Angelina
|
 |
« poslato: Jul 23, 2012, 07:27:48 pm » |
|
* DRAGOMIR ĐORĐEVIĆ (Zemun, 11.03.1953 — Beograd, 04.11.1999)Jedan od naših najznačajnijih pesnika za najmlađe Dragomir Đorđević rođen je u Zemunu 1953. godine. Školovao se i živeo je u Beogradu. Počeo je da piše kao gimnazijalac. Na početku je stvarao pesme za odrasle, a od 1975. godine pa do smrti, 1999, bavio se isključivo pisanjem za decu. Bez obzira na to što je čitav život posvetio pisanju, nikad se lično nije previše eksponirao. Ali njegove pesme bile su neverovatno popularne među najmlađima. Širok spektar zanimljivih tema (školske zgode i nezgode, prve simpatije, porodične dogodovštine, životinje, sport...), karakterističan humor, kao i forma i stil kojim je pisao približili su Dragomira deci. Na smotrama su mladi recitatori uz, Antićeve i Ršumovićeve, najčešće interpretirali Đorđevićeve pesme.
Najviše su pevane — oko 140 muzičkih numera za najmlađe komponovano je na njegove stihove. Izvodili su ih, a i danas ih izvode, hor "Kolibri", Jova Radovanović, Leontina, Nikola Bulatović i mnogi drugi. Gotovo nijedan muzički festival ili te-ve emisija za najmlađe nisu prošli bez njegovih pesama. Najpopularnije među njima su: "Eh, Tanja, Tanja", "Nigde reda, nigde mira", "Vrlo demokratska pesma", "Naš ćošak", "Ode Peđa", "Beogradska pesma", "Ja i moja mašta"...
Objavio je 17 knjiga, a najpoznatije su: "Tiho teče Misisipi", "Ja takođe", "Seća li se iko?", "Zaljubljeni brod", "Poruke iz prve ruke", "Priznaj da se volimo", "Mala škola ljubavi"... Sarađivao je sa svim značajnim časopisima za najmlađe. Njegove pesme su redovno objavljivane na dečjoj strani "Politike", u "Nevenu", "Zmaju", "Vitezu"... Dobio je velike književne nagrade, poput "Zmajevog štapa", kao i priznanja "Politikinog zabavnika" i "Nevena".
Nagrada za najlepšu pesmu na festivalu "Bulka" danas nosi njegovo ime, a Đorđević ju je dobio pre mnogo godina. Ne sme se zaboraviti ni da je laureat brojnih nagrada za najbolji tekst na dečjim muzičkim festivalima.
Umro je u 46. godini, ostavivši iza sebe opus od preko 2.000 pesama. Nažalost, kod nas nije retkost da stvaralac tek posle smrti dobije mesto koje mu je odavno pripadalo.
Đaci uče Đorđevićeve pesme iz čitanki, antologičari mu daju veliki prostor, a često se i održavaju književni susreti posvećeni Dragomiru.Pančevac online
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Jul 23, 2012, 07:34:41 pm » |
|
** Poezija za decu Dragomir Đorđević
KIŠA
Kad se oblak nebom stusti kiŠa pljuŠti, samo pljuŠti. Iznad sela, iznad grada, kiŠa pada, samo pada. Preko breza, preko lipa, kiŠa sipa, samo sipa. Bila trava, bila trska, kiŠa prska, samo prska. I na rode, i na čaplje, kiša kaplje, samo kaplje. I na snaje, i na prije, kiša lije, samo lije. Bile trešnje il orasi, kiša kvasi, samo kvasi.
NOVO
U životu na snazi je ovo: Ljudi vole da izmisle novo. Onaj avan što je bio slavan sada čami u debeloj tami. Mlin za kafu, i to onaj ručni, smenili su aparati bučni. Svaki avan zaglavi na tavan da se druži s mlinom i prašinom. Al' ni stvari što su danas nove neće dalje od sudbine ove.
Jer u svetu od Ganga do Visle mnogo vole kada novo smisle.
Dušan Radović | Antologija srpske poezije za decu | Srpska književna zadruga | Beograd, 1984.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Jul 23, 2012, 07:34:54 pm » |
|
** Poezija za decu Dragomir Đorđević
BLAGO GRADU KOJI IMA ADU
Tamo možeš na bicikl sesti tamo možeš dobru klopu jesti tamo možeš prijatelje sresti tamo možeš čuti taze vesti
BLAGO GRADU KOJI IMA ADU
Možeš loptu sa društvom da pikaš da se brčkaš da cvrčiš na plaži a bez love možeš da se slikaš (i za druga mesta isto važi)
BLAGO GRADU KOJI IMA ADU
Tamo možeš sresti curu mladu tamo možeš sedeti u ladu tamo možeš piti limunadu tamo mogu i da te pokradu
BLAGO GRADU KOJI IMA ADU
PLANINAR
Ja sam rođen za podvige I za slavu Gledajte me dok se smeškam Na Triglavu Trebaće mi rukavice I par dana Oprostite kud se ide Do Mon Blana Kukavice nek se sklone Dajte mesta Zar mislite da se plašim Everesta Nisam voljan za ustupke I za šalu Al — ipak ću prvo malo Na Avalu
KRALJEVSKA PESMA
Pun pansion pa još slava Afrika je raj za lava Glava bez premca žeđ po meri strah i trepet za sve zveri Prek opasan brz ko munja danju čmava noću lunja Mada buran život vodi lenština je po prirodi Na istine ove drevne lav jedino ako zevne Svi po njemu on po svome tako čuva svom renome Pa dabome
PRIJATELJA KOLKO HOĆEŠ
Kad mi je u duši magla A u srcu lom Ja sednem na meku travu I pričam sa njom
Kad mi je u oku suza A u glavi dim Ja potražim prvog mrava I ćaskam sa njim Oduvek je tako bilo I još će da važi Prijatelja koliko hoćeš Samo ih potraži Kad sam kilav kad sam prazan Tužan ili prek Ja nahranim gladno mače I to mi je lek Kad sam nekad na tri ćoška Ko Dok Holidej Ja pronađem dobru knjigu I sve je OK Oduvek je tako bilo I još će da važi Prijatelja koliko hoćeš Samo ih potraži
Stihovi preuzeti iz književnog časopisa za decu "Riznica", Banja Luka | glavni urednik Nevena Stošić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Jul 23, 2012, 08:08:11 pm » |
|
* Poezija za decu Dragomir Đorđević
IMA JEDNA MARIJA **
Ima jedna Marija Što me gleda strogo Od mene je starija Ali nije mnogo
Ne ume da sprema torte i kolače. Al' zna da se lema I sa plota skače.
Dok igramo klikere Marija ne sedi Nego skine cvikere I sve nas pobedi
Kike su joj duge Misli su joj mutne Zna da igra šuge I loptu da šutne
Uvek ima pravo Nikog se ne boji Marija je đavo Al' joj lepo stoji
I zato je volim
GRUDVI OSAM
Tek da bi se znalo ko sam, pravim, evo, grudvi osam.
Prvom grudvom iz prikrajka pogodiću jednog Rajka.
Drugu grudvu, a ko ne bi, namenjujem, Nešo, tebi.
Trećom grudvom, iz fazona, rasturiću Acu Slona.
Četvrta će, sve mi zbori, Simin kačket da obori.
Petu grudvu, već na dlanu, posvećujem mom profanu.
Šestom grudvom udesiću džangrizavog čika Fiću.
Sedma grudva spremno čeka da naiđe tetka Seka.
A osmom ću, čim se mašim, tebe, Branka, da promašim.
VESELA BALADA O PLAČU
Priroda je dala Da potok žubori Udesila zgodno Da se krava muze Rekla munji SEVAJ Rekla vatri GORI A samo čoveku Podarila suze
Kad dobiješ keca Pa te tata sredi Kad izjaviš ljubav Pa prođeš neslavno Kada nemaš dedu Da se žališ dedi I kad ti je društvo Pospalo odavno
Kad te nešto oštro U grudima peče Kada ti na oči Padne neka skrama Kada ti je teško Zato što je veče Što je on sa drugom I što ti si sama
Ti slobodno plači Videćeš da prija Da sređuje tugu Ko princ alu mačem Plakali su mnogi Plakao sam i ja I ako mi dođe Opet ću da plačem
Posle kiše nebo Opet bude plavo (Što si mnogo puta Mogao da vidiš) Posle suza i ti Osećaš se zdravo Pa zašto da trpiš Zašto da se stidiš
Priroda je dala Da potok žubori Udesila zgodno Da se krava muze Rekla munji SEVAJ Rekla vatri GORI A samo čoveku Podarila suze
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Avgust 01, 2012, 08:28:07 pm » |
|
* Poezija za decu Dragomir Đorđević JA I MOJA MAŠTA Moja mašta Smišlja svašta: Čas sam slavni astronaut, Čas karatist, a čas skaut. Čas sam hrabri moreplovac, Čas sam glumac, a čas lovac. Čas sam vozač brzih kola, Čas sam rođak Marka Pola. Čas sam Tarzan, džungle vladar, Čas Tom Sojer, za sve kadar. Čas sameljem sve u bridžu, Čas sam profa na Kembridžu. Čas sam pevač, zvani roker, Čas mišica prepun doker. Al' najčešće mračnim skverom Kružim s jednom Ilić Verom. / Skolverket
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Decembar 09, 2012, 08:08:28 pm » |
|
** Poezija za decu Dragomir Đorđević
PROTESNA GRADSKA PESMA Dosta mi je solitera I desetog sprata Hoću kao moj drug Pera U dvorište s vrata Liftovi su čudo svetsko Ponos svake zgrade Pokvare se vrlo retko A još ređe rade Dosta mi je tog asfalta Od kog muka hvata Ja sam brate željan blata Ko general rata Dosta mi je gradskih pasa Što cvile za kosku Hoću kravu i to pravu Može i seosku Papagaj mi na vrh nosa Ko da mi je cimer Hoću neku retku pticu Kokošku na primer
Neću kiflu hoću onu Pogaču sa solju Hoću drvo makar drvce U mom vidnom polju Dosta mi je solitera I desetog sprata Hoću kao moj drug Pera U dvorište s vrata.
VEČE NA RECI
Sišlo veče u reku Otperjao dan Žabe kreću u dreku A ribe u san
Mesec stiže vreme mu Radiće do pet Sova vrši pripremu Za svoj prvi let
Vuk sve posvršavao Pa sad diže glas I tako je čmavao Sve do maločas
To je znak za mečiće Da zažde u grm Jeza tera zečiće Uz brežuljak strm
Ćuk se svađa sa vranom Odmoran i svež U potragu za hranom Ide stari jež
Reka tiho žubori Teče sve u šest Sve dok se ne umori Do ušća to jest
NIGDE REDA NIGDE MIRA
Kad se častim Teglom meda Osvrnem se Gleda deda
Kada skačem Sa taraba Osvrnem se Gleda baba
Kad se igram Šibicama Osvrnem se Gleda mama
Kada bijem Mlađeg brata Osvrnem se Gleda tata
Nigde reda nigde mira Svako gleda Da sekira
Pobeći ću Bar do Ljiga Moj život je Moja briga.
OŠIŠANA PESMA
Čim me uzmu ispod miške I pruže mi zeku Znam stradaće moje šiške Zato nadam dreku.
Tata ne sme to da gleda Ima slabe živce Zato ode kod suseda Na kafu i pivce.
Dreka mi je slaba vajda Crno mi se piše Kad me zgrabi tetka Majda Šiški nema više
Ne radi se o šišanju Šišati se mora Krivo mi je što ne znaju U čemu je fora.
Ne bojim se ja makaza One me ne brinu Al kako ću ko nakaza Sutra pred Marinu
PROMUĆURNA PESMA
Pozvao vuk ovcu Da siđe u stari Dol Ima da joj kaže Neke važne stvari Fol Nije ovca glupa Ume da koristi Um Poslala je lovca Da mangupa slisti DUM
RAZUMLJIVA PESMA
Prtičaju po svetu Kako je puž spor A nemaju pojma Da je mudar stvor
Što da pušta korak I proliva znoj Što da žuri kući Kad je već u njoj.
DEDA-MRAZ
Godinama moj stric Laza Izigrava Deda-Mraza Mada bane iznenada Izdaje ga lažna brada
Kapu mu je dao tata Deda kaput od pre rata Brkove mu strina stavi Samo mu je stomak pravi
Ispod moje brade viri mašna Na leđima džak od brašna Visok snažan prav i krepak Miriše na oho-lepak
Familija sva se sjati Ponašanje moje prati Naročito onu fazu Kad prilazim Deda-Mrazu
Ja otkrića svoja skrivam Pretvaram se da uživam I ne skidam osmeh s lica — Mnogo volim moga strica.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Maj 03, 2013, 12:03:22 am » |
|
* IN MEMORIAM — Dragomir Đorđević (1953—1999.)ANTIDIDAKTIČNO I DIDAKTIČNO U POEZIJI DRAGOMIRA ĐORĐEVIĆA Kad sam nekad na tri ćoska Ko Dok Holidej Ja pronađem dobru knjigu I sve je OK (Prijatelja kolko hoćeš)
Pesma Prijatelja kolko hoćeš Dragomira Đorđevića možda bi, na trenutak, mogla da razreši dilemu: pouke putem književnosti za decu Da ili Ne. Mogla bi da nas vrati na početke duhovnosti, na Priče Solomonove, "Jer je bolje njom trgovati nego trgovati srebrom, i dobitak na njoj bolji je od zlata", na reci Svetog Pavla "Da u svakoj mudrosti učite i opominjite jedan drugoga psalmima, himnama i duhovnim pesmama". Po Lorki, "poezija je pretvaranje nemogućeg u moguće"" kao što je po tumačima književnosti za decu ona neophodna detinjstvu da svetove odraslih odene u svoje ruho radi osvajanja svemira.
Zato što "ovakav kakav je, svet mi nije po volji / pa hoću, vrlo hoću, da smislim neki bolji", kaže dete u časopisu Veliko dvorište iz 1999. godine Smišljanjem nekih boljih svetova bavi se Dragomir Đorđević u petnaestak već objavljenih knjiga pesama za decu. U njima on, poput Radovića, Lukića, Ršumovića i drugih pisaca nove generacije, a najmlađi, maštovitošću, jednostavnošću i duhovitošću ulazi u takozvani igrovni svet, kao jedini istinski svet deteta. Deca mu veruju kao retko kome, jer govori njihovim jezikom, a odrasli, što je opet dragoceno, prihvataju posrednost sa izgubljenim detinjstvom. Govorenje deteta u poeziji Dragomira Đorđevića je neoskrnavljeno, istinsko i sadržajno iznošenje dela kolektivne igre. Okarakterisana kao antididakticna poezija, a pesnik kao dečiji advokat, izabranik koji ih zastupa pred odraslima, njegova poezija iskazuje bunt i revolt, na prvom mestu protiv škole i porodice, protiv neodgovornosti onih na koje je dete najpre upućeno: roditelje i vaspitače.
Tako nastaju Poruke iz prve ruke, kao nametnuta i preterano prisutna pravila. Pesnik kaže:
"Mora mnogo da se klopa U protivnom ti si tropa (...) Mora mnogo da se spava Ne sme da se zabušava (...) Mora mnogo da se radi Makar ti se to i zgadi (...) Mora da se stekne htenje Za dobrotu i poštenje"
ili u Dvoličnoj pesmi:
"Slušam mamu Pijem mleko Da bih i ja Bio neko"
ili u Navodno sanjivoj pesmi:
"Baba voli da me tronta Tata da mi nokte seče Sa četkicom kalodonta Mama počne svako veče Deda priča iste priče Stric čim stigne smesta cmače Ujak puši ujna viče A ja zevam šta inače".
Jer, već zna: "veštice su samo trik / da ti mladost bude šik, i vrše poso dok si mali / kad porasteš to ne pali", kao što se "niko danas / mraka ne boji / mrak tako reći / i ne postoji" u pesmi Mrak.
Dete Dragomira Đorđevića nije okruženo blagodati i vedrinom, već krupnim problemima i teskobama sa kojima se savremeni čovek suočava. Svesno da svesnije ne može biti, naučeno sa prvim izgovorenim glasom, lucidno i, često, nihilistički raspoloženo, dete D. Đorđevića, i on sam, govori sa nevidljivog trona. Dete misli i poručuje upravo ono što bi odrasli trebalo da znaju. Kada bi samo mogli da bolje čuju, bilo bi to vaspitanje za odrasle. Jer, to dete je i pametno i diplomirano, iako Đorđević ne oslovljava svoje knjige kao Danojlić ili M. Bulatović.
U pesmi "Ej, kako bih" pesnik govori o toj nemoći:
"Ej kako bih rado pisno Da je pranje beskorisno I digao bune Na one sapune Ej kako bih i to smesta Zabranio ona testa I prešao glatko Na šnicle i slatko Ej kako bih da ne boli Reko reč — dve o školi I uz zvuke reske Pocepao sveske Ej kako bih više — manje Ukinuo i spavanje I ko svaki pravi Živeo na javi"
Ukinulo bi dete obaveze koje guše i "red bez reda", kako u takozvanim porodičnim pesmama, tako i u velikom broju pesama u ciklusima Ua škola i Opet škola. Otpor na konvencionalnu i isuviše tipičnu školu, koja guši radoznalost i znatiželju, dečiju slobodu, dete "pripoveda" kao umorni borac. U pesmi Opet škola kaže:
"Smanjio se dan na pola Opet škola Opet ono monotono školsko zvono Opet Grci opet Gali I ostali Prvo glavom onda kredom Baš tim redom Briši piši piši briši I uzdiši Opet prava opet kriva Muka živa Opet padež opet sveza Tiha jeza"
škola u kojoj je "glupa školska klupa" gde se "buba svako veče", gde "nastavnici vrte glavom i lenjirom prete", rađa odbojnost i otpor i kao takva "da je na Severnom polu / i tuljan bi zamrzeo školu". Poezija Dragomira Đorđevića govori o nekoj vrsti nasilne komunikacije svakodnevice i "sukob" (uslovno rečeno) koje dete nosi prema roditeljima kao prvim i prirodnim vaspitačima i vaspitačima u školi najčešće se odvija na relaciji igra i obaveza. Dete koje govori kroz stihove ovog pesnika je gradsko dete, odvojeno betonom, čelikom i staklom od prirode, raste kao cvet u saksiji. Docnije se sukobljava sa prazninom koja se manifestuje lutanjem, razočarenjem, nezadovoljstvom. Luta u greškama koje su mu stari nametnuli ili u anomalijama koje je samo otkrilo. Vladika Nikolaj Velimirović u knjizi Kakvo treba da bude vaspitanje dece, kaže: "Da, svi smo mi istovremeno i vaspitači i vaspitanici celog svog života. Jer celog svog života mi ili svetlimo drugima ili primamo svetlost od drugih, ili pomračujemo druge ili bivamo pomračeni, ili sugeriramo svoj karakter drugima ili stojimo pod sugestijom drugih. I kad hoćemo i kad nećemo mi vaspitavamo ili se vaspitavamo. Vaspitanje, ako nije svemoćno, ono je zaista sveprisutno"¹
Dete u ovoj poeziji je ličnost. Ono ima svoje JA i njegovo JA je stvarno JA.
"U procesu fizičkog i psihičkog razvoja djeteta, kaže Petar Mandić, ono je zaokupljeno traganjem za slikom o sebi, za svojim JA, zaokupljeno je odmjeravanjem svojih sposobnosti i mogućnosti za uspjeg u određenim aktivnostima"² Sliku o sebi, koja je, uzgred budi rečeno, presudna za razvoj i ponašanje, za shvatanje sveta, dete formira samo, ali i pod uticajem značajnih drugih interakcija sa njima. U ovom smislu opravdana je Geteova pedagoška maksima koja glasi: "Ako ljude uzmemo onakvim kakvi oni jesu, onda ih činimo gorim. Međutim, ako sa njima postupamo kao da su ono što bi trebalo da budu, onda ćemo ih dovesti tamo gde i treba da budu". Loša pravila nas najbolje uče kako da ih menjamo. U tome je suština pouke u poeziji Dragomira Đorđevića. Njegovo dete je saosećajno, žrtvuje se za druge, pomaže nemoćne, razgraničava dobro od zla. Nije primarno, a nije ni sekundarno pesnikovo zalaganje o "raškolovanju školovanog društva" za koje se zalaže Ivan Ilić, niti ideal društvo bez organizovanog vaspitanja. Naprotiv! Njegova umetnost je protiv banalnog, stereotipnog, nametnutog, isuviše znanog didaktivizma. Da li je, onda, reč o antididaktici u poeziji D. Đorđevića? On peva:
"Šta će škola meni Kad sam lenj ko buba I kad bi u školi Samo bio truba (...) To i jeste mesto Za lenštine prave Da im slične misli Izbije iz glave" (Šta će škola pevcu)
Đorđević je na mnogim mestima, u mnogim pesmama ironičan i ciničan i prema detetu. Indirektna didaktičnost je vidna skoro iz svake njegove pesme. To je "poučna književnost koja čoveka izgrađuje", kako bi rekao Roze Kajoa. Ta nenametljiva pouka je produžena igra i sloboda u kojoj se uživa. "U svim svojim knjigama, ma koliko se trudio da se što više udalji od didaktičnosti, piše Ranko Simović u pogovoru zbirke Sportski život, Đorđević je veoma poučan pesnik, samo na jedan noviji način". On kao i drugi njemu slični pesnici "negira istrošene vaspitne obrasce, u ime slobode mišljenja i doživljavanja, u ime poštovanja deteta i njegovog autonomnog sveta".
U tekstu O literaturi za djecu, još jednom, u časopisu Detinjstva iz 1996. godine, Zorica Turjačanin navodi reči Antonija Luljija koje glase: "Prava umjetnost, umjetnost za dijete nije ona koja izrazava zrelu misao. Nastala kao projekcija naivne svjesti, ova umjetnost se odlikuje jasnoćom misli, spontanošću osećanja i jednostavnošću izraza".
Sve to ima poezija Dragomira Đorđevića. I više od toga! Ona nudi, kako bi reko Tihomir Petrović "odskok za ideju, edukativnost u višem smislu, neku višu mudrost, nešto poručuje a istovremeno krije".
Poezija Đorđevića je neposredna edukacija za Učionice dobre volje čiji je cilj rad na samome sebi i odnos prema drugima.
Pouka njegove pesme od deteta ne traži na silu odgoj, već mu omogućava da čita i misli dok čita, gleda i misli do gleda, sluša i misli dok sluša. To isto traži i od odraslih. Zato i jeste višeslojna, višeznačna, trajna i stoga je, hteli to ili ne, njena uloga misionarska.Sunčica Denić ____________ 1 Sveti Nikolaj Velimirović: Kakvo treba da bude vaspitanje dece?, Crkva i revolucionarna pedagogika, Manastir Rukumija, 1999. god. str. 30. 2 Petar Mandić: Učenikova slika o sebi i vaspitni rad u školi, Sarajevo 1989. god. str. 90. Zmajeve dečje igre
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Maj 03, 2013, 12:32:01 am » |
|
**
DRAGOMIR ĐORĐEVIĆ JE OSTAO VEČITI DEČAK
Dečak sa Zvezdare, beogradske, morao je biti ozvezdan kada se vinuo per aspera ad astra. Vratio se Zvezdari, prerano, ali ne beogradskoj, nego onoj koja pripada nekim dalekim, nepoznatim sazvežđima. Dragomir je strčao s beogradskog brda, uleteo u školsko dvorište, pomešao se s đacima i... odmah zaljubio. Od tada, bio je opsednut lepotom i školskim ljubavima. Nije to ona Antićevska, ljubav Plavog čuperka, već raznovrsna, rasprostranjena, neshvatljivo shvatljiva đačka ljubav; vesela, vedra, duhovita, domišljata, u raznim varijantama i jednoj određenoj, ustaljenoj, pesničkoj formi kratkih stihova. Napadna, osetljiva, goropadna, nežna; nalažena u školskoj torbi, u fiskulturnoj sali, na klupi, u klupi, uz para i nepara, kratkotrajna ali uvek nova. Kao što posle kiše dolazi sunce i ona se obnavljala. Igrao se školski Don Žuan, Dragomir Đorđević, ljubavnim jadima i ljubavnim radostima. Tako zaljubljen popeo se ponovo na vrh Zvezdare, a odatle uputio pod nebeski svod, možda u potrazi za nekom Plavom, najlepšom, zvezdom pod kapom nebeskom.
Dragan Lukić: "Moji Savremenici" | Biblioteka ZMAJ | Novi Sad, 2000.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Decembar 02, 2014, 03:36:41 am » |
|
* DRAGOMIR ĐORĐEVIĆ — 10 GODINA POSLE... JOŠ UVEK MEĐU NAMA Autorska izložba Živka Nikolića, književnika i fotografa, "Dragomir Đorđević, pesnik–sećanje'' svečano je otvorena 4. novembra u Biblioteci "Branko Miljković", Bulevar kralja Aleksandra 298.
O pesniku su, pored autora izložbe, govorili i pisci Lidija Nikolić i Miroslav Cera Mihailović.
Živko Nikolić je preko fotografija predstavljenih na izložbi, koja je otvorena na desetogodišnjicu smrti Dragomira Đorđevića, želeo publici da približi javni i privatni život ovog rano preminulog dečjeg pesnika, koji je svojim stvaralaštvom ostavio dubok trag u srpskoj književnosti. Drugujući sa Dragomirom Đorđevićem, Živko Nikolić je, kako je sam rekao, nastojao da fotografijama zabeleži određene trenutke i da ih sačuva od zaborava. U tome je, prema reakcijama i interesovanju posetilaca, potpuno uspeo....04.11.2009. Deo teksta preuzet sa: Gradska opština Zvezdara
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|