Vjekoslav Vukadin — Zavičaj u daljini
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « ČITAONICA « Antologije srpske poezije « Vjekoslav Vukadin — Zavičaj u daljini
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vjekoslav Vukadin — Zavičaj u daljini  (Pročitano 7711 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Septembar 18, 2012, 07:09:01 pm »

**




Zavičaj, u daljini
Izbor iz poezije srpskih pisaca
u zapadnoevropskom rasejanju
2002. godine, u Beogradu.



SRPSKI ZAGRANIČNI LIRSKI KRUGOVI

Književno stvaralaštvo srpskih pisaca u egzilu razvijalo se van glavnih književnih tokova u matici, ali ne i oslobođeno od njene gravitacije, i zato je svedeno na nekoliko osnovnih tema i motiva. Ono je u celini patriotsko. To je i razumljivo imajući u vidu pod kojim su uslovima stvarali srpski pisci u dijaspori. Samo su retki u matici znali da negde u svetu postoje srpski kulturni i duhovni centri i da se u njima odvija živa nacionalna delatnost. Pojedine knjige, brošure i listovi, koji su u godinama posle Drugog svetskog rata nekako stizali u maticu, delovali su kao svetlost iz slobodnog i dalekog sveta.

Maternji jezik u tuđini dobija značenja kojih inače u prirodnim i svakodnevnim okolnostima nismo svesni. Jezik je za izgnanika ne samo izražajno sredstvo i simbol identiteta već i supstitut za zavičaj, poreklo, detinjstvo i jedino utočište pred neizvesnošću u tuđini. Nacionalna izolovanost nigde se ne ogleda tako kao u jeziku. Čuvajući uspomenu na detinjstvo i mladost u zavičaju, srpski zagranični pesnici čuvaju i jezičke oblike. Zato je njihov pesnički jezik pomalo arhaičan i u tradiciji naših romantičara, kao i pesnika srpske Moderne s početka dvadesetog veka, Vojislava Ilića, Dučića, Rakića, Šantića, Bojića i drugih.

Nema veće nesreće za pesnika nego da živi u izgnanstvu i onda kad je ono dobrovoljno, iako bi se moglo reći da dobrovoljnog izgnanstva nema.

Vrlo često isti razlozi navodili su neke Srbe da napuste Srbiju i druge srpske zemlje, a neke pak da u njima ostanu. Kako je jezik ne samo osnovno sredstvo poezije, njena "osnovna građa" i "kuća bića", odvojenost od jezičke matice nije samo dramatična za jednog pesnika nego i tragična. Srpski pesnici u egzilu decenijama su stvarali, a da njihov lirski glas nije mogao da stigne do matice. A upravo su toj svojoj matici i zavičaju i pisali i posvetili najuzbudljivije i najdirljivije stihove.

Pojedini pisci našli su se u izgnanstvu zato što su na to bili primorani, sticajem nesrećnih istorijskih okolnosti, dok su drugi u izgnanstvo otišli odmah posle Drugog svetskog rata ili u sledećim decenijama. Svi su oni gajili nadu da će se ubrzo vratiti u otadžbinu i da će njihov brod uskoro isploviti iz tuđeg pristaništa. Mnogi Srbi koji su se u Drugom svetskom ratu našli u zarobljeništvu, takođe se nisu vratili u otadžbinu. Za neke od njih poezija je bila unutrašnji duševni azil i jedina veza sa zavičajem. Zavičaj je osnovna reč i zaštitni znak srpske zagranične poezije.

Neki od pesnika izgnanika počeli su da pišu pseme u svojim poznim godinama, za šta postoje psihološki razlozi. Te njihove pesme izražavale su nostalgiju ili odbranu od nostalgije za Otadžbinom. Jer nigde kao u poeziji čovek nije tako prisno i sa egzistencijalnom punoćom povezan sa sopstvenim jezikom i sopstvenim bićem. Otrgnuta nasilno od živog jezika matice, poezija srpskih pesnika u dijaspori, na tematskom i motivskom planu, prilično je redukovana i svedena. Glavne su joj teme patriotizam, Bog, ljubav, zavičaj, istorija, prošlost, tradicija, svoj rod, a motivi usamljenost, nostalgija i prolaznost. Ako je poezija u osnovi traganje za identitetom, poezija izgnanika je sušti identitet. Zato mnoge od pesama srpske zagranične poezije deluju i kao uzbudljivo lirsko svedočanstvo, ali i kao potresni dokumenat. Pojedini pesnici gotovo ljubomorno čuvaju jezičke lokalizme i osobenosti govora svoga zavičaja, kao što se u staroj škrinji čuvaju dragocene stvari.

Stvaralaštvo srpskih pesnika u izgnanstvu bilo je dugo nepoznato u matici, zanemareno, prećutano i zabranjeno. Koliko do juče bilo nam je nedostupno pesništvo Srba u Rumuniji i Mađarskoj, jer su Srbi u tim zemljama komunističkim zavesama i ideološkim barijerama bili odvojeni od matice, bez osnovnih kulturnih prava. S druge strane, da paradoks bude veći, manjine u samoj Srbiji imale su više i pojedinačnih i kolektivnih prava od srpskog naroda u sopstvenoj zemlji i bilo im je omogućeno povezivanje sa njihovim maticama.

Poslednjih decenija kod nas je poraslo interesovanje za književno stvaralaštvo srpske dijaspore i želja da se ono sabere, valorizuje i integriše u celinu srpske kulture. Ako nam već nije dano da budemo sabrani kao narod i ako nismo uspeli da definišemo sopstveni nacionalni interes, bar da nam pesništvo bude sabrano. Jer srpska poezija je jedna bez obzira na to gde nastaje, u matici ili širom sveta, u Evropi ili prekomorskim zemljama.

Na žalost, ni u srpskoj dijaspori nema kulturnog i duhovnog jedinstva koje je neophodno za umetničko i književno stvaranje. Pisci srpski u rasejanju nisu samo odvojeni od svoje matice, nego i jedni od drugih, zato što žive u različitim zemljama i na različitim kontinentima. Svako od njih stvara za sebe i za svoje neposredno okruženje, nalazeći se u nekoj vrsti kulturnih enklava. Razjedinjenosti doprinosi i tradicionalna srpska nesloga, svađe i raskoli.

Srpsko zagranično pesništvo ili je odveć podcenjivano ili je neumereno hvaljeno. Ono, u svakom slučaju, ne zaslužuje takav tretman. Ono je onakvo kakvo je. U svojoj ranoj fazi — što se najbolje može uočiti u antologijama Na stazama izbegličkim Mateje Matejića i Borivoja Karapandžića (1969, Melburn) i U tuđem pristaništu Vase Mihailovića (1988, Čikago) — ono je u osnovi više etično no što je estetično, izuzimajući naravno pesme Jovana Dučića. Antologija Pesme sa Granice Slobodana Vuksanovića (1995, Beograd) predstavila je, prvi put u matici, srpsko zagranično pesništvo u drugačijem svetlu. U istoj knjizi, kao rezultat jednog novog čitanja i vrednovanja, našli su se srpski pesnici iz dijaspore, srpski pesnici u Rumuniji i srpski pesnici u Mađarskoj. U najnovijim pesničkim ostvarenjima srpskih zagraničnih pesnika etično i estetično su u skladnoj ravnoteži.

Srpski pisci, rasejani širom sveta, i kojih je sve više, savremenoj srpskoj književnosti daju lepe književne darove. Istakao bih čistu i gotovo anđeosku prirodu njihove poezije i njenu lirsku energiju. Prava istorija svakog naroda nalazi se u njegovom jeziku i u njegovoj poeziji. Razjedinjen i bez istorijskog kontinuiteta, srpski narod je tek u svom jeziku uspeo da ostvari svoje jedinstvo u svoju istorijsku punoću.

Zbornik Zavičaj, u daljini, koji je sačinio pesnik Vjekoslav Vukadin, sadrži izbor iz stvaralaštva srpskih pesnika koji žive u Zapadnoj Evropi. Ovo je tek jedan mogući izbor, jer očigledno da u njega nisu ušli svi pesnici koji to zaslužuju. U poslednjoj deceniji dvadesetog veka srpska dijaspora je toliko narasla da se već mogu praviti regionalni zbornici, panoramski pregledi i antologije. No, bez obzira na svu tu razjedinjenost i geografsku razuđenost, srpska poezija je jedna, nedeljiva i celovita. Danas već blizu stotinu pisaca čini jedan nezaobilazni korpus koji se, najpribližnije, može imenovati kao srpska zagranična poezija. Granice su zaista srpski udes. Sve više knjiga zagraničnih pisaca izlazi i u matici i u svetu. Organizuju se književni susreti, festivali, raspisuju se konkursi za najbolja pesnička ostvarenja, pokreću nove edicije. U Čikagu je upravo ove godine osnovana pesnička nagrada, koja nosi ime Ikone Presvete Bogorodice Trojeručice Hilandarske, zaštitnice srpskih pesnika.

Sastavljač zbornika Zavičaj, u daljini, i sam izvanredan pesnik, opredelio se za naslov koji u potpunosti odgovara tematsko motivskoj osnovi izabranih pesama, ali isto tako mogao je uzeti i naslov Utočište, kako je inače naslovljena jedna pesma u zborniku, jer i on, metaforično, označava pesmu kao kuću u koju se nastanjuje pesnik kad mu je u svetu hladno, a u duši teskobno. Pesnik nalazi utočište u svetu pesništva, koji mu se u jednom trenutku učini i stvaran i primamljiv, kao obećana zemlja. Biti u svom jeziku znači biti u svom zavičaju.

U uvodnom slovu Vjekoslav Vukadin ističe da su srpski zagranični pesnici, koji su zastupljeni u zborniku, već afirmisani u dijaspori, ali da i matica treba da ih upozna. To je nesumnjivo dovoljan razlog i stoga je veoma celishodno objavljivanje ovakvog zbornika bez obzira na to koliko je možda fragmentaran, nepotpun i necelovit, na šta i sam njegov autor ukazuje.

Dodao bih da postoji jedan još bitniji razlog za štampanje ove poezije, a to je njena pesnička relevantnost, jer se po vrednosti može, a po temama i motivima mora svrstati u ukupnu srpsku književnu produkciju. Njenim objavljivanjem duhovno bogatstvo i dirljiva briga za opstanak naroda i jezika, koju proživljavaju srpski zagranični pesnici, postaju dostupni književnoj javnosti u matici, i stručnoj i onoj najširoj, čitalačkoj. Ove pesme su najbolji primer kako se čuva i neguje maternji jezik i duhovna i kulturna tradicija.

Zbornik Zavičaj, u daljini daje sažetu panoramu pesnički zrelih ostvarenja u kojima dominiraju motivi ljubavi prema zavičaju, usamljenosti i izgubljenosti u tuđini, ali i poetsko promišljanje samog stvaralačkog čina. Ako je udeo psihološke dimenzije zaista bitan u poeziji, kako smatraju književni tumači, onda je ova poezija najbolja potvrda za takva gledišta. U tom smislu može se govoriti ne samo o socijalnim aspektima srpskog zagraničnog pesništva već, još više, o njegovim psihološkim osnovama.

Ova lepa riznica stihova poniklih u tuđini pruža i uvid u duhovnu i psihološku vezu pesnika sa maticom i sa poezijom koja se u njoj stvara. Poezija nastaje u vremenu i utemeljuje se u vremenu. Po aluzijama na autobiografske podatke i uspomene, pojedine događaje, opšte i lične, zavičajna znamenja, po posvetama, kontekstualizovanim citatima, po samom pesničkom postupku, očito da su te veze sa otadžbinom uzajamne i podsticajne. U celini gledano, ova knjiga je i znak, ali i izraz, svojevrsnog povratka. Jer jezik kojim je ispevana ova poezija je isti jezik kojim je ostvareno svekoliko srpsko pesništvo, usmeno i pisano, tradicionalno i moderno, svetovno i duhovno. U najboljim svojim trenucima, srpsko zagranično pevanje predstavlja i moderno književno ovaploćenje srpskog nacionalnog bića i srpskog jezika, ali posmatrano iz druge i nove vizure, s druge strane granice.


Na dan Ikone Presvete Bogorodice Trojeručice 25. jula 2002. godine u Beogradu

Slobodan Rakitić
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #1 poslato: Septembar 18, 2012, 07:12:00 pm »

**

UVODNO SLOVO


Pjevati u tuđini nije lako! A opet, ništa nije prirodnije od toga, jer se jezikom više nego ičim drugim čuva i njeguje veza sa matičnim, zavičajnim, sa vlastitim izvorom. Mnogi su poznati i manje poznati Srbi, u bližoj i daljoj prošlosti, više ili manje vremena, živjeli i pisali izvan domovine. I umirali izvan nje, takođe. Neke od njih, odnosno neka od njihovih djela, književni istoričari, kritičari i čitaoci uvrstili su u antologije vječnosti; drugi su sve vrijeme boravili u anonimnosti.

Kad bi se uzeli u obzir svi koji su kroz minula vremena pjevali u tuđini, i svi koji to čine danas, dobili bismo opsežnu pjesničku panoramu — u njoj bi se našli zajedno autori raznih književnih razdoblja, različitih sudbina i rukopisa. Među svim stilskim, motivskim i drugim razlikama jedna bi se mogla izdvojiti kao presudna, kao stvarna književna mjera — a to je različitost pjesničkog postupka. Jer, upravo po osobenom umijeću oblikovanja pjesme, dakle po naročitoj boji pjevanja, prepoznaje se pjesnik.

Ova antologija okuplja i predstavlja dvadesetak takvih, izgrađenih i utoliko prepoznatljivih pjesnika koji žive i pišu u zemljama Zapadne Evrope, gdje je i inače naša dijaspora naročito brojna, i relativno kompaktna. Tamošnjoj našoj, naravno uskoj književnoj javnosti ti su autori svakako dobro poznati — no, oni zaslužuju da i matica sazna više o njima kao pojedincima, ali i kao jednom ogranku poezije srpskog jezika. Među njima, razumljivo, prevladavaju pisci koji su počeli pjevati kao pripadnici prvog ili drugog naraštaja naše "gastarbajterske" populacije. Pjesnički pristup i motivi tih dviju generacija razlikuju se, kao i njihov položaj — za dio mladih autora samo se uslovno može reći da pišu u "tuđini", jer su tu proveli gotovo sav svoj život. Na drugoj, ili trećoj strani imamo autore koji su se prethodnima pridružili ranih devedesetih godina minulog vijeka — zbog poznatih istorijskih okolnosti tada se, sa velikom izbjegličkom masom u gradove zapadnoevropskih i prekomorskih zemalja "prelio" i određen broj manje ili više afirmisanih pjesnika iz svih kulturnih centara bivše Jugoslavije. Izvanmatična književnost na taj način je obogaćena, i suštinski promijenjena. I ta je scena stalno u previranju: ostati ili vratiti se, ta dilema (ili makar san) unosi i elemente privremenosti u našu književnu scenu u dijaspori.

Naši pjesnici na izvjestan način samuju sa svojim maternjim jezikom u zemljama gdje su rasijani — to je tim izraženije što duže to rasijanje traje. Zato oni nužno idealizuju srpski jezički i duhovni prostor. Poezija im je neka vrsta ukorijenjivanja u vlastitu tradiciju. Šarenilo pjesničkih motiva razumljivo je — sva svoja iskustva pjesnici su utkali u pjesme. I sve svoje snove. Fransoa Rene de Šatobrijan, pisac francuskog romantizma ovako je opisao prirodu pjesnikove bolećive duše, koja je u stalnom raskoraku sa stvarnošću: "S jedne strane", veli Šatobrijan, "ja osjećam u sebi preobilje života, ali istovremeno i nedostatak ma čega što bi moglo da ispuni ponor moje egzistencije." Iako je romantizam davno minuo, još ima i naših pjesnika, posvuda u svijetu, koji stvaraju u duhu tog možda najljepšeg pravca u književnosti.

I inače, mnogi od ovdje zastupljenih pjesnika žive maštom, hrane se željama i sjećanjima. Svima je u svijesti najprisutnija ona južna strana svijeta — bez obzira što nas Zapad označava Istokom, mi sebe više doživljavamo kao Jug! Rodno mjesto, ukućani, prijatelji, stare staze, otadžbina - postaju sad draži i ljepši, dolaze u snove i ispunjavaju nadom u povratak starom ognjištu. Jer, daleko od svojih, pjesnici su spoznali i ledenu stranu života, i tada su bolno shvatili gdje su istinske vrijednosti i bogatstvo. Sasvim je prirodno što je otadžbina najčešća tema — pjesnici je nose u srcu i pjevaju o njoj biranim riječima, kao o majci. U otadžbinskim pjesmama izražena je i tuga zbog stradanja i nevolja našeg naroda i naše zemlje, i zbog nepravde kojoj smo izloženi. Nekima je to bio razlog da propjevaju upravo posljednih godina minulog vijeka! Nekim pjesmama otkrivamo da su pojedini pjesnici kroz svoje vaspitanje usvojili duhovni zavjet naše starine — oni osjećaju potrebu da i u pjesmi, direktno i iskreno, istaknu važnost i ljepotu ljudske čistote u odnosu prema Stvoritelju, a time i prema čovjeku. Te nepisane moralne norme, poruke naših praotaca, zvonko odjekuju u gotovo svim pjesmama nadahnutim vjerom, porodicom i otadžbinom. Ponekad se pjesnici gotovo mire s tim da u ovom otuđenom svijetu ne mogu naći svoje mjesto. Zato pjevaju o Bogu i putu spasenja, o tradiciji i običajnosti.

Vjeruje se da muze samo rijetke obdare istinskim pjesničkim umijećem. I takvo vjerovanje još traje u svijesti prepoznavača čiste poezije. Kada osluškuje pomiješani pjev, kakav odjekuje i u našoj književnoj dijaspori, taj prepoznavač neće se dati zavesti povremenom sladunjavom igrom riječi, niti "modernošću" koja se iscrpljuje u nerazgovjetnim simbolima ili mutnim metaforama. Bez obzira da li pjesma izvire iz tradicionalne ili moderne poetike, ona mora da bude otvorena za čitaoca, da mu probudi čula kojima će ponirati u dubinu i ljepotu pjesme i govorenja. Jer, mnoge od ovih pjesama su dokaz da poezija nastaje u onom trenu kad čovjek progovori — ne samo jezikom, već i dušom. Zar nije pjesma i prvi plač djeteta, kad dolazi na svijet? I upravo sve ono što sačinjava život — predmet je pjesme.

Ovaj pregled predstavlja trenutni snimak ne cjelokunog srpskog pjesništva koje nastaje izvan matice, nego jednog njegovog dijela. S obzirom na mnoštvo autora, na razvijen književni život, toj, zapadnoevropskoj dijaspori koja stvara poeziju na srpskom jeziku s pravom pripada posebna pažnja. Priređivač je nastojao da iz postojećih pjesničkih almanaha, zajedničkih i samostalnih zbirki, koje su mu dostavljene na uvid od strane književnih klubova i samih autora, odabere ona pjesnička ostvarenja koja mogu predstavljati upotpunjenje i osvježenje cjelokupne slike srpske poezije. Do svih autora čiji bi stihovi mogli zaslužiti da se nađu među koricama ove knjige, nismo mogli doći. Neki autori, koji su ostali izvan ovog izbora, naći će svoje mjesto u sljedećoj antologijskoj svesci čiji će prvenstveni zadatak biti da okupi naše autore sa drugih strana svijeta, recimo iz prekomorskih zemalja, ali i srpske pjesnike koji predstavljaju onu najstariju, matici najbližu dijasporu: predstavnike naše manjine u susjednim zemljama, naročito Rumuniji i Mađarskoj; za njih se ne može reći da žive u tuđini, jer im je tamo vjekovni zavičaj, ali svakako žive, i pišu, u jezičkoj dijaspori.

Za kraj, riječ-dvije o naslovu ove antologije. Njega treba shvatiti doslovno, i pritom na više načina. "Zavičaj, u daljini" — utoliko što zavičaj jeste daleko, ali i utoliko što ta daljina, i tuđina, s vremenom, i sama postaje nekom vrstom zavičaja; u oba slučaja je jezik — onaj maternji, dakako — istinski zavičaj našeg pjesnika, kojeg su okolnosti, muka, a najređe vlastiti izbor, uputili na daleke i tuđe staze. Jezik je onaj zavičaj koji pjesnik, i svako od nas, može ponijeti sa sobom, zavičaj iz kojeg nikad ne možemo otići.


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #2 poslato: Septembar 18, 2012, 07:13:38 pm »

**
Izbor iz poezije srpskih pisaca "Zavičaj, u daljini"


ROĐENJE

Pobegli smo iz majki, iz lepih predela,
Izneli ruke, oči, i sve što se moglo:
Proleće toplo i smrtno.

U svetu bez svoje torbe, loze pod krovom,
Kako smo morali da se borimo:
Sunce ni da nas pogleda
Sa svoje kule.


Dragan Kolundžija


KRST I LUNA

Noć ko uvek ista
sam u svojoj Senci bdim
ne umem da odumrem
ne znam kako se živi

Koga da pitam Svi su zabrinuti
pripremaju uništenje Sveta
Ruku ko da mi pruži u tmini
uzme Život ini
kao da je tuđa sreća

Sačekaću još jedan zverski dan
lakše je umreti međ Svima
kao crno jagnje u kljunu lešinara
prepričavam legende o ljubavi
gledam kako moja Sveća dogoreva
kako me komadaju i Krst i Luna


Vujisić Milorad
Pariz, 12. decembra 1998.


OŽILJAK LJUBAVI

U kori stabla
duboko
urezano
jedno ime

Koliko li još godova
ovo deblo
oko svoje srži
ima da svine
dok ne izblijedi
ovaj ožiljak


Danica Rudović - Nain  


ZAVRŠNI AKORD

Iza nas je dug put, nova milenijska nepoznanica je pred nama. Svega se skupilo u našem pamćenju, brojni su ožiljci u našoj svijesti. Da spoznato i doživljeno ne bi izgubili značaj i usahnuli u zaboravu, treba pisati, svjedočiti, bilježiti. Kad su zapisana, ta iskustva stiču vrijednost svetinje. Sve što je vidio i iskusio u svom životnom optoku čovjek zavjetuje svojim nasljednicima. I ta iskustva pojedinaca i generacija čine zlatnu riznicu pouka i mudrosti. I nisu više samo zavičaj, dom, ognjište mjesta na kojima se takva mudrost uči i prenosi. Svugdje može biti takvo mjesto — gdje god je čovjek, na svakom ljudskom putu, u najdaljoj tućini. I kad čovjek ode iz zavičaja, iz doma, sa ognjišta, oni ne odlaze iz čovjeka.


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #3 poslato: Septembar 18, 2012, 07:17:13 pm »

**

BIOGRAFSKO-BIBLIOGRAFSKI PODACI O PJESNICIMA


"Biografije pjesnika su kao biografije ptica", kaže Brodski. "Njihovi osnovni podaci nalaze se u njihovom zvuku.
Metri, rime i metafore ocrtavaju putanju pjesnikovu preciznije od svih ovozemaljskih putokaza".



ĐEKIĆ Zdravko je rođen 1932. godine u Ritešiđu, kod Doboja.
Objavio je zbirke pjesama: "Dragan s Vrbasa" (1980), "Zvijezde u plaveti" (1983) i "Bosnom bagrem uspomena" (1988).
Živi u Štutgartu, u SR Njemačkoj.

MILENKOVIĆ Nikola je rođen u selu Rgotina kod Zaječara. Od 1967. godine živi i radi u Parizu. Objavio je zbirke pjesama: "Ne ljubite dete s krilima" (1972), "Domorotka opsena" (1999), "Iza" ("Prosveta", Beograd 2000) i "Večno pred večnim" ("Apostrof", Beograd, 2001).

KOLUNDŽIJA Dragan je rođen 29. avgusta 1938. godine u Gornjem Vodičevu, kod Novog Grada. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao urednik katedre za književnost i jezik bio je zaposlen na Kolarčevom narodnom univerzitetu, a u dva maha radio je, kao profesor, u Jugoslovenskoj dopunskoj školi u Francuskoj.
Objavio je knjige pjesama: "Zatvorenik u ruži" (1957), "Čuvari svetlosti" (1961), "Zlato i roditelji" (1971), "Orah" (1973), "Tamne vojske" (1975), "Ostavljeno svetlo" (1977),"Zvono na povratak" (1978), "Očevina", (1979), "Svežanj ključeva" (1980), "Godine koje proći neće" — izabrane i nove rodoljubive pesme (1982), "Zaustavljene kapi" (1982), "Nesvanulice" (1987), "Plamom smo vezani" — izbor (1988), "Zaustavljeni život" (1990), "Kozara, opet" (1993) "Dnevnik zatvorenika u ruži" (1995), "Zatvorenik u ruži među svojima" (1997), "Dato u drhtanju"
— izabrane i nove ljubavne pesme (1997).

STEPANOV Uroš - Roš je rođen 5. juna 1940. godine u Gospoćincima, u Bačkoj. Završio je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Bio je urednik izdavačke kuće "Svejug", koja je objavila preko trideset naslova. Objavio je zbirke pjesama: "Komađe sna", "Ujed", "Predah" — izdavač "Svejug", Švedska; "Galama", "Gejzir" — izdavač "Svetovi", Novi Sad; "Sećanje" - izdavač "Krovovi", Sremski Karlovci.
Živi u Štokholmu, u Švedskoj.

STANISAVLJEVIĆ Vlastimir Šarkamenac je rođen 13.06.1941. godine, u Salašu, kod Negotina. Magistrirao arhitekturu.
Objavio zbirke pjesama: "Tamna strana kamena" (BGM, Beograd, 2000), "Panj" ("Radionica duše", Beograd, 2001) i "I Bog čovjek jeste" ("Radionica duše", 2001).
Član je Udruženja književnika Srbije.

VUJISIĆ Milorad je rođen 25. septembra 1942. godine, u Morači.
Objavio je knjige pjesama: "Rubom bola" (1970), "Životopis predaka" (1984), "Dan na hipodromu" u časopisu "INTERMUSES" (preveo sa srpskog na francuski jezik Ratomir Pavlović). U Francuskoj objavljuje poeziju pod
pseudonimom Igor Mesec.
Živi u Francuskoj od 1974. godine.

SLIJEPČEVIĆ Ignjatije je rođen 1946. godine, u Lamincima, u Potkozarju.
Objavio je knjige pjesama: "Svitanja u tuđini" (Priština, 1994), "Obale bez mesečine" (Kruševac, 1995), "Kad proplače kolevka" (Kruševac, 1996) i "Zbogom ognjište" (Kruševac, 1998).
Član je Udruženja književnika Srbije.
Živi i radi u Bremenu, u SR Njemačkoj.

MRKALJ Ljubica rođena je 30. juna 1946. godine, u Odžacima. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Beogradu 1971. godine, a postdiplomski studij 1973. godine.
Objavila je knjigu poezije "Ikonolatrija" 1991. godine.
Od 1973. godine živi i radi u Parizu.
Član je Udruženja književnika Srbije.

VUKOSLAVOVIĆ Vasilije je rođen 10. maja 1947. godine, na Bioču, kod Podgorice. Objavio je knjige pjesama: "Raskrsnica vjetrova" (MIMO, Beograd, 1989), "Kad je Bog govorio srpski" (Književno društvo "Sveti Sava", Beograd, 1996) i "Kamen spoticanja" (GRAMATIK, Podgorica, 2000).
Član je Udruženja književnika Crne Gore.
Živi i radi u Bohumu, u SR Njemačkoj.

DAŠIĆ Lazar je rođen 17. novembra 1949. godine, u Brezojevici, kod Plava, u Crnoj Gori. Djetinjstvo je proveo u Drsniku, kod Kline, u Metohiji. Bavi se prevođenjem sa njemačkog na srpski jezik i obratno.
Objavio je sljedeće zbirke pjesama: "Časna reč" (1987), "Kosovske elegije" (1990), "Kosovski venac" (1993), "Azbučni tipik" (1997) i "Bogonosno Kosovo" (1999).
Živi i radi u Grishajmu, u SR Njemačkoj.
Član je Udruženja književnika Srbije.

VRUĆKIĆ Mirjana je rođena 1950. godine u Beogradu. Od 1972. godine živi u Frankfurtu na Majni.
Do sada je objavila dvije zbirke pjesama: "Daljina izbliza" ("Prosveta", Niš, 1998) i "I Isus je plakao" (Studio "RAS", Beograd, 2000).
Član je Udruženja književnika Srbije.

DELIBAŠIĆ Momir je rođen 1950. godine u selu Donja Trepča, kod Nikšića. Od 1973. godine boravi u Štutgartu, u SR Njemačkoj. Objavio je zbirke pjesama: "Pred Šilerovom kućom" (1985) i "Muke među neukima" (1991).
Član je Udruženja književnika Crne Gore.

RUDOVIĆ - NAIN Danica rođena je 23. decembra 1950. godine, u Pjenovcu, u Bosni. Studirala je književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1975. godine živi u Berlinu, gde je studirala filologiju i književnost i balkanologiju. Magistar je filologije. Objavila je dvojezičnu zbirku pjesama: " Wind und Stein" — "Vjetar i Kamen" (Bonsai Tzpart, berlin, 1995) i "Vihorove ruke" (Bosanska riječ, 2001).
Član je Udruženja pisaca SR Njemačke.
Živi i radi kao slobodni umjetnik u Berlinu.

VUKADIN Vjekoslav rođen je 1952. godine u Sjetlini, kod Sarajeva. Završio je studij srpskohrvatskog jezika i književnost južnoslovenskih naroda. Najveći dio života i radnog vijeka proveo je u Sarajevu. Trenutno živi i radi u Nizozemskoj.
Dosad je objavio sljedeće zbirke pjesama (u Sarajevu): "Naslonjeni na nebo" (1978), "Pješčana lira" (1980), "Pčela na rani" (1983), "Djevojčice i dječaci" (igrokaz, dva izdanja)(1984. i 1989), "Veseli bus" (igrokaz, dva izdanja u istoj godini, 1987).
Knjiga pjesama i lirskih zapisa "Tumač trenutka" objavljena je 1994. godine u Beogradu, a prevod na holandskom jeziku štampan je 1999. godine u Nizozemskoj. Knjiga izabranih i novih pjesama "Medaljoni sa Sjevernog mora" objavljena je 2001. godine, u Rumi ("Srpska knjiga").
Od 1988. godine član je Udruženja književnika Bosne i Hercegovine i Saveza književnika Jugoslavije, a 2001. godine postao je član Udruženja književnika Srbije.

REMS Igor rođen 1957. godine u Baru. Školovao se u Baru i Beogradu.
Objavio je zbirke pjesama: "Na vratima Carstva Nebeskog" (Trebinje, 1996), "Divlja reka" (UNIREKS — Podgorica 1996), "Gradovi" (Oktoih — Podgorica, 1998) i "Hodočašća" (Matica iseljenika Srbije, Beograd, 1999).
Član je Udruženja književnika Srbije, Crne Gore i SR Njemačke.
Živi u Kelnu, u SR Njemačkoj.

BULAJIĆ Mile je rođen 18. marta 1958. godine, u Nevesinju. Studirao je na pravnom fakultetu u Mostaru. Objavio je sljedeće zbirke: "Vreme zla" (aforizmi, 1994), "Besmrtno sjeme" (poezija, 1998) i "Bog i genije" (aforizmi, 2002).
Član je Udruženja književnika Srbije.
Živi i radi u Švajcarskoj.

STOJANOVIĆ Goran je rođen 2. oktobra 1960. u Nišu. Diplomirao je sociologiju na niškom univerzitetu. Bavi se novinarstvom i književnošću. Objavio je sljedeće zbirke pjesama: "Na kraju sveta" (1986) i "Šumadija" (1998) -objavio u izdanju Književne omladine Srbije i "Strašna muzika o beskraju" — zajednička zbirka pjesama s Borisom Lazićem (Samostalno izdanje, 1999).
Od 1992. godine živi i radi u Parizu.

CVETKOVIĆ PFEIFER Ružica je rođena 8. oktobra 1963. godine, u Krčmaru kod Valjeva. Živela je i školovala se u Beogradu. Piše poeziju i prozu.
Objavila je dvije zbirke pjesama: "Neminovnost" (1990) i "Utroba puna stakla" ("Dositej", Gornji Milanovac, 2000).
Od 1990. godine živi u SR Njemačkoj.
Član je Udruženja književnika Srbije.

RAJIĆ RISTIĆ Rada je rođena 1964. godine u Seni, u Srbiji. Diplomirala je jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Beogradskom Univerzitetu.
Od 1989. godine živi i radi u Vićenci (Italija).
Objavila je dvije zbirke pjesama: "U dolini želja", prevedena na italijanski "Nella valle dei desideri" (2000) i "Miris nostalgije" ("Knjigoteka", Beograd, 2001).

IVANOVIĆ S. Goran rođen je 11. novembra 1965. godine u Odžacima, u Srbiji. Od sedme godine živi u Mladenovcu. Trenutno živi u Cirihu. Po zanimanju je mašinski tehničar.
Objavio je dvije zbirke ljubavne poezije: "Pesnikov vinograd" (1996) i "Žeđ ćutanja" (1998).
Član je Udruženja književnika Srbije.


Vjekoslav Vukadin

Azbučnik srpskih pisaca
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: