našli smo se na stranputici, događaji su nas sabili u ugao svjetskog ringa. Svi u nama gledaju nekakvu nečistu silu, opasan svijet. No, kroz istoriju nam se to često dešavalo

On je pjesnik koji pjeva o životu istinski, onako kako jeste, koji ne zatvara oči ni pred čim, pa ni pred sopstvenim ponorima. Čitajući pjesme Ranka Jovovića susrešće vas stihovi grubi, muški, tkani od tvrde pređe, teški kao gunj... U tim stihovima ćete naći opomenu, borbu, plač, ogorčenost što je samo život rađa. Međutim, bljesne ljepota grubog tkanja u svojoj jednostavnosti i prepoznatljivosti, bliskosti čitaocu. Bljesne jednostavna šara koju izmami ljepota lirskog stiha, otvore se ponekad nebesa. I tako, dok "šetate" jesenjim perivojem Jovovićevih stihova u zbirci izabranih stihova "Ne okreći glavu od mene, Gospode", u izdanju novosadskog "Orfeusa", ne možete se oteti utisku da još nije sve rekao.

Osjećam da moram ponešto da zabilježim. Bilo bi banalno da živim bez pisanja. Za mene je prazan život sve ono što nije vezano za poeziju i čitanje. Bilježim i spremam novu knjigu. Mada, nemam više neke energije. I suviše dugo sam živio u iluziji da poezija, duh i ljepota mijenjaju i spašavaju svijet. No, kako vrijeme odmiče vidim da svijetom vladaju ljudi bez duha, i da duh ne pokreće svijet. Ipak, još služim vjeri što se zove poezija ― kaže Jovović.

Postoji li pjesnik, čovjek, bez iluzije, ideje, uvjerenja, vjere?

Svi ljudi sanjaju, snovi su iluzije. Vjerujem u čovječanstvo, vjerujem ljudima. Ravnodušan sam prema milion stvari, ali ne i prema suviše banalnim rješenjima koja su danas na političkoj sceni u Crnoj Gori. Svi ljudi su božja čeda, ali, među njima su velike razlike u dubini osjećanja ljudskosti, morala, ljepote, razlike su velike u duhu. Na sceni su, na ovoj političkoj estradi koja vlada Crnom Gorom, ljudi bez duha i bez morala. No, to je dio njihove prirode.

Često u pjesmama upozoravate čitaoce (narod) na nedostatak duha, morala. Što je to u ljudima zbog čega ne slušaju ili ne žele da čuju?

To je borba neprestana. Tačno je da u mojoj poeziji postoji ta moralna dimenzija. Zašto ne slušaju? Mali je doseg poezije i pjesnika. Mislim da ne slušaju ni neke koji su se više afirmisali. Srbi, moj narod, ne slušaju od živih ni Dobricu Ćosića koji je mnogo puta bio u pravu. To je tipično za Srbe i Ruse ― mislimo da su samo mrtvi pjesnici dobri pjesnici. Tako je i u Crnoj Gori. Da kažem, da je samo jedan ― Njegoš, a sve ostalo je možda irelevantno.

Vi kažete Njegoš, a činjenica je da ga danas mnogi ne samo zaobilaze, već negiraju.

Postoji takva bijedna struja. To rade anticrnogorci, antisrbi, koji se nalaze oko vlasti i u vlasti, i kojima smeta kada im neko kaže da su Srbi. Njegoševo djelo, pak, puno je srpskog osjećanja. Njima smeta, i zato čupaju Njegoša iz konteksta srpske nacije i sudbine, kosovskog mita. Previđaju da su Crnogorci u "Gorskom vijencu" so srpske nacije.

Govorite o moralu, a čini se da ga nema bez religije.

U Jevanđelja sam rano zavirio, slušajući babu i majku. Moja porodica je bila posvećena religiji, što je u vrijeme kada sam bio dijete značilo biti antikomunista. No, kada sam pošao svojim putem, i kako mi je život bio prilično "divan", u jednom momentu "odustao" sam od nje. Pošao sam za poezijom i divljom slobodom. Tek kasnije, u zrelijim godinama života potpuno sam se vratio religiji i Crkvi. No, mislim da sam uvijek u srcu nosio hrišćanstvo, pravoslavlje...

Često u pjesmama koristite religizone motive. Kažete čak u jednoj "prekrstim se na ulici"... No, onda čitamo pjesme u kojima čak nagovještavate suicid, beznađe ― "što se ne ubiješ Ranko Jovoviću". Kako razumjeti tu amplitudu?

Uvijek sam bio i kretao se između te dvije krajnosti. Moja osjećanja su takva. Iz velike pobožnosti najednom padnem u očajanje. To nije hrišćanski, ali jeste ljudski. Ne volim baš da pričam o tome. Ponekad sam mnogo bijesan na sebe i na svijet, i što ne mogu ništa da promijenim. Čini mi se ponekad da živim kao pas, i da je sav moj život prošao uzalud. Ponekad mi se čini i da je banalno koliko dugo živim, koliko se krećem ovim ulicama i gledam ovaj svijet i koliko me ovaj svijet trpi.

Između uzleta i pada, šta se nalazi? Da li je između tog plusa i minusa ta svakodnevica stvarno tako banalna i uzaludna?

Između uspona duha (kada mogu da stvaram) i pada, kada mislim da je nepotrebno da se stvara, nalaze se prijatelji, život, kafana, neke knjige, novine... U posljednje vrijeme za ovaj život najviše me veže moja unuka Nađa. Njoj, i mojim kćerima posvetio sam posljednju pjesmu u ovoj zbirci, o Troji. U toj pjesmi priznajem da nisam uspio, da sam poražen.
 
Možda je bolje ne osvojiti Troju, jer bi to značilo sve osvojiti, zar ne?

To je kraj Troje koji poznajemo od Homera. Ali, Troja je za mene simbol onoga što svaki čovjek pokušava ― da osvoji nešto tako čarobno, neosvojivo čudo. Borio sam se kao i Grci, kao Odisej, mojim muškim lukavstvom, umom, čulima, ali nisam uspio. Nisam uspio, kao i mnogi prije mene, da idejama, duhom, životom, poezijom, stvaranjem promijenim svijet da postane bolji i da čovjek bude zadovoljan svojim djelom. Možda je kao što ti kažeš, bolje ne osvojiti, nastaviti borbu...

Zašto i otkud uopšte potreba za destrukcijom?

Destrukcija u mojim stihovima je žudnja za boljim svijetom. To što objašnjavam stvar je poezije. Ona ima svoj jezik, slike, metafore, osjećanja, misli. Ono najbolje i najljepše u poeziji, to ne mogu da ispričam jer je to onda proza. Ako objašnjavam stihove onda umanjujem njihovu vrijednost. Stihovi moraju imati tajnu da bi imali snagu. Poeziju čitaju žene, ljudi od duha, hrabri ljudi, nesrećni, usamljenici... Oni koji imaju vlast u svijetu, koji imaju moć, aparat sile, ekonomiju, misle da je poezija višak, nepotrebna, da to uspjehu smeta. Pjesnici su uvijek širili nespokoj.

Ne možemo se oteti utisku da govorite o političkoj situaciji u Crnoj Gori, i da ste podlegli osjećaju beznadežnosti djelovanja i mišljenja. Šta onda da radi i očekuje neko ko nije pjesnik?

Kako sada stvari stoje, mi smo izgubili. Sticajem okolnosti našli smo se na stranputici, događaji su nas sabili u ugao svjetskog ringa. Svi u nama gledaju nekakvu nečistu silu, opasan svijet. No, kroz istoriju nam se to često dešavalo. Mislim da će ovo potrajati, ova nesreća, ova katastrofa ljudskosti, ovaj položaj srpskog naroda koji je u Crnoj Gori progonjen. Progone i Crkvu, mitropolita Amfilohija... a ne da ne progone obične ljude. Navikao sam na to. Da li će naš Vaskrs doći? Pred nama je Božić. Daće Bog. Mir Božji, Hristos se rodi!


Ž. Janjućević
 

VLAST PROGONI SRPSKU KULTURU
 
Kakav je po Vama odnos države prema Srbima u Crnoj Gori?
 
Da kažem još: prezirem vlast koja evo progoni srpsku tradiciju, srpski jezik, Srpsku crkvu, srpski rod... Srbi su Hristov narod, sa antičkim elementima u duhu i etici. Mi Srbi smo kreativna istorija Balkana.
 
TRAŽIO SAM MALO NJEŽNOSTI
 
Često pišete o ženama, okruženi ste ženama u životu. Glorifikujete ih i pišete im nježne stihove. Vaša su utjeha nakon lomova.
 
Za žene i poeziju sam bio mnogo vezan, čak i danas kada sam prilično ostario. Bez žena život je ništa. U mom životu je bilo žena koje su me voljele i koje sam volio, čije ljubavi se danas sjećam, a s nekima se i danas čujem. Žene nisu jednostavne. One vole, ali i odlutaju, pa se opet vrate. Uvijek postoji neka viša igra, viši smisao. Nije to jednostavno kao prijateljstvo između dva muškarca. Rijetko sam imao sa ženama jednostavne veze. Čini mi se, kako staram, da su žene sve ljepše. Žene su i utjeha u ovom životu. Tražio sam malo nježnosti, da se oslonim na poljubac. Ženska ljepota je nevjerovatan talenat... Otišle su žene...
 
ROMANTIČAR
 
Smije li se reći, uprkos kritičarima, da ste Vi na tragu romantičarima, jer oni su osjećali svjetski bol, a Vi svjetski umor?
 
Mislim da je svaki pjesnik romantičar. Ima dosta crnih stihova kod mene, teških udaraca i kontraudaraca, prema svijetu, ali i prema samom čovjeku, prema samom sebi. Mislim da je svaki pjesnik romantičar, jer svaki pjesnik sanja, svaki pjesnik voli. Ljudi koji vole, oni su istovremeno strašno ljuti na čovjeka, i na sebe i na druge, okolinu, svijet. Svaki pjesnik, ako je istinski pjesnik, ima potrebu da dodirne visoko. Jesam romantičar, ne možda kao neki njemački pjesnici ili Branko Radičević, pun ljubavi, ali čini mi se da i kod mene ima neke ljubavi, nekih plavih daljina.

DAN | 01.06.2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #15 poslato: Oktobar 26, 2016, 06:29:22 pm »

*
RANKU JOVOVIĆU DODIJELJENA NAGRADA "ODZIVI FILIPU VIŠNJIĆU"


RODOLJUBLJE PIŠEM, OSJEĆAM I MISLIM

Zadužbinsko društvo "Prvi srpski ustanak" objavilo je zbirku rodoljubivih stihova Ranka Jovovića, pod nazivom "Spasi Bože", u 1.000 primjeraka, koju je priredio književni kritičar Branko Zlatković

Po­zna­ti pje­snik Ran­ko Jo­vo­vić je la­u­re­at ugled­nog pje­snič­kog pri­zna­nja "Od­zi­vi Fi­li­pu Vi­šnji­ću" za 2014. go­di­nu, ko­je Za­du­žbin­sko dru­štvo "Pr­vi srp­ski usta­nak" iz Ora­šca do­dje­lju­je za ro­do­lju­bi­vu po­e­zi­ju. Ova pre­sti­žna pje­snič­ka na­gra­da, ko­ju či­ni po­red di­plo­me i štam­pa­nje zbir­ke po­e­zi­je, kao i knji­žev­na aka­de­mi­ja, tra­di­ci­o­nal­no se do­dje­lju­je na Sre­te­nje, 15. fe­bru­a­ra, na mje­stu zna­me­ni­tog Ora­šač­kog zbo­ra u Ma­ri­će­vi­ća ja­ru­zi oda­kle su pod vođ­stvom Ka­ra­đor­đa kre­nu­li usta­ni­ci.

Jo­vo­vi­ću je na­gra­da pri­pa­la "za oso­ben, kri­tič­ki, po­le­mi­čan pje­snič­ki is­kaz sa­vre­me­nog ro­do­lju­blja", ka­ko sto­ji u obra­zlo­že­nju ži­ri­ja, ko­ji su či­ni­la če­ti­ri do­sa­da­šnja la­u­re­a­ta ovog pri­zna­nja aka­de­mi­ci Ma­ti­ja Beć­ko­vić (pred­sjed­nik) i Mi­lo­sav Te­šić, za­tim Dra­gan La­ki­će­vić i Vla­di­mir Ja­gli­čić, te mr Ivan Zlat­ko­vić.

"'Odzivi Fi­li­pu Višnjiću' za 2014. go­di­nu pri­pa­li su pje­sni­ku Ran­ku Jo­vo­vi­ću za oso­ben, kri­tič­ki, po­le­mi­čan pje­snič­ki is­kaz sa­vre­me­nog ro­do­lju­blja ko­je obes­po­ko­ja­va, bu­di i opo­mi­nje po­vrat­ku tra­di­ci­o­nal­nim vri­jed­no­sti­ma, na­ci­o­nal­noj kul­tu­ri i nje­nim sim­bo­li­ma, po če­mu je do­sto­jan sled­be­nik slav­nog uzo­ra pje­sni­ka bu­ne", sto­ji u obra­zlo­že­nju.
 
Ovo je na­gra­da ča­sti, ko­ju su pri­je me­ne do­bi­ja­li ča­sni i po­šte­ni pje­sni­ci i lju­di. Iz­gle­da da sam i ja ča­stan čo­vjek i pra­vi pje­snik, da mi Bog opro­sti. Ve­li­ka je čast do­bi­ti na­gra­du ko­ja no­si ime po Fi­li­pu Vi­šnji­ću, ko­ju su pri­je me­ne do­bi­ja­li naj­ve­ći sa­vre­me­ni srp­ski pje­sni­ci. Ova na­gra­da se do­bi­ja za ro­do­lju­bi­vo pje­sni­štvo, je­di­noj po­e­zi­ji ko­ju pi­šem, osje­ćam i mi­slim. Dra­go mi je što sam na tra­gu tra­di­ci­ja srpskog pje­sni­štva, ko­ju či­ne slav­nom Nje­goš i je­di­ni ko­ji mu se mo­že pri­bli­ži­ti, Fi­lip Vi­šnjić ― ka­zao je Ran­ko Jo­vo­vić za "Dan".

Po­sli­je sve­ča­ne knji­žev­ne aka­de­mi­je u čast la­u­re­a­ta, ko­ja će bi­ti odr­ža­na 13. fe­bru­a­ra, Ran­ku Jo­vo­vi­ću na­gra­du će uru­či­ti Gvo­zden Mi­lo­je­vić, pred­sjed­nik Za­du­žbin­skog dru­štva „Pr­vi srp­ski usta­nak” 15. fe­bru­a­ra, na Sre­te­nje, u okvi­ru dr­žav­ne pro­sla­ve Da­na dr­žav­no­sti Re­pu­bli­ke Sr­bi­je u Ora­šcu.

Kao do­bit­nik ove ugled­ne na­gra­de ko­ja se već 19 go­di­na do­dje­lju­je u sla­vu Fi­li­pa Vi­šnji­ća Za­du­žbin­sko dru­štvo "Pr­vi srp­ski usta­nak" ob­ja­vi­lo je zbir­ku ro­do­lju­bi­vih sti­ho­va Ran­ka Jo­vo­vi­ća, pod na­zi­vom "Spa­si Bo­že", u 1.000 pri­mje­ra­ka, ko­ju je pri­re­dio knji­žev­ni kri­ti­čar Bran­ko Zlat­ko­vić.

Pri­je Jo­vo­vi­ća na­gra­du "Od­zi­vi Fi­li­pu Vi­šnji­ću" do­bi­li su Ta­na­si­je Mla­de­no­vić, Ma­ti­ja Beć­ko­vić, Ste­van Raičković, Mi­o­drag Pa­vlo­vić, Slo­bo­dan Pa­vi­će­vić, Lju­bo­mir Si­mo­vić, Mi­lo­van Da­noj­lić, Slo­bo­dan Ra­ki­tić, Raj­ko Pe­trov No­go, Dra­gan Ko­lun­dži­ja, Đor­đe Ni­ko­lić, Dra­go­mir Braj­ko­vić, Do­bri­ca Erić, Pe­tar Pa­jić, Mi­ro­slav Te­šić, Đor­đo Sla­do­je, Dra­gan La­ki­će­vić i Vla­di­mir Ja­gli­čić. S.Ć.


SPASI BOŽE

U slo­že­nom pje­snič­kom opu­su Ran­ka Jo­vo­vi­ća jed­no od cen­tral­nih mje­sta pri­pa­da za­vi­čaj­noj i ro­do­lju­bi­voj li­ri­ci ko­ja se u ovoj knji­zi i u ova­kvom iz­bo­ru, pod na­slo­vom "Spa­si Bo­že", po­seb­no pred­sta­vlja či­ta­o­ci­ma, naveo je Bran­ko Zlat­ko­vić.

Po­put, na pri­mjer, Mi­lo­ša Cr­njan­skog i nje­go­ve zeb­nje za "na­ci­on" i Jo­vo­vić je svo­jim, na­ro­či­to po­zni­jim, pje­sni­štvom za­bri­nu­to i kri­tič­ki nad­vit nad sud­bi­nom srp­skog na­ro­da, nje­go­ve kul­tu­re i du­hov­no­sti, oso­bi­to na tlu Cr­ne Go­re, i to ka­ko u ne­dav­noj pro­šlo­sti ta­ko i u sa­vre­me­nom isto­rij­skom tre­nut­ku ― na­pi­sao je Bran­ko Zlat­ko­vić u re­cen­zi­ji knji­ge.

U na­sto­ja­nju da se u knji­zi "Spa­si Bo­že" po­seb­no iz­dvo­ji i pred­sta­vi otadž­bin­ska li­ri­ka Ran­ka Jo­vo­vi­ća ko­ri­šće­ne su nje­go­ve zbir­ke "Mu­nje i mo­li­tve" i "Če­ka­ju­ći ja­ko­bin­ce". Pje­sme su ob­ja­vlje­ne pre­ma re­do­slje­du u ovim iz­da­nji­ma. Uvod­ne pje­sme "Sve­ti Sa­va" i "Sve­ti Vo­žde" do sa­da ni­su ob­ja­vlji­va­ne u knji­ga­ma.

DAN on-line | 2014
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #16 poslato: Novembar 04, 2016, 05:14:33 am »

*
MARINA JOČIĆ O NOVOJ KNJIZI POEZIJE RANKA JOVOVIĆA "IZDAHNUĆU NA BALKONU"


ŽIVI DA BI STIHOVIMA BRANIO BOGA I ČOVJEKA

Neće, neće Ranko da izdahne na balkonu. Ima još toliko toga da uradi, toliko toga da izmisli i osmisli. Toliko je tek započetih ratova, kao da je tek počeo da živi. A on, kroz poeziju, istovremeno i živi i umire, u paklu i na nebu, u suncu i u tmini...

Ta­man kad se po­mi­sli, ova po­sled­nja knji­ga Ran­ka Jo­vo­vi­ća je re­mek ― dje­lo, za ne­ko­li­ko mje­se­ci iza­đe no­va, ko­ja je za ko­plje pre­sti­gla onu pret­hod­nu. Oda­kle to­li­ko vul­ka­na u sti­ho­vi­ma, šta je iz­vor gej­zi­ru mi­sa­o­no­sti ko­ja pa­ra ne­bo, oda­kle to­li­ko hra­bro­sti i bes­kom­pro­mi­sa, ta­kve že­lje da se pro­mi­je­ni svi­jet ko­ji je da­le­ko od sva­kog ide­a­la ljud­sko­sti, ka­ko se ni­je umo­rio od to­li­kih vje­tre­nja­ča, pi­ta se Ma­ri­na Jo­čić, po­vo­dom naj­no­vi­je knji­ge Ran­ka Jo­vo­vi­ća "Iz­dah­nu­ću na bal­ko­nu", ko­ju je ob­ja­vi­la Srp­ska knji­žev­na za­dru­ga iz Be­o­gra­da.

― Ran­ko Jo­vo­vić je hrast, onaj sto­ljet­ni, ko­ji svo­je gra­ne ge­ne­ra­ci­ja­ma po­zajm­lju­je za bad­nja­ke što raz­mi­ču tmi­nu rop­stva i ne­zna­ve­no­sti, hrast du­bo­ko uko­ri­je­njen u ze­mlju pre­da­ka, ko­ji svo­jim ži­la­ma is­pi­ja pod­zem­ne vo­de pu­ne su­za, kr­vi, zno­ja, kroz ko­je te­ku tu­žba­li­ce i leleci, boj­ni po­kli­či i ti­he tu­ge ni­kad pod­jarm­lje­nih, uvi­jek glad­nih slo­bo­de, ča­sti, vi­te­štva. Hrast ko­ji se vi­nuo u ne­bo i do­di­ru­je Sun­ce, i s Bo­gom je na ti, i ko­ji se po­ne­kad pre­pad­ne, ko­li­ko s te vi­si­ne vi­di. Ne stra­hu­je za se­be, to­ga ne­ma u nje­go­vom sr­cu. Stra­hu­je za na­rod svoj, za svi­jet ko­ji se pro­po­ga­nio, li­šio svje­tlo­sti vje­re i lje­po­te lju­ba­vi ― za­bi­lje­ži­la je Jo­či­će­va.

Ona do­da­je da "Ran­ko vo­li svoj na­rod i do­ka­zu­je to u isto­i­me­noj pje­smi, taj svoj na­rod ko­ji je i ku­ka­van, i ku­ka­vi­ca, ko­ji je slo­bo­dan i rop­ski"...

― "Kle­čim pred sve­ti­njom zva­nom Na­rod" ― ve­li on jer ga vo­li očin­ski, za­štit­nič­ki, svje­stan sja­ja i bi­je­de te ma­se ko­ja se lju­lja pod na­le­ti­ma te­go­ba ko­je do­no­si ne­vri­je­me da­na­šnjih vri­jed­no­sti iz­dik­ti­ra­nih iz naj­luk­su­zni­jih ka­bi­ne­ta. Zna on ka­ko je na­ro­du kad se ni "Lov­će­nu po­o­dav­no ne ži­vi me­đu Cr­no­gor­ci­ma...". Upo­zo­ra­va Jo­vo­vić: "Ni­je on vla­di­ka Da­ni­lo, Ni­je on igu­man Ste­fan... Ni­je on ni se­stra Ba­tri­će­va.... On je Šće­pan Ma­li...", na­vo­di Jo­či­će­va.

I ta­ko, iz pje­sme u pje­smu, on se po­di­že u vi­si­ne zna­nja, i to­ne u po­no­re sum­nje, o ulo­zi i do­me­tu po­e­zi­je i pje­sni­ka "Či­ta li iko ove mo­je knji­ge, Ovo nat­pri­rod­no Ču­do pri­ro­de, Či­ta li iko Go­spo­de, či­taš li ti". Pi­ta i ne če­ka od­go­vor, već ide da­lje, tra­ga­ju­ći za od­go­vo­ri­ma mi­ste­ri­je ka­ko se to spleo, sra­stao sa po­e­zi­jom, ka­ko je nje­gu­je u svom kr­vo­to­ku i lju­bi, ka­ko je pi­še i ži­vi za nju i umi­re od nje. Sti­ho­vi su za nje­ga pu­te­vi ko­ji ga vo­de od rod­nog og­nji­šta i ba­be ko­ja tu­ži iz du­bi­ne isko­na, do Zi­da­nog mo­sta i Be­o­gra­da, gdje su se pri­ja­te­lji raz­bje­ža­li u po­tra­zi za bo­ljim, ve­ćim, isti­ni­ti­jim, a gdje ta­ko­đe na­la­ze ilu­zi­ju i raz­o­ča­re­nje. Ran­ko svo­ju isti­nu tra­ži, i mu­či se, pod­no­si "in­te­lek­tu­al­nu eli­tu sa mo­mi­šić­kog uni­ver­zi­te­ta..." u svom gra­du, na svo­jim uli­ca­ma i car­skim pu­te­vi­ma ― stran­pu­ti­ca­ma.

― Ci­ti­ra­ti sti­ho­ve Ran­ka Jo­vo­vi­ća zna­či skr­na­vi­ti ih, jer su bez cje­lo­kup­ne pje­sme ti sti­ho­vi si­ro­čad, ne­shva­će­na i usa­mlje­na. Oni se mo­gu uči­ni­ti pu­kim sta­nov­ni­ci­ma sva­ki­da­šnji­ce, a smje­šte­ni udob­no u svo­ju pje­smu pred­sta­vlja­ju van­vre­men­ske i sve­vre­men­ske po­ru­ke i pod­u­ke. Te pje­sme, sva­ka na svoj na­čin, sva­ka za­du­blje­na u dru­ga­či­ju te­ma­ti­ku pred­sta­vlja­ju vri­sak ne­pri­sta­ja­nja, po­ziv na po­bu­nu. Ali, ni­je sva­ko ka­dar da se po­bu­ni. To mo­gu sa­mo oni či­stog sr­ca, i oni naj­hra­bri­ji. Sti­di se u ime sva­kog od nas, a opet vje­ru­je da su Sr­bi si­no­vi Pro­me­te­ja, oni ko­jih se sil­ni pla­še, pa ih za­to i mr­ze ― do­da­je Jo­či­će­va.

Po va­tru na­dah­nu­ća ovom pje­sni­ku, ovom Čo­vje­ku, sma­tra ona, ni­je te­ško da u po­noć od­le­ti do Ru­si­je, da se oku­pa u Ne­vi, sle­ti na Kav­kaz, ru­ku­je se sa Ljer­mon­to­vim, po­pi­je vot­ku sa Je­se­nji­nom i po­lju­bi Anu Ah­ma­to­vu... a on­da se oku­pa u su­za­ma. U po­noć. Jer, zna pro­rok i hro­ni­čar, zna pje­snik da su mu Tur­ci ubi­li pet vje­ko­va, a osta­tak za­da­vi­li ko­mu­ni­sti i nji­ho­ve sjen­ke. Šta dru­go, na­kon to­ga, ne­go iz­dah­nu­ti na bal­ko­nu...

― Ne­će, ne­će Ran­ko da iz­dah­ne na bal­ko­nu. On je iz­mi­slio mač­ku ko­ja le­ti, i po­raz voj­ske u otadž­bi­ni, on je kru­ni­sao mo­nar­hi­ju, ne­kr­šte­nu po­e­zi­ju i sve što se svi­je­tom zo­ri, on iz­mi­sli, nje­gov duh stvo­ri. Ima još to­li­ko to­ga da ura­di, to­li­ko to­ga da iz­mi­sli i osmi­sli. To­li­ko je tek za­po­če­tih ra­to­va, kao da je tek po­čeo da ži­vi. A on, kroz po­e­zi­ju, isto­vre­me­no i ži­vi i umi­re, u pa­klu i na ne­bu, u sun­cu i u tmi­ni. Nje­mu je sve­jed­no, jer je za ova­kvog pje­sni­ka to go­to­vo isto ― jed­na­ko ži­vot­no. Je­van­đe­lje je nje­gov dnev­ni me­ni, on ga di­še i sa­nja, i na­me­će vjer­ni­ma i ne­vjer­ni­ma, on, sin ove ze­mlje, gdje su na vla­sti oni što okre­ću le­đa Bo­gu. Nje­mu, ocu ta­kve po­e­zi­je, ka­plju kr­va­ve su­ze nad na­ro­dom, nad Srp­stvom, nad sa­mim so­bom ko­ji od ro­đe­nja ži­vi u ne­slo­bo­di, ko­ji ži­vi da bi sti­ho­vi­ma od­bra­nio ono što je za­pi­sa­no u sve­tim knji­ga­ma, da bi od­bra­nio Bo­ga i Čo­vje­ka. I Ru­se. I Ga­vri­la Prin­ci­pa. I Baj­ro­na, i Nje­go­ša... Svo­jom po­e­zi­jom od­go­va­ra zmi­ji ti­ra­ni­ji... ― za­pi­sa­la je Jo­či­će­va.

Ukrat­ko, sma­tra ona, ova knji­ga je sve ono što je­ste Ran­ko Jo­vo­vić ― bun­tov­na, du­bo­ka, stra­dal­na, rat­nič­ka i bo­go­tra­ži­telj­ska, ali je i lju­bav­na.


A. Ć.


TRAGANJE ZA GOSPODOM

Ran­ko Jo­vo­vić ne bi bio to što je­ste, da vje­ru­je u smrt. Po­sli­je svih gu­bi­ta­ka on istin­ski ne vje­ru­je u smrt, jer šta bi svi­jet bez opa­snog pje­sni­ka ko­ji se ru­ga ku­ka­vič­lu­ku, glu­po­sti, ko­ji ve­li­ča slo­bo­du i smrt, ko­ji tra­ga za Go­spo­dom, ko­ji ura­nja u gro­bo­ve pre­da­ka i isti­nom ubi­ja kao ti­gar.

"Iako je obe­ćao, ta­kvi kao Ran­ko Jo­vo­vić ne umi­ru. Oni se iz­no­va ra­đa­ju kroz sva­ku no­vu pje­smu. A ako vo­li­te po­e­zi­ju ko­ja ni­ko­ga ne šte­di, ko­ja uz­ne­mi­ra­va svo­jom gru­bo­šću i mi­lu­je svo­jom bla­go­šću, ko­ja se tu­če na ži­vot i smrt, ko­ja se smi­je, ša­li i ku­ne, sve isto­vre­me­no, ne če­kaj­te da iz­dah­ne­te na bal­ko­nu, po­žu­ri­te da je uti­sne­te u svo­je pam­će­nje" ― za­klju­či­la je Ma­ri­na Jo­čić.


SAMO DA SE SNAĐEM

"Po­gla­vlje "Sa­mo da se sna­đem" po­sve­tio je svo­joj Evi­ti, Na­di La­za­re­vić ko­ja je pre­mi­nu­la u vri­je­me stva­ra­nja ovih pje­sa­ma. Ovaj ci­klus je Ran­ko­va "Noć sku­plja vi­je­ka" ko­ja tra­je ko­li­ko i nje­go­va vječ­na mla­dost. Ze­mljo­tres či­ji je epi­cen­tar gu­bi­tak vo­lje­ne že­ne uz­dr­mao je nje­go­ve čvr­ste te­me­lje i omo­gu­ćio im da iz njih nik­ne ta­na­ni cvi­jet u bo­ji lju­ba­vi. Spo­zna­ja o ne­stan­ku naj­i­skre­ni­jeg sa­bor­ca, dru­ga ko­ji mu je uz ra­me sta­jao i ka­da ni­je bio fi­zič­ki pri­su­tan okre­nuo ga je ka naj­du­bljim iz­vo­ri­ma sop­stve­nog po­sto­ja­nja, onim ko­ji ži­vo­tu da­ju smi­sao, a ko­ga do tre­nut­ka gu­bit­ka i ni­smo če­sto svje­sni. Bi­la mu je Je­van­đe­lje i Ča­sni krst, bi­la mu je Sve­ti­nja i Sun­ce za či­jim du­hom ra­njen va­pi. A ka­ko ne bi ka­da ju je ro­dio, i ona nje­ga ro­di­la, i po­sli­je nje­nog od­la­ska, ostao sam u si­njoj go­ri ku­ka­vac. Ka­ko je oti­šla "ko­le­ba se Bog u me­ni". Če­zne za po­ne­kim za­gr­lja­jem iz vječ­ne ta­me, a bol je uto­li­ko ve­ći zbog spo­zna­je da ni­je umio, da ni­je znao ka­ko da je vo­li. Na­de­ždi, srp­skoj Evi­ti, ko­ja se bo­ri­la za slo­bo­du, za Ko­so­vo i Me­to­hi­ju, za Do­sto­jev­skog, po­ni­že­ne i glad­ne, obe­ća­va, pri­dru­ži­će se usko­ro, sa­mo da se sna­đe... Po­klo­ni­će se tom hra­mu lju­ba­vi i hra­bro­sti, tom tu­žnom sr­cu ko­je je is­cu­re­lo zbog iz­da­je ― za­pi­sa­la je Jo­či­će­va.

DAN on-line | 2015
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: