Ljubo Jandrić (1934)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ljubo Jandrić (1934)  (Pročitano 6520 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Jul 25, 2012, 08:34:42 pm »

*

LJUBO JANDRIĆ


Rođen je 11. oktobra 1934. godine u Velikoj Žuljevici, kod Novog Grada (bivši Bosanski Novi).

Završio je studij književnosti i srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Roman "Prah i pepeo" objavio je 1971. godine, u izdanju ''Veselina Masleše'' u Sarajevu. Ova knjiga spada u rjetke knjige koje govore isključivo o Krajini, a prema mišljenju Oskara Daviča uvrštava se u red najznačajnijih dijela napisanih na našem jeziku.

Priredio je knjigu Andrićevih "Eseja i kritika" koju je objavila sarajevska "Svjetlost" 1976.godine. Roman "Jasenovac" objavio je 1980., drugo izdanje 1981.godine, oba u izdavačkom preduzeću "Svjetlost", u Sarajevu. Objavio je i svoje poznate razgovore ''Sa Ivom Andrićem''.
Novi Grad
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Novembar 29, 2012, 01:44:33 am »

**

LJUBO JANDRIĆ

SA IVOM ANDRIĆEM

1968 — 1975.






"Nešto od njegove vedre tihosti,
nešto od njegovog strpljenja i mira
prešlo je u mene..."
 
              Herman Hese
 
Moje poznanstvo sa Andrićem slučajno je kao što su slučajni svi ili bezmalo svi susreti u našem životu. Ja sam se s djelom ovog pisca zbližio mnogo ranije, naročito u doba studija književnosti, ali kod ne malog broja studenata, kao i kod čitalaca, uostalom, postoji neka dodatna želja koja sama po sebi proizlazi iz teksta, a javlja se u toku ili nakon čitanja: sresti se s piscem voljene knjige ma i po koju cijenu.
 
Kada se duže bavimo ovom ili onom knjigom, mi se i nehotice, istina u mašti i sklopljenih očiju, miješamo s njenim junacima, oblačimo njihovu odjeću, ištemo njihove vrline, i nijemo, bez otpora, dozvoljavamo da nas uzmu za ruku i povedu na put iskušenja. I onako obnevidjeli, mi se ne zadovoljavamo samo tim druženjem, već prizivljemo k sebi i pisca knjige u namjeri da mu zavirimo u dušu i vidimo da li nas ona još hoće. Tako su pisci bez svoje želje i pravog povoda uvijek u krivnji, jer ih čitaoci nikad ne ostavljaju same.
 
Slaba prilika da se sretnem s umjetnikom čije me djelo, velim, bješe već obujmilo cijelog, ukazala mi se još za studentskih dana, kad nas je Andrić u nekoliko navrata pohodio. Ali, na moju veliku žalost, ti me dolasci ni za pedalj nisu primakli k njemu. Oko došavšeg bi se svaki put sjatili profesori, sila asistenata, grupa znatiželjnih pisaca, jednom riječju čitava mnogoljudna pratnja i nama studentima ne preostajaše ništa drugo do da s odstojanja, jednako propeti na prste, među njima pogledom dokučujemo onog koji nas je uvodio u svijet riječi.
 
Onda je došla njegova Nobelova nagrada i, mada je Andrić ostao onaj isti, tih i skroman, kao i prije ovog priznanja, interesovanje ljudi, naročito istoričara književnosti (a o novinarima da i ne govorimo), postalo je izrazitije, poprimivši, ovdje-ondje, čak i oblik mučne nasrtljivosti.
 
Najposlije, godine 1963, kad je on ono trebalo da putuje u Višegrad, grad svoga djetinjstva i mladosti, da bi sa zemljacima podijelio radost laureta, ja sam se, u stvari, prvi put u svom životu sreo s Andrićem, na bliskom odstojanju, onako okom u oko, što bi se kazalo, ali i taj susret, poduprt slučajem, zbio se nakratko, i ja, pokoleban i slab, bijah sklon da povjerujem kako su putevi koji vode prema autoru Na Drini ćuprije, Travničke hronike, Gospođice, i tolikih drugih knjiga, za me zauvijek i potpuno zakrčeni.
 
I taman kad sam u tom iščekivanju bio izgubio svaku nadu i izgled na uspjeh, dogodilo se nešto što je posve izmijenilo stvari. Negdje baš u to vrijeme premješten sam na rad u Republički sekretarijat za obrazovanje, nauku i kulturu SR Bosne i Hercegovine u Sarajevu, gdje mi je bio dodijeljen sektor kulture. Nisam mogao ni pretpostaviti da će me baš taj moj radni zadatak ubrzo dovesti pravo k Andriću. Bio sam sklon da povjerujem da je u pitanju bila usrećilačka slučajnost, ne "primamljivanje prilike", kako bi kazao Kafka.
 
Odmah negdje nakon dobijanja Nobelove nagrade za književnost, Andrić je bio tvrdo odlučio da novčani iznos priznanja (u vidu poklona) namijeni kakvoj kulturnoj i opštedruštvenoj svrsi. Kako su njemu, kao malo kome kod nas, čitavog života na duši ležali ljubav i briga za knjigu i širenje biblioteka u narodu (po toj želji s njim se još jedino mogu mjeriti Vuk i Dositej), on je u dva navrata poklonio cjelokupan iznos nagrade Savjetu za kulturu, odnosno Republičkom sekretarijatu za obrazovanje, nauku i kulturu SR Bosne i Hercegovine u Sarajevu, sa jednom jedinom željom da se ta sredstva "korisno upotrebe" za razvoj i širenje mreže narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Ubrzo je konstituisan veoma koristan sistem djelovanja ovog Fonda: putem konkursa udruživana su sredstva opštinskih skupština, narodnih biblioteka, izdavačkih preduzeća, radničkih i narodnih univerziteta, i dr. i sredstva Fonda u cilju širenja knjige u narodu i podupiranja rada narodnih biblioteka. Čim se uvidjela korisnost ovog posla, usvojen je petogodišnji plan zamašne akcije: jedna knjiga na jednog stanovnika, koja je odigrala značajnu ulogu ne samo u vezi sa popularisanjem knjige, već i u pogledu kulturnog razvoja bosanskohercegovačke sredine uopšte. Treba kazati da se i društvena zajednica materijalnim ulaganjem i svesrdnom podrškom uključila u djelovanje ovog Fonda, što mu je dalo široko značenje i višesmislenu funkciju.
 
Andrić je, ko ga zna, bio pedantan u svemu, pa i u poklonima. On je, iako često slab i s oskudnim vremenom, nastojao da održi što je mogućno aktivniji odnos prema svojoj zadužbini, ne radi tutorstva, već poglavito stoga da vidi s kakvom plemenitošću da zrači ideja koju se, usljed urođene skromnosti, nikad nije usudio da nazove svojom, niti je drugima dopuštao da to čine. Svake godine on je ili dolazio na sastanke Fonda ili molio da iz prve ruke bude obaviješten o njegovom radu, o otvaranju novih čitaonica i biblioteka, kupovini knjiga, povećanju broja čitalaca, i sl.
 
Čujem ja, dakle, da se Andrić interesuje za rad ove zadužbine, pa namah, utanačivši sastanak s njim, odlučim da otputujem k njemu u Beograd. Pun strepnje, pojavim se ja tako prvi put u njegovom stanu u Ulici proleterskih brigada broj dva, smještenom u ovalnoj zgradi podno Pionirskog parka.
 
Tada mi ni na kraj pameti nije bila pomisao da bih mogao štogod zabilježiti, kakvu Andrićevu misao, rečenicu, primjedbu, sadržaj anegdote, ili tako nešto. Njegova misao, zabilježio sam tek na kraju susreta, sa silnim pouzdanjem pognuta je u dubinu i ne da se lako dokučiti. Sve je kod njega nekako po mjeri i promišljeno, riječ njegova iskrada se polako, s onom pipkavom pedantnošću, ne zbog bojazni što bi možda nepripremljeno banula preda vas, već, prije svega, da bi njen vlasnik mnogo godina potom, kad se bude taložila prošlost i prizivao sud kritike, mogao podnijeti sjećanje na nju.
 
Razlozi koje sam naveo odveli su me više puta k Andriću. Moj naum zasopljen strahom penjao mi se do pod grlo. Ovaj umjetnik nije bio jedan od onih koji se lako povjeravaju. Ponovni susreti s njim kao da su imali biljeg prvine. A kad je on, uprkos svemu, postao darežljiviji s pozivima, ukazala mi se, najzad, dobra zvijezda.
 
Tako je, eto, izgledao početak.
 
Ubrzo su u naš razgovor ušle i druge teme, ponajviše one o literaturi. Ja sam se trudio da što bolje upoznam njegova djela, na žalost samo poneka od njih do u tančine, kako bih s njihovim tvorcem mogao da razgovaram o iznalaženju tema, pojavi ideje, o ličnostima, jeziku, stilu, o književnim uticajima i ponečem drugom. Uzdržan u svemu, ponajviše u razgovorima o sebi, Andrić je s nešto manje otpora prihvatao dijalog o svom književnom djelu i to je, nema sumnje, bila jedina kapija koja je vodila do umjetnika. Pa smo potom stali da se bavimo i drugim piscima. On mi je polako, bez želje da pokazuje ili nameće svoj sud, predlagao da čitam djela Anri de Monterlana, Hari Martinsona, Ejvina Jonsona, Margerit Jursenarove, Rože Martena di Gara, Ilje Erenburga, Viljema Foknera, Franca Kafke, Agnasa Vilsona, Andreja Platonova i mnogih drugih. On je sva ta i druga djela, manje-više, čitao u originalu i njegovi zanimljivi sudovi o njima zaslužili su makar da brdu udaljeni od zaborava.
 
Uzajamnost je, međutim, tražila privolu obojice.
 
Sve što bi bilo izmoljeno ne bi moglo da računa na smisao i svrhu.
 
Druga, ne manje važna stvar, bila je: kako u autentičnoj formi sačuvati ono što on kaže? Kad pogledam kako su to radili Ana Dostojevski, Ekerman, Maks Brod, Malro, u nas Nenadovići, Matvejević i drugi, onda mi je bilo više nego jasno da nije dovoljno samo "načuljiti" uši. Trebalo je, dakle, "isukati" bilježnicu, ali kako, jer znalo se da je Andrić teška srca pristajao da se pred njim pojavite s hartijom i olovkom. Bio sam s toga u početku prisiljen na memoriju, tj. da pamćenje podmetne leđa. Događalo se, ne rijetko, da se usred razgovora, onako naprečac, dignem iza stola i, "noseći" u sebi neku Andrićevu misao, odjurim u susjednu prostoriju i tu je brže-bolje "spustim" na hartiju. Dolazilo je katkad i do smiješnih situacija zbog tih mojih sve učestalijih odlazaka "na telefon", po "neku stvar iz putne torbe", povodom "nekog poziva" i tome slično. Udaljavajući se, ja sam pri sebi imao samo njegove riječi koje je trebalo "skloniti" na sigurnije mjesto.
 
Međutim, to je moglo samo u izvjesnoj mjeri da pomogne. Bilo kako bilo, morao sam da posegnem za bilježnicom. Kad sam je prvi put, bojažljiv i u krivnji, stavio preda se, Andrić je najprije poćutao pred iznenađenjem, a potom, srčući kafu, mirno kazao:
 
— Sad još i to?
 
— Ovo je za moju dušu! — požurih s opravdanjem..
 
— Pa šta vi zapravo smerate s tim?
 
— Rad bih da ponešto, s vašim dopuštenjem, unesem u svoju bilježnicu.
 
— Taman posla... pa da to padne novinarima u šake.

— Ne, neće. Velim vam: to je samo za moju dušu.
 
— Nemojte me pod starost navoditi na stid i sramotu.
 
— Htio bih, vjerujte mi, da odagnam svaku vašu sumnju u tom pogledu. Moja je namjera da poneku pojedinost zapišem, da je ostavim u svojoj arhivi; pomen će biti valjan ostane li u granicama običnosti, i ako se budem trudio da nigdje ne idem ispod ili mimo vaše riječi.
 
— Čuvajte se vi da ne pođete iznad nje. Znate, ja sam se uvek klonio kazivanja o sebi. Ni po koju cenu ne bih pristao da pišem neku vrstu ispovesti o sebi. To su subjektivne stvari i one uvek navedu čoveka na pogrešan put. Englezi imaju lepu misao o tome koja glasi: Ima više načina da se laže, jedan od njih su memoari.
 
Stao sam da ga uvjeravam kako će to što zabilježim biti namijenjeno arhivi i muzeju i kako ja nemam namjeru da čeprkam po uglovima njegovog života. Odricao sam se odbrane, on sam s pristajanjem nije mogao ništa izgubiti.
 
Na moju sreću privola je bila dobijena. Tom prilikom a i docnije, povodom zapisivanja, nastojao bi pokoji spor i zaplet između nas, ali su oni izvjesno, već od nastanka, prolazili onaj tihi neophodni put ujednačavanja, da bi se najzad sami od sebg nekako potrli.
 
I tako, dan za danom, malo pomalo, i ja sam bio posve u vlasti njegovog mira i one stroge i nijeme šutnje koja tako skladno pristaje mudracima. Kad se ovako desi da vas drugi čovjek privuče djelom, riječju i onim skrivenim svojstvima duše, vi poslije još dugo ostajete potčinjeni i ko zna kad ćete sasvim uspjeti da se povratite sebi i svom pređašnjem stanju. Jer ako se veza sluči na brzu ruku, onda kao da nikud niste ni odlazili i nije vam potrebno da branite i ono što se pred vašim okom mrvi i osipa.

Kako je koji razgovor nastajao, ja sam odmah, što sam prije mogao, sređivao i prekucavao bilješke (materijal zaprema oko tridesetak bilježnica), rukopis se slagao sam po sebi da bi na kraju iznio blizu sedam stotina iskucanih kartica. Tome treba dodati našu prepisku, bilješke koje je dozvolio da zadržim, velik broj fotografija načinjenih na putovanjima, knjige s posvetom i drugo. Poneke od bilježnica posebno su mi drage, jer je Andrić katkad, za vrijeme razgovora, znao da se maši olovke i sam, svojom rukom, unese u njih neku svoju misao, citat koji mu je bio prirastao za pamćenje ili tako nešto. On je time želio da mi pomogne, naročito u slučajevima kad ja ne bih stigao od prve da zabilježim naumljeno, na čemu sam mu ostajao više nego zahvalan.
 
Kad je Srpska književna zadruga odlučila da objavi ovaj rukopis, nametnula se potreba, nužna valjda za svaki posao ovakve vrste, da se mnoge stvari sažmu i skrate. U prvi mah bilo mi je teško da ma šta redigujem i mijenjam. Tek docniji dani pomogli su mi da se povratim. Prvo sam odlučio da iz knjige isključim suviše intimne stvari koje treba čuvati od javnosti i koje su i kazane s namjerom da ne dopru do svačijih ušiju. Prirodno je, zatim, što su ispuštena kazivanja o bezmalo svim ljudima koji su još u životu, što su izostavljeni tzv. sporedniji događaji, opisi okolnosti, podaci o saputnicima, mnoge moje replike, i slično. To je u dobroj mjeri pomoglo da se i moje ja skloni u stranu i što manje pojavljuje.
 
Možda nije na odmet ukazati i na, ne uslove u kojima je nastala ova knjiga (sasvim je shvatljivo da ni oni ne mogu posve da budu zaobiđeni), već, prije svega, na vrijeme i koloplet prilika koje su pratile Andrićev život. I sam pisac govorio je o tome, ukazujući na okolnost da je za svoga vijeka doživio, ni manje ni više, već "dva rata i tri carevine" da bi dočekao konačnu slobodu svoga naroda.

Citate, kojih je u knjizi mnogo, autor je objavio u onakvom obliku u kome ih je uspio da zabilježi. Tek jedan manji dio njih doveden je u vezu s izvornim originalom, a za množinu ostalih bio bi, mora se priznati, čovjeku potreban dugi, Andrićev vijek, pa i ne samo to.
 
U ovoj knjizi objavljeno je nekoliko Andrićevih pisama. Ona koja se odnose na njegovu prepisku s književnikom Tugomirom Alaupovićem stavio mi je na raspolaganje pokojni dr fra Rastislav Drljić. Integralni dijelovi ovih pisama objavljeni su onako kako su štampani u već citiranom broju "Dobrog pastira". Dio prepiske s Markom Markovićem i Isakom Samokovlijom čuva se u arhivi Muzeja književnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Riječi zahvalnosti dugujem drugarici Miroslavi Miljanović, kustosu ovog muzeja, koja mi je pomogla da se upoznam sa sadržajem pisama i da poneka od njih objavim.
 
Andrićeva prepiska s Milanom Markovićem, Andre Mazonom, Mihovilom Kombolom, Borivojem Jeftićem, Livadićem i drugima, čuva se u arhivi njegovog spomen muzeja u Beogradu. Autor izražava zahvalnost drugarici Nadi Andrić, upravnici ovog muzeja, koja mu je pomogla da ostvari uvid u ova pisma, a neka od njih u cjelosti ili djelomično i objavi. Prepiska između Andrića i A. Mazona je na francuskom jeziku a srpskohrvatsku verziju autor objavljuje prema prevodu drugarice Vere Stojić zbog čega joj i ovog puta upućuje riječi odane zahvalnosti. Posebnu zahvalnost dugujem Risti Tošoviću koji mi je, nesebično i s mnogo truda, pomogao u konačnoj redakciji knjige i njenom pripremanju za štampu.
 
I sad, na kraju, kad je ova knjiga na putu da se javi, uprkos miru preuzetom od pisca, uspomene na njega često navrnu odsvakud i teku na sve strane. Ne rijetko dogodi mi se da začujem njegov glas u susjednoj prostoriji i da mi se učini kako je Andrić krenuo ovamo i samo što se nije pojavio na pragu.

Knjige ovakve vrste kao da i ne mogu bez propusta. Te greške će ostati moje i biće mi uvijek žao što ih i žive neću moći da uzmem u zaštitu. Piscu je lakše s kritikama koje su uperene u lice. S greškama je, kažu, kao i s đavolom: ni po koju cijenu ne pristaju da budu lišeni prava na odmazdu.
 
Ova knjiga, koja se pojavljuje dvije i po godine poslije umjetnikove smrti, dolazi u času kad su već izašle nekolike knjige o Andriću. Mada postoje oprečna mišljenja ne samo o nekima od njih, već i o načinu na koji se posthumno piše o umjetniku, autor drži da svakoj od njih treba odati dužnu pažnju, jer sve one skupa i svaka ponaosob koliko-toliko doprinose rasvetljavanju pojedinih poglavlja njegovog književnog rada i života. A vrijeme je neka vrsta potopa i selekcije: valjda će od svega toga ponešto i ostati.


Ljubo Jandrić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 06, 2012, 01:22:47 pm »

*

LJUBO JANDRIĆ




Iz arhive primenjenog umetnika Sulejmana Čelebića. S desna na levo:
Ivo Andrić, Ljubo Jandrić, Zuko Džumhur, Ico Mutevelić i Sulejman Čelebić

Fotografija: Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu "Most"
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: