Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 15, 2012, 03:09:40 am » |
|
** Zoran Milić Izbor iz poezije
SEČENJE DRVA Mlado sunce u sečivu sekire se ogleda, Crni krst na čeliku blista. U moje živo meso oštrica se zabada Silom nerazumnom hitnuta. Na zraku belom smrt jaše, Ja je ne vidim. Sa vode hučne devojke dolaze, Ja ih ne čujem. Lažne svece gledam, Lažne proroke. Lažnim zvonima zvone, Lažnim molitvama Lažnim bogovima se mole. Lažnog anđela U odeždi ni nebeskoj ni zemaljskoj Veličaju. Glasom metalnim, Ni nebeskim ni zemaljskim.
U CRKVI SVETI ARHANĐELI KOD PRIZRENA Ruka mi se u krilo pretvara. Druga ruka u drugo krilo. Hod u let. Let u nestajanje.
MAJSTORI REČI Oni što u smiraj dolaze sa nepoznatih obala, Lete gutajući svoju so, Menjaju medalje za slike zavičaja, Nose oklope pod miškom, Vitlaju nevidljivim sekirama, Prodaju more, Vode svoje munje na kanapu, Oni što imaju drugu krv... Majstori reči nose u nedrima zmije, Zemaljski plamen.
TRAGOVI Koračalo je ravnomerno: Ranama i ožiljcima prekriveno, Nevidljivim znacima obeležemo, Nepoznatim suncima osvetljeno, Zmijama otrovnicama okruženo, Iz pustoši, iz praiskoni se pomaljalo. Koračalo je ravnomerno: Kud god bešumnom nogom stalo, Prazninu u vremenu otvorilo, Škrgutalo, otimalo, udaralo. Koračalo je ravnomerno: Presijavalo se na staklima i u krvi, Odjekivalo, odzvanjalo, odskakalo, Penjalo se, padalo, ustajalo, Tanjilo se, tutnjalo, poniralo, Dahtalo, huktalo, svokotalo. Koračalo je ravnomerno: Prostor je bio crn svet, Prošlost je imala crn sjaj. Koračalo je ravnomerno: Istovremeno svim pravcima, svim putevima, Imalo je u očima našu tugu, Izjednačavalo se sa pljuskovima, Mirisom paljevine, mirisom baruta, Prvim nesanicama, prvim mucanjima. Koračalo je ravnomerno: U prošlost, u pepeo zapretano, Gluhotama, maglama, belinama, Bespućima, bezmerjima, bezglasjima, Nadimalo se cvilelo, palacalo. Koračalo je ravnomerno: Slepo, besmisleno, bezosećajno, Iz jedne tame u drugu tamu.
PRODAVNICA Dve rasparene lobanje, pet zuba, Jedna karlična kost, stopalo, Dve leve noge, Savest, Zavist, Jedno dobro očuvano srce, Nešto ljubavi, Mržnja, Očevi u bekstvu. Rasprodaja, rasprodaja, rasprodaja!
* Šta da kupimo, hajde da kupimo Dva noža za ručavanje, Dva psa, dve viljuške i dva tanjira, Zatim jednu bajku, Jednu lutku i jednu kočnicu, Začine i budilnik. Ovo je prodavnica i zato Hajde sasvim ozbiljno da trgujrmo. * Treba kupiti sve! Krevet, lastu, izletište, Gari Kupera, Neprijateljske avione, burek, Mašinu za brijanje, iglice, Tablicu množenja, Ponornicu, podmornicu. *
Hajde da kupimo buku i tradiciju, Živce obavezno, svraku obavezno, Freske, sardine i neke sitnice, Sujeverje, Fleke, Pilule za spavanje, belu vranu, Zubobolju, Reptila guštera, repaticu svinju, Napolitanke soko. Ovo je prodavnica, prodavnica! I ako nekome nešto nedostaje Može da kupi. * Tri litra benzina, put u pakao, Tri ukrasa, tri sceta, tri kilograma eksera, A nekoj gospođi Nedostaje šešir za plažu, To je bar lko, ovo je prodavnica, Stavimo joj oblak na glavu. Za decu sputnjik, Neizbežna objava rata, Vojni puč u Siriji, zavera u Argentini, Ništa lakše za računanje: Jedan život dva kilograma soli. * Pet tegli džema, Lepa Meksikanka i sedam anđela, Hor veselih staraca iznad 70 godina, Dve starije žene u bunaru, Kriza vlade u Brazilu, Automatizovani pakao, itd, itd. Ovo je prodavnica I ako nešto nedostaje Može da se kupi. * Dve rasparene lobanje, pet zuba, Jedna karlična kost, stopalo, Dve leve noge, Savest, Zavist, Jedno dobro očuvano srce, Nešto ljubavi, Mržnja, Očevi u bekstvu. Rasprodaja, rasprodaja, rasprodaja! 1963.
Iz knjige "Usta za sedam glava" (1993)
NIŠTA U OČIMA (Odlomci) * Gledah s visoke planine, duša duše napasa. Hleb moj jedu, na hleb se uzvraćaju. Vodu piju, vodu mute. Sused ide, besna psa vodi, besne psiće. Razbrat ide, ljutu guju goni, jezika trista.
Sunce belo uzjahujem. Crno kapiju otvara. Gledah s visine planine, duša uduše napasa, duša duše odvodi, svetlost svetli u mraku. Usta u rukama nosim, malo zemlje u ustima, malo svetlosti u zemlji, ništa u očima. Idem. Svet nestaje polako.
Iz knjkige "Zapisi na koži" (1993)
* Sećam se vremena kada je kamen bio kamen, voda voda. Kada su zemlja, pećina, cvet bili — zemlja, pećina, cvet. Bačeni metal nepogrešivo je pogađao. Riba gutala gvožđe, zveri ulazile u zamke. Svakome su bili dovoljni: vazduh, košulja, krevet. Nerođena deca dolazila su na svet. Vode pojile vatre. Jata riba, jata pčela. Po koja mušica, školjka, jež prelete nebom, ni iz čega, u ništa, zatim se ponovo vrate u visine. Hodanjem se dolazilo do svetlosti, crni bože. Hodanjem se po sekirama, čvornovatom kamenju. Žabe su skakale u prošlost. Prema mesecu na dnu neba. *
Na zemlji je nekada bilo mnogo vode po kojoj su plivale nebeske krave. Duše su sedele na kamenju, duž puta, kojim godine prolaze prema vrhuncima u smiraju. Noge su bile nežnije od glava. Nogama se hodalo. Jutro bejaše sastavljeno od prozirnih niti i poneke misli o bogu. Zeleni plamičci titrali su nebom, u predvečerje. Tada smo Svi bili Jedno. Sa jedne trpeze jeli, iz iste posude pili. Testisi su zvonili kao praporci dok su sa zvonika mahali kaluđeri i vrane bile na livadama. * Dok je zemlja bila još vruća, ustade iz nje čovek i reče: ja sam kamen! Kamen, kamen, kamen, odzvanjala su okolna brda. Nebo se podiže da vidi samozvanca. Zloočice prođoše noseći strašila i uroke. Duše se preseliše na onaj svet. Nastadoše polja, manastiri, dubine, sve se složi. Nasta trava, ptičiji i ljudski govor. Guvna, bunari, kolibe, muve. I sve se obznani, prohoda, progovori. A kamen zaneme.
Iz knjige "Pisma nebu" (1993)
|