Đorđo Sladoje (1954)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Đorđo Sladoje (1954)  (Pročitano 20116 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 16, 2010, 04:16:21 am »

*




ĐORĐO SLADOJE

Đorđo Sladoje (Klinja kod Uloga, okolina Kalinovika, Hercegovina, 1954.), pjesnik

Gimnaziju je završio u Sečnju, a studij sociologije u Sarajevu. Do 1992. godine živio je u Sarajevu, a od tada u Vrbasu. Član Udruženja književnika Republike Srpske. Generalni je sekretar Festivala jugoslovenske poezije mladih i glavni urednik časopisa "Trag".

Jedan je od najistrajnijih glasova stražilovske linije u srpskoj poeziji. Njegovo stvaralaštvo kreće se u tematsko-motivskom rasponu od ruralnog zavičajnog svijeta, sa svom florom i faunom, do urbanih tema i tema nasilja istorije nad pojedincem. Zagovornik je stava da lirske pjesme nema bez emocije, a težnja mu je da u pjesmi maksimalno osnaži intenzitet najčistijeg i najintenzivnijeg doživljaja svijeta, tj. dječjeg doživljaja. Glas Sladojevog lirskog subjekta ide u rasponu od skrušenog monaškog glasa do satiričnog tumača izvrnute zbilje.

Sladojev poetski svijet izgrađen je na krhotinama patrijarhalne kulture, osobnom i kolektivnom iskustvu. On je jedan od najboljih tumača onoga što nas je snašlo zdes i dnes, a uzrok zlom usudu vidi u odsustvu Hrista. Riječ je i o nepatvorenom pjesničkom glasu koji vezanim stihom postavlja suštinska pitanja o razlogu i smislu bivstvovanja.

Dobitnik je brojnih nagrada: lista "Mladost", "Grad pisaca" — Herceg Novi, "Zmajeve", "Branko Ćopić", "Risto Ratković", "Pjesnik — svjedok vremena", BIGZ-ove, "Kočićevog pera", "Kondira Kosovke devojke", "Pečata varoši sremskokarlovačke" i "Krune despota Stefana Lazarevića".



DJELA

Objavio je sljedeće knjige pjesama:

  • "Dnevnik nesanice" (1976.)
  • "Veliki post" (1984.)
  • "Svakodnevni utornik" (1989.)
  • "Trepetnik" (1992.)
  • "Plač Svetog Save" (1995.)
  • "Petozarni mučenici" (1998)
  • "Daleko je Hilandar" (2000.)
  • "Ogledalce srpsko" (2003.)

  
i četiri knjige izabranih pjesama:

  • "Dani lijevljani" (1996.)
  • "Čuvarkuća" (1999.)
  • "Duša sa sedam kora" (2003.)
  • "Pogled u avliju" (2006.)
   

Pesnik Đorđo Sladoje (2009) dobitnik je književne nagrade "Matijević" za zbirku pesama "Manastirski baštovan". Wikipedia
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 16, 2010, 04:16:48 am »

*
ĐORĐO SLADOJE


SLADOJEVA HERCEGOVINA

Đorđo Sladoje je djetinjstvo i ranu mladost proveo u Klinji kod Uloga u Gornjoj Hercegovini, i ta činjenica je za njegovu poeziju presudno važna. Duboka antropološka i kulturološka proniknuća njegove lirike imaju uistinu zavičajni zalog, posebno prepoznatljivu i ubjedljivu hercegovačku nijansu, ponajprije onu jezičku. I Sladoje će preko zavičajnih slika "stići do neslućenih dubina ličnog i kolektivnog pamćenja i jezičkom čarolijom oživjeti ne samo čuda i znamenja našeg razorenog patrijarhalnog svijeta, nego i neke od ključnih mitskih, religijskih i istorijskih simbola", kako je to on rekao za pjesničkog sabrata Rajka Petrova Noga. Ako usljed istorijskih razloga nije imalo pravog kontinuiteta, srpsko pjesništvo hercegvačkog zvora pokazuje bar jednu važnu pravilnost — u njemu na počecima vijekova stoje po dvojica velikih; na kapiji onog prošlog Aleksa Šantić i Jovan Dučić, a ovog našeg Rajko Nogo i Đorđo Sladoje. Nogo i Sladoje su poetski znatno bliži negoli Šantić i Dučić, ali potpuno svoji, i kad je u pitanju lirsko viđenje Hercegovine. U prvom dijelu pjesme Na kraju milenija Nogo ima stihove koji govore o Bog našem/ Jednostavnom / Kad na tronošcu /Sa čeljadima i teladima /Uz ognjište se grije i Janjcima radoznalim/Dok pušu mu u bradu, a Sladoje pjesmu Petrolejka počinje ovako: Ponovo je palim/ Iu suznom sjaju / Vidim moji drai / SHristom večeraju. Toliko o sličnosti.
 
Sladojev poetski početak je potpuno u znaku dijaloga sa zavičajem, dok je još, makar i pretežno, pjesnik živio u njemu: Ti se još blatiš po lirskim plićacima /u kojima se žuta dosada mrijesti. / Čak te ne zadaju više ni đacima, o tebi glasnici ne donose vijesti. // Pa ti ćeš uistinu završiti sramno / i pored tvoje žestoke ljepote; / zato je najbolje da ti kreneš za mnom / evo dani-lijevljani već dolaze po te (Pokuda zavičaju). U osnovnim crtama ishod zaista nije bilo teško predvidjeti, on je već poodavno prije Sladoja postao opšte životno i lirsko mjesto. Ali ni tako prozorljiv pjesnik tada nije mogao naslutiti da će, najprije samo poetički značajna i efektna epska simbolika dana-lijevljana biti u jednom trenutku istorijski bukvalizovana, sve više ga fizički udaljavajući od zavičaja koji mu je tim udaljavanjem još više postajao sudbina. Čim sklopim oči, eto njega / mog suda i spasa potonjega) biće zapisano tridesetak godina nakon Pokude zavičaju, u pjesmi Ulog, kad, po Nogovim riječima, "oderane kože i prebrodiv Drinu, ovaj današnji Marsija ostane tamo negdje u Vrbasu, u Vojvodini, da bugari nad našim razvalinama". Pod tim velikom lukom životnog i pjesničkog iskustva, u duši sa sedam kora, izrastala je Sladojeva Hercegovina, spolja jezički i evokativno-melodijski raskošna a iznutra tiha i smjerna, sveta u svojoj sirotinji i hrišćanski samilosna, sva u sapatnički toplom odsjaju Šantićevog oka koje je vidjelo da tu u svakom srcu stoji crkva jedna. Šantić i Sladoje su rijetki pjesnici autentično pravoslavne duhovnosti koja zari iz gotovo svega što su napisali, i to nekako zavičajno prepoznatljivo; u tome je njihova duboka srodnost. Posebni dokazi za to nisu potrebni, ali izdvojićemo jednu očiglednu vezu proiza — šlu iz onih svijetlih stihova Pretprazničke večeri koji sjetno oživljavaju kultni i kulminativni trenutak minule porodične sreće — Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana, / Uzeo gusle u žilave ruke, / I glasno počo, uz ganjive zvuke / Lijepu pjesmu Strahinjića Bana... / Meni je bilo ko da pjesme ove / Svaki stih posta pun behar u rosi, / Pa trepti, sjaje, i meni po kosi / Prosipa meke pahuljice nove... U mladalačkoj zbirci Dnevnik nesanice Sladoje je taj isti kultni trenutak razvio u pet katrena pjesme "Gusle za oca Spasoja", pridodajući evokaciji i dramatičnu snagu psihološkog dejstva epske pjesme, u stvari,lirski izražavajući prasituaciju epike, što je malo kome uspjelo: Svu herceg-pustoš pregaziše. / I onu studen nevesinjsku i one pitomine Stoca, / ludom glavom kroz nagorjele kiše / da dušu zameleme glasom moga oca. / U očima im se zamrsili puti, / na čelu nerodne godine zgusle. / Podavijeni su lijepo djevojački skuti / dok s crnog čavla otac skida gusle. / Iz praznog grla samo uzdah žeže, / (ni za žene više nemam ništa reći) / javorovoj tišini otac dizgine priteže — / sad će lijepa Hajkunau goru uteći. / U strunama otac dozrijeva za žetvu, / padaju muške ruke na otkose. / Oni okovani tišinom pređoše Neretvu / na istoj strani nož i srce nose. / Udarili su nekud bezobzirno glavom, / nad Gatačkim poljem nebo se polovi, / Čengić beg se ljubi s jovanjskom mećavom, / a ja tanku Hajkunu svu noć gorom lovim. Od ove pa do Zadušne pjesme ocu Spasoju, od Pokude zavičaju do Uloga, od Tvrde smole siromaštva do Hercegovine (koje zajedno imaju tačno četrdeset toponima, a iz svakog pojedinačno može se iščitati sva Hercegovina u sjaju epitafa), Sladoje je ispjevao pedesetak zavičajnih bilina, snoviđenja, kaža i elegija, u rasponu od tužbaličkog napjeva do biblijskog tonaliteta. Sve su one važni, neizostavni dijelovi jedne cjeline koja se još dopjevava; pomenućemo samo one čiji naslovi već sugerišu neke od slika iz pjesnikovog zavičajnog sna — Sjećanje na Humljake, Svadba, Đačka mora, Uspomene polaznika, Trka, Seoba poslednjih žitelja sela Klinje kod Uloga u Gornjoj Hercegovini, Da zemlji toplije bude, Crkva na dalekom bregu...
 
