Angelina
|
 |
« poslato: Septembar 24, 2012, 12:49:01 am » |
|
** NENAD GRUJIČIĆ ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE (1847—2000) Povodom 165. godišnjice izlaska prve knjige pesama Branka Radičevića u Beču BRANKOVO KOLO Sremski Karlovci 2012 Antologija Nenada Grujičića je jedna od onih koje se u kritici smatraju integralnim. Ona obuhvata srpsko pesništvo od proseva moderne svesti u srpskoj pesničkoj imaginaciji do dana današnjeg i predočava širinu i bogatstvo svega onoga što je ta imaginacija kroz vekove uspela da nam dâ. Mihajlo Pantić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Oktobar 10, 2012, 11:27:29 pm » |
|
**
ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE NENADA GRUJIČIĆA
Ove godine Brankovo kolo svečano obeležava 165. godišnjicu objavljivanja prve knjige pesama Branka Radičevića u Beču, pored ostalog i osobenim stvaralačkim poduhvatom — Antologijom srpske poezije (1847—2000). Knjiga o kojoj je, kako se u njenom pogovoru navodi, nastoji da pokaže beskrajnu lepotu poezije u srpskom jeziku i da istakne svu njenu raskoš u periodu od jednog i pô veka — praćenjem putanje eksplozije pesničkog jezika. Autor antologije, kao što je poznato, jeste pesnik, pisac, kritičar, esejista i polemičar, Nenad Grujičić, dakle, svestran književni stvaralac, uz to dugogodišnji predsednik Brankovog kola. Autor je tridesetak knjiga — ponajviše pesničkih, ali i knjiga drugačijeg žanrovskog određenja.
U bogatoj bibliografiji Nenada Grujičića, koja broji oko 1500 jedinica, čak 270 odnosi se na njegovu zastupljenost u antologijama. Dakle, i on sam jeste pesnik koji se visoko pozicionira u antologijskim izborima i koji je pritom, sastavljajući antologiju srpske poezije, izbegao uvrštavanje svojih pesama. Svojevremeno, Grujičić je napisao monografiju o Branku Radičeviću: Branko — pesnik mladosti, koja je do sada imala četiri izdanja u tiražu preko 20 000 primeraka. Priredivši antologiju srpske poezije "od Branka naovamo", on je na svojevrstan način, po drugi put, omogućio razmenu darova između njega i Brankovog kola, odnosno Branka i njega.
Tokom 20. veka pojavilo se više od sedamdeset antologija srpske poezije — različitih po korpusu uvrštenih pesama, kriterijumima na osnovu kojih su sastavljane, kompozicionoj oblikovanosti, tematskoj usmerenosti i drugim pojedinostima koje utiču na oblikovanje cvetnika. Do početka 2009. godine, kako se u predgovoru ove antologije navodi, u nas se pojavilo 2148 različitih antologija, zbornika, almanaha, hrestomatija, panorama, izbora i sličnih projekata. Ova antologija je posve osobena, umnogome i svojim visoko postavljenim zahtevima — antologičar ne skriva ambiciju da revalorizuje postojeću mapu i koordinate srpske poezije, te primeni nov pristup sastavljajući pesnički cvetnik. * Antologija srpske poezije, kao što je i u naslovu istaknuto, obuhvata period od 1847. do 2000. godine. Godina 1847. od izuzetnog je značaja za srpski jezik, poeziju i kulturu, poznata kao godina Vukove pobede, godina kojom su okončana višedecenijska zalaganja za upotrebu srpskog narodnog jezika u književnosti. Te godine pojavile su se u Beču Pesme Branka Radičevića, Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša, a potom je na srpskom jeziku štampan Stari zavjet u prevodu Vuka Stefanovića Karadžića i filološka rasprava Rat za srpski jezik i pravopis Đure Daničića. Antologija započinje upravo poezijom Branka Radičevića. Tome ima više razloga, o kojima će biti reči u opsežnijim pogledima na ovu značajnu knjigu. Sa distancom od dvanaest godina, period koji je antologijom obuhvaćen — stotinu pedeset i tri godine — priređivač u pogovoru knjige ističe kao "interval punog životnog zamaha i razvoja srpske poezije, (kao) vreme velikog i ubrzanog zrenja, istorijskih i kulturnih turbulencija, revolucija i ratova, padova i podizanja, poniženja i pobeda." Ističući poeziju Branka Radičevića na inicijalno mesto u antologiji, moglo bi se očekivati da je reč o knjizi koja prati stražilovsku liniju pevanja. Međutim, to nije slučaj. Ipak, ta linija, kako se navodi u pogovoru, jeste "aorta ovog cvetničkog krvotoka", u koji ulaze i "druge raznolike struje i kapilari srpske poezije, mnogi visovi i vihorovi, neslućeni vrtlozi i virovi pesničkog jezika, kao i zatišja i zamirja, bonace i oaze". Tako, ova antologija pokazuje širinu i lepotu srpskog jezika ostvarenog u najrazličitijim pesničkim rešenjima, u slobodnom i vezanom stihu, u raznovrsnim formama i oblicima, u nepreglednom mnoštvu tematskih i motivskih polja, u dionizijskom i apolonijskom tonu, u kreativnim moćima poezije. *
Antologija srpske poezije (1847—2000) na makroplanu sačinjena je iz tri krupne celine — predgovora, poezije 290 zastupljenih pesnika i završnih priređivačevih napomena. Predgovor predstavlja jedanaest esejističkih tekstova.
1. Od toga, osam tekstova tematski je vezano za poeziju, o čemu svedoče i naslovi — O pesničkoj reči, O besmrtnosti poezije, O poeziji i duši, O talentu i grehu, O poeziji, vremenu i smrti, O čitanosti poezije, O slobodnom stihu, O slobodnom i vezanom stihu, i o još ponečem, pri čemu biva jasno da ih je napisala, pre svega, pesnička ličnost. 2. Druga celina predgovora ima naziv O antologijama i u njoj se kritičkim uvidima pravi osvrt na važne antologije srpske poezije — antologiju Bogdana Popovića, Zorana Mišića, Miodraga Pavlovića, Vladimira Jagličića, Milosava Šutića, Miroslava Egerića i Andreja Bazilevskog, ali u kratkim crtama, i na nekolike antologije iz najnovijeg vremena o kojima je priređivač u našim listovima i časopisima opširnije i, mahom, polemički pisao.
Neke znamenite antologije pojavile su se pre više od pola stoleća, te biva poželjno "revalorizovati njihove koordinate i svest iskazanu u predgovorima, pridodati sveža zapažanja stasala kroz proces zrenja pesničkog jezika u Srba, i uopšte. Za nama je višedecenijski period koji je iznedrio primere vrhunske poezije i to se mora poštovati", navodi se u predgovoru, uz isticanje da je poezija "najmoćniji deo srpske književnosti".
3. Treća celina predgovora naslovljena je sledećim rečima: O Branku i pesnicima romantizma. Među romantičarima Branko ima izuzetnu poziciju u ovoj cvetničkoj knjizi, iz razumljivih razloga — privilegovanu.
4. Četvrta celina predgovora ima naziv O pesnicima dvadesetog veka. Poezija novog doba, tokom kojeg je, kako se u pogovoru navodi, "kulminisao razvoj maternjeg jezika u značenju", predstavlja najznatniji deo antologije i prvenstveno je unošenjem i odabiranjem pesama ovoga doba primenjen nov pristup, koji menja poziciju pojedinih antologijskih pesnika, a uz to ističe nova ili zaboravljena imena, čija poezija nikada na takav način nije tretirana. Antologija obuhvata ukupni korpus srpskog jezika — poeziju ekavskog i ijekavskog izgovora. Priređivač, koji je i sam autor poezije na oba izgovora, navodi da je ekavsko/ijekavsko obilje privilegija jednoga jezika, visoka kreativna mogućnost za dosezanje iznenađujuće raznovrsnih krasota, navodeći Njegoševe reči: "Lepo, ljepo, lipo i lijepo,/ belo, bjelo, bilo i bijelo,/ listići su jednoga cvijeta,/ u isti se pupolj odnjihali."
* Jedno od najvažnijih pitanja koje se povodom svake antologije postavlja jeste sledeće: Koji su pesnici u njoj zastupljeni?, a zatim i: Po kojim je kriterijumima ona sastavljana? Odgovori na ova pitanja nalaze se u završnim napomenama Antologije. Priređivač navodi sledeće: Prednost su imali pesnici kontinuiteta, "autori koji su trajali i traju kroz vreme, pesnici — sa istim ili pojačanim stvaralačkim intenzitetom, u stalnoj potrebi da se menjaju i podižu lestvicu pesničkog dometa i slobode". Uzete su u obzir "pesme koje izazivaju snažan doživljaj, pesme vidljive kreativne vitalnosti, pesme iz kojih izbija životna posvećenost talentu što peva, pesme koje teže obolu savršenstva ili već poseduju puninu kruga ostvarenosti, pesme detalja sa univerzalnim silnicama koje se obraćaju i današnjem čoveku (ali i onom u budućnosti), pesme koje bi da pobegnu iz memle zatvorenih prostora i navika, pesme nastale na principu jezičke igre u svim pravcima, pesme koje predstavljaju duševno iznenađenje i vrh umetničke tvorbe u ma kojem poetičkom obrascu."
Ukoliko bi se tražio kratak manifest po kojem se rukovodio Nenad Grujičić, onda je to, pored ostalog, sentenca pesnika Ezre Paunda koja glasi: Pesnik s početka piše, a docnije peva. U ovoj antologiji prednost imaju pesnici koji su propevali u srpskom jeziku, kojima je jedinstvo muzike i značenja u jeziku dostiglo kreativni maksimum.
Gde god je bilo ostvarivo i u skladu sa određenim kriterijumima, pesniku su uvrštene pesme i u slobodnom i u vezanom stihu. U Napomenama je otkrivena još jedna osobena pojedinost: "jedna dobra pesma u opusu autora nije dovoljan uslov da bi pesnik bio zastupljen u ovoj antologiji. Da bi jedna pesma ušla, opus toga pesnika mora sadržavati najmanje dve izvrsne pesme. (...) Tako će zastupljena pesma reći da pesnik ima još poezije koja zaslužuje pažnju — najmanje još jednu — da se njegovo delo ne iscrpljuje niti završava jednom jedinom. Ulaskom u antologiju sa jednom pesmom, pesnik je preporučen za nova čitanja i analize; priređivač, dakle, podrazumeva da zastupljeni pesnik ima još celina u kojima se ogleda uvrštena pesma." Dalje se navodi sledeće: izostali su "autori čije pretenciozno stihoklepstvo ne zna za maternju melodiju stiha", nije mogao biti uvršten "pesnički govor iz druge ili treće ruke", tj. "kopija pevanja lišena ličnog pečata", "tvorevine bez individualne siluete dara". "Jedan od priređivačevih orijentira", takođe otkriveno u Napomenama, "bila je i čuvena heraklitovska sintagma pevanje i mišljenje, docnije impregnirana viđenjima Helderlina, Ničea i Hajdegera, uz istovetni naslov eseja našega Svetozara Markovića, sintagma koja odavno predstavlja manifest u malom. U primerima umnožavanja stranica ove antologije, to izgleda ovako: prednost imaju pesnici čije se stvaralaštvo zasniva na pevanju, zatim autori čije pesme predstavljaju sintezu pevanja i mišljenja, odnosno, mišljenja i pevanja." Dakle, u antologiju nisu ušli tekstovi zasnovani na goloj i pesnički nefunkcionalnoj refleksivnosti. Ipak, misaonoj poeziji bilo je mesta i u ovome cvetniku, ali, kako se navodi, samo ako je "impregnirana odjekom zvuka koji sintetiše dionizijsko i apolonijsko", odnosno, ako pesnik, po rečima Miloša Crnjanskog, ume dati "tačnu sliku misli što spiritualnije" — jer, bez kosmoloških i apokaliptičkih vizija koje bi poeziju učinile metafizičkom, teško je govoriti o bogatoj misaonosti.
Među koricama ove antologije mesto je dobila i poezija pesnika koji dosad nisu slovili kao antologijski — bilo da njihovo pesničko delo nije primećivano ili je iz predrasuda ili nedovoljne obaveštenosti zapostavljano. Najizrazitiji primer jeste poezija Petra Milosavljevića, koja nije zastupljena ni u jednoj antologiji srpske poezije — priređivač, odabirajući njegove pesme, nastoji da objasni "specifičan slučaj antologijskog pesnika".
Kao što je tokom prošlogodišnjeg Brankovog kola otkriveno, među pesnicima druge polovine dvadesetoga veka našli su se i kantautori i pesnici rokenrola, pripadnici savremene muzičke scene. Ta smela odluka doneta je, kako antologičar navodi, sa namerom da se pomere koordinate antologija srpske poezije, relativizuju pogledi na kojima su slični projekti zasnovani, te da se dâ zamah pesničkom duhu i slobodi, što je već učinjeno i u drugim većim kulturama. Takođe, ističe se da je i pesnikinjama dato šire prisustvo, što u mnogim antologijama nije bio slučaj.
Na pitanje da li u ovoj antologiji postoji jedan jedini pesnik koji je brojem pesama privilegovan, kao što je to bio slučaj sa poezijom Jovana Dučića u antologiji Bogdana Popovića ili pesmama Vaska Pope u antologiji Miodraga Pavlovića, odgovor glasi — ne, nema. U ovoj antologiji postoji više tzv. privilegovanih pesnika, ukupno sedam, kojima je uvršten maksimalni broj od — deset pesama. To su: Branko Radičević, Laza Kostić, Vojislav Ilić, Vladislav Petković Dis, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i Stevan Raičković. Ipak, svaka je zastupljena pesma, po ubeđenju priređivača — antologijska. Otuda se ova antologija može posmatrati i kao antologija pesnika, odnosno, prema pomenutim kriterijumima, najboljih njihovih pesama, izvan opšte odrednice koju nazivamo poezijom. Sasvim je očigledno da je priređivač duboko probdeo nad pesničkim opusima i, snažno koncentrisan, birao pesme koje su ušle u Antologiju, pesme koje izazivaju visoko čitalačko uzbuđenje i snažan doživljaj.
Ovo je knjiga o kojoj će se mnogo govoriti, ali pre svega — knjiga koja se radosno i iznova lista i čita, stalnim uzdizanjem do novih pesničkih vrhunaca, kojima nikada nema kraja. Razlog tome sadržan je u rečima kojima se Antologija i završava: "Sve što se pojavilo kao reč u najviše značenja, kao istinska poezija bez sumnje u povod nastanka, sve što poseduje otisak originalnog i neponovljivog, pevanog i doživljenog, sve što je najavilo neuništivi prosev duha u maternjem jeziku i ostvarilo se kao mera talenta u erosu pevanja, stalo je i pristalo u ovu antologiju." Marija Sloboda (Tekst izrečen na promociji na 41. Brankovom kolu, 7. septembra, 2012.)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Oktobar 10, 2012, 11:31:24 pm » |
|
** Antologija srpske poezije Nenada Grujičića
PREDGOVOR
O PESNIČKOJ REČI
U poeziji reč je nepredvidiva i drugačija. Napisana ili izgovorena, ćutana ili pevana, pesnička reč je svetlost živog duha. U epifanijskom blesku pesme, reči se brzinom svetlosti lančano vežu u nizove slika koje nisu od ovoga sveta, ali mu pripadaju. Reč se preliva u demijurškim silnicama sopstvene muzike i značenja. Ontološku osu reči u poeziji određuje simbioza artističke i semantičke plodnosti. Nema kraja poetskoj sili jednog jezika. Pesnički talenat je gornja mera upotrebe reči, najviši sprat artizma u baratanju maternjim jezikom. Pesnici od zaborava kradu i stvaraju nove reči. Nekad to čine lako, kao od šale, a ponekad rudarski teško. Reč je čovekov uzrok, golo telo logosa, ogleda se u sebi i nanovo rađa ni iz čega. Pesnici su emotivni oružari talenta čija je "municija položena u sinestezijske ruže jezika. Ma koliko bili zatočnici svojih snova i vizija, pesnici su hipersenzitivna bića koja i te kako razumeju stvarnost i njene krugove. Oni su ujedinitelji mogućeg i nemogućeg. Pesnici su Orfeji sa Janusovim licem: u isti mah vide i napred i nazad, ali — i dole i gore, u svim pravcima. Pesnici su ličnosti par excellence. Pesnici su majstori vidovitog erosa, one prekognitivne sile koja nadvremeno tvori sliku trenutka. Već svojim rođenjem u maternjem jeziku, pesnik je determinisan osobenom temperaturom melodijske supstance i semantičkog sjaja reči. Pesnički talenat je čudo koje smrti gleda u oči. "Pesnik je oduvek bio onaj koji u drugima leči bolest od koje sâm umire" (B. Miljković). Kroz vreme čovek treperi osećanjima, traje kao biće nesvesno začetka. Nema čoveka koji nije rascepljen na svetlost i tamu, božansko i đavolsko, eros i tanatos. Ma kako gledali na smisao i funkciju poezije, ona u svom tvoračkom činu ne može da mimoiđe predočene polove razlike, krajnosti koje čine polugu ljudskog postojanja. Pesnik androginski veže jedno i drugo, talentom nadilazi ograničenost svakodnevnih postupaka. Ne postoje unapred zadate koordinate pesničkog medijuma. Svet se pomera u pesmi, izmiče realnom poretku stvari i pojava, zamiče u onkraj. Pesnici se rascvetavaju u kaleidoskopu sopstvenog maštarijuma i slobode, u neponovljivim otiscima dara u jeziku. "Pesnik je, pre svega, osoba koja je strasno zaljubljena u jezik" (V. H. Odn). Onako i onoliko koliko mu je, na kašičicu, talentom dato, ni manje ni više. Pesnici svoje delo dovršavaju ma koliko dugo (kratko) živeli. Branko Radičević — dvadeset devet (29), Desanka Maksimović — devedeset dve godine (92). Dvojka i devetka igraju "zamenu mesta", ukazuju na relativnost hronosa, na simbiozu mladolikog i starolikog u kugli apsolutnog dara. Branko je mlad pisao kao starac, a Desanka u godinama starice — kao devojka. To je zakon poezije, nema godina, postoji samo talenat, nadljubavno stanje jezika. Poeta nascitur, orator fit. "Pesnik se rodi, govornik se postane", rekao Ciceron. Pesnici su posvećenici reči, monasi maternjeg jezika. Što više mrvica sveta, sitnih slika i prizora, to krupniji doseg pesme. Poezija ne voli veštačke i apstraktne teme, odriče se govora u ime neke ideologije ili politike. Pisanje poezije se ne može improvizovati, ono je duboko individualni čin, podrazumeva "svetle trenutke" (lucida intervalla). Za pesnika nije dobro da obuva stranačke čarape, pogotovo ne one sa rupom. Pesnik je princ "bosonogog detinjstva". Važno upozorenje ostavio je i Gete: "Čim neki pesnik hoće da dejstvuje politički, on mora da se opredeli za neku partiju, a čim to učini, izgubljen je kao pesnik; on mora da se oprosti sa svojim slobodarstvom, svojim nesputanim pogledima i da sav ogrezne u ograničenosti i slepoj mržnji." Dakle, poezija isključuje udvoričko dadiljanje dnevnopolitičkih floskula. Poezija, za razliku od politike, nije "umetnost mogućeg", ona je nemoguće. Poezija "redovno zanemi od blizine dnevnih događaja" (I. Andrić), grmi u tišini. U obliku govora, "poezija je cilj ljudske vrste" ( J. Brodski), najviši domet jezika koji se lišava ideološke sputanosti i mraka. Ona "leči rane što ih zadaje razum" (Novalis). Pesnički jezik nema svoj Rečnik.
O BESMRTNOSTI POEZIJE
Poezija najviše doprinosi besmrtnosti jezika. Ona ne dâ da nestane jezik u kojem se ostvaruje. Poezija, i jedino ona, svojim inicijacijskim moćima, neprestano podmlađuje jezik šireći njegove kapacitete. Ona ga, dakle, nanovo rađa i oplemenjuje. Kao najviši oblik književne pismenosti, poezija je, najdublje, duhovna paradigma nacionalnog, disciplina korenskog zahvata u jeziku po kojem je ontološki prepoznatljiva. Poezija se suštastveno ostvaruje u maternjem jeziku i nezamisliva je bez tog medijuma kojim se određuje rod pesnika. Ona kontinuirano, na ovaj ili onaj način, dotiče pitanja iskonskog i namah pokazuje "odgovore", ne plakatno i bukvalno. Poezija je najduševniji impuls bića u jeziku ka dubinskim spoznajama, duhovna vertikala ljudske egzistencije. No, poezija je i igra na zategnutom užetu jezičkih silnica (i smicalica), damar svetla u silueti što pleše nad liticom. Poezija je dečja razrogačenost pred čudima sveta, udivljeni uzdah nad slikom pčele na cvetu, ali i naježena ruka ispod uskovitlanih oblaka koje para iznenadna munja. Pesma je damar idiličnih predela u očima ptica i zverinja, ali i skvrnuti živac čoveka u urbanoj buci magalopolisa. Iako nacionalnog impulsa po poreklu, po jeziku, poezija ne poznaje granice. U koncentričnim krugovima značenjâ što se otvaraju jedno u drugom poput beskrajnog niza ogledala, ona stupa u rekurzivne i komparativne odnose sa drugim jezicima. Pritom, poezija i dalje, svojom verbo-vokalnom supstancom, obesmišljava svaki pokušaj da se prikrije njen maternji izvor koji, po svojoj prirodi, stremi ka univerzalnom, ima svoje nezamenjivo mesto u krugu apsolutnog. U stvarnosti, pak, bez jezika nema ni nacije. Jezik — narod — država. Otuda na Balkanu, pa i drugde — tolika jagma za "svojim" jezicima, često veštačkim, na uštrb jednog jezika, gole istine i činjenica. Nastaju "jezici" koji su, ustvari, puka kopija, slika i prilika inicijalnog, uz naduvane valere različitih standardizacija. Ali, to je već neka druga skaska, aktuelna lingvističko-politička priča o kojoj ovde nije reč. Poezija, dakle, ima svoj usud: apsolutno se ostvaruje u maternjem jeziku! To se može, u isti mah, smatrati i nagradom i hendikepom. Nagrada — jer je time poezija direktno u zagrljaju sa jezičkim medijumom koji rođenjem jeste deo nematerijalnog nasleđa, miris majčinog mleka. Pesnik je usisan u maternji jezik, androginski nerazlučiv od matrice reči, i to leže paradoks i hendikep: poezija je suštinski neprevodiva na druge jezike, nema doslovni pandan u drugom. No, maternji jezik je, ipak, poeziji "odskočna daska" za druge, za mogućnost da se ovaploti u, geteovski rečeno, najvažnijem od svetskih poslova — u prevodu. Upravo tu, za poeziju i njen prevod (prepev) nastupa problem: fatalna neponovljivost maternje melodije! Pesnici znaju da poezija u maternjem jeziku otkriva skrivenu muziku koja je ugrađena u značenja i nerazlučiva je od njih. Destrukcija takvog pogleda udaljava poeziju od mogućnosti da se ostvari u svom totalitetu. Tada dobijamo senke i lešine pesničkog govora, parajezik, mrtvogovor i lažnu poetsku izlučevinu. Ucmizdrena mučnina govora obitava u "pesmama" koje ne nastaju na izvoru maternje supstance jezika. To, naravno, vredi i za engleske i ruske, i arapske i vijetnamske, i kineske i španske — kao i za srpske pesnike. Da bi se pesnik ostvario u totalitetu svoga jezika, mora da prepozna maternju žilicu reči koja hrani semantičke slojeve pesme. Mora da poznaje i osvoji tri nivoa muzike u pesmi: 1. urođenu melodiju jezika, 2. epifanijski zvuk individualnosti, 3. zvonkoliki obol pesničke forme. Prvi aspekt uključuje nastasijevićevsko poimanje maternje melodije kao originalne boje izvora. To su inicijalni romori leksike, zvukovni efekti u najsuptilnijim nijansama neponovljivog, u razlikama koje se rascvetavaju i odmah uočavaju u vavilonskoj kuli jezika. To je ona melodija jezika po kojoj prepoznajemo francuski ili japanski, a da ne moramo znati ni jednu jedinu reč. Drugi nivo priziva sentencu Ezre Paunda da "pesnik s početka piše, a docnije — peva". Stih je pevan ukoliko nastaje u korelaciji iskustva i nadahnuća, dakle, u zanatu okupanom sintagmom lucida intervalla. Ma koliko patetično izgledalo, naročito za uplakane pleonazmičare i tautologe, bez epifanijskog seva, bez čiste inspiracije nema pevanog jezika, nema paundovske istine. Dakle, bez objave pesničkog bića u maternjoj melodiji jezika, nema potpune umetnosti, nema rečenog totaliteta poezije. Tu vrstu dara mogli bismo, opet, nazvati vidovitim erosom, onim što priroda pesničkog talenta, pored ostalog, nosi u sintagmi poeta vates. Treći nivo, pak, uključuje zvučne zakonitosti usvojenih pesničkih oblika gde se prvorazrednim stvaralačkim izazovom smatra naseljavanje supstance maternjeg u formi iznikloj u drugom jeziku. Na primer, sonet — nastao pre sedam vekova u italijanskom jeziku, pravi je mamac za srpskog ili inog pesnika da se okuša u igri prožimanja sopstvenog i tuđeg. Gotovo da nema jezika na svetu u kojem se nije rodio sonet. Tek u drugim jezicima, sonet se ostvaruje potpuno, do neslućenih razmera razlike, u stihu i njegovom metru, na primer u našem desetercu ili, pak, u francuskom dvanaestercu (aleksandrincu). Ali, da ne bude zabune, sve predočeno podjednako se odnosi i na slobodan i na vezan stih. Tek jedan i drugi jesu dve obale iste reke koju nazivamo poezijom. Kod istinskih pesnika, poezija se ovaploćuje i u jednom i u drugom: Bertold Breht, Josif Brodski i Česlav Miloš, u nemačkom, ruskom ili poljskom, a Stevan Raičković, Ivan V. Lalić i Branislav Petrović u srpskom jeziku. Maternja melodija ubrizgana je u svaki oblikovni vid i ne poznaje granice u "jeziku nad jezicima". Irski nobelovac, Viljem Batler Jejts, postavlja retoričko pitanje: "Kako igrača da raspoznamo od igre?" Jedan od mogućih odgovora glasi: Kada je pravi pesnik posredi, nikako.
O POEZIJI I DUŠI
Poezija i nije ništa drugo do vidoviti eros jezika. A jezik bez nadahnuća i nije poezija. Proterivači inspiracije, sa bičem kiselog kikota u svojim objašnjenjima, neće se složiti sa ovim. Oni su ionako isključili svaku svezu erosa i pesme. Zgureno se drže mehanike teksta i tzv. malih gestova u poeziji. Što manje uzbuđenja u strofi, to, po njima, bolja pesma. Idealna je ako uopšte ne pruža doživljaj, već ga umanjuje i hladi samom sobom, u pepelu reči, u tišini mumljanja. Ali, ne lezi vraže, vidoviti eros ne dâ na sebe! Ne dâ ledenim burgijašima da kominjaju jezik, da mu oduzimaju vibraciju bez koje nema pesme. Pesma bez duše je, u najboljem slučaju, kviz-slagalica, premetaljka koju sastavljaju dokoličari. Na tragu njihovih otkrića često se mogu videti "slavom" omamljeni kritičari kako bauljaju s poezijom bez duše pod miškom. Takva im knjiga omogućava laku alatničarsku analizu jezičke kutije, škrgutavo odvrtanje i zavrtanje šrafova od poklopca do dna. Potom sledi disertacija za taštu. Vidoviti eros podrazumeva reč koja bane u snu, na plaži, pokraj puta. Pesnikovo je da se namah snađe. Oko takve reči roje se druge koje u kovitlacu epifanije sastavljaju krug pesme, kao što glina pod prstima majstora tvori krčag. U centrifugalnoj sili jezika, pesnik pipa vatru, dodaje i oduzima zvuke, sluti i vidi poljubac forme i sadržaja. Bez erosa, pesma je što i kabanica u jarku na kiši, zbačena sa viteza koji je nekamo toplokrvan nestao. Pevati, dakle, gornji je rod reči, viša rasa jezika, onaj pčelinjak duginih boja poezije iz koje rominja život. Jezik se tome raduje. On tada pesnika učlanjuje u ligu svetlosnih besmrtnika. Sveznajući fariseji lirike oblizuju koske teksta i razglašavaju da tu nigde nema i ne može biti duše, da to malo sukrvice na hrskavicama samoglasnika nije motiv zalaska sunca već dokaz da je duša mrtva. Pesma, dakle, nema dušu? Ona je, vele, razbacana u leksikonima, a pesnikovo je samo da povadi reči i pojmove pa ih izlepi po zidovima svoje radne sobe ili kancelarije i — eto ti pesme-rebusa! Tom frankeštajn-pesmicom tek će se sladiti milorepi teoretičari, poigravati slogovima, strelicama i naprasnim roršahovskim crtežima. A onda zaigrati fusnotama kao šibicari kuglicama od testa pred sezonskim radnicima. Poput marame magle, u njihovim interpretacijama pesma će neznano ispariti. Između korica tako sklepanog "naučnog" rada, jednostavno, nema ni mrvice od pesme, niti je bilo. Knjiškim demončićima, i sam naslov pesme u njihovim analizama, dovoljan je za tobož potpun uvid, čak i kad je pogrešan, tuđi ili za tu priliku izmišljen. Šta će takvim tumačima cela pesma? Pa još uz to "cela lepa", ne daj Bože?! Nesretni naslov će sam od sebe otvoriti razne enciklopedije i rečnike! Tu su tek fioke za graju simboličkog ringišpila, za svakovrsna dometanja i huda lupetanja. A valja i studente na ispitu uplašiti "anadiplozom". A kad se, pak, dogodi da pesma (vidi čuda!), ima dušu, pesniku se sprema svilen gajtan — da mu izađe na nos! Onako tek — iz književničkog milosrđa! Jer, naprasni metodičari ne mogu i ne znaju šta će s pesmom sa dušom. Ni za glavu ni za rep. Oni je pridavljuju i kolju po sred srede. Knjizi sa dušom, zato, ne piše se dobro. Nije u sistemu, nema je u vokabularima honorarnih zamuckivanja. Pa neće se razmaženi tumači lirske migrene još i sa takvom munjom rvati! Doktori sujete žele poeziju bez duše. Oni je časkom slože kao kubik drva — pa kad na vrbi rodi grožđe! Elem, pisati! Totalno se rimuje sa — disati. Koliko istine u tom sroku, koliko ozonske radosti i jednostavnosti. Muzika jezika doliva semantičke izvore stiha. Pesma se množi sama sobom sve dok otkucaji srca jesu arhetipska mera za ritam i smenu zore i sumraka, leta i jeseni. Pesnički jezik eksplodira u velikom daru pa u vatrometu vokala vaspostavlja bogoliki doživljaj sveta. A vidoviti eros grli pesničku dušu i putuje s njom iza vremena, u novi susret sa samim sobom.
O TALENTU I GREHU
I pesnici su manje ili više (da)roviti ljudi — sa ovim ili onim vrlinama i manama. Vasilij Rozanov kaže: ''Stvar je u tome što su naši talenti nekako povezani s porocima, a vrline — s bezbožnošću.'' Pesnicima jezik je carstvo, popudbina za beskraj. Granice toga bezgraničnog imanja određuje talenat. ''Na nuli sam sazidao sve'', stoji u jednoj pesmi. ''Nalazim se u tački/ gde vršak pera dotiče beskraj./ Tu se odmara vuk/ i pretvara u rosu,/ a jezero pada s planine./ Dečak je to video maternjim očima/ i zato mu veruju svi.''
Maternje oči! Da, ako ima dara, pesma je istinita. Ako nema ili, pak, ukoliko talenat nije u "strasnoj meri" sa ostatkom sveta, eto ne-pesme, eto greha i laži. Paranoja i gnev, taština i zavist, strah i apatija... Na kraju — omraza. A Jovan Dučić kaže: ''Ljudi koji mrze to su najpre glupaci, a zatim kukavice, ali nikad heroji.''
Talenat traži jaku mentalno-psihološku i fizičku strukturu bića. Ne množi se i ne zadržava dugo u slabima. Osim toga, on razobličava i ruši preambicioznu, nestalnu i demonsku prirodu ličnosti. ''Nedostatak dara nadoknađuje se nedostatkom karaktera'' (S. J. Lec). Talenat je (i) opasan, jer izlaže umetnika velikim iskušenjima i strastima. Jedno od njih je i neumereno prizivanje zemaljske slave koja nikako da dođe. A i kad pristigne — nije to to!
Među pesnicima, kao i među svim ljudima, taština, na primer, predstavlja grip duše. Najčešće nastaje iz salijerijevske frustracije, iz nemoći da se dosegne neizrecivo. Nedostatak apsolutnog dara, uz naduvenu svest o hendikepu, vodi u zavist i gnev, a onda u — mržnju. ''Ljudima koji nisu daroviti, a imaju pretenzije, ništa drugo ne ostaje nego da poriču prave talente'' (Čehov). Oni sprečavaju mlade da se razviju, ruše ih u začecima, a svoje generacijske ispisnike svakodnevno ometaju i, kako vole sami da kažu — dezavuišu. Njihov strah rađa mržnju. U takvom stanju se ne može napisati dobra pesma. Zato posežu za krađom ideja i gotovih rešenja iz svesaka darovitih početnika koji mu se obraćaju za pomoć. Ili na ručak, pa šetnju, zovu darovitog kolegu da nadahne njihovu pustu dušu ne bi li brže-bolje ''sočinili'' kakav pesmuljak. Takva pozicija demijurški naseljava i razjeda vinovnika i mrvetak preostalog mu ''talenta'', a novom "delu" ukida auru umetničkog. Umesto miomirisa i muzike jezika, takvo "delo" emituje mučan škrgut i težak zadah luciferovske praznine.
Kao primer mogu poslužiti isplaženi pleonazmi tipa: "mrtve ptice sa ugaslim očima", "krošnja koja nadvisuje stablo" ili, pak,"dok me gleda dalekim pogledom". Još ako, pri tom, lažni misaoni čtec, u nedostatku smisla za muziku i metar strofe, traklovski udara u lonac anafore, najjednostavniji mehanizam pesme gde se iste reči bezrazložno ponavljaju, eto nam slučaja kreativne nemoći: "dok je voda bila mirna/ dok je žamor leteo u visine/ dok je kobac pevao u divljini". Tako se na silu, tegleći prazninu, sićušni lirski čvorak-mutant iz pograničnog sokaka, uz očigledni manjak talenta, čak i bez temelja stilsko-jezičke pismenosti, pokušava, avaj, promovisati u surog orla iz visokog jevropskog gnezda. Poeta ''bez talenta, hromi je vojnik'' (Dostojevski). On manjak dara ne može da skrije, lako ga otkriva: diči se, na primer, sklepanom odrednicom da je "lišen muzikalnosti". Insistira na njoj, čak. Biti lišen muzikalnosti znači biti mrtav i u slikarstvu, a kamoli ne u poeziji. Pesnički jezik podrazumeva već u svom inicijalnom materijalu ugrađenu muziku reči. Ezra Paund svedoči: "Pesnik s početka piše, docnije peva." Talenat je vrsta ontološke muzike bića koje "na početku beše reč". Ali, i "reč beše u Boga i Bog beše reč". Logos koji neprestano peva i bezgranično tvori sâm sebe. U umetničkoj radionici, dabome, na tematsko-motivskom polju iz kojeg kipe stilsko-umetničke figure i slike, taština, paranoja, gnev, omraza, zavist i apatija mogu biti inspirativni kao karakterološki elementi groteskno izvajanih likova, herojčića ili antijunaka, dopunjeni i docrtani harmsovski smetenjaci. Lepo ili ružno, šta li je preče u umetnosti? Pre skoro dva stoleća, i Vuk Karadžić reče: "Tako spisatelja ima sila koji su u cijelom svijetu besmrtno ime zadobili pisanjem o ružnijem materijama". Da, s tim što ružno kao tematsko polje ne podrazumeva rušenje, već, takođe, kreaciju, uspon ka novim sferama dela. Srećom, postoje mnogi pesnici, tušta i tma umetnika koji zrače lepotom, međusobno se raduju delima, isijavaju ljubav, prećutkuju koještarije i gluposti. Antun Gustav Matoš kaže: ''Meni ljepota zamjenjuje religiju.'' Među najboljima ne treba tražiti najboljeg. Zavist ljude čini nesrećnima, ranjava lepotu. Jovan Dučić dodaje: ''Zavist je osobina ubogih.'' Jer, ''zavidljivac muči sâm sebe kao svog neprijatelja'' (Demokrit). Tu se javljaju kamen spoticanja i katapult za čitav arsenal grehova što napadaju one bez talenata za sopstveni dar, bez hiper-svest o urođenom daru. U tom grmu leži čamotinja duha, mefistovski kantar sujete koja s godinama pojačano napada iskušenike umetnosti. Raznoliki darovi tvore zdravu celinu jedne duhovne discipline, imaju svoje mesto i ulogu u maternjem čulu umetnosti, u bezmernoj bašti ljubavi i stvaranja.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Oktobar 10, 2012, 11:33:19 pm » |
|
**
O POEZIJI, VREMENU I SMRTI
Poezija kao ''magija sveta'' (J. Dučić) ili, pak, "pustolovina u potrazi za apsolutnim" (P. Salinas), duboko je individualan čin kao rađanje ili umiranje, prsten na kružnom toku života i smrti. A pesnik je, opet, sudbinski osamnik koji ''ima da stvori svoj put i njime da hodi sam'' (O. Paz). Poezija je, kako još neki vele, i više od književnosti, čak i nije literatura, već ''najviši oblik pismenosti'' (M. Pavlović), sama po sebi jezik, nadžanrovska disciplina duha. Valerijevski rečeno, u poeziji se ne može kamuflirati prosečnost kao u prozi ili slikarstvu. ''I pevam da mi čas ovaj ne ode u priviđenja'' (M. Dedinac). Dakle, šta je poezija? I mogu li je vekovi menjati, trošiti i nadilaziti? Da li seme poezije jeste sama smrt kao otkrovenje i posvećenje, kao pogon i sestra života? Ali — i smrt kao tematsko-motivsko polje ili manifestacija talenta. Inicijacijski prolaz nadahnuća kroz jezik kao mors janua vitae (smrt donosi život)! Pesnik opeva napetost između erosa i tanatosa: ''Ljubeći šta li to ubijam,/ šta li budim?'' (M. Nastasijević). Ili: ''O slušati da se iz samog dna smrti penje/ Taj već davno zaostali poljubac'' (R. Petrović). I napokon: ''Kako da raspoznamo igrača od igre?'' (V. B. Jejts). Pre tri i po milenijuma, anonimni egipatski pesnik, u "Razgovoru umornoga od života sa dušom", veli: ''Smrt preda mnom danas:/ Kao da se sedne pod jedro/ Na vetrovit dan''. A Vladislav Petković Dis, koliko juče, s početka dvadesetog veka, peva: ''Mrtav vetar duvao je s gora,/ Trudio se svemir da pokrene''. Dve jake pesničke slike u rasponu od tri i po hiljade godina, u različitim prostorima i na različitim jezicima! U obema potvrđen i, istovremeno, oboren ex nihilo nihil (ni iz čega ništa ne može nastati). U jednoj i u drugoj slici vetar kao smrt ili smrt kao vetar pogone sami sebe i rađaju novo. Ništavilo koje radi, ne prestaje da čini i menja, kruži.
Šta je bila perspektiva anonimne egipatske ruke što je ispisala sjajne stihove, nepropadljive i istinite? Otkud poeziji supstanca neuništivosti? Čini li je smrt takvom? I šta je perspektiva Disove slike? Večnost, ''izvan stvari, iluzija, izvan života''! Izvan života? Nije li tu život pesničkog talenta i poezije same? ''Da l' smrti ostavih žeđ za dno idućeg dana?'' (R. Petrović). Pitanja su opet i uvek najbolji odgovori. Perspektive srpske, francuske ili, pak, španske poezije? Kako to dobronamerno i ''potrebito'', ali u kontekstu dosad rečenog, pretenciozno i planerski zvuči! Reč perspektiva, naprosto otupljuje pomenutu sintagmu, odnosno, ne pripada miljeu u kojem se našla. Ona odgovara sintagmama u kojima dominiraju imenice: privreda i vodostaj, na primer. Perspektiva poezije je jednom za svagda, i u isti mah, istovremeno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Poezija je retka disciplina čiji se oblici i rezultati ne mogu projektovati unapred, upravo zato što je ona kaleidoskop simultanih i do paradoksa neočekivanih rešenja koja ne moraju biti bolja od onih pre dva veka ili milenijuma. Ona dopušta da bude sabirana i tumačena kao vekovna gradacija formi i sadržaja, i ništa više. Sve dalje od toga — slepi lavirint! A što se šanse poezije u tehnološki udešenom vremenu tiče, i onoga čuvenog ''čemu pesnici u oskudno vreme'', sa zadovoljstvom se može reći da novi mediji nisu naneli značajan udarac ni njoj, a ni knjizi. Knjiga se i dalje prijatnije čita i lista u rukama nego na ekranu. Ona je deo ljudske privatnosti, produženi deo čovekovog telesnog i duhovnog habitusa. Knjiga je intima! Srođeni mezimac Gutenbergove epohe sa čitaocem za sva vremena. Kao dete, reka ili mesec. Poezija može da postoji i izvan knjige. Može da bude i pevana i ćutana, i kazivana i nekazivana. Može i dalje da funkcioniše ''s kolena na koleno'', ma i preko Interneta. Poezija ima i molitveno-religioznu rezonancu u ontologiji svoga korena. I kao takva, čak i telepatska i prekognitivna, nematerijalna i bez znaka, ona se kad-tad nađe u telu teksta, u jeziku kao materijalu ili u kakvom drugom mediju. Njen epifanijski izvor je neograničeno bogolik i jurodiv. Kompjuterska, takozvana, poezija, osim svega, ne sadrži upravo poeziju. Ona je klonirani obrazac sofistikovane ''duše''. Ona koketira sa smrću i sama sebe izjalovljuje. Nad takvom lešinom od poezije superiorno se izvijaju i množe čak i video-igrice.
Spustimo li poeziju do školskih kanona i dnevno-književnih aspekata, upašćemo u zamku uprošćavanja njene misije i svrhe. Odmah će biti zadavljena potrebom pedagoško-kritičke ''svesti o svesti'' da se sve raščini i definiše. Ona tad više nije poezija, već rebusno polje lutajućih senki. Ma koliko mehanizmi kritike, teorije i istorije pokušavali da je razobliče i bace na kolena — ništa od toga. Uvek će ogroman procenat njene neulovljive samobitnosti nestajati ispod skalpela nauke i na iznenađujuće jednostavan način ukazivati se na drugom mestu, izranjati u novom okeanu duha i jezika, vremena i prostora. Ona sudi svesti o samoj sebi, određuje količinu prisutnih zahvata, odbacuje i kažnjava nadmeno namicanje metodoloških i teorijskih okova, za vrlo kratko vreme izvrgava samopreispitivanju i samoukidanju svih zbrzanih i neinventivnih sudova. Čak i najbolje namere i rešenja, ona relativizuje i dopisuje. Kao što jučerašnje mirno i sunčano podne biva poreknuto današnjim vetrovitim i oblačnim! Ona je, naprosto, u fenomenološkom srodstvu sa smrću koja se ne da doslovno opisati pošto poseduje i noumenološki aspekt — stvar po sebi. ''Moj duh i kao smrt me gleda'' (S. Raičković).
Jer, ''naveče s naših zvezda/ puše leden vetar'' (G. Trakl). I ''crni vetrovi vise poput/ lanaca sa zvezda'' (H. Harp). Srpski pesnik Stevan Tontić, u metafizičkoj pretrazi bića, ovako započinje jednu svoju pesmu: ''Smrću, u stvari, ja zračim/ večerima, u sazvežđima''. Jedan drugi zaljubljenik smrti, Tin Ujević, ekstatično salutira: ''Zdravstvuj, o Smrti, koja Verenice... pomiluj me, podragaj me''. A ''pesnik predsmrtnih časova'' (N. Koljević) ukleti Milan Nenadić, udivljeno otkriva: ''Prirodo... zar tvoje proleće/ nije plamsaj smrti?''. To životno zračenje smrću i crnim vetrovima, apsolutno grljenje sa Crnom Gospom i samrtno plamtanje sa smenama godišnjih doba, nije li baš to poezija uživo, u višedimenzionalnim svojim objavama, u stalnoj akciji nesvodivog logosa u svim pravcima? ''Prsten oko sna'' (I. V. Lalić)?
Prevazići se da bi došao do sebe — hegelovska je objava u kojoj stanuje upravo pesničkim pincetama napipana smrt "koja je sama nepokret, ali koja jedino omogućava pokret, smrt kao smrt viđenog na putu ka neviđenom" (R. Konstantinović). ''Ide čovek majko moja... srce mu je puno smrti'', užasnuto peva Branislav Petrović. Na drugom mestu govori o smrti kao ''strašnoj nebeskoj zveri, u jeziku, u jetri, u zenici brata rođenog, u ruci koja ječam seje!''. A onda opet stihovi: ''I da će me crvi ko trešnje u maju/ naučiti kako da se snađem u beskraju''. Velemajstorsko poređenje crva i trešnje, oksimoronski kovitlac metafore, spoj života i smrti, cakleći zdravih trešanja u maju, naivno sručenih devojčica na granu života i — tromog crva, potmulog gospodina ništavila, maskiranog ambasadora nestajanja sa ovoga sveta! Poezija odbija epitet savremena. Taj pridev je štap za pridržavanje ciničnog i birokratskog kikota učenosti i tobožnje meritornosti. Na tom štapu žive čitavi instituti i katedre, plejade ispijača pesničkih sudbina i darova. Tu se poezija najkonkrentnije ućaruje. A ko bi rekao da se i u tome može naći ''sunce sunaca''? — još jednom bi za sva vremena doviknuo Duka sa Crkvine. Ali, ''sunce i na đubrište zalazi, al' se ne uprlja'', veli jedna poslovica po nekoji put. Poezija po sebi jeste poezija ili je uopšte nema, bez obzira da li je naseljavaju amblemi ovoga, onoga ili inoga vremena. Takvi amblemi uvek su propadljivo lišće na stablu života, a poezija supstrat nektara, ambrozija otiska duše u peludu jezika, kao u stihovima Krstivoja Ilića: ''Smrt, sa izvijenim glasovima/ kao iz belih violina, neograničena i laka''. A na ovo, Verlen bi dodao: ''Muzike iznad svega, muzike!''.
O ČITANOSTI POEZIJE
Sve češće čujemo, i to iz kratkorepih pera samih pesnika, da je poezija danas malo čitana, da joj je odzvonilo i slično. U pomoć im nezasito priskaču potrošeni, napuvane pene na ustima, kritičari i teoretičari. I to baš oni koji žive od pesničkih sudbina, univerzitetski profesori što primaju plate (i honorare) za svoje školsko trućanje o slepom Homeru, te o prerano nestalima sa ovoga sveta, Radičeviću, Disu, Bojiću, Miljkoviću, Jesenjinu i drugima. Sva ta učena kavalerija govori danas o smrti poezije. A, u stvari, o njihovom debaklu i kraju je reč.
Tužno je slušati tobožnje argumente da se danas od poezije više čitaju roman i memoarska literatura. To nije relevantan dokaz za navodni poraz poezije. To trtlja ostarina duha, rekao bi, zgrljen sa darovitom pesničkom omladinom, Laza Kostić.
Valerijevski rečeno, poezija ne trpi prosečnost poput proze, u doživljaju poezije se ne može kamuflirati osrednjost — odmah se pokaže. Jer, ne zaboravimo, osim što je poezija književnost, ona je i mnogo više. Malo je poeziji da ostane u fiokama kanonizovane književnosti. Suvoparni teoretičari će odbaciti ovakav pogled i neće priznati, na primer, viđenje pesnika Branislava Petrovića da je poezija sam Bog. Ateističko viđenje poezije zasnovano je na mraku iz kojeg vrište pipci demonskog govora. Taj pogled gavelja po pomrčini podsvesti, stalno je na ivici depresije iz koje kuljaju dlakave mentalno-psihološke senzacije što se u vampirskim retortama literarne scene proglašavaju poezijom. Kanonizovanje takvog histeričnog krpeža ima za posledicu gušenje svakog novog, ozonski čistog dara, i stvara uslove za naplavinu netalenata. Tzv. estetika ružnog priskače destrukciji u zagrljaj pa se u tako zbajbučenom loncu nastavlja kuvanje "novog" koncepta umetnosti, put do ''gadne lepote''.
Nemoguće je očekivati da sve što se danas štampa bude i čitano. Mnogo amaterskog, svedenog na hobi, sa puno talašike i mulja u jeziku, te prepotentnog i sujetnog, netalentovanog i neprevrelog, nalazi se sprčeno između caklećih korica odasvud natrukanih knjiga. Tek poneka sudbinska pojava okruni se zlatoustom pesničkom knjigom. Tušta i tma zaludnih i nedarovitih pokušaja, ništa manje foliranata i snobova, nedoškolovanih kompleksaša i zvirota, samozvanih intelektualaca i bezbožnika, naspram istinskih talenata koji onemogućeni pregradama tobož etabliranih kič-mrguda bivaju ćušnuti u ćošak. I kako onda naći put u licitarskom paklu tržišta i medija? Možda je svedočenje Čarlsa Simića povodom njegovog ''lauretovanja'' u Americi jedno od najvažnijih danas. Prilikom promovisanja u titulu pesnika-laureata od strane Kongresne biblioteke SAD, pesnik se uplašio da će mu ta svečana obaveza dugog mandata oduzimati vreme i suštinski kontakt s poezijom. A onda, na nagovor kćerke i sina, prihvativši visoko priznanje, otkrio istinu koja se ni njemu do tada nije ukazivala. ''Tokom ranijih godina pročitao sam isuviše eseja književnih kritičara ili čak pesnika, u kojima se sa sigurnošću tvrdilo da je poezija generalno prezrena i da je gotovo niko u SAD i ne čita. Sećam se kako bi moji studenti književnosti zakolutali očima kad bih ih pitao da li vole poeziju, ili mojih starih srednjoškolskih drugova koji bi se istinski uzbunili kad bi čuli za moju neskrivenu ljubav prema njoj. Patriotski, sladunjavi i stihovi sa razglednica još se i mogu podneti, ali ono što moderni pesnici pišu odistinski vređa sve one "prave Amerikance" koje je Sara Pejlin tokom poslednjih izbora bez prestanka veličala. Ipak, tokom vremena koje sam proveo kao pesnik-laureat, otkrio sam da to nije istina. U zemlji u čijim školama se književnost iz godine u godinu sve manje izučava, gde sve manje ljudi čita knjige, gde i inače povodom najvećeg broja pitanja vlada potpuno neznanje, poezija se čita i piše više no ikad. Ko ne veruje, neka malo pročeprka po onome što je dostupno na internetskoj mreži. Ko su ti ljudi koji su rešeni da prenesu na nju gotovo svaku pesmu koja je ikad napisana na ovom jeziku? Odakle im vremena za tako nešto? A da ne spominjem na hiljade blogova, pesničkih onlajn-magazina, i ozbiljnih i onih gde svako može da okači pesmu koju je njegova osmogodišnja kći napisala povodom smrti svoje zlatne ribice. Ljudi koji su mi se neprestano obraćali mejlovima i pismima deo su tog sveta. Hteli su da nedvosmisleno obznanim šta predlažem da se učini ne bi li poezija bila još popularnija u Sjedinjenim Državama. Za razliku od mojih prethodnika koji su imali gomilu pametnih ideja, poput one da se sobe u svim američkim motelima pored Gideonove Biblije snabdeju po jednom pesničkom antologijom (Josif Brodski) ili urgirali u dnevnim novinama da štampaju pesme (Robert Pinski), meni se činilo da je s poezijom sve u redu. Koliko sam mogao da vidim, danas se više poezije čita i piše no ikad u našoj istoriji. Dakle, ukoliko se danas čita i piše više poezije no ikada dosad, to mora da je zato što ona ispunjava neku iskonsku potrebu. Gde bi ovi Amerikanci, koji za razliku od svojih komšija nisu voljni da traže spasenje u crkvi, mogli da iskažu svoju ljudsku nevolju, negoli u pesmi? Gde bi drugde mogli da pronađu društvo istomišljenika kojima je stalo do nečega što su napisali Emili Dikinson ili Bili Kolins? Kad bi me pitali da sumiram svoje iskustvo pesnika-laureata, rekao bih da u Americi nema ničeg što više uliva nadu, niti ičeg zanimljivijeg, od njene poezije.''
Dakle, poezija je danas i te kako prisutna. Poeziju ne čine samo dela živih, trenutno na književnoj sceni prisutnih pesnika. Aktuelni pesnici koji stvaraju u "velikom količestvu", ustvari, inercijska su ponuda na vašaru pisane reči. A s obzirom da poezija ne zastareva, danas su čitani i Dante, i Puškin, i Gete, i Branko, i Njegoš, i Zmaj, i Dučić, i Crnjanski... Zaista ih mnogi vole svagda i svugde, i čitaoci i pisci. Da ne pominjemo Bibliju i druge, na poeziji zasnovane knjige. Poezija je, dakle, uvek živa, ona poseduje svevremenu auru, duhovni doseg koji nije determinisan naslovima dnevnih novina.
Lažni pesnici svoje lice pokazuju u zjapu dnevnopolitičkog konvertitstva, naglim odustajanjem od poezije u korist pomodne društvene klackalice — gromkim izjavama da više neće pisati poeziju, te da će, eventualno, knjigu objaviti svake sedme godine. A onda, pis maco(!), čim se ukaže kakav mamac za kakvu novu privilegiji ili nagradicu, propišu nakon sedam meseci, pardon, za sedam nedelja ili, pak, sedam dana. Takvi se, ustvari, gade poezije, mrze njenu vekovnu supstancu i superiornost, a uporno u njoj, i kroz nju, gle, traže afirmaciju, avaj — trulu. Oni bi, to već i svrake na barakama znaju, na brzinu da zasjaju, pa će kasnije, u sedmoj deceniji, već u kakvoj zgodnoj pajtaškoj prilici, napokon diplomirati književnost.
Znatan broj aktuelnih poetičkih rešenja liče kao jaje jajetu. Poslušni pesnici, koji ni da zucnu pored logodijareičnih kritičara, usvajaju sve što im ovi natuknu i tutnu. Potpomognuta tehnološkom demonijadom brzine vremena u kojem živimo, takva poezija predstavlja ''klonirani'' odraz sofistifikovane (i mrtve) duše. Ona tako postaje polje lutajućih senki jezika. Nad takvom lešinom poezije danas, superiorno se izvijaju, množe i gazduju, čak, i video-igrice kao ''zamena'' za pesnički maštarijum.
Naravno, poezija postoji i izvan knjige. Može da bude i pevana i ćutana, i kazivana i nekazivana. "Ima stvari i pojava/ o kojima niko nikad ne pjeva/, a one su takođe pjesme/ jer same sebe pjevaju/ ne čekajući mene i meni slične" — kliktao je mlađani pesnik. Može poezija da funkcioniše i po principu "s kolena na koleno". To srpsko i drugo narodno blago i te kako pokazuju neuništivost duha, peva se poezija i u kolu, i uz gusle. Može poezija i preko Interneta, može svakako, i ovako i onako. Poezija je dramatični igrač duha u svim pravcima.
Poezija je, dakle, i pevana. U okviru ozbiljne i ine muzike čuju se komponovani stihovi i pesme naših i svetskih pesnika. Dakle, poezija i na taj način živi. Trenutno štampane zbirčice, eno hukće sova s krova, neka sačekaju "rešeto vremena". Koliko li puta čusmo pesme naših i svetskih antologijskih pesnika u izvedbi vrhunskih muzičara! Druga je pesma o kvarenju stihova vrhunskih pesnika, o proizvoljnom kidanju struna strofe, o dograđivanju estradnih proteza u vidu beslovesnih naslova, o tekstopisačkom estradizmu i goblenskom brbljanju, o izmeni ekavice u ijekavicu i obrnuto, o kompozitorskoj žgaravici gde, na primer, reč "nona" znači "babu", a ne "devojačku nožicu", i tako dalje.
Poezija ima i molitveno-religioznu rezonancu u svome korenu. I kao telepatska i prekognitivna, nematerijalna i bez znaka, najmanje kao književni znak, ona se kad-tad nađe u telu teksta, u jeziku kao materijalu. Njen epifanijski izvor, neograničeno jurodiv i bogolik, zasnovan je na tajni života. Dakle, nije poezija samo igra i razbibriga, ona ovo poslednje nikad nije ni bila, osim ako dokoličari svoju lenjivu delatnost ne smatraju kreacijom uprazno sanjajući i obećavajući godinama da će napisati knjigu o dosadi..
Ma koliko palice olakih diskreditacija batinale poeziju, uvek će ostati živ krvotok nepresušne pesničke samobitnosti, koji će na iznenađujuće jednostavan i svež način izranjati na začudnom mestu, u izvorima duha i jezika, beskraju vremena i prostora. Poezija sudi sudijama, ona samoj sebi određuje boju vrednosti i rok trajanja, ona, na kraju krajeva, nemilosno kroz vreme kažnjava nadmenu njušku kojekakvih ocenjivača. Malo je poeziji, ponovimo opet, da se gnezdi samo u suterenima književnosti i njenih unapred montiranih prikolica. Ona je u fenomenološkom srodstvu sa živom smrću koja se ne dâ doslovno opisati pošto je stvar (pojava) po sebi. Smrt poseduje noumenološli aspekt, filozofi bi kazali: stvar ili biće koje se ne može opaziti, već samo razumom zamisliti. Poezija odbija epitet "savremena", jer on je štap za pridržavanje tobožnje meritornosti u šalterskoj naplati učenosti. Na tom štapu, rekosmo li, žive čitavi instituti i katedre, plejade ispijača (''lokatora'') pesničkih sudbina i darova. Tu se poezija, najdirektnije, najmanje voljom pesnika, u grešnom činu, naveliko rasprodaje, a njeni tumači-preprodavci prostituišu. U takvom miljeu, živ pesnik će opstati ako ne izda sopstveni talenat. Katkad se može i sâm , u prolazu, naći u društvu sa traljama i okrpinama duha, ali samo na tren. Jer, ''sunce i na đubrište zalazi, ali se ne uprlja".
O SLOBODNOM STIHU
U dvadesetom veku, ukidanjem tonskog akcenta stiha i nestankom pripevanja kao osnovne muzičke supstance poezije, pesništvo je zaglibilo u nedođiji raznih improvizacija. Slobodan stih je veliko polje pesničkih mogućnosti i darova, ali i prostor posrtanja. Bukvalno shvaćen kao ''slobodan stih'', ovaj tzv. ''novi obrazac'' naveo je mnoge da najcrnje postupaju sa metričkim stihom, odnosno, da olako proglase kraj takvoga pevanja. A, ustvari, neumerenom i proizvoljnom upotrebom slobodnog stiha, stiglo se do prezasićenosti, do prazne lakoće manipulisanja materijalom reči, do tzv. postmoderne svesti o kraju pesništva. Takva reciklaža dovela je do samoukidanja lepote pesničkih kapaciteta jezika i smisla bavljenja poezijom. Razgrađena je i oterana pesnička publika. O istrošenosti slobodnog stiha kao jedinog modernog pesničkog izraza, Naso Vajena, savremeni grčki pesnik i teoretičar književnosti, kaže: ''Oslobađanje poetskog govora od metričkog stiha obeležilo je dvadeseti vek. Međutim, preterana i neodgovarajuća upotreba ove prosodije svela je na najmanju moguću meru razliku između pesničkog i svakodnevnog govora''. Pisanje poezije '' bez ikakvog reda'', dovelo je poeziju našeg doba u ''ekspresivni ćorsokak'', s razlogom navode Vajenine pristalice.
Masovno su nastajale jednolične jezičke tvorevine bez osnovnih postulata pesničke specifičnosti kao što su: akcenat, intonacija, kvantitet, tempo, pauza i granica reči. Takav pristup omogućio je mnoštvu netalenata da se proglase poetama i komotno stupe na pesničku scenu. U mrzovolji ''pesničkog'' izraza našao se najedanput kvazifilozofski jezik ili puko nabrajanje i slaganje reči u kolokvijalni vokabular ničega. Pisati razbaštinjen slobodan stih, isto je što igrati tenis bez zategnute mrežice, ističe američki pesnik Robert Frost. Mrtva poetska rečenica, izlomljena tobož u stihove (često i sa interpunkcijskim cakizmom), trebalo je, na vizuelan način, da sugeriše da se tu radi o poeziji. Ali poeziju ne čini samo vizuelni efekat, najmanje to. Eklatantan slučaj jesu tzv. nerimovani soneti kao odraz potpune stvaralačke nemoći. Sonet bez rime je nemoguć. Sonet je, u stvari, usložena građevina muzike jezika, totalna rima izražena celinom pesničkog teksta. Za razliku od autentičnih pesnika koji su u slobodnom stihu negovali meternju melodiju jezika, većina je posegla za neograničenim poljem slobode i otišla u krajnost, u nemogućnost da pesmu razlikujemo od najobičnijeg proznog teksta u raspršenoj piljevini reči.
Poezija ne može da postoji bez unutarnjeg vira muzike koju nosi maternji jezik po sebi. Prirođena jezička melodija je ugrađena u značenja reči i nedeljiva od njih. Znatan broj pesnika upravo kazujući svoje pesme dovodi jezik do melodijske ekspresivnosti koja pripada samo poeziji. To je, pored ostalog, oduvek razlikovalo poeziju od drugih žanrova i rodova, pa i dovodilo do tačke gde ona nadilazi oblik školski shvaćene književnosti. Metrički stih, dakle, krucijalna je determinanta poezije, ontološki princip pesničkog govora. Tu jezik peva sebe u preprekama, imanentnom muzikom učestvuje u usložnjavanju semantičkih slojeva stiha. Slobodan stih je velika opasnost za autore koji se nisu okušali u metričkom i tu ostvarili konkretne rezultate. Kao što možemo kazati i suprotno, pesnici metričkog stiha nisu potpuno realizovani ukoliko ne vladaju i slobodnim, sa osećanjem muzičkih valera jezika i njihovih graditeljskih (isceliteljskih) moći u strukturi pesničkog teksta. Onako kako je rekao Miloš Crnjanski, ''mesto jamba i troheja gramatike, jamb i trohej duše.''
O SLOBODNOM I VEZANOM STIHU, I JOŠ PONEČEM
Pitanje slobodnog i vezanog stiha jeste, zapravo, krucijalni čvor na mapi savremene srpske poezije. Slobodan stih je u nekoliko novijih decenija postao poligon za ćerdanje i prostituisanje pesničkog jezika. Rasprodaja stihoklepačkih koještarija postala je odlikom jednog vremena koje je izgubilo kriterijume i obraz pred prohujalim vekovima poezija. Kao da je poezija izmišljena u fabrici hemijskih olovaka ili u kompjuterskoj loži pa se sve ispisano guščijim perom na pergamentu može smatrati prevaziđenim!
I, kao da Homer i Petrarka stanuju u komšiluku pa ćemo ih sa žaljenjem popratiti dok ujutro kupuju hleb u dragstoru! Salijerijevski duh naselio je veštački nađubrene ledine besmisla oličenog u šansi netalenata da se promovišu kao poete. A slobodan stih, u stvari, daleko je od slobodnog švrljanja i kaljanja hartije. I te kako je on vezan — talentom ponajpre, a onda talentom za talenat. A to je već druga basna. Pisati vezan stih u kontekstu gde su se namnožili žbiri svake vrste, nedoškolovani boemčići, umišljeni sveznalci bibliotekâ diljem malene domovine i slatkorepi uškopljenici kojima pesništvo jeste filatelistički hobi vikendom, značilo je biti izopšten i — niko. Jer, korov beskrajnih sloboda u žvrljanju stihova, odnegovao je zvrndove književnog života koji su posezali za sudovima i zaključcima od epohalnog značaja. Svemu je pogodovao ideološki predznak vremena. Klasičnu lepotu stiha, koja osim dara traži i vrhunsko poznavanje zanata na tragu najvećih majstora, zamenjena je destrukcijom sklada i harmonije. Kao eklatantan primer kreativne nemoći jeste kvazisonet od četrnaest mehanički nanizanih slobodnih stihova bez rime i metra. Ta monstruozna tvorevina, koju izgubljeno proizvode sušičavi gejkomarci savremene pesničke scene, liči, ustvari, na odelo bez tela bačeno na kaldrmu. Sonet je zvono (soneto — sitan zvuk; sonare — zvučati). Bez rime, metra i muzike sonet je nemoguć. Sve ostalo je blasfemično zujanje i pad, sad već, ošamućenih sprej-komaraca niskog leta.
Udaviti stražilovsku žilu kucavicu — značilo je biti moderan, i u svetskom trendu. Uništen je večni princip tat tvam asi (to si ti) i stvoren je nakazno nov: to nisi ti. Odnosno, ustanovljeno je pravilo, bolesno i unapred mrtvo: ne budi svoj, već tuđi. Slobodan i vezan stih doživljavamo i otkrivamo kao muški i ženski princip pesništva, kao dvostruki odraz mimesisa. Tek skupa, beli i metrički stih jesu jedno. Kao dan i noć, punina kruga, savršenstvo bez pukotina u percepciji naših umornih čula. Okrepljujuća je paundovska istina da pesnik s početka — piše, a docnije — peva. Slobodan stih jeste poezija samo ukoliko je pevan, dakle, stvoren u punom angažmanu iskustva i nadahnuća. Rimovan — takođe, s tim što je pun zamki i pričinâ za onog ko hita da zanat prelomi preko kolena. Pesničku umetnost, i njen život, ontološki hrani i održava talenat za talenat, pandan onome što nazivamo svešću o daru kao vidovitom erosu. A bez takvog, u totalnoj progresiji, erosa, nema ni tanatosa. Nema, dakle, ni čoveka ni sveta. Pesnikovo je da, povodom svega, ne mistifikuje, već da, ozaren, otvara i pronalazi nove staze i bogaze u jeziku nad jezicima. Čitav jedan smešni pogon hermetične poezije (u najvulgarnijem smislu) vaspostavio se u mreži srpskog jezika i oplesnivio zlatne niti jedne tradicije oplemenjene neprolaznim lirskim vrednostima. Tzv. slobodni stih postao je prostor beskrajnih sloboda u kojem se nadmeno gazilo krhko i prelepo biće klasičnog stiha. Pod krhkim podrazumevamo suptilnu gracioznost klasične građevine što počiva na preciznim valerima zanata. Krhko je, dakle, u isti mah stameno i moćno poput sunčeve svetlosti koja se neće uprljati ako obasja i najgore smetlište. Vezana forma traži dodatne napore, ona podrazumeva višak darova i bdenja, i, napokon, osećanje kontinuiteta takve krasote. Nije slučajno Ezra Paund rekao da se u zrelim godinama pređenog puta i iskustva, u stvari, peva. Malo je reći piše, jer pevati znači realizovati zakonodajne principe i damare ne samo maternje melodije jezika, već i otključati šifru komparativističkog uvida u fenomene forme i oblika.
Otuda su sonet (njegov venac), tercina, sestina lirika ili oktava, na primer, prilika za cvetanje srpskog jezika u formama koje su nikle negde drugde. Naseljavanje glose, na primer, ambrozijom srpske melodije jezika, jeste, u stvari, primena amalgamisanih moći italijanske ili španske, francuske ili engleske paradigme u našem miljeu. To je, dakle, čin kojim se ne ukida tuđe, već gradivno podiže na sušti stepen kreacije. Rimovan stih, bio on ispisan u ruskom ili nemačkom jeziku, ne potire svoju jezičku matricu, bez obzira što je zazidan u formi nastaloj u trećem jeziku. Raspravom o vezanom stihu, i skretanjem pažnje na njega, nikako ne znači da slobodan stih ostaje bez šanse. Naprotiv, pravi pesnik podjednako piše i jedan i drugi stih. Primer Brehta ili, pak, Raičkovića najbolje govori da pesnik nema problema sa vezanom formom, već da lažni pesnici imaju tu muku. Pesnik se ustanovljuje u svome daru i podrazumeva formu. Nesretan je onaj pesnik koji se olako obrušava na bilo koji od dva globalna obrasca. Ovde se sve vreme želelo istaći da je slobodan stih veća zona lažnih pisaca i najgrubljih prekršaja pesničkog zanata. Pogotovo ako je tekst plod improvizacije na kojem se ništa ne radi. Ali, i tad, lešinu od teksta nemoguće je usavršavati, jer je posredi mrtav čin, laž, ništa.
Isto tako, proteklih decenija, namnožio se ceo jedan soj indigo-pesnika čije su smešno rimovane pesme ličile na razdevetano kloparanje parnjače kroz idilične dnevno-političke pejsaže i krivine. U šećer salivene rime vašarski su prezasitile i obljutavile na pravdi Boga katrene upregnute u licitarske poruke i beslovesnosti. Poezija je redovno ostajala negde drugde. Jer, biti pesnik — znači grliti sudbinu. U jeziku i životu. Sve ostalo je artificijelna koketerija. I sve poput fukare zaudara na licemerje i smrad. A o kritici savremene srpske poezije — samo ovoliko: Kojeg li konvertitstva, i kojih li sićanih nagodbi u dnevnom pazaru! Koje li beslovesne meljavine na isti štos! Urnebesna dosada, zvana priča o pesničkom postupku, koteći se godinama na stranicama književne periodike i dnevne štampe, nemilosno pada u jamu koju je sama sebi kopala. Neinventivni kritički tekstovi spaljuju sami sebe pojavom novih pesnika i svežih pesama. Ostaje jedna tragikomična epizoda kućnih majstorčića kojima, posle svađe sa neopsluženim partnerima, ne preostaje ništa nego da se povuku u svoj sobičak i u memli stida i jada napišu još koji tekst za kolumnu od trideset dinara. Srpsku kritiku i poeziju, na sreću, zahvata novi ozon što dolazi sa čistih predela jezika i dara. A raskorenjivači sopstvene tradicije promenu posmatraju škiljeći iz šupe što im s leđa gori potpaljena tuđim pogledom na svet.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Oktobar 13, 2012, 09:28:16 pm » |
|
**
O ANTOLOGIJAMA
1.
Jedan esej o antologijama, ''Kupusare večnosti'', objavljen svojevremeno na prvoj strani ''Politikinog'' Kulturnog dodatka, započeli smo rečenicom: ''Antologije su zbabani bedekeri književnosti.'' Pridev ''zbabani'' preuzet je iz jedne poslovice — ''Zbabale ti se noge''. Učinilo nam se da su ''kupusare večnosti'' osuđene na staračku demenciju. Pojavljuju se iz vonjavog dremeža književnog života. Kao, eto, bez njih se ne može, one će doneti ozon. Antologičari tako, prividno, popravljaju svoj autorski rejting i — moluju sujetu. Samoživo se kupaju u auri boljitka karijere. Naročito su gordi kad priređuju antologiju sopstvenog stoleća, polovine ili decenije-dve. Tada zarangiraju kriterijumima — sve se azbuka trese, da se zaceniš od čuda. Takve antologije hukću nekolikim izvikanim imenima, onim pesmama koje bi i školarci morali uzeti u najuži izbor. A onda počinje ubrzano množenje savremenika, najbližih prijašina i pajtaša, posestrima i suseda. Antologičaru se učini da se najviše i najbolje piše baš u njegovo vreme. Skoro svakog pisca poznaje u glavu, s njim je sedeo i pio, na sajmu se izljubio, tamo nastupio, onde njegov prikaščić o sebi našao u nepročitanom časopisu, onomad u zbrzanim medijima govorili jedan o drugome, trećeg ocrnili, četvrti udario po njima — i tako ukrug, zmijska čeljust na sopstvenom nedožvakanom repu.
U takvom slalomu, pesme se i ne vide najbolje; antologičar ih, zapravo, tek docnije traži; startnu poziciju odredili su drugi kriterijumi i sticaji. Pa šta ako prijašin nema pesmu za antologiju, pajto će je izmisliti. Šta ako pretegnu goli privatluci, ono surovo (trodimenzionalno) prisustvo pisca kojeg knjiga živog, reče Andrić, najmanje želi? Tada se antologičar namešta i javno porađa u opasnosti da se strmekne za sva vremena u tartanj.
Najsirotije su antologije na unapred zadatu temu. Na primer, ljubav. Takve knjige štancaju trgovačke mace položare i večiti apsolventi književnosti sa boemskim podrigivanjem znanja. Tu li se tek kriterijumi mrče u novom vremenu, tu na neku od poslednjih strana antologije uleti misaono cmizdrenče koje nikad u životu nije napisalo ljubavnu pesmu, jer mu se takva tema gadi.
Elem, antologije — da! Ali od početka pismenosti pa do jednog ljudskog veka unazad. Tada i onaj što pravi antologiju nije među živima. Prividno jeste, ali ga ne dohvataju dnevne grimase željne promocije i slave. A to je već garancija da ćemo jednog dana i mi zaista umreti. Za poeziju, naravno!
2.
Nikad kraja čudesima književnim — cvetnici, te ljute guje maternjeg jezika, žare i pale u našim prostorima. Taman smo otpratili u nedođiju dve zlosrećne antologije — kad evo i treće. Ona zaslužuje da bude i vizuelno opisana. Na koricama naslov — ''Antologija svetskog pesništva''. A iznad, gde po svim pravilima treba da stoji ime autora, piše — Svetsko pesništvo. Amaterska i tautološka varijanta goropadnog isticanja istog. Antologiju priredio Nikola Strajnić. Ona zaslužuje da bude osvetljena i u ovom predgovoru, jer predstavlja paradigmu za drastično izmeštanje istine na iracionalni kolosek, primer kako se ni u snu ne sme praviti antologija. Odnosno, zanimljivo je videti kako je u svetskom kontekstu tretirana srpska poezija. ''Antologija svetskog pesništva'' sadrži poeziju stotinu jednog pesnika. Jedan viška! I svi — sa po jednom pesmom da bi se "jedan viška" osećao komotnije. Raspon od Orfeja (?) i Homera, do J. Brodskog i — J. Zivlaka (?). Prisustvo nobelovca J. Brodskog, pak, mami da nabrojimo i ostale zastupljene nobelovce: H. R. Himenes, V. B. Jejts, S. Dž. Pers, T. S. Eliot, B. Pasternak, J. Seferis i Č. Miloš. Ovo su priređivačevi podupirači monumentu jedinog živog srpskog pesnika (budućeg nobelovca, joj!) u antologiji svetske poezije svih vremena.
Koji to nobelovci, pak, nisu ušli u ovu raspusnu knjigu: R. Tagore, E. Montale, P. Neruda, O. Elitis, O. Paz, J. Sajfert, G. Gras, V. Šimborska i Š. Hini. Sve manji od manjega. Avaj, ima li osim našeg još koji živi svetski pesnik danas u ovoj nesvakidašnjoj antologiji? Nema, svi su na onom svetu; pardon, tu je, ipak, jedan krepki Francuz, Iv Bonfoa, osamdesetdvogodišnjak. Dakle, Zivlak i Bonfoa jedini živi vrsnici na planeti u antologiji mudrog priređivača. Koji li su to stari grčki i rimski pesnici pandan našem, u periodu od jedanaestog do prvog veka pre nove ere, zastupljeni u antologiji: Hesiod, Tirtej, Arhiloh, Semonid, Alkman, Solons, Alkej, Sapfo, Anakreont, Ksenofan, Parmenid, Teognid, Heraklit, Eshil, Pindar, Sofokle, Empedokle, Evripid, Teokrit, Lukrecije Kar, Valerije Katul, Vergilije Maron, Horacoje Horacije Flak, Albij Horacije Fak, Albije Tibul, Sekst Propercije i Ovidije Nazon. Hibridna trećina antologije! Pretenciozni priređivačev nastavnički kašalj pred studentima čiji stomaci krče od dosade.
U ovoj nazovi antologiji nije poštovana Geteova čuvena definicija svetske književnosti: ''Sve više uviđam da je poezija opšte dobro čovečanstva i da se javlja svuda i u svim vremenima'' Geteovo interesovanje se protezalo sve do kineskog pesništva kojeg u ovoj (k)antologiji nema, kao ni persijskog ni arapskog, ni indijskog, ni japanskog, ni inog. Naslov antologije, dakle, izneveren i lažan. I kad očekivasmo kakav-takav nastavak kroz vekove, koncilijantni priređivač "lirskih medaljona" preskoči čak trinaest stoleća i, galantno, kao da ništa nije bilo, krenu s pesmama Dantea i Petrarke preko Vijona, Getea, Ronsara, Blejka, Šilera, Helderlina, Novalisa, Bajrona, Šelija, Kitsa, Leopardija, Mickjeviča, Puškina, Nervala, Poa, Ljermontova, Vitmena, Bodlera, Petefija do Malarmea i Lotreamona. Džilitnuo se čovek nad celim jednim milenijumom i par vekova pride. U tako moćnom skoku, on ne primeti u srpskom trinaestom veku Savu Nemanjića? Ili mu beše mrska antologija Miodraga Pavlovića u kojoj čitamo Savine stihove: "Pomešah se sa stokom nerazumnom i izjednačih se s njom." Nepotkupljivi priređivač nastavlja dalje s pesmama Remboa, Kavafija, Valerija, Rilkea, Adija, Bloka, Paunda, Bena, Trakla, Pesoe, Ungaretija, Cvetajeve, Majakovskog, Jesenjina, Elijara, Lorke, Brehta, Mišoa, Odna, Celana, Herberta, Staneskua i... gle, tu je, i Niče?! ''Čovek na mnoge načine svedoči o sebi'', prva je rečenica pogovora Nikole Strajnića. Tome se nema šta dodati, antologija potvrđuje i narednim uvidom. U razbijeno ''svetsko pesništvo zapadnog kruga'', naprasno je uvedeno i nekoliko južnoslovenskih poeta: Tin Ujević i Jure Kaštelan te, poslastica — ranjeno srpsko krilo, Laza Kostić, Miloš Crnjanski, Vasko Popa i Branko Miljković. Mera za meru, cvetnička cena preminulih spram jedinog našeg živog poete. A od Njegoša ni senke, nema ga ni među mrtvima, ni među živima.
No, ipak, neki srpski antologijski pesnici nalaze se u kupusari. Ali — kao prevodioci: J. J. Zmaj, S. Vinaver, I. V. Lalić, J. Hristić, M. Pavlović, S. Raičković, Lj. Simović, B. Radović, M. Komnenić, S. Mitrović, A. Puslojić, K. Mićević, M. Magarašević i V. Jagličić. Zaključani "mali" pesnici u špajzu fusnote, bez ijednog svoga stiha u antologiji gde vekuje ucmizdrena pesma jedinog živog srpskog pojca.
''Antologija svetskog pesništva'' karikaturalni je primer provincijskog domunđavanja, knjiga sa kardinalnom greškom koju ne bi objavio ni jedan ozbiljan izdavač. Svetsko čudo amoralnosti i krivotvorenja, cinizma i beščašća.
3. U dvadesetom veku, i s početka ovoga, pojavilo se preko sedamdeset antologija naše poezije. Do 12. januara 2009. godine u nas pojavilo 2148 raznih antologija, panorama, hrestomatija, izbora, almanaha, zbornika, biltena, bedekera, spomenara i raznih pesničkih putokaza. Naravno, nemamo nameru da se bavimo ovim potonjima, a niti svim antologijama. Našu pažnju privukle su tek one nezaobilazne, sa ozbiljnim predgovorima i izborima, koje su se etablirale kao važni stubovi srpske književnosti, ali i one neozbiljne, kratkoveki bedekeri — kao primeri kako antologije ne treba praviti. Pre jednog veka (1911) pojavila se ''Antologija novije srpske lirike'' Bogdana Popovića, koja je dosad doživela čak dvadeset četiri izdanja. Tu hvaljenu i osporavanu antologiju čine tri doba: prvo — posle 1840, drugo — posle 1880. i treće — posle 1900. godine. U predgovoru prvom izdanju, Bogdan Popović je naglasio da je antologija sastavljena po merilima ''čisto estetičkim''. Popović je birao pesme po njihovoj lepoti; pesma mora biti ''cela lepa''. Ono što je karakteristično za jedno doba ušlo je u ovu zbirku samo onda ako je u isto vreme bilo i lepo. Popovićeva namera bila je da ponudi ono što naslov njegove knjige eksplicitno kazuje: zbirku cveća novije srpske lirike. Manifest u malom — ''cela lepa'', izazivao je sve vreme polemike, naročito u drugoj polovini dvadesetog veka. Osporavan mu je patetični ton, unapred zadato ''moranje'', neprimenjiv metod pristupa pogotovo posle Prvog svetskog rata, i docnije, u primerima avangardne poezije koja je često bila zasnovana na destrukciji lepog, a više na prizivanju ružnog i disharmoničnog, na razbijanju jezika i forme, pogotovo u slobodnom stihu koji je dopuštao sve i svašta na putu razvoja (post)moderne umetnosti. Antologija Bogdana Popovića najavila je, ustvari, održivost poetičke matrice, koju zagovara, kroz dvadeseto i potonje stoleće srpske poezije i istorije. Autor je imao sluh za procese u evropskoj poeziji toga vremena pa je, po viđenju Slobodana Rakitića, rezultat takvih stremljenja koja su se osećala i u ''Srpskom književnom glasniku'' (gde se kao urednik zatekao francuski đak Bodan Popović), bila upravo ova antologija. Tako se prepoznaje uticaj evropskih pesnika, pre svih, francuskih (kod Jovana Dučića i Milana Rakića), a onda ruskih (kod Vojislava Ilića), engleskih (kod Svetislava Stefanovića), nemačkih (kod Alekse Šantića) i mađarskih (kod J. J. Zmaja). Ovo viđenje bi se, naročito povodom Zmaja, moglo relativizovati, ponajpre time što je Popović smatrao da nema apsolutno dobrih pesnika, već samo dobrih pesama. A prava pesma izvire ponajpre iz moći maternjeg jezika i tu se ukotvljuje u pesničkom talentu za sva vremena bez obzira na svakovrsne literarne uticaje izvana.
Povlašćeno mesto, po broju pesama u antologiji, ima Jovan Dučić, potom slede J. J. Zmaj, Vojislav Ilić, Milan Rakić, Aleksa Šantić, Branko Radičević, Đura Jakšić, Milan Ćurčin, Velimir Rajić i drugi. S obzirom na to da Popović u antologiju nije uvrstio Simu Milutinovića Sarajliju i Petra Petrovića Njegoša, možemo bez po muke zaključiti da je autora zanimala pre svega, kako u naslovu i stoji — lirika. Sve što je imalo drugačiji prizvuk, nije se našlo u antologiji. Nije Popoviću odgovarao ni Sarajlijin ni Njegošev jezik natrunjen slavjanoserbskim česticama, mada se takvom leksikom mogu izraziti suštastvena poetska stanja, one lepote koje Popović nije mimoilazio u svom antologičarskom ključu.
Mnoge čudi zašto u antologiji nema pesama Vladislava Petkovića Disa koji će se naći u nemilosti i Popovićevog učenika Jovana Skerlića. Nekolike ''mračne'' Disove pesme pripadaju, sa estetičke tačke, principu — ''cela lepa''. Ali, to je sa ove vremenske pozicije. Treba imati na umu da se Disova prva knjiga ''Utopljene duše'' pojavila 1911. godine, a ''Mi čekamo cara'' — 1913. Dakle, za prvo izdanje antologije, kasno. Međutim, bilo je izdanja ove antologije i posle, pa Dis nije ušao. Nema u antologiji ni Lazine, po mnogima najlepše pesme srpske poezije, Santa Maria della Salute. Napisana je, bolje reći završena, dve godine pre pojave antologije. Možda je to razlog, neprevrelost Popovićevog odnosa prema tek napisanoj pesmi, ali zato čudi zašto nema — ''Među javom i med snom'', koja je, naročito, ''cela lepa'', i napisana čak 1863. godine.
Može biti da se Popoviću nisu dopadale naglašeno originalne kovanice ludog Lakana; imale su zaumni karakter i nepredvidiv semantički let. Ali zato su se u antologiji našle po jedna osrednja pesma Miloša Perovića i Božidara Nikolajevića, te pesma rano preminulog Dušana Simića. Behu to lirski primeri sa vrlo predvidivim rimama u patetičnom snatrenju, čiji je trag do danas, nažalost, skoro nestao u srpskoj poeziji. Sa po jednom pesmom zastupljeni su i Stevan Luković, Dušan Srezojević i mlađani Mirko Korolija, koji su, za razliku od malopre pomenutog poetskog triptiha, ostavili dublju brazdu u srpskoj poeziji.
Ipak, antologija Bogdana Popovića visoki je pesnički amblem toga doba, izraz književnog ukusa epohe i takozvane evropeizacije srpskog pesništva. Bogdan Popović je, kao i Jovan Skerlić u svojoj "Istoriji nove srpske književnosti", postavio standarde tadašnje srpske literature. Sa današnje tačke, naravno, moglo bi se štošta sporiti, i već je sporeno, ali antologija Bogdana Popovića opstaje, pored ostalog, i zbog specifičnog i dosad neprevaziđenog formalnog rešenja, rasporeda pesama i pesnika, po nesvakidašnjoj kompoziciji i sistemu projekta. U predgovoru antologiji novijeg srpskog pesništva ''Kada budemo trava'' (1998) Vladimira Jagličića, koja obuhvata pesnike rođene posle 1945. godine, nailazimo na stav: ''Naša poezija nije dobro predstavljena u antologijama. Najbolji primer, Antologija srpskog pesništva Miodraga Pavlovića, prestroga je da bi bila istinita. Antologije sa sličnim ambicijama rade se u nekoliko tomova: treba okupiti sve što iole vredi, ništa ne odbaciti. Pavlovićev (izuzetan) istraživački rad pokrio je srpski srednji vek — ali čak i tu je došlo do užasne omaške, pa je srpska dubrovačka poezija — možda i najbolje što u poeziji srednjeg veka imamo — preskočena.'' Jagličić primećuje da je u toj antologiji ''rđavo prošao'' Branko Radičević, ali s njim i Laza Kostić, Milan Rakić, Đorđe Marković Koder, Sima Milutinović Sarajlija, a od novijih pesnika — Dušan Vasiljev. A pre svih ovih, ''slabo su predstavljeni'' Gavril Stefanović Venclović i Lukijan Mušicki. Zatim, nema Svetislava Lukovića, Svetislava Stefanovića, Vojislava Ilića Mlađeg, Dragoljuba Filipovića, Danice Marković, Mirka Korolije i drugih.
Ovo su opaske Vladimira Jagličića koji, na sve to, dodaje: ''A onda, najednom, Vasko Popa, sa dvadeset pesama! Na osnovu čega?'' Precizno govoreći — sedamnaest pesama. Jagličić ističe dobre strane ove antologije, pre svega, ''izvanredno tretiranje poezije Momčila Nastasijevića''. Zatim, zapaža da su najvažnija Pavlovićeva otkrića, pre svega srednjevekovna poezija, kao i pesme Nikanora Grujića i Jovana Subotića, iz druge polovine devetnaestog veka, koji su dotad bili poklopljeni etabliranim romantičarima. ''U rigidnim antisrpskim političkim prilikama Pavlović je, verovatno, učinio što se moglo. Čak i takva, okljaštrena, njegova je antologija napadana kao popovska i velikosrpska (Davičo)'', zaključuje Jagličić i dodaje da antologiju možemo gledati ''kao početak i putokaz na stazi povratka: gde je stao, valja produžiti.'' Poznat je halucinantni napad Marka Ristića na Pavlovićevu antologiju, iz kojeg je, kroz vreme ostalo da je to, pored ostalog, bio sudar ateističkog (komunističkog) i religioznog (pravoslavnog) duha. Oskar Davičo je, gle, zabranio Pavloviću da uvrsti njegove pesme u antologiju. Predgovor Vladimira Jagličića predstavlja živ primer rasprave, hrabar osvrt na Pavlovićevu antologiju. On ima jasan stav s kojim se možemo ili ne moramo do kraja složiti. Jagličić je poetički dosledan i nepotkupljiv, izuzme li se nijansa slabosti prema nekim u njegovoj antologiji uvrštenim pesnicima (i njihovim molbama — za rukav). Međutim, teško je oprostivo Jagličićevo izostavljanje banjolučko-krajiškog kruga pesnika (Ranko Risojević, Ranko Preradović, Đuro Damjanović, Branko Čučak, Predrag Bjelošević, Anđelko Anušić, Boro Kapetanović, Ljupko Račić), tim pre što je neke prekodrinske pesnike sarajevsko-romanijsko-hercegovačkog kruga vidno uneo.
''Antologija srpskog pesništva'' (1964) Miodraga Pavlovića je prekretnička i nezaobilazna, ali je, uza sve, sadržavala i slabija mesta na koje je ukazao Vladimir Jagličić. Ova antologija imala je velik i važan, ali i često poguban uticaj na potonje priređivače koji su se olako identifikovali s Pavlovićem ne odmičući ni jotu od njegovih izabranika, lišavajući se mogućnosti da progovore samosvojno i sveže. Ponašali su se podanički i zatvoreno. Kao da je stvoreno skvrnuto pravilo da nove antologije budu što ograničenije i — nepravednije. S jedne strane to je govorilo o autoritetu Pavlovićeve antologije, koja je izazivala strahopoštovanje, a s druge — srozavalo uvide i ugled novih antologičara.
Pozivanje na ''Antologiju srpskog pesništva'' Miodraga Pavlovića kao meru sopstvene pozicije predstavlja pretenciozno izjednačavanje i gubitničku poziciju priređivača, jer se ispušta iz vida da je ta čuvena antologija obuhvatila gotovo milenijum razvoja srpskog pesništva (uključujući i narodnu poeziju). U tako golemom hilijastičkom periodu, Miodrag Pavlović je pooštrio (mogao je, čini nam se, i bez toga) kriterijume za predstavljanje savremenika, ali i pesnika prethodnih generacija u dvadesetom, pa i devetnaestom veku. Takav postupak nije za ugledanje kada se pravi antologija koja obuhvata svega pedeset godina ili, pak, vek ili dva. Uži rasponi vremena omogućavaju veći priziv aktuelnih pesničkih imena. Takvi rasponi nisu za poredbu sa intervalima od više stolećâ koji, ustvari, zahtevaju antologiju od nekoliko tomova. Takva je mogla biti i antologija Miodraga Pavlovića. (Navodimo primer Petra Milosavljevića koji se poduhvatio posla izrade antologije srpskog pesništva u osam tomova i dosad objavio tek deo zamišljenog projekta što, očigledno, traži specifične uslove i materijalne pogodnosti za konačnu realizaciju.) Kao neveliki narod po broju živih duša, a time i mali jezik među ''svetskim vihorovima'', moramo imati antologičare koji neće kidati cvetove i korenove srpske poezije. Ionako očigledan hendikep ne sme se produbljivati iz snobovskih i kukavičkih namera, lenčugarskih i nadmenih mudrovanja nekih novih ''antologičara'', niti na otvorenu ranu sipati još crne soli, i to baš na kapilare poezije koja predstavlja jednu od najrodnijih naših duhovnih disciplina. U Evropi postoji relevantno mišljenje da su srpska i rumunska poezija danas najbolje na starom kontinentu. Taj kompliment dobijamo sa raznih strana, on je dobronameran, a naše je da se ne uzgordimo, i ne odsečemo granu na kojoj sedimo, već da razumemo takve atribute. Potrebno je da upregnemo svest o sopstvenom daru i povučemo konkretