**
Stihovi
Ivan NegrišoracISTINA, ISTINA PRE SVEGA Svakako,
svakako Mada, ipak,
ne bi, iikako ne bi Jer, u protivnom,
moglo bi, nekako, to bi, već, na ovaj ili onaj način, ipak,
moglo Ali, tek onako, ja-tebi-ti-meni, pre svega
iznebuha, a onda otprilike to-i-to, valjda
tako-i-tako, to ne može i ne
sme, neprihvatljiva je, bez
sumnje, ta malina na tanjiru šuć-muć
Znamo mi takve Premda, opet, rekla-kazala,
kao da i nije tako, pre
će biti onako, tek ovde-onde, makar i ovako, samo
nek je nekako, i ako je to, eto, tako
i onako, a nekmoli onamo
i ovamo Ono što bilo je levo-desno, sad je
samo gore-dole, a svet se u hiljade
semenki rasuo kojekuda Sve je, dakle, tu,
samo tu, i ne bi smelo: oj,
oj, joohoj, joj, eej, jej, huuuuj,
hihijih, hojhojhojoj,
juh, juh, huj,
oooooooooj!
DANAS SAM SADIO RUŽE! Minji, ovaj ljubavni pupoljak Topal februarski dan. Miriše proleće.
Sunce, taj žuti, nebeski dlan,
zgrejalo zidove kućne, skupilo muhe na malterni fil,
a poljske izvelo miše, međ stabla,
da grickaju listiće suhe.
Ubod ašovom. Iskopaj, sinko malene rake,
dok blatnjavo salo po trbuhu alatke visi.
Uh, te podzemne spletke!
Kao po harfi, prebiram prstima korenje
tetka-dunje, baba-višnje ili su to nožne žile
skamenjene neke guske ili patke.
Kopam jamu. Nek' život pobedi
smrt samu: pobošću stabaoce sitno, zagrnuti
zemljom, ostavite prah da pusti klicu,
balicu niz gubicu, pa iz malenog ovog groba
nek' nastane neko novo, bolje doba!
Jesam li ikad svoju kopao
raku? Jesam li krv mlaku ostavio da sasvim
se ohladi? Ko to u meni rije, dok snim da život
u ovom kusom žbunu probudim? Gde je ćivot što traje k'o kosmičko
jaje i seje žumance od koga se krv ledi i gruša, pretvara u kamičak?
Pogledam u nebo: topal sunčev
dlan, znam, probudiće uspavani čmičak,
sitno zrnce što klicom kresne svetlosno brdo
i krhak životni plamičak. Danas su
me posadile ruže! Da li ću se primiti?
PLAČ HILANDARSKOG ANTIPROSOPA
ZBOG SLABOSTI SRCA I DUŠE Praštaj, Gospode,
Meni nedostojnom, sitnijem
Od čestice prašine koju udišem
Sa slanim vazduhom morskim.
Mudra je reč Propovednikova
Da svemu ima vreme pod kapom nebeskom,
Ali meni nije, i neće biti,
Nikakva vremena: ne mogu više od onoga
Što mogu! Molim se za čudo nad čudima, klečim
I podvizavam se, ali sve je povrh
Mojih moći! Išetam međ maslinjake, međ zebe
I slavuje, da osmatram zalazak sunca
Tamo, ponad pirga na Hrusiji,
Ali ne vidim ničega sem prelepog peva
I odsjaja sunčevog zlata. Ništa se u meni
Ne razgoreva, samo tinja,
I tinja. Praštaj,
Gospode,
Što se u meni plamen ne budi!
I što ništa je meni da Te ljubim, svim srcem
I dušom, svom misli i snagom svojom,
Ništa! Činim to vazda, i posvećeno,
Koliko sluga Božji, nedostojnik, činiti može! Ali,
Gospode milostivi,
To moje toliko je malo, i beznačajno,
K'o trunka prašine što zalegla je, negde,
U plućima mojim. Nikakve vajde od mene na svetu
Ne ima, jer ljubav moja bez srca je i duše,
Bez misli i snage! Zalazak sunca osmatram, tamo,
Preko debelog mora, po kojem nevidljivi
Vazdušni mehuri valjuškaju se
U svojoj beznačajnosti suštoj. Ogromna je
Tvoja ljubav, Gospode,
Ogromna, kad me trpiš ovako nemoćnog
I jadnog! I pamet mi ljudska nikako ne shvata
Što me ne počistiš sa ovoga sveta,
Kao što juče, u trpezariji, ja počistih
Mrava zalutalog
Međ krušne
Mrve!
SUVA ČESMA Ostalo je ime. A ime
Uvijek ostane. I kad pamćenje
U pra se zdrobi,
I kad otrunu krstače i kad maovina
Svojim somotom presvuče grobni kamen.
Eto, to je priča
O suvoj česmi. Od kad za se znam,
Vazda je bila suva. I moj đed, i đed
Moga đeda tako je povijedo: tu je česma, obzidana,
Ali vode nema. Na njoj se,
Vele, još samo anđeli umivaju
Kad suzama suvijem oplakuju ostarele nerotkinje.
Ime starije bijaše od našeg pamćenja.
I sve tako bi dok, sasvim,
Ne izgnasmo one koji se sami pozvaše
Da nam budu gospodari. Nestadoše
U oblaku prašine što kopitama
Njiovije konja podigla se.
Još ni pukot našije pušaka
Ne uminu planinom, a voda poteče
Niz suvu lulu. Ime nas, tako,
Još jedared prevari. A kad opkopasmo
Izvor, stublinu da produbimo
I učvrstimo, imo si što viđeti: nekake cijevi,
keramičke,
Pružile se od izvora ko zna kuda. Ta nam pijavica
Vodu krala! A mi izvor, dobar zdenac,
Nazvasmo suvijem. I ne znasmo
Su čim raspolažemo i što nam to
Drugi ispija
Do dna.
JESEN U MEKOTAMA Čuvar vremena, ponekad, s neba
Siđe, postane šumska ameba
Što zrakom luta, noću i danju,
Dotičuć stabla, krošnje... Na panju
Bukve zasedne i meku krpu
Mahovine tad prostre. U hrpu
Zemlje potom se pretvori, mravljeg
Staništa kupa, povrh nje kravljeg
Papka trag. I još mnogo oblika
Drugih ova telesna slika
Uzeće na se dok zemljom bude
Lutala. Ali najviše ljude
Prenerazi kad, s jeseni rane,
Vremena čuvar tragove stane
Po šumskom lišću da niže: krpa
Do krpe! Demon dronjka tad drpa
Divne haljine što su, s proleća,
Tkane da skriju granata pleća,
Udove stabla. Još nema sive
Golotinje, al — gle! — šarne gljive
Svukuda krase te uniforme
Maskirne. Smrt je svečanost forme.
Lepa je jesen, al nešto gadno
Pod tom lepotom čuči. I hladno
Nastaće doba, kad pašće maske:
U stablu tek zvuk jezive daske!
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012