U svim Sladojevim lirskim uznesenjima može se prepoznati skrušeni djelić duše onog davnog đačeta, kao poseban zalog istinitosti ali i otmjenosti pjesničke emocije. U tom tonu je možda ponajviše Sladojeve idealne zavičajnosti. Pjesmu Jezerski san, molitveno ustreptalu i čistu poput ječmene svjetlosti, u osnovnoj ravni zavičajne čežnje čitamo kao Šantićev vapaj za rodnim krajem izgrcan u Ženevi 1902. godine: Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije, / Ovdje nema sunca što me tako grije, / Sunca, milog sunca, suncamogaraja / Moga zavičaja (...) Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče / Vrh dalekih brda kao vatra plane, / Ispod crnog Huma gdje Neretva teče; / Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole, / Gdje se moja braća za rod Bogu mole; / Tamo gdje sam snivo one zlatne snove, / Tamo moja duša plačući me zove. / Ondje nek me jednom i u grob sahrane (Ja ne mogu ovdje). Sladojeva pjesma zaista doziva Šantića, ali se zapravo poziva na Jejtsa i njegovo čuveno Ostrvo na jezeru Inisfri, odnosno početni stih, koji odlučno kazuje tek pustu želju — Ustaću i otići, otići na Inisfri. Duboko svjestan šta sve nosi i znači taj rascjep u pjesmi velikog Irca, naš pjesnik se voljno, pomalo humorno, ali i skrušeno povlači prvim stihom u njegovu sjenku, da bi odmah nastavio na svoj način to što srie njegovog srca dobro zna i bez Jejtsa: Otići ću i ja bar na jezero Klinje! / Na visoravan vedru poput homerskog smeha, / Gde isto sjaje i zvezde i gloginje; (...) Ustaću i otići - o tomeu snu snujem — / Ko hodočasnik, sam na jezero Klinje, / Odakle šapatom nešto progovara / I prisno i ninje! / I meša se u noći s nezemaljskim brujem / Molitve na gori vaskrslih četinara... / Još jednom — to da čujem! S ovako bliskom slutnjom daljine, slutnjom samoga Boga, s ove duhovne uzvisine jedino se i mogla otvoriti pjesma sricana više od jednog vijeka, pjesma prizvanog biblijskog glasau kome se jedine tananost evokacije i preciznost simbola, pjesma koju bi mogli potpisati svi lirski tražitelji Hercegovine a ne mora je potpisati niko, i koja se, tako bez potpisa, monaški smjerno, zavjetno vraća zemlji postanja kao "Poslanica Hercegovcima jedva poznatog autora s kraja 20. veka": Slavite Božija čuda bojte se Božijeg straha / Slavite magare krotko na kojem Spasitelj jaha / Slavite pravdu u pčeli sunce u divljem naru / Modri izvor u steni i alu u bunaru (...) Slavite lahor u lišću jaku silu u snopu / Svetoga Vasilija i svaku Savinu stopu / U stopi lokvu u lokvi devet nebesa / Blaženstvo duvanskog dima i plavi miris vresa (...) Pjevajte poljem gangu u koju se zaplela / Jeka prvoga vriska i arija opela / Ujarosti i gnevu u Slavi iu sramu / Uvek se setite da ste na groblju il u hramu.[/i]
 
Ono za čim duša vapi kod Sladoja se po pravilu najprije odnosi na djetinjstvo i zavičaj, na onaj otišak duše u kome zari svjetlost sjećanja pretopljena u prapočetni biblijski sjaj u kome se kao u žiži sažimaju prošlo, sadašnje i buduće, u kome se, najzad, stiču život i smrt, jer se i motiv groblja sve češće u potpunosti poistovjećuje s motivom zavičaja. Ukazivanje na brojnost poetičkih nijansi odvelo bi predaleko, ali je potrebno bar naznačiti raspon od ispovijesti, dijaloga i lirske konstatacije do sublimne slike Crkve na dalekom brijegu, U koju je utisnut prozračni majčin lik. Najčešće su to jezičke, katkad samo toponimske evokacije, mitski obasjani prizori i blještavi epifanijski snimci s granice podsvjesnog, kadri da razmotaju klupko lirskog sjećanja. I Sladojev humor, toliko osoben i dragocjen, pa i ona nijansa istinske mudrosti kojom katkad proročki zari njegova pjesma, imaju zavičajno ishodište. Zaista, sve ono što u Sladojevom pjesnišgvu ide u više, univerzalne sfere, ima svoj duboki hercegovački korijen.

 
Ranko Popović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 04:17:16 am »

*
Stihovi Đorđo Sladoje


TVRĐAVA

U ovom vaktu rđavu,
što mrvi nas i gnječi,
Mi zidamo tvrđavu
Od uzaludnih reči,
Od žežene samoće —  
Pesmu celu i lepu.
A kada sve rastepu,
A veruj mi da hoće,
I na tri polovine
I na četiri strane,
Da l' će svirale zovine
Umeti da nas brane.



IZVEŠTAJ O CARSTVU NEBESKOM

Bože, što je tamno, memljivo i tesno
ko da nismo pali u carstvo nebesko

I ginuli listom za svijetlog kneza,
Pomrčina ista, znani strah i jeza.

Nazalna mećava, azijatska huka,
Nabrekuje opet Tuka i Mandžuka.

Sa bivolskom rikom dečji plač se meša,
Gavran nem uzleće s otkopanog leša.

Bor u pustom polju istu kletvu jeca,
Stara tuga pljušti iz mladog meseca.

Kaluđer u crkvi zanesen opelom,
u lijevoj desna — otvoreni prelom:

Isti crni glasnik stiže sa Kosova —
Traje, ne prestaje patnja nečesova.


BOGOJAVLJENJE*

Nikoga nema da nazove
Iz Bajmoka ni iz Pazove
Pa ko će od njih sa visine
Da te se seti bedni sine

Ali ti čekaš da se javi
Baš Onaj koga zaboravi
Čim nazeb minu i bol jenja
I već ceptiš od nestrpljenja

A da se maska sa sveg zdere
Možda bi našo zrnce vere
Mada su priznaj prevagnule
Nad molitvama gnevne hule

Već se i javne lampe gase
A ti još bleneš sa terase
Gore gde male zvezde ginu
I vrata spasa katkad škrinu

I otvori se božja šaka
Pa prospe blago iz oblaka
U rojevima snežne svice
Po kršu tvoje nesanice

Iz drvoreda jedva čujno
Glasne se vetar alilujno
Al nikog nema osim tuje
Koja i tvoju tugu snuje

A ko sa Njime patnju deli
Kad se nad svetom sneveseli
Nad gorostasnim promašajem
Sam i prožiznut lednim sjajem

Spavaju nišči velečasni
I ti već gunđaš — opet kasni
Dok pahuljice svetle lake
Prevode slepcu tajne znake

* K R A J I N A Časopis za književnost, nauku i kulturu • Vlasnik i direktor Milan Stijak
   Banja Luka, godina XIII, br. 50, proljeće 2014.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Decembar 16, 2010, 04:17:39 am »

*
Stihovi Đorđo Sladoje
Manastirski baštovan


ROŽDESTVO

I pada prvo pretprazničko veče
Na dolinu koja sva u suzi sjakti
Pastiri uz vatru pevajući kleče
U jaslama tiho ječi Bogomati

S istoka za zvezdom blagovesnik hodi
Za njim dželati u zlokobnom kasu
I granu na gori zasija na vodi
Zlato i tamjan smirna svud se rasu

A ima li ikog nalik Spasiocu
Dok mrzne u duši i po svetu mete
Da zgreje u Gacku uteši u Stocu —
Ako se i tamo glasne neko dete



UPORNA ZEBNJA

Živnuli živopisci i prosinuli sveci
Smeše se kaluđeri psalmopojci i čteci
Ko na krilima — baš su se razmahali
Nema ni traga — ko da si odneo rukom —
Da su ih do juče bili i jahali
Oni već poju pričešćuju kade
Praštaju onome što ih je najžešće tuko
Parao mantije i smudio brade
Mole se i za onog koji je drobio sveće
Gazio kamilavke plenio kandila —
Bojim se da se olako s uma smeće
Taj mračni običaj nekrštena sila
I pri tom zaboravlja kako Mrkoje bije
Uz likovanje rulje u centru parohije


Alma/Književni pregled
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 16, 2010, 04:17:59 am »

**
Stihovi Đorđo Sladoje


PISMO MAJCI

Viđam ih na izletu
U krčmi i dućanu
U dobrotvornom društvu
Najutarnjoj molitvi
I u večernjoj šetnji

Mada skrivaju kandže
Uvlače rogove
Kopita i očnjake
Sve sam ih prepoznao —

One jednooke
Troglave iskežene
Zarasle u dlaku
I bodljikavo perje
Što su mi uz vrisku
U snove uskakali

Sad cvile utvare
Jecaju sablasti
I cvrče čudovišta
U jezercima slova
Kao u vrču
One vračare iz djetinjstva —

Sve sam ih majčice prepoznao



POSLANICA PRIJATELJIMA

Po čemu će da pamte
Nas tužne cirkusante,

Sem po nemuštom gnevu
S kojim smo sitnu plevu,

Na manitome guvnu
U noć sipali gluvu,

Kako to čine gospodari
Malih i trošnih stvari,

Kada im one krupne
Ostanu nedostupne.

A sad nam opet valja
Škakljati mrtvog kralja

Da se napokon nasmeje
Na pisce i fariseje,

Na mlade, blede bedele,
Klonule i posedele

U besmislenim vojnama —
O, prospi milost po nama.



KRPLJENJE KRILA

Krpio sam krila bršljanom i smolom
Da se barem na tren vinem nad zlodolom

Probao sam krišom sa vrh slamnog plasta
To što čine žuna češljugar i lasta

I leteo sam kako letim u snu
Pre no bedno telo o ledinu ljusnu

Našli su me lovci u perju i blatu
I doneli kući s krilima o vratu

Biva mada retko okrilati duša
No telo se sada čak i šetnje gnuša

I uz basamake posrćem i stenjem
Svršeno je kanda s letom i uspenjem

Ne niču mi krila pre će rep i papci
A još lete vrane i mutavi vrapci



OTKROVENJE

Na groblju jedva niče trava,
I uz liticu bršljan stenje,
S tim se ujedno završava,
Gospode, naše voznesenje.

A to nad čim je duša strepela
I dimila se u lirskom žaru,
Šaka je magle, lula pepela,
I mišja cika u duvaru,

Koja jedino ljuti aždahu
I čini stvarnim naše ludilo,
Pa u pometnji, jagmi i strahu
Zaboravismo šta se nudilo.

A kad u krčmi uždismo lampe,
Ukazaše se pegave šake,
Koje u mraku krišom trampe
Sudbine naše za srebrnjake.



KOSOVKA DEVOJKA

Ne vraćam se u rod niti stižem u dom
Podrži me sveti u naumu hudom
Dok u praznom polju iz praznog kondira
Zalivam prazne kućice krompira
Pričešćujem moje davno izginule
Božur-uveoke đule i primule
Posramljenu lipu skršen hrast-crkvenjak
Ugaslu kupinu i zapaljen venjak
Pod prozorom trešnju bosiljak u tremu
Jasiku dok prima božju anatemu
Moje prazno klasje i skrhane vreže
Koprivu u žici oko Samodreže
I bor onaj zelen koji mi se suši
U pustome polju i u praznoj duši



DALEKO JE HILANDAR

Dosta je meni da bjecne iz mraka
Žižak suncokreta il' plamičak maka,
Da me, ponekad, ozeblog obasja,
Kroz trepavice pšeničnoga klasja
Ono što trepti nad poljem u jari;
Da me, k'o svoga, zrikavci-brujari
Prizovu grešnog, umornog od čuda,
A lipa priđe i šapne — ovuda...
I put do crkve za me je Golgota:
Razjarena pastva, vazda srdit prota,
Smrknuti đakon psalme mrmlja za se,
A zvonar ko da poteže kajase.
Vratio bih se da ne motriš s trona,
Već od Stovarišta svetog Simeona —
U mučalnicu uvrh petog sprata,
Gde od dečjeg daha na oknu se hvata
Nešto što svetli poput oreola...
Al' gaveljam i ja pokraj Voždpetrola,
U smućenom stadu, ni jagnje ni zvere,
Po svoj gutljaj nade i naprstak vere.
A za naše grehe, nesreće i muke,
Majčice, Sveta, malo su tri ruke!
I možda je bolje da do Tvoga hrama,
Po spas i milost duša krene sama.
Jer ja sam prepun pepela i gara,
I ne smem takav u sjaj Hilandara.


Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 16, 2010, 04:18:22 am »

*
ĐORĐO SLADOJE


INSTINKT I STIH

Poezija, za razliku od proze, u jeziku otkriva skrivenu muziku. Samo što je ta muzika ugrađena u značenja, nedeljiva od njih (N. Petković). Pesnički jezik je otvoren za najsuptilnije valere zvuka. On podrazumeva iskonsku muziku reči. Destrukcija takvog svojstva udaljava poeziju od mogućnosti da se realizuje u svom totalitetu. Poezija bez muzike nesumnjivo je hendikepirani oblik jezika. Srpska poezija je jedno vreme lutala nedođijskom pustarom slobodnog stiha (koji, takođe, podrazumeva muziku), ali stiha koji je bukvalno ličio na prozu i njenu lenju orkestraciju ritma. U takvim prilikama, redak je bio pesnik koji je pronalazio i poštovao liru koja je amalgamu pesme dodavala melodijski šarm.
 
Đorđo Sladoje je uspeo da izmiri muzičko i semantičko, odnosno, da spoji jedno s drugim u kalem pesme. Ima nešto do kraja prirodno u zvuku njegovih pesama, nešto od lične matrice talenta, ono što pesnika, na planu muzičkog registra, čini vrlo retkim. Njegove pesme je nemoguće zamisliti bez punog zvona jezika što oživotvoruje nepreglednu skalu značenja. Otuda, sa nešto više pažnje valja prilaziti njegovom pesničkom svetu čije vibracije traže pipav uvid u predočeni nivo umetnosti. Ovde još nije reč o versifikaciji kao zanatu, već, pre svega, urođenom instinktu da se šifra zvuka genetski kodira u jezik.

Iz naslova pesničke knjige Đorđa Sladoja, Trepetnik, ishode brojne asocijacije što otvaraju mnoga značenja na planu poetičke formule. Tako, na primer, reč trepetnik, koja na prvi pogled izgleda kao da je izmišljena u pesničkoj laboratoriji, mogla bi da predstavlja samog pesnika, čija je delatnost, od pamtiveka, zasnovana na tananom lirskom trepetu što obasjava i oseća lavirinte sveta. Trepetnik bi mogao biti i sam stih što, poput zategnute kože na bubnju, odašilja zvučne signale svetu. Međutim, značenje ove zagonetne reči sasvim je svedeno. Trepetnik je, dakle, zbir tekstova, mali zbornik sa apokrifnom ili folklornom tradicijom za gatanje prema fiziološkim manifestacijama pojedinih organa ili delova tela, obično u sklopu kakvog lunovnika ili tzv. lekaruše. Iz ovog, vrlo konkretnog objašnjenja moguće je, naravno, izvući brojna simbolička značenja koja pripadaju pesničkom zanatu. Poezija, na ovom semantičkom nivou, predstavlja hiromantsku veštinu koja pripada redu retkih pesnika proroka. Ako bismo, dalje, značenje svodili na bukvalnu definiciju trepetnika, onda poeziju gata organ ili deo tela koji se zove srce. Ono je božji presto trepetnika.

Đorđo Sladoje pripada onoj struji srpske poezije koja je oduvek imala i ima velik ontološki ulog u pevanje kao jezik privilegovanih darova. U toj struji se žrtva glave na panju podrazumeva. Ona je puna električnih damara koji, nanizani na saznajnim koncima života, svetlucaju i odašiljaju blistave pesničke slike i misli. Pesnici koji joj pripadaju ne odriču se starine naježenih rima. Njen zatočenik, ako ne sasvim Laza Kostić, mogao bi biti Vladislav Petković Dis. Njihovi nastavljači, naravno ne na svim poetičkim planovima, morali bi biti Stevan Raičković, Branislav Petrović, Rajko Petrov Nogo, Milan Nenadić i Milosav Tešić. Đorđo Sladoje je najrujniji izdanak ove škole. Jedno vreme uokviren znatnim uticajem R. P. Noga, uspeo je da se domogne sopstvenog kreativnog pečata i puta, onih nijansi pesničkog govora koje ga čine osobenim. Njegove pesme cakle se u pažljivo brušenom vezanom stihu koji je zavetna poruka na pergamentu Trepetnika, stihu koji, i kad izneverava očekivanu metriku, ima svoju melodiju i zakon.

Ukoliko bismo tražili stihove od kojih bi moglo početi kritičko raspetljavanje nove knjige Đorđa Sladoja, onda su to ovi: A jejine šestoprste/ U mraku se bištuć krste. Jejina, sova, ćuk — epicentralna su osa lirskog sveta ovog pesnika, koja simboliše samotnjačku povučenost, tugu, zebnju, tamu, hladnoću i, konačno, smrt. Sova, znano je, simboliše i dar vidovitosti, misao što vlada tminama. Taj aspekt u dubokoj je vezi sa semantikom reči trepetnik. U kontekstu, pak, same knjige Trepetnik, ova dimenzija ili, bolje reći, spektar značenja predstavlja supstancu pesničkog sveta Đorđa Sladoja. Pridodamo li i motiv gavrana kao jedno od opštih mesta što kola knjigom Trepetnik, simbolička mreža biće obogaćena žalobnim krikom predsmrtne ptice koja je loš predznak, najava zla, straha i mraka. Gavran je, poput sove, simbol svojevrsnog i dubokog osamljivanja, ali osamljivanja kao izbora oblika života u kojem se dotiče njegov smisao. Gavranu otimam vesti — peva Đorđo Sladoje, princ osame, daleko u sebi, duboko svoj.

Vratimo se načas navedenim stihovima koje smo uzeli kao polazište, a koji, kao svaka dobra poezija, u malom slikaju veliko. Taj dvostih čak se može i ispričati: Šestoprste jejine, đavoli, nečist i nekrst, u mraku, gde im je carstvo, bištući se krste! Ako biskati znači prebirati, trebiti i tamaniti vaške, onda je navedena slika retko viđen prizor u srpskoj poeziji. Kakvo je to i čije krštenje sliveno u šestoprste pokrete biskanja? Sam Mefistofeles ukazuje se bez premca! Predočena je slika apokaliptičnog sveta premazanog simbolikom broja šest, sveta okrenutog strmoglav, u ponor, u ludilo, u laž, u ništa. Od tog sveta i Bog diže ruke: Odustavši od sveta/ I bog se sobom bavi. Zašto? Jer: Huka jejina/ I lelek vode iz jama/ Počinju priču o nama.

Đorđo Sladoje autor je relevantnih pesama o temama iz nacionalne prošlosti, temama na čijim izvorima nije se baš lako napiti vode i ugasiti žeđ. Popriličan se broj savremenih srpskih pesnika ogledao na planu pomenutih tema, ali je redak među njima iznedrio pesmu nad pesmama. Mnogima je nedostajala suštinska potreba da napišu takve pesme pa se sve srozavalo u mehanizmu i bledilu zanata. Ostao je samo suvi žig jedne mode. Đorđo Sladoje, međutim, saglasno svome daru, napisao je odlične pesme: Služba oca Arsenija, Mala srpska pesma, Svetosavska elegija i Nemanjić. Pored ovog zapaženog kruga pesama, ističemo i pesme drugih motivskih ravni: Svadba, Ispovijest Luke Kukatala, Razmišljanje Manojla Solomona iz Gornjeg Luga o komunizmu, U tvojim godinama, Poslanica prijateljima, Pismo iz vijećnice, Brojačina, Konjski put i Očeve ruke. Đorđo Sladoje je pesnik objave velike samoće i tame, ali i visoke duhovne uznesenosti i svetlosti koje pripadaju osobenom pesničkom svetu. Tamo gde su veliki pesnici za života stavili tačku, Sladoje ispisuje veliko početno slovo.


Nenad Grujičić | Ples u negvama (eseji i kritike) | Prosveta, Beograd, 1998. | Nenad/Brankovo kolo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Decembar 16, 2010, 04:18:44 am »

*
DUČIĆEVE VEČERI POEZIJE


ĐORĐU SLADOJU DUČIĆEVA NAGRADA

Obrazlažući odluku žirija da ovogodišnja Dučićeva nagrada pripadne pjesniku Đorđu Sladoju, doktor Ranko Popović, član žirija, je rekao da Sladoje ide u red onih rijetkih pjesnika koji su se već prvom knjigom potvrdili kao izrazito samosvojni stvaraoci.

"Površna književna kritika, prepoznala ga je nakon pojave prvih zbirki pjesama kao Nogovog sljedbenika, zavedena najprije površnim utiskom zajedničkog im, zavičajnog jezika. Ostaci takvog mišljenja pojavljuju se povremeno i danas, mada se radi o pjesnicima bitno različitog glasa. Sladoje se nesumnjivo, nakon deset objavljenih pjesničkih knjiga, potvrdio kao trenutno najznačajniji predstavnik stražilovske lirske niti u srpskom pjesništvu, legitimni nasljednik Branka, Zmaja i Desanke, poeta tananog i svestranog osjećanja tradicije i prepoznatljive duševnosti", rekao je Popović.

On je dodao da je, na planu opšte slike savremene srpske poezije, on pjesnik najsloženijeg i najneposrednijeg izraza pravoslavne duhovnosti, a da se intezitetom osjećanja njegova poezija ravna sa Šantićevom i Desnkinom.

Sa prefinjenom ironijom i karakterističnim, blagotvornim humorom, Sladojeva poezija je, prema mišljenju žirija, u tematsko motivskom pogledu, hronika ljudske, ali i nacionalne patnje i poraza, seoba i smrti.

"Ona je rijedak i dragocjen spoj pjesništva, visoke kulture, bremenite osjećajnosti, izrazitog moralnog stava kao izraza zavjetne svijesti, uprkos vemenu sumnji i rastakanju vrijednosti", rekao je Popović, u ime žirija.

Ovo visoko priznanje Sladoju je uručio načelnik opštine Trebinje dr Dobroslav Ćuk, istakavši da je nagrada, ovjerena sjajnim imenom kneza pjesnika, otišla u ruke još jednog sjajnog pjesničkog imena, jednom od najznamenitijih srpskih pjesnika.

Besjedeći o poeziji Jovana Dučića, dobitnik Dučićeve nagrade za 2007. godinu Đorđo Sladoje naglasio je da se Dučić u svom književnom opusu nije zadovoljavao takozvanim malim stvarima, već je sebi zadavao visoku mjeru, postavljao krupna pitanja i teške probleme, a za njihovo rješavanje obavljao, uporno i mimo naših običaja, takozvane visinske pripreme u književnim centrima Evrope i svijeta.

Po njemu je Dučić jednim dijelom bio tipični intelektualac onog vremena, a drugim "ostao onaj mediteranski paganin kome se nikada nije ugasio put sunca i ideal klasične ljepote, koja je nezamisliva bez grčkog mita, u čijoj osnovi je mnogoboštvo".

Istićući da je kod Dučića bilo i izvora sumnje u čovjekovu bogolikost, sumnje koju je ovaj razvio do metafizičke drame, a ona je u gorkom talogu iskustva, skupljanom u svijetu koji je najprije u teoriji, a zatim i upraksi izvršio bogoubistvo, Sladoje dodaje:

"Rijetki su pjesnici koji, liturgijski snažno i lirski poneseno, slave božije prisustvo u svijetu, vidljivom i nevidljivom, u bilju i zvjerinju, u svjetlosti i vodi, u svemu što je pošteđeno kobne svijesti o prolaznosti i smrti, kao što je to činio Jovan Dučić".

Ovogodišnji laureat govorio je i desetak svojih pjesama iz deset do sada objavljenih zbirki.

Manifestacija Dučićevih večeri poezije nastavljena je i sutradan pomenom pjesniku Jovanu Dučiću u Hercegovačkoj Gračanici na Crkvini, gdje su bili organizovani i razgovori o poeziji Đorđa Sladoja, dobitnika Dučićeve nagrade za 2007. godinu.

Dučićeve večeri poezije su završene poetskom muzičkom večeri pod nazivom "Na Dučićevom putu", gdje su, pored Sladoja, nastupili su i pjesnici Slobodan Rakitić, Ružica Komar, Dragoljub Vukadinović, Dragan Bojović, Miomir Jovanović, Danilo Marić, Đorđo Dabarčić, Bratislav Milanović, Gordana Sarić, Božidar Glogovac, Zoran Kostić, Andrija Radulović i Radoslav Milošević, od kojih su mnogi dobitnici značajnih književnih nagrada.

U umjetničkom dijelu programa Svečane akademije i Poetske večri nastupili su mecosopran Dragana del Monako, primadona Beogradske opere, uz klavirsku pratnju Darinke Paunović, poznati violinista Jovan Kolundžija, uz klavirsku pratnju Nade Kolundžije, gitarista Uroš Dojčinović i banjalučki hor "Jedinstvo", pod dirigentskom palicom Nemanje Savića, te glumac Ateljea 212 Tihomir Stanić, dok je program vodio pjesnik Dragoljub Brajković...


V. D. 2007 | glastb.com
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Jun 04, 2011, 11:06:30 pm »

*
OSVRT — 15. DUČIĆEVO POETSKO VEČE


ĐORĐO SLADOJE U TORONTU

Srpsko dobročinstvo "Jovan Dučić" iz Toronta, 6. aprila održalo je 15. po redu Dučićevo veče poezije, u sali SKUD "OPLENAC". Tada su se okupili svi ljubitelji poezije i proze iz Toronta, članovi i poštovaoci "Dobročinstva" i svi oni koji su želeli da provedu prijatno i ugodno veče u društvu prijatelja, uz stihove i muziku, uživajući u lepoti napisane i izgovorene reči.

Dugi niz godina ovo društvo je bilo okrenuto očuvanju srpskog jezika i kulture, ćiriličnog pisma i bogate književne tradicije srpskog naroda.

Istovremeno, članovi društva bili su i veliki humanisti, pa su tako proteklih godina dobrovoljnim prilozima učestvovali u nizu akcija organizovanih s ciljem da se pomogne ugroženim, bolesnim i siromašnim u našoj otadžbini.
 
Ovogodišnje poetsko veče bilo je posvećeno velikom srpskom pesniku Đorđu Sladoju, Hercegovcu, dobitniku mnogih književnih nagrada. Posetioci i ljubitelji poezije i srpske književnosti su bili te večeri impresionirani i zadivljeni njegovim pesničkim stvaralaštvom, i ličnošću pesnika u kojoj dominira skromnost i otmenost.

U programU ove divne poetske večeri učestvovali su srpski umetnici, pesnici i muzičari iz Toronta Amra i Dimitrije Porobić, Nada Raković, Ivana i Dajana Lutovac, Mladen Obradović i Radovan Gajić. Tokom gostovanja u Torontu, pesnik je prisustvovao i parastosu povodom 70 godina od smrti velikog pesnika Jovana Dučića u manastiru Svetog preobraženja u Miltonu na Blagovesti.

Bio nam je u gostima pesnik koji je svoje detinjstvo i ranu mladost proveo u Klinji kod Uloga u Hercegovini, i ta činjenica je za njegovu poeziju presudno važna. Njegova lirika ima zavičajni zalog, posebno prepoznatljivu i ubedljivu hercegovačku nijansu, ponajprije onu jezičku.

Sladoje je nastavljač Alekse Šantića, Jovana Dučića, i Rajka Petrova-Noga. Veliki pesnik Nogo i Sladoje su poetski znatno bliži nego li Šantić i Dučić, ali su potpuno svoji kad je u pitanju lirsko viđenje Hercegovine.

Sladoje je, kao i Šantić pesnik pravoslavne duhovnosti koja zari iz svega što su napisali, zavičajno prepoznatljivo, i u tome je njihova duboka srodnost. Naš gost je ispjevao mnogo zavičajnih pesama, snoviđenja, kaža, i elegija, u rasponu od tužbaličkog napeva do biblijskog tonaliteta. U njegovim lirskim pesmama može se prepoznati pesnikova tanana duša, kao poseban zalog istinosti ali i otmenosti pesničke emocije, i njegovog zavičaja. Njegova duša vapi za djetinstvom i zavičajem. Sve njegove pesme su istinske mudrosti i imaju zavičajno ishodište i svoj duboki hercegovački korjen.

Sladoje kao pesnik ima svoj sopstveni kreativni pečat i put. I pesnički govor koji ga čini osobenim. Njegove pesme su pažljivo brušene. On piše pesme sa temama iz srpske nacionalne prošlosti. On je pesnik visoke duhovne uznesenosti i svetlosti, ali i velike samoće i tame.

"Obrazlažući odluku žirija da Dučićeva nagrada pripadne pesniku Đorđu Sladoju, dr Ranko Popović, član žirija, rekao je da Sladoje ide u red onih retkih pesnika koji su se već prvom knjigom potvrdili kao izrazito samosvojni stvaraoci. Sladoje je najznačajniji predstavnik stražilovske lirske niti u srpskom pesništvu, pesnik najsloženijeg i najneposrednijeg izraza pravoslavne duhovnosti, nasljednik Branka, Zmaja i Desanke, poeta tananog i svestranog osjećanja tradicije i prepoznatljive duševnosti. Njegova osjećanja u poeziji ravna su Šantićevim i Desankinim. On je pesnik sa prefinjenom ironijom i karakterističnim blagotvornim humorom, to je hronika ljudske, ali ih nacionalne patnje i poraza, seoba i smrti. Đorđo Sladoje je redak i dragocen spoj pesništva, visoke kulture, bremenite osjećajnosti, izrazitog moralnog stava, kao izraza zavjetne svesti, uprkos vremenu sumnji i rastakanju vrednosti."

Žiri za dodelu "Žičke hrisovulje" u svom obrazloženju navodi da je nas gost "odavno prepoznat kao diskretni lirik oskudne i tegobne porodične prisnosti, ali i kao glas moralnog i duhovnog aktivizma, uronjen u neprilike vremena", I da "svojim najboljim pesmama potvrđuje da je neugasla tradicija Šantićeve, i ne samo njegove, elegijski svetle slike naših patrijarhalnih domova, makar slika poticala sa zabitih rubova našeg naroda i skrajnutih stvarnosti našeg vremena".

Pesnik Đorđo Sladoje dobitnik je brojnih nagrada: "Zmajeve", "Nagrada Branko Ćopić", "Kočićevog pera", "Jovan Dučić", "Skender Kulenović", "Aleksa Šantić", "Laza Kostić", "Duško Trifunović", "Matijević", "Jelena Balšić", lista "Mladost", "Grad pisaca – Herceg Novi", "Nagrada Risto Ratković", "Pjesnik – Svjedok Vremena", "BIGZ–ove nagrade", "Kondira Kosovke Devojke", "Pečata varoši sremskokarlovačke", "Krune despota Stefana Lazarevica", "Žičke hrisovulje".

Objavio je deset knjiga pesama: "Dnevnik Nesanice" (1976), "Veliki post" (1984), "Svakodnevni  utornik" (1989), "Trepetnik" (1992), "Plač Svetog Save" (1995), "Petozarni mučenici" (1998), "Daleko je Hilandar" (2000), "Ogledalce srpsko" (2003), "Mala vaskrsenja" (2006), i “Manastirski baštovan” (2008, 2009).

Objavio je i četri knjige izabranih pesama: "Dani lijevljani" (1996), "Čuvarkuća" (1999), "Duša sa sedam kora" (2003), "Pogled u avliju"(2006) i knjigu izabranih pesama u Moskvi na ruskom jeziku "Privikavanje na budućnost" (2007).

Piše: Slobodan Rundo, Toronto
Tekst objavljen na: glastb.com
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Septembar 27, 2012, 02:22:20 pm »

*
ŽIČKI DUHOVNI SABOR "PREOBRAŽENJE 2007"


ĐORĐO SLADOJE — DOBITNIK ŽIČKE HRISOVULJE

Žiri za dodelu Žičke hrisovulje, u sastavu Goran Petrović, Dragan Hamović (predsednik), Miloš Milišić, Živorad Nedeljković i Dejan Aleksić, na sednici održanoj o Spasovdanu 2007. godine u Kraljevu, jednoglasno je doneo odluku da dobitnik Žičke hrisovulje, nagrade koja se šesnaesti put dodeljuje u okviru Žičkog duhovnog sabora "Preobraženje", bude pesnik ĐORĐO SLADOJE "za liriku u kojoj se međusobno ogledaju tradicijsko i savremeno".

U obrazloženju žirija navodi se da je Đorđo Sladoje "odavno prepoznat kao diskretni lirik oskudne i tegobne porodične prisnosti, ali i kao glas moralnog i duhovnog aktivizma, uronjen u neprilike vremena", i da "svojim najboljim pesmama potvrđuje da je neugasla tradicija Šantićeve, i ne samo njegove, elegijski svetle slike naših patrijarhalnih domova, makar slika poticala sa zabitih rubova našeg naroda i skrajnutih stvarnosti našeg vremena...". Nagrađeni pesnik je autor desetak knjiga u kojima se "kao jedan od svetlih izvora imenuje i pesnički opredmećuje zvuk i sjaj imena Žiča".—


REČ PESNIKA

O vaskrsnoj i preobraženskoj moći reči, o malim vaskrsenjima, pesnicima, Drini, odnosu između poezije i savremenog sveta

Ja sam pokušao da na raznorodnoj pesničkoj građi isprobam vaskrsnu i preobražensku moć reči, što, razume se, nije ni novo ni neobično. To pesnici stalno rade — otimaju od zaborava i u jeziku vaskrsavaju nestale svetove. Mene je posebno zanimalo pitanje gde danas u obezboženom svetu "stanuje" sveto, istinito i lepo. Da li u mitu i predanju, u čudesima prirode, u detinjstvu i dečjem doživljaju, u oazama patrijarhalnog sveta, u svakodnevnom životu ili u samoj pesmi; ima li, možda, i u istorijskom mulju neko zrnce smisla?

• • •

Travka, sonet, suncokret, sonata, pčela, freska, izvor u steni, trešnjev cvet, miris zove, osmeh na dragom licu, sjaj u dečjim očima... sve su to "mala vaskrsenja" — čudesa kojima nas Gospod, po milosti svojoj, svakodnevno daruje. Odbiti te darove i ne uzvratiti uzdarjem — greh je nad grehovima. Ako "vaskrsenja ne biva bez smrti", kako piše u "Gorskom vijencu", onda smo mi, i po božjoj i po ljudskoj pravdi, zaslužili Veliki Vaskrs — u svemu. Da u to ne verujem, ne bih pisao, ne bih iz kuće izlazio.

• • •

Pesnici, bez sumnje, pripadaju onom soju Andrićevih brižnih ljudi. Oni brinu o sudbini sveta i kad to od njih niko ne traži. Tad možda i najintenzivnije. Bez te iluzije, bez uzvišene zablude o sopstvenoj važnosti, bez vere da se pesmom može spasti sopstvena i još poneka duša, niko pero u ruke ne bi uzimao.

• • •

Drina nas vijekovima razdvaja, ali nas još nije razdvojila. Nadam se da će njen razdjelnički vodostaj u budućnosti opadati. Šta god radila, Drina se ljepotom iskupljuje — čudesna rijeka ma s koje obale da pogledaš. Ali, nas ne razdvaja samo Drina nego i šumski potočići i jendeci koje sami kopamo i mulj kojim se svakodnevno zatrpavamo. A Haron, samostalni prevoznik duša sa ovog na onaj svijet, samo radi svoj posao. Njegova je skela najsigurnija i nikad ne kasni. Posljednjih godina i decenija bio je, nažalost, zaposlen preko svake mjere. Ponekad ga zamijeni onaj gluvi Jamak iz Anrićeve "Na Drini ćuprije", što mu dođe na isto. A za rijetke duše koje su to zaslužile pobrine se sveti Nikola.

• • •

Osnovni nesporazum između poezije i savremenog sveta je mnogo složeniji i ozbiljniji, poezija je zagledana u dubine čovekove duše i visine duha, nju zanimaju teška sudbinska pitanja smisla ljudske egzistencije, dok savremeni svet, umrežen, da ne kažem ulovljen, klizi po nesigurnoj površini. Poezija i drugi oblici umetničkog stvaralaštva spasavaju nas od potpunog pada u sveopštu prozu. Poezija, da budem patetičan, čuva dušu. A duša je veća od sveta, kako kaže jedan mudrac.

No, bez obzira na nezavidnu poziciju poezije i pesnika, na otpore i podozrenja, na rđavu akustiku — na gluvilo u koje padaju pesničke knjige, stihove će i dalje pisati oni koji imaju potrebu da sliku sveta oblikuju u jeziku.—


Dragan Bajović | Kraljevo/Ibarske novine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Septembar 28, 2012, 10:39:01 am »

*
INTERVJU — ĐORĐO SLADOJE


OSMIŠLJAVANJE STIHA


Mediokriteti su neuporedivo brojniji i, po pravilu, drže se u masi. Talenat je redak i uvek je izdvojen — kao za odstrel, kaže pesnik Đorđo Sladoje





Đorđo Sladoje (1954) autor je desetak pesničkih knjiga među kojima su i "Dnevnik nesanice", "Veliki post", "Svakodnevni utorak", "Trepetnik", "Plač Svetog Save", "Petozarni mučenici", "Daleko je Hilandar"... Poezija Đorđa Sladoja, zapisao je svojevremeno Mihajlo Pantić, lirsko je strujanje jezika u kojem damaraju nervi plemenskog kolektivnog pamćenja.

Ove godine Sladoje je dobio tri književna priznanja: Dučićevu nagradu, Žičku hrisovulju i nagradu "Jelena Balšić". Žička hrisovulja će pesniku biti uručena u manastiru Žiča, u nedelju, 19. avgusta, na Preobraženje.

Da li se i danas radujete nagradama kao na početku karijere?

Sve što je u vezi sa Jelenom Balšić, Lazarevom kćeri, ili sa Jovanom Dučićem, našim najvećim lirskim pesnikom, ili pak sa Žičom, "majkom svih crkava", trebalo bi da je, samo po sebi, od naročitog značaja. Razume se da nagrade koje nose njihova imena imaju za mene veliku važnost jer me "uveravaju" da nisam uzalud trošio "divit i artiju", i održavaju me u matici srpske poezije, do čega je meni posebno stalo. Gledao sam pesnike, i veće i značajnije od mene, kako sa ushićenjem i dečijom radošću primaju ova priznanja. Radujem se i ja, kako ne bih, i drago mi je što nisam zaboravio da se radujem. A tuga što se mnoge stvari izvrgavaju u svoju grotesknu suprotnost — ide baška.

Važite za pesnika koji je prepoznao svoje epske pretke i na vreme sastavio svoj duhovni rodoslov. A u njemu su tradicija, kosovski zavet, pravoslavlje — odjeci deseterca?

Ne bih se protivio da mi je nekim slučajem u sluh udenut heksametar, da sam u svom duhovnom i književnom rodoslovu naišao na Šekspira, Puškina ili Helderlina. Ali, meni je u nasleđe (i na čuvanje) dato ovo što ste Vi lepo nabrojali — srpska tradicija i kultura čija je ključna tačka Kosovo, pravoslavna vera odnosno svetosavlje, vukovski jezik i deseterac... Pa iako sam u desetercu napisao najmanje pesama, on je i za mene "kalup osećajnosti". Za razliku od većine mojih vršnjaka koji su silnu energiju potrošili da bi se svemu tome oduprli i narugali, da bi ga negirali i razgradili, ja sam se trudio da toj tradiciji pripadnem verujući da će "drevne nakupnine", ako ih u pesmu prizovem, oživeti, a moje stihove osnažiti.

Pored detinjstva i zavičaja, neizbežne istorije pune stradanja, čest motiv u Vašim pesmama je i sudbina izbeglica. Ima li kraja našim seobama?

Izbeglice, prognanici, izgnanici, prebezi, apatridi, interno raseljeni, nestali... To su reči koje su se uveliko odomaćile u našem rečniku. Izgovaramo ih mehanički, statistički ravnodušno kao da se u njima ne kriju istinske ljudske drame. Ja sam dogurao do kanala Dunav - Tisa - Dunav, i dalje — nema se kud.

Prete nam i oduzimanjem Kosova?

Kažu da Finci imaju spomenik papuči, ali niko od njih ne traži da ga se odreknu, niko ne kaže da su mitomani koji treba da se suoče sa prošlošću. A nama otimaju i Kosovo i Metohiju i crkve i manastire... Naš je stih "Sila uzme zemlju i gradove..." Stih je naš, a sila je njihova. To otimanje dugo traje i ne treba sumnjati da će oni učiniti sve da nam Kosovo otmu — onako milosrdno, prijateljski, za naše dobro — što je, priznaćete, vrhunac jezuitske perverzije. Ali, kako se stvari oko Kosova dramatizuju, vidi se da ono nije samo za nas od sudbinske važnosti, već se vidi da je to jedna od nekoliko tačaka na kojima se testiraju dometi novog svetskog poretka i utvrđuju "pravci budućeg razvoja". Da smo do Kosova, prethodnih godina i decenija, držali koliko sad, kad je gotovo izgubljeno, to se pitanje ne bi postavljalo ni u kafani, kamoli u Savetu bezbednosti.

Ne trčite za pesničkim modama: poništavanju pesme, ruganju poeziji, obesmišljavanju stiha. Vaša pesma, i kad nije rimovana, ima muziku, ritam, jeste — pesma?

Razaranje moralnih, idejnih i estetičkih sistema, te demitizacija i desakralizacija po svaku cenu — sve je to ostavilo ozbiljne posledice na duhovno stanje i duševno zdravlje modernog čoveka. Ni poezija ni pesnici nisu pošteđeni. Zaista bi se, s mnogo razloga, moglo govoriti i o poništavanju pesme i obesmišljavanju stiha i ruganju samom pesničkom činu, o razaranju duhovne poetske osnove, o nasilju nad jezikom, o kultu ružnog, mračnog i bizarnog i nizu drugih stvari koje čitaoca odvraćaju od poezije.

Klasična umetnost, pa i klasične forme pevanja, kao da izumiru. Da li će netalentovani pobediti talentovane?

Ne znam hoće li pobediti, ali je jasno da su već dugo u vođstvu i to sa velikom razlikom. Netalentovani tj. mediokriteti su neuporedivo brojniji i po pravilu se drže u masi; talenat je redak i uvek izdvojen — kao za odstrel. Mediokriteti održavaju život, a talenat pokušava da ga simbolički osmisli i tako učini podnošljivijim. I kad pobeđuje, netalenat zna da to nije dovoljno. On teško podnosi pobede, teže nego talenat poraze, jer talenat crpe energiju iz poraza. Talenat je od Boga i zato je neuništiv, iako je potreba da se uništi bolji — jedan od snažnijih ljudskih poriva. Parafrazirajući onog Andrićevog čuvara ćuprije, mogao bih i ja da kažem — sve može biti, samo ne može biti da će nestati ljudi koji pišu pesme i onih koji će želeti da ih čuju i pročitaju.


TRUD JE PESNIČKI, A ČUDO BOŽJE

Pesma je "priziv tajnih sila", "varnica nebeskog ognja", a pesnik "tvorac mali najbliži božestvu". U kakvom su odnosu Bog-pesnik-pesma?

Kad bismo sudili po broju pesama u kojima se pominje Bog i božji atributi, mogli bismo lako pomisliti da je srpska poezija puna sveštenika. A nije tako, jer mi, zapravo, istinski religioznog pesnika i nemamo. Ima, razume se, sjajnih pesama sa religioznim motivima koje su napisali Lalić, Bećković, Simović, Nogo, Tešić, Rakitić..., ali ima i mnoštvo rđavih, parazitskih stihova poput onih koji su, koliko juče, masovno pisani o Titu i samoupravljanju.

"Svaki čas svemir niče iznova", kaže Dučić: svaki čas i u svakom bogougodnom činu, pa dakle i u pesničkom. Pesma je "proizvod truda i čuda", govorila je Cvetajeva. Trud je pesnički, a čudo božje. Ali, velika čuda kao i velike pesme — retko se događaju.

Odnos Bog-pesnik-pesma, mogao bi se, uz pomoć Slavka Gordića, označiti kao "razmena darova". S tim što je naš udeo u toj razmeni mali, neznatan. Ali, tako je Bog dao. Hvala mu i na tome.


Zoran Radisavljević | [objavljeno: 17.08.2007.] | Politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: April 22, 2016, 12:50:54 am »

*

RAZGOVOR ĐORĐO SLADOJE, KNJIŽEVNIK

Najvažnije je pronaći sopstveni ton i ličnu nijansu, a možda još važnije da imate šta i kome da kažete. Ako toga nema, ne pomažu ni soneti, ni glose, madrigali ni vilanele, istakao Đorđo Sladoje

MOJA najnovija knjiga pjesama "Manastirski baštovan" pojavila se, prije dvadesetak dana, u stotom, jubilarnom kolu "Srpske književne zadruge", što sam doživio kao veliku čast i naročito priznanje. Iako današnje vrijeme i njegovi običaji nisu naklonjeni duhovnim vrijednostima koje simbolizuje i čuva "Srpska književna zadruga", ja još uvijek gajim lijepu iluziju da je knjiga u čuvenim plavim koricama nešto najveće i najljepše što se srpskom pjesniku može dogoditi — kaže u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Đorđo Sladoje, koji se u novoj knjizi pjesama bavi čudom zemaljskog života i njegovim metafizičkim, mitskim i religijskim odbljescima, istorijskim polomima i duhovnim uzletima.

— Sve to viđeno je iz pozicije "manastirskog baštovana", što je, bar se meni tako čini, drugo ime za pjesnika, koji je podjednako otvoren i za zemne i za nebeske prilike — rekao je Đorđo Sladoje.  

Vi pišete u vezanom stihu. Osjećate li razliku između slobodnog i rimovanog stiha. Šta bi Vam bilo potrebno da u slobodnom stihu napišete poeziju iste vrijednosti kao u vezanom?

SLADOJE: Ne pišem isključivo u vezanom stihu. Ko je pročitao sve moje knjige (a ima i takvih) zna da u svakoj ima, istina u znatno manjem broju, i pjesama u takozvanom slobodnom stihu, što samo po sebi ne znači mnogo, a o vrijednosti same pjesme ne govori ništa. Već sam negdje rekao da je i u jednom i u drugom obliku napisano mnogo dobrih i velikih pjesama, ali i gomila besmislica. Uobičajeno je shvatanje da se vezani stih gradi prema strogim metričkim pravilima i obaveznom rimom, a da onaj slobodni ili beli, kako ga drugačije zovu, radi po diktatu unutrašnjih ritmova pjesnikovog bića. Ali, šta ćemo s desetercem koji nije rimovan, ali jeste i te kako metrički uređen i uvezan. Ja se u vezanom stihu osjećam slobodnije, to je jednostavno moj zvučni ekvivalent, melodijska matrica, takoreći. Nije mi nikakav problem da sve to razvežem i razrimujem, ali tako bih, čini mi se, načinio grijeh prema riječima koje žude za rimom i zvučnim sparivanjem. Iskreno govoreći, nisam pobornik fetižizacije pjesničkih oblika. Najvažnije je pronaći sopstveni ton i ličnu nijansu, a možda još važnije da imate šta i kome da kažete. Ako toga nema, ne pomažu ni soneti, ni glose, madrigali ni vilanele.

Nikad niste zaboravili zavičaj. U Vašoj poeziji stalno nailazimo na slike iz tog ambijenta i vremena? Šta je za Vas zavičaj?

SLADOJE: Zaboraviti zavičaj — to bi za pjesnika bila najteža kazna, jer to znači ostati bez svega što se najprije i najjasnije vidjelo i najsnažnije doživjelo, sa čim se u najprisnijem jedinstvu boravilo, a što se kasnije pokušava u pjesmu prizvati. Zavičaj je ono što pamtimo — u slici, u zvuku, u mirisu, u snu... i neprestanoj igri duše, jezika i svijeta, što poezija zapravo jeste.

Vi na lijep o kreativan način držite do srpskih kulturnih korijena, čuvate tradicijsku nit naše poezije. Kako uspijevate da doprete do univerzalnih dimenzija?

SLADOJE: Drago mi je ako je, makar i djelimično, tačno to što kažete. Ja zaista nastojim da se ta nit ne prekine na mom stihu i zato pokušavam da ga udjenem u širi duhovni kontekst. Jer samo tako, jezičkim aktiviranjem ključnih simbola nacionalne kulture, stiže se i do takozvanih univerzalnih dimenzija.

Da li Vas posao koji trenutno radite u Kulturnom centru Novog Sada ometa u pisanju. Imate li vremena za svoj pjesnički talenat?                        

SLADOJE: Možda su ovakve institucije ponajbolja mjesta za pisce kad već moraju negdje i nekako da zarađuju hljeb. Konkretno, moj posao u Kulturnom centru Novog Sada vezan je za književnost, a uz to, tamo radi još nekoliko značajnih pisaca, što mi samo pomaže da održim kondiciju. A talenat uvijek nađe i vremena i načina. Ako talenta ima.


POVRATAK U NOVI SAD

Nakon silnih potucanja i seljakanja uzduž i poprijeko, unakrst i ukrug — evo najzad sam se vratio u grad gdje sam prije trideset i pet godina počeo da studiram. Priznajem da sam odahnuo i hoću da vjerujem i nadam se da i odavde neću morati da bježim, iako me pomalo kopka to što mi je "slučaj komedijant" u novu adresu upisao ime Simeona Piščevića, onoga po čijim je memoarima Crnjanski pisao "Seobe" — rekao je Đorđo Sladoje.

Autor: N. Simić-Žerajić | 25.04.2008 | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #11 poslato: April 22, 2016, 01:20:32 am »

*
ĐORĐO SLADOJE:


ZLATNI ODBLESCI DUŠE
 
Pesnik Đorđo Sladoje o novoj knjizi pesama objavljenoj u kolu Srpske književne zadruge. Zavičaj je nevesela priča i jedna od mojih opsesivnih lirskih tema.
 
"ZLATNE olupine" nastale su iz osećanja da živimo u jednom starom, razrušenom i razlupanom svetu. Olupina je i planeta na kojoj živimo, očigledno je, olupina je i država u kojoj živimo, već duže vreme, naši pojedinačni životi, olupina je, nažalost, i SKZ, i knjige koje pišemo i objavljujemo, a olupina je i ovaj koji je "Zlatne olupine" napisao — rekao je, za "Novosti", pesnik Đorđo Sladoje, o svojoj novoj knjizi pesama, koju je predstavio u Srpskoj književnoj zadruzi, objavljenoj u 104. kolu.

Prvorazredni lirski pesnik početni deo zbirke posvetio je biblijskim i istorijskim temama u koje je ugradio svoj slučaj i svoj život. Prošlost u pesnikovim slikama, reminiscencijama i aktuelnim značenjima, kako je rekao urednik Dragan Lakićević, traje sve do Kosova — ovog sadašnjeg.

E, u tom grdnom kršu i lomu, ipak postoji zlatna poluga ili podloga. Otud ovaj oksimoron u naslovu, a ta zlatna poluga jeste zapravo duša. Za njenim odblescima koji nastaju u sudaru sa tim i takvim svetom, lirika traga i lovi ih, od Pindara do dana današnjeg — rekao nam je pesnik.

Te odbleske duše, za koju piše da je "zraka koju je isplela nevidljiva ruka u tvrđavi tela", Sladoje je, osim u Bibliji, nalazio u helenskim i srpskim mitovima, istoriji, u biljnom svetu, u "letnjim igrama" — kako glasi jedan od naslova pesama.

Nalazio sam ih u igrama sunca i smrti, senke i svetlosti, neumitnosti starenja i razuzdanosti, obesti života, radosti postojanja. Nalazio sam, konačno, te odbleske u trenucima ljubavi, osame, prisnosti sa svetom. I u nekim knjigama koje pišu drugi pesnici, naravno, bolji od mene — objasnio je Sladoje.

Drugi ciklus u "Zlatnim olupinama" donosi male lirske drame u prirodi, među godišnjim dobima i biljkama. Paradoksi odnosa prema cveću i lekovitom bilju, kao u pesmi "Berači", jesu paradoksi sveta i čoveka — prema sebi i drugima. Pesnik opeva svaku biljku i svaku vrstu, a u njihovoj seči i pogibiji vidi "seču kneginja", najlepših ženskih bića planete i okućnice.

Kao i u prethodnim knjigama, Sladoje poseban snop lirske svetlosti baca na predele detinjstva, zavičaja, kućnog praga, mitskih lica i reči roditelja. Tako u uvodnoj pesmi kaže: "Prvu sam pjesmu ispjevao/ U domu očevome/ U sjaju petrolejke/ Koju mi majčine ruke/ Još katkad u snu pale..."

Čarobni svet detinjstva zaista jeste neiscrpan bunar za pesnike koji pišu lirske pesme. Za svakog liričara važan je taj prvotni doživljaj sveta — čist, nevin, dubok, očaran svim i svačim, sve dok ne postanemo svesni da smo smrtni. Čim se pojavi ta pukotina, i na detinjstvo padne mala senka. U više navrata sam ponavljao da moj ideal jeste da u poeziji sačuvam čistotu, izvornost i taj intenzitet dečijeg doživljaja, ma o čemu pričao. Dakle zavičaj u najširem smislu shvaćen — a možemo o zavičaju govoriti i u tom geografskom, mada je to nevesela priča — jeste jedna od mojih opsesivnih lirskih tema — zaključio je Sladoje.


 
ZBORNIK Sladoje je objavio deset zbirki pesama i jednu za decu, kao i nekoliko knjiga izabranih pesama, a za svoje stihove dobio je gotovo sve važne pesničke nagrade. Biblioteka "Stefan Prvovenčani" iz Kraljeva, povodom nagrade "Žička hrisovulja", organizovala je razgovor o Sladojevoj poeziji, i 2008. godine objavila zbornik radova sa tog skupa.


 VAVILONSKA FUSNOTA

 Jedna glava —
 Hiljadu jezika
 Ali ni na jednom
 Molitvu ne čujem
 Samo urlici
 Vapaji
 I skika
 Čiji se eho vraća
 U prazna srca
 I u duše gluve
 E ja se ne zvao Bog
 Ako vas ne sapnem opet
 U jedno jedino slovo —
 Ko u ćilibar muve.


B. Đorđević | 25.05.2012. | Večernje novosti
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: