**
Stihovi
Milan KomnenićTAKO SE POLAZILO U SVETMajciGlasili se petli. Na polici
zamotuljci, presvlaka, nega
neuke brđanke. Preko brega
išli do voza u Koravlici.
Ceđene drenjine u boci,
plećka kuvana ovčja, sir,
pita u kolutima, poskoci
— kakav zbir!
Ne zbir, to je milošta
materinski stegla ram,
pored uva prosed pram:
"Reci, reci, bilo šta!"
Još tren, zagrljaj, stisak,
u voz gundeljast ući,
a ti samo ćeš krto zadrhtati
pored koloseka kad pisak
lokomotive poseče glas.
NEČISTA POSLASklopiš oči ispod granja
Kada sunce otpočine,
Iz vajata vrag izranja,
Nosi lonac mesečine.
Priseti se tada brda
Gde su vuci brašno jeli:
Jeknu nojca a iz krda
Isuka se — i vasceli
Sat je rzo — jedan suri
Vuk za kućom. Tu su gosti,
Ispod hrašća u klisuri,
Ostavili zemne kosti.
Pa i sada na tvom stolu
Telefoni kad zazvone,
Obamreš k'o zec u dolu
I pomisliš: vuci gone.
PISMO SA SLAPOVA NIJAGAREJeleniOdsanjao sam budući život s tobom,
svoju smrt na tvojim rukama,
ukop uz cviljenje tramvaja u predgrađu,
odsanjao kako mi dolaziš na grob
i pleviš samoću ukraj krsta,
odsanjao porod s tobom, miris dojke
s mlekom na dečjoj usni,
pelene i rublje u Nevesinjskoj,
odsanjao sam budući život s tobom.
Odsanjao pećinskog čoveka dok pali vatru
na tvom pupku,
tvoje poljupce bez usana
i perčin s crnim vetrom u smrekama,
tebe vezanu za jarbol na galiji,
tebe raznetu na čegarskom šancu,
odsanjao sam budući život sa tobom.
Odsanjao tvoje zube od glečera,
beonjače koje je izmrzla polarna noć,
obrve poletele za ždralima,
nos poput magnolije,
i nozdrve koje frkću kao ždrebac u Ontariju,
odsanjao tvoje čelo na uranku,
uši svedene u lopoč,
vrat nad kojim se usteže giljotina,
odsanjao tuđ život, tuđu sreću,
tuđu ruku na mestu gde tvoje telo uvedoh u poeziju.
Odsanjao Hercegovinu od kupine i zmije,
dok sam žudeo za tobom kroz hotelski zid u Bileći,
odsanjao jame nad kojima smo cvokotali,
tvoju glavu klonulu u krilo pored mora,
pazuha s mirisom algi i nara,
pljuskove od suza, snove u suzama,
vrisak prijezdine Ljube dok skače u Moraču,
zaodenuo sam te šumskim požarom,
odsanjao sam budući život s tobom,
a ti nisi verovala...
Zavoleo sam tvoj jezik-žalac,
oči od ljuštenog badema,
uvojak što jutrom gori crno a večerom modro,
zavoleo acetilenske zenice,
zavoleo propetost divokoze na litici
dok ustreljena odoleva smrti,
zavoleo tvoju perut, ljuspice pod obrvom.
Tvoju utvu crnokrilu s garavim mlazom,
mahovinat znoj i kajsijaste malje,
zavoleo tebe, tetivo Justinijanine Prime,
a ipak nisi verovala...
Pišem ti s Nijagare, celim njenim slapom,
dok vetar krši krošnju kanadskog javora...
Kada bih umeo što umeju vrači,
pretvorio bih te u dim,
sasuo te sebi u oči, da istočim kroz suze,
kada bih bio šaman, olistalih dlanova,
ispleo bih te od jasikovog lista,
od pčelinjeg zuja, od iskre u ćilibaru,
kada bih bio kovač, čađav od žudnje,
usijao bih te i sakovao sindžir
da se zasužnjim u zindanu,
kada bih bio prosjak,
prosio bih te kao sveti Konstantin i Jelena,
bacao se u bezdanice, skakao s Komova,
odevao se u kostret,
kada bih umeo da te iscedim u otrov
i da te ispijem naiskap,
kada bih lizao krvnikovo sečivo,
kada bih dopao jedrenskih tamnica,
kada bi me mleli vodenički žrvnji,
kada bih s gubavcima skapavao u lazaretu,
uvek bi me, prezrenika, suzom iscelila.
Zamišljam kako drhture kuće na Vračaru,
ugao pored pijace s noćnim prekupcima,
zoru koju sam sačekivao u tvom predvorju...
Ako te ne budem stvorio iznova,
nisi ni postojala, tek si se prividela,
jer jesi samo ako drugome jesi,
ženo data od Boga, rabe Božji!
Kada bih te stvarao od gline,
načinio bih sečuanski vrč,
napunjen vodom od koje se žedni
kada bih zidao kuću za tebe,
zidao bih je od nesanice,
umesto crepom pokrio je skorelim suzama.
Ako te ne bude, nije te ni bilo,
nestaću budeš li nestala,
jer sam budući život sa tobom odsanjao.
Sačuvaću te u vrevi zemnih seni,
jer slutim crne svadbe
i znam kako ćemo biti sjedinjeni.
Neću pitati — ko si?
Meni jesi dah zveri na crti,
sprženo klasje ovsa u osi,
iverje rasuto pod skutom smrti.
A kad nastupi čas da se rastoči
telo koje se s tvojim stočilo
i kad iz ništosti kroči
ono što je u nebesa kročilo,
kazaće tada lomno biće:
gle, zora svih zora sviće!
A onda će i tvoja noga
pristupite znamenu po kojim je moj prah
našao pokoj u dobroti Boga.
JASENOVAC, CIGLANAJorgovane, prezreni cvete,
prolistaj iz truline,
čuj kako zolje lete
iz napukline
kojom je zinulo truplo!
Oslušni kako koren
nadire u truo uplov
i dečju lobanju ore!
Kada si prestao cvasti
pošto se svršila seča,
po truplima su vlasti
bacile vreće kreča.
Jorgovane, bubuljičavi raju
što kunjaš u smradno podne,
oko ciglane psi laju,
sotoni je račun podnet!
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012