**
Stihovi
Sava Mrkalj ZEMUNCIMA kada su dovršivali slavno uzdignuta
nova školska zdanija Glas drevni, u dne kom se ne veruje naše,
Da Orfej na Ismenskim bregovima
Činjaše zver i kamen slovesnima,
Atine oštroumne basna b'jaše.
Al', o Zemunci, ovo delo vaše,
Gle, iste basne čini istinskima!
Ko dođe amo k Istra bregovima,
Imade vidit što ne verovaše.
Sad vaši trudi eto će otvorit,
Gde račitelji mogu nastojeći
Odmetat zverstvo, narav zlu pokorit.
Kamenja eto, od kog će poteći
Vam duga slava; jer će to govorit,
Zemuna dok je; što će pak sve reći!
1822.
SASTAVLJENO, KAD U GORNJOKARLOVAČKU
BOLOVAONICU DOSPEDOH POBEĆEN,
I OSTAVLJEN OD SVEGA SVETA Jao! Jao! Jao trista puta!
Pala nam je, pala kocka ljuta;
More zala ov' je svet!
Led i vatra, zrak, i grom, i voda,
Zveri, zmije, gad od razna roda,
Često vek nam čine klet!
Zlo je mučno sadašnje podneti,
Zlo nas bivše peče u pameti,
Buduće već jede nas.
Dnevne tuge rađaju sne hudne,
A sni noćni rastuže nas budne.
Jesmo l' bez zla koji čas?
Čovek, strava čoveku, ah! veća,
Goni pravdu, što je sviju sreća,
Goni mir iz sveta sav.
Vuk ne lomi reč ni veru svoju;
Top i kartač ne privezu k boju
Anakonda, ris i lav.
1825.
JELENI DIJAKOVIĆ ZA NOVU GODINU Jutros mi reče vila posestrima:
"Žedniš li, Sako, sam sebeka znati,
To nemoj sve kod svojih briga stati;
Posmatraj hod i tuđim poslovima!
Žedniš li znati rado l' gosta prima,
I što zamuči prijan, dok te prati:
U svoja nedra ozbiljski se hvati;
Ti ključ imadeš grudma dvoličnima.
Sagrevaju sva serca isto seme!
Muhamedskom smrt strela moja pleću!
Sad zbogom! Glede slatke sestrice me."
To nek' je tako: sumljati se neću,
Da Ti, o Umna, sve me žališ vreme;
Jer zdravlje želim Ti, dug vek i sreću.
1829.
STARAC Sva mi tužnom krepost ode,
Star sam, slab sam, o nezgode!
Jedva lozna kap i šala
Bi sad mene razigrala.
Ode moja sva milota,
Ode cveće i krasota;
Cervenilo i belilo
Iz mog lica odletilo.
Mora serce da mi grca,
Jer na vrati kuca smrtca,
Koje oko uvek suvo,
Koje uvo svakom gluvo.
SONET PRESLAVNU ARHIPASTIRU Ograni, Zvezdo visoka, ograni!
Već dugo zebemo u čarnoj noći;
Nek Tvoj nam svjet bude sad u pomoći,
O Sunce, o Ovčaru sveizbrani!
Kroza Te svetli Serbima su dani;
Svi glede svezu; ne sme vuk ni doći;
Glas "vera! jezik!" vatra je toj zloći.
Al', milo Sunce, nam nad glavom stani!
Tvoj lug i s kladencima čistim cveće,
Ta novost večna, duh što s sercem pita,
Čest svoju proletnju pokratit neće.
Zato je žeđca k divnoj plamenita
U mlogo duša putni'; no bez sreće.
Sad sjaj, pomozi; krin mi daj bez mita!
Juna 1828.
BLAŽENJE DEVOJKE Ti kradom ljubiš mene!
Od ljubavice tvoje
Sve strepi serce moje.
Brez nadežde za nas.
Te oči, lišca méne,
Nek' jada ne zadadu!
Da star te ljubim mladu,
Nek' pak poživi glas!
"Antologija poezije srpskog romantizma" Slobodan Rakitić
Beograd, 2011.