*
Stihovi
Radomir ProdanovićZEMLJAO davno, davno
dok u klici rađala se želja
ja u snu nadah se tebi
i grč odvajanja od utrobe ti majke
reče: da ćeš skopčana biti sa utrobom mojom
da u prah ronimo.
O davno, davno —
dok još svetlucanje zvezda
kroz noći kukavne kada plakaše
kroz mračne te noći rečeno mi bi :
da moja i samo moja
prolivaše krv uz pesmu spajanja.
I zbilo se tako.
Nadanju hteli smo da damo početak
prvim korakom i pogledom u svet.
Znao sam odmah
da moje pričanje kroz uho tvoje
beše samo odjek večne priče
što nikad ne staje.
I sumrak bi.
Ni ti, ni ja ne rekosmo ga
već samo obojima kanu suza
niz blesak obraza.
Ni ti, ni ja ne zaplakasmo plačem
već samo sjaj u oku da ubijemo
jer on bi ubio nas.
Ah, kakav to beše sumrak.
Ne znam da li ga ti
belastom rukom dozva sebi
ili mene preplanulog usnama
za grljenje vikala si.
te ne videh ništa —
do ljubičasto prelivanje kose tvoje
i ne videh ništa —
do utapanja života moga
purpurom u nju.
To bi, kad smo se sreli, draga.
A tad —
tada ti blistanje sa zuba
pritiskalo u meni misao
i ja zaboravih sve —
do samo da sam ptica koja ti na grudi sleće,
a ti si širila ruke.
Ja ne znadoh ništa —
do samo da sam biće uzdaha tvojih
i ti me udisaše kÄo plavoću jutra.
Vukla si me željom i bacala od sebe
jer ti dah bi isprekidan
"A zašto?" — molile su moje oči.
Zato, jer reče:
da ljubav daje i ne daje sve.
I da ona
govorom i negovorom kazuje o nekazanome
i samo satiranjem
u kam pesmom tera.
U taj sumrak —
srca nam behu plamena
plamena sa crnim prelivanjem žudnje.
I ti tvoje izdiže nad glavom
u tom ljubičastom sumraku
lik ti se preli zlatnom vatrom
a noge tvoje pričale su o srcu tvom:
"Vidi kako je svetlo
vidi kako gori, to nikad što ne dogara
to što kroz ljude prolazi.
Vidi kako prelivom priča o meni
i detinjstvu mome.
Vidi kako svetluca i zamrlo bi rado
jer se boji od ruke tvoje".
Da. Tvoje su noge pričale
i ja čuh priču
koja je zvonila kroz zemlju.
Ali ja sam ćutao
jer sve to beše na kapiji zemljine utrobe
čiji je zov krikom vikao
kao da nas mami tamo dole.
Kapija beše zelena
a kroz sumrak crnim je sjala.
Opazih da beše gorko zelena
jer i tvoje drhtanje beše kao jed.
Jer i tvoje usne čemerom se kupile
da najslađu okuse slast.
Da. Svu te videh draga
jer ti je lice svetlelo u sumraku.
Da, i kapiju videh
ona beše prepletena od tuja i šimšira
koji se zmijoliko grliše kroz mrak.
No još te ne dodirnuh draga.
Ne htedoh da svečanost tvoga buđenja
prekinem u rađanju.
Ne htedoh još
da kroz dodir u satiranje odemo.
Ali ruka tvoja što mlečnom mirisaše željom
jer majkom spremala si se da budeš —
na žudne mi usne pade
da još dubljem ćutanju srca mog
dade gromkiji glas nekad.
I ta ruka što htede da zamuknem
najveću iščupa mi reč
i reč sva krvava otkide se iz mojih grudi
skotrlja se naniže
i pade kroz utrnulo mi telo.
Pade na zemlju
uvalja se u prah od koga je i postala
i stade pred noge tvoje.
Ljubim te — ne rekoh
al rečeno bi sve
i satiranju početak nađosmo —
jer mlečna ti ruka mlekom zvala
još jedan život iz nas
da i on nekad u satiranje ode.
Mala nam sreća beše što dvoje besmo
mala — i treće dozivasmo.
Seli smo —
da kroz večer preplićemo krv
i kroz nju vidimo stvari
što žive okolo nas.
Seli smo u podnožju te kapije
što ulazak i izlazak kroz nju
najednom značio je.
Tamnoća puckaraše svojim krilima
koja ne behu razvijena sva —
a ja gledao sam te dugo.
Ti beše zamiranje ljubičastog sumraka
na čijem vrhu blistaše čelo.
Jer glavu spustila si na njih dok ti kosa šaraše po zmelji.
Tvoja kolena čudno se presijavahu
i dojke tvoje
i behu jedno
i mlečno oboje
čekajući da život prime
i život dadnu.
Gledao sam ih dugo —
i misao moja beše beli krugovi
skotrljani sa kolena tvojih.
A kroz te bele krugove
ja smotrih život gde se prelama
prelama kroz delove i kroz snove
al' videh i to:
da on beše samo jedno, samo celo
jer večno pojavljivanje krugova
crta samo jedno: krug.
I teška mi posta glava moja
od svega što videh kroz mrak.
A mrak ne beše onim
kojim se ranije javljao.
Nekad one beše svetlucanje i iskrenje tamnog
dok sada ja ne nazreh to :
već naše svetlucanje u njemu.
I ti podiže opet ruku
i još jednom promile novi život kroz nju.
Još jednom ona zamirisa mi mlečno
i belinom pokri mi oči.
Sve belo bi.
Sve belo u mraku.
I tvoja želja i želja trećeg
i to sve belo
dade mi snage da rađam i ja.
I reč ti bi bela.
Ona zazveča i prosu se po mojoj kosi
zazveča kao biser
i osetih da se kroz usne tvoje
slivala neka slast
jer rađanje novog i kroz reči poče.
"Hajde, hajde sa mnom u duboko
u dublje da izvor pronađemo svoj.
Ja ga osećam u sebi jer sam žena
ali i zemlju hoću da primim u sebe dublje
jer me luda želja nagoni i nju da rodim
da budem mati svega".
Da. tako si govorila ti
najdubljom željom što je žena ima.
I u tom trenutku ja ti bejah sina.
Ti kao žena, mati moja.
Oca ne videsmo ni ti ni ja
ali on beše sa nama
jer je duh njegov strujao kroz nas
i najavljivao još jedno rođenje sina.
I ustali smo.
Kroz protrnulo telo moje
razlivao se bljesak
a kroz tvoje —
ja videh opet sebe.
I pošli smo kroz kapiju
i malo dublje zašli smo u zemlju
i dublje razgrnu ona nedra svoja
a niko nas vodio nije
a niko nas gurao nije.
Ali sve dublje ja osećah prah zemni
da lepljivo na usne nam pada :
i bi nam tako gorko
i bi nam najslađe životom
jer besmo na granici toga dvoga.
I još dublje pođosmo
kapija osta kao čuvar onoga što je govoreno
a delom mi odosmo dole
da završimo skladnost razgovora.
I tada teška mi bila tvoja ruka
teža nego smrtni pokrov
a ja iako bih prejak
ipak je ne mogah slomiti.
I korak po korak
išli smo dublje do na izvor.
I bi nam toplo, krvavo toplo
zemlja se širila
i tonuli smo duboko;
na čelu blistaše ti biser života od bola skovitlan
i pečatom osta za navek
jer tek poče da živiš
kada trećem osigura život.
Išli smo stolećima dubinom
i zeleno naše spajanje
vrištalo je kroz zemlju sve dublje
a trenja naša ostavljahu reči
dok zvuci od njih
pevahu zelenu liturgiju u dole.
"O ženo— pevali su glasovi,
a usne micahu nam se bono.
"O ženo" — mi ruke ne osećasmo svoje
"O ženo" — kucala nam veličanstvenost u grudima
što trećeg kroz zemlju dobivasmo.
I sve se slivalo u jedno.
Bila si mirna kao majka
bila si bog
jer je otac to hteo.
I slivanje svega poče da blješti
kroz iznenađenja naših duša:
jer nad zmeljom tražismo svetlosti
a ono dubina dade nam je sjajnu
i sve poteče kroz crvenu reku
u dubinu dole.
Ti nisi pričala ništa
jer beše hram zbivanja lomnog
a ja pevač —
iskonski pevah pesmu večnog života
po utrobi tvojoj.
Drhtalo je sve
jer potresom plamteo je život
treslo se sve
i ronilo u duboko.
A hor onih što ranije pređoše put
zvučao je kroz krvave plamove.
Sve jače i jače bivala si majkom
sve jače i jače praskale ti grudi :
od vatre da zasitiš i gladna umreš
a ja ispivah sebe
i zamirah polako.
Još pesme i zvuci nisu prestali
još ne presahli sasvim
a naša tela u zemlji se rastapahu
i satiranje naše videlo rođenje svoje.
Zemlju i duboko lepotom otkrismo
i u njoj duboko nađosmo sebe
a njena pesma tad poče da slavi.
Mi joj rukama zagrlismo ruke
i bedrima poprskasmo obraz
a tada utiša se i on zapeva
i mnogo hiljada glasova zapeva
i mnogo hiljada glasova bi jedan
bi samo njen
i ču se on kroz veliku slast.
"Došli ste, došli.
Znam otkuda i kako.
I svi dolaze ovako.
I svi kroz gorko najslađem se vraćaju
i svi se lomno slome
al' samo meni celi dolaze."
"Došli ste, došli meni.
Ne meni, nego sebi.
Došli krvavi s početkom u misli
al' nama početka nema."
Ah, draga,
ovo teško udaranje reči kroz uho
videh da udove ti sve uzdrhta.
Ah draga,
ove teške reči kroz nas
spojiše nam vrele ruke
i bolno zagrlismo sebe —
zagrlismo zemlju.
"Nije stigao da navrši dvadeset devet godina; imao je iza sebe desetak godina života sa poezijom i jednu po obimu neveliku pregršt definitivnih tekstova. Njegove su pesme sačuvane, sređene i objavljene, puštene da žive među čitaocima zahvaljujući pesnikovim prijateljima. Tako je jedna poezija, prekinuta na uzlaznoj liniji, nepoznata izvan vrlo uskog kruga, našla prvi put odjek skoro dve decenije posle pesnikove smrti" (I. V. Lalić). Knjiga: GLAS , 1962. /
Opalo lišće* * *
Radomir Prodanović bio je sveštenik, a danas bi, smatra Miodrag Pavlović, bio poznat i kao veliki pisac da nije nesrećno poginuo pri kraju Drugog svetskog rata, sa 29 godina života.
"Pošto za vreme rata ništa nije mogao da štampa, on je svoje rukopise nosio sa sobom, poneo ih je i u podrum u koji je udarila bomba, tako da je sve izgorelo. Posle rata, mi, njegovi prijatelji, u Srpskoj književnoj zadruzi objavili smo samo pesme koje su se zatekle kod nas, ali ne i one koje su bile njegov izbor", podseća Pavlović.
Jovan Janjić | 06.02.2003. | NIN