Angelina
|
 |
« poslato: Jul 14, 2012, 09:29:10 pm » |
|
** JOAKIM VUJIĆ(Baja, 09.09.1772 — Beograd, 08.11.1847)Zaslužni Joakim - Aćim - Vujić rodio se 9. septembra 1772. godine u Baji od roditelja Grigorija i Jevre. Školu je započeo učiti u mestu rođenja, a kad svrši sve što je tu imao učiti otide u Novi Sad zbog latinskoga i nemačkoga jezika, da posle godinu dana pređe u Kalaču pijaristima. Kao sintaksista ode u Segedin, gde ga neki kum nagovori, da se posveti trgovini. On posluša, ostavi školu, pa stupi u trgovinu, ali se naskoro pokaje i ode u Kalaču, gde se potrudi dostići školske drugove. Sad mu je još ostala želja da stupi u kakvu akademiju radi višega obrazovanja. Zbog toga pođe u Požun, ali se tamo ne mogaše održati, već se opet vrati u Kalaču, te "godinu dana u Poeziji heroičeski izderži". Iduće godine ode u Ostrogon. Tu se malo smiri, ali ipak ni tu ne ostade dugo, već sa sinom tamošnjega srpskog sveštenika pređe u Požun, u više škole luteranske. U Požunu Vujić, koji je imao dara za učenje jezika, stane, pored ostaloga, učiti stari jevrejski i jelinski jezik. Po svršetku studija upiše se u prava madžarska. Sam naskoro uvide da tumačenje suvih paragrafa zakonskih nije nikako za njegovu živu i poetsku prirodu, te slabo i pohađaše časove, već produži slušanje filosofije. Ipak 18. avgusta 1795. položi ispit, i time uopšte završi svoje školovanje. Rastajući se sa đačkim životom, u kome je zbog oskudice imao i dosta gorkih časova, Vujić ipak oseti, da se razdvaja od najlepšega doba u svome životu. "Obiđem — priča on — sve moje premile staze, po kojima sam se prohoždavao, čitao i moje školske materije učio, najposle ižljubim ih sve, a naipače moja premila drva sa suzama orosim, grleći i ljubeći ih, pod kojima sam sedio i različne opštepolezne knjige čitao".
Po svršenom školovanju Vujić se vrati u mesto svoga rođenja. Ali za njega ne bejaše jednoliki život i u jednom mestu. Ponesen, kao što sam kazuje, svetlim primerom Dositijevim, on željaše da vidi sveta, da putuje i nauči tuđe jezike, posebice talijanski i francuski. Uzor mu kazivaše i pravac putovanja. Stoga u februaru 1796. vidimo Vujića na putu kroz Hrvatsku u Trst. Ali tada ne stigne meti. Imajući na putu različitih doživljaja, Vujić se zadržavaše u Karlovcu, življaše malo u Zagrebu, pa opet u Karlovcu, dok se najzad ne vrati opet u Baju, da ogleda pomoći roditeljima koji u veliku bedu materijalnu zapadoše. To je bilo u junu 1797. Koliko je bio obuzet željom da roditeljima pomogne, najlepše kazuju njegove reči: "Meni onda, da je bilo moguće, pak da sam onda bio na onakovome mestu, gdi se ljudi prodaju ja bi se onda sam dao bio prodati, da bi samo mogao moje predrage roditelje od njiove tuge i pečali izbaviti, pak nji u njiovo spokojstvo i tišinu postaviti".
Četiri godine, po tom, provede Vujić učiteljujući po različitim mestima Ugarske — naročito u Futogu i Srpskom Bečeju. Ipak ne presta misliti o putovanju. Stoga oktobra 1801. pođe po drugi put iz Baje u Trst. Na putu iz Zagreba u Primorje imađaše i neobični doživljaj: put ga nanese u razbojničku krčmu u šumi, gde zanoći sukobivši se sa hajducima, s kojima se ipak lepo objasnio i namirio. Novembra 14. stigne u željeni Trst. Tu stupi, kao učitelj, u kuću bogatoga Antonija Kvekića. Sada je Vujić dahnuo dušom, jer je ne samo imao sve što mu treba, nego je mogao dobiti još i učitelje za talijanski i francuski jezik. U tim jezicima pokaza veoma brz uspeh, pa izradi i "Francusku Gramatiku", koju naskoro i naštampa. O školskom odmoru pohodi Mletke, pa onda i celu Italiju. Ni time ne bejaše zadovoljena njegova želja za putovanjem. Naskoro po povratku u Trst ostavi učiteljsku službu, pa se sa svojim dobrotvorom Kvekićem sporazume, te stupi na jedan njegov brod kao pisar. Tako se naveze na more, pohodi Moreju, Arhipelag, pa dođe i do Male Azije, odakle udari i na Carigrad, te Crnim Morem ode u Krim. Otuda se vrati u Arhipelag, udari na Solun, pa onda pokraj Grčke stigne na afričku obalu, gde je, pored ostaloga, gledao i hvatanje krokodila u Nilu. U povratku otuda njihov se brod sretne sa brodom jednoga turskog pomorskog razbojnika; među njima se otpočne borba, koju završi neka engleska lađa, te gusari budu pobeđeni, zarobljeni i okovani. U početku marta 1805. stignu srećno u Trst.
Zbog štampanja svojih spisa Vujić ostavi Trst, pa se preko Kranjske, Koruške i Štirske uputi u Peštu gde svoje poslove posvršuje, pa onda, misleći neprestano na Trst, siđe u Novu Gradišku, gde kao učitelj provede pola godine. Prilike se već bejahu promenile. Francuzi zavladaše u Primorju, a kako i čestita žena njegovoga dobrotvora Kvekića bejaše već umrla, Vujić "sasvim izgubi volju ići u Trst", i zaželi sići do Zemuna "i ako bi vozmožno bilo i iz Zemuna na onu stranu preko Save u Serbiju Karađorđiju. . . preći i kod njega uhlebljenije tražiti". On tako i učini, i 25. jula 1806. stigne u Zemun, gde ostane do pred početak 1810. g. Tu je Vujić bio učitelj i zanimao se o svojem književnom radu, ali je tu doživeo i najteže časove: nepravo osumnjičen i optužen, morade on ostati pola godine u istražnom zatvoru. a kad je oslobođen, bio je stražarno poslat u svoje mesto rođenja. Krivica je njegova bila u simpatijama prema ustanku srpskom, u vezama sa — kako stoji u sudskom saslušanju — "nekim Dositijem Obradovićem", i tobož u želji mu, da se pomogne Napoleon protiv Austrije. Krvavo leto 1809. g. provede on u zemunskom zatvoru, i za to vreme izradi prevod "Robinzona" i još jedne knjižice. U Baji Vujić nije mogao ostati dugo, već, po dobijenom odobrenju, ode u Peštu radi štampanja svojih spisa, a iz Pešte se na Đurđev dan 1810. odveze u Sent-Andriju za učitelja latinske klase. S jeseni te godine oženi se s nekom udovicom, ali u braku nije imao ni sreće ni mira. Ipak je doživeo i trenutak radosti, kada je svečano primio dekret carske pohvale. Radeći poglavito na književnosti, Vujić je proveo u Sent-An-driji do jeseni 1823, kada je pohodio Srbiju prvi put. Tada je išao u Kragujevac Knezu Milošu, koji mu je, docnije, postao zaštitnik i moćni mecena, a po tom se, pred Božić, vrati u Zemun. "Kada sam — priča Vujić — ovamo bio došao, pak u kesu zagledim, obače ja više ne nabrojim od 2 for. a Peštaje opet daleko, a zimno je doba — šta da se radi? Tako ja se započnem sovetovati s Vasilijem Jovanovićem, učiteljem zemunskim. On mi na to reče: "Ovde nikakvoga drugoga sposoba nema, nego, ako je vaša volja, da predstavimo jedno dva-tri teatra, pak ćete doći k novcu, a ja i drugi moji poznanici hoćemo vam u tome delu spomošestvovati". Tako je i bilo, i mi... dobijemo dozvolenije pak u tri put teater prestavimo o različitima veštma, i ja preko 300 for. metnem u moj džep, posle blagodarim mojim ljubeznim pomagateljem i svim dobrim i česnim mojim gospodarom zemuncem". Iz Sent-Andrije pohodi docnije, radi priređivanja pozorišnih predstava, Tamišvar a po tomi Pančevo.
Pošto je bio u štampi dovršio svoj "Novi Zemljopis", Vujić se krene da proputuje celu ondašnju Srbiju. Avgusta 1. godine 1826. on je već bio u Požarevcu, javio se Knezu, koji mu je dao pomoći, pa je onda otpočeo putovanje i proučavanje zemlje i starina. Po svršenom putu vrati se u Sent-Andriju, a 1828. naštampa opis svoga "Putešestvija po Srbiji". Do kraja razočaran u bračnome životu, Vujić ostavi u očajanju Sent-Andriju i skloni se u manastir Bezdin, eparhije tamišvarske, gde je od 20. juna 1831. do 20. februara 1832. god. napisao i svoju auto-biografiju. Godine 1835. do 1839. g. Vujić je, s manjim prekidima, proveo u Srbiji, poglavito u Kragujevcu, gde je u prestonici mlade kneževine priređivao pozorišne predstave. U dvoru je Kneževu Vujić bio rado viđena ličnost: Knez ga je obično zvao sinom, pa mu je bio odredio i godišnju penziju od sto dvadeset talira. A kad Knez Miloš 1839. ostavi Srbiju, Vujić izgubi penziju, pa se krene opet na putovanje van Srbije. Preko Pančeva i Tamišvara ode u Manastir Bezdin, gde ostane do polovine iduće, 1840. godine, kada se uputi u mesto rođenja. Baja bejaše strahovito propala u požaru, koji uništi i sve pokretno i nepokretno imanje Vujićevo. On tada siđe do Zemuna, a odatle preduzme putovanje niz Dunav do Galca, odakle je pravio izlete po Moldaviji, a za tim ode u Odesu. Ostavši bez sredstava za dalje putovanje, seti se Vujić Srbina Spiridona Filipovića, arhimandrita jednog ruskog manastira. Ode k njemu, pa u manastiru ostane duže vreme, sređujući za štampu opis ovoga poslednjeg putovanja. Jula 12. godine 1842. stigao je opet natrag u Zemun. Poslednje godine svoga života Vujić je proveo opet u Beogradu, teško izlazeći na kraj. G. 1847. obnovi se u Beogradu po drugi put interesovanje za pozorišne predstave: Vujić bejaše tada prenuo duhom, videći, da se pozorište u Srbiji sve više utvrđuje. To mu bejaše poslednja radost. Umro je očekujući iz koričarnice prvi povezani primerak svoje nove knjige "Irina i Filandar". Ondašnje "Srpske Novine" u broju od 10. Novembra 1847. doneše ovakav izveštaj o smrti njegovoj: "Prekjuče u dva i po sata posle podne preselio se u večnost mnogozaslužni za rod srpski spisatelj Joakim Vujić u 75-oj godini života svog, posle kratkog tridnevnog bolovanja od slabosti, praćene starošću i iznemoglim životnim silama".
Pogreb Vujićev bejaše svečaniji od najsvečanijeg mu dana u životu. — Kad se, čitajući knjige Vujićeve, a naročito njegovu autobiografiju i putopise, odaberu iz njih crte za izradu duhovnoga lika njegova — onda vidimo u svemu neobično vrednog, voljnog i nestalnog čoveka, koji ni jednoga trenutka nije poželeo da bude u društvu viđen sa položaja činovničkoga, ali koji je u dugom životu svome ipak hteo da svagda i svuda ima pravo. On je sam zabeležio različite razgovore svoje s mnogim licima i o najraznovrsnijim predmetima i svuda je uvek — kako sam predstavlja — izišao kao pobedilac na osnovu znanja i razloga. U tu vrstu njegovih odlika dolazi i mešanje u raspravu pitanja o književnom jeziku i pravopisu srpskom. I ako mi vidimo i znamo da tako biti nije moglo, ipak mu tu sujetu učenosti i enciklopediske obrazovanosti ne samo rado praštamo, već je uzimamo kao potrebno obeležje karaktera, ovoga, nama danas simpatičnoga, starog književnika. U književnom svetu svoga doba, on je doživeo mnogo čemernih trenutaka — ali nije ni sam ostajao dužan neprijateljima. Najvidnije obeležje svega delanja Vujićeva jeste njegova ljubav prema pozorišnoj umetnosti i staranje, da se ona odomaći i u srpskom narodu. "Ovo je — piše Vujić u svojoj autobiografiji — celome rodu našem poznato da niko od Serbalja do mene nije se popeo bio na teatralnoe pozorište, pak da je na našem serpskom jeziku kakvo teatralno predstavlenije dejstvovao, i narodu ne samo našemu serpskomu no i pročiminim predstavljao. Ne kažem, da nisu neki učitelji s njiovi učenici neke male igre roditeljem učenika predstavljali, kako što sam i sam na neki mesti mala predstavlenija s moji učenici tvorio. Obače kakovo predstavlenije s decom činiti, a opet s otrasnoju junostiju što predstaviti, to se tako daleko razlikuje, kako god živ čovek, krome besede, od dervenoga čoveka... A da je teater osobito jedna nužna škola, to svi prosvešteni narodi zasvedočavaju... Jerbo u teatri može se što dušepoleznije i dušespasitelnije čuti i naučiti neže li na makar kakvi drugi mesti. Kamo sreća, da i kod našega naroda u Madžarskoj barem od sve nevolje na dva mesta, to jest u Temišvaru i Novom Sadu, po jedan teater troškom ondašnjega naroda obderžavati se može!" Svojim srpskim predstavama u Pešti, Aradu, Tamišvaru, Pančevu i Zemunu, Vujić je gledao da u ondašnje srpsko društvo unese novu korisnu zabavu, a u isto vreme i da populariše jednu vrstu umetnosti, koju je cenio više svega. Pa ni tu nije mogao biti miran ni ostavljen sebi i svome idealu. Zato je morao za predstave u jednom mestu naročito naglasiti, kako je "od sviju pametni i česni onoga mesta našega veroispovedanija graždana a naipače i suviše od rimljana, krome ovi jošte i od sami onda u onomu mestu bivši rimski aktera točnu pohvalu, zadovoljstvije i blagovolenije zadobio". Osem toga valja istaći i nekoristoljublje koje je u takim prilikama Vujić pokazivao. Uvek je znatne delove, a nekad i cele prihode, davao na različite dobrotvorne svrhe i onda, kad je i sam gladovao. Vujićeve predstave u Srbiji čine epohu i sastavni su deo naše kulturne istorije. Za njega veli pisac građe za istoriju narodnog pozorišta u Beogradu: "On je došao s onom idejom, koja ga je u Madžarskoj oduševljavala. . . s idejom, da u srpskom narodu budi svest o lepom, plemenitom, uzvišenom. . . Predstave njegove gledao je, istina, samo Knez i njegovi dvornici sa vrlo malim brojem drugih pozvanih gostiju; ali je od toga vremena ostala misao o pozorištu, koja je, kao bačeno seme, u svoje vreme lepim plodom urodila... Umro je ostavivši posle sebe lep spomen u istoriji našega pozorišta: da je on prvi u Srbiji pokrenuo misao o pozorištu, da je prvi probudio u našem narodu želju za predstavama, a time želju za potpunim oslobođenjem". Kao pisac Vujić dolazi u red najplodnijih srpskih književnika. I ako je tako mnogo putovao i imao veoma promenljivu sudbinu, ipak je izradio preko četrdeset različitih dela. Da se značaj takve produktivnosti njegove bolje oceni, valja se setiti, kako je u ono doba kod Srba uopšte bila malena cela jednogodišnja žetva književna. I ako nisu svi spisi Vujićevi naštampani, opet su oni — jer ih je ogromna većina dramata — vršili svoj uticaj u obilatoj meri. Njih je malo oriđinalnih, ali im ni to ne pobija cene, jer su oni — prevođeni, prerađivani posrbljivani — imali zadaću popularisanja pozorišne umetnosti, ili, u koliko su štampani, pomaganje pri stvaranju čitalačke publike srpske. Osem dramata nalazimo među književnim radovima njegovim i didaktično-poetske spise — mahom pripovetke za omladinu — dalje putopisne i autobiografske radove, i najzad školsko-naučne, kao što mu je rad na zemljopisu, jestastvenici i t. d. Ocenjujući ukupno poslovanje njegovo, možemo reći, da je Vujić svim i svačim težio, da na viši stupanj digne umno i moralno stanje svojih srpskih suvremenika, da je, dakle, bio jedan od najzaslužnijih pisaca-prosvetitelja, i da mu je, kao takvom, mesto u hronološkom redu između Dositeja i Nenadovića.—Znameniti Srbi XIX veka | Andra Gavrilović | Drugo dopunjeno izdanje | Naučna KMD | Beograd, 2008.
_rad_D_Avramovica.jpg)
Joakim Vujić Rad Dimitrija Avramovića, 1845
|
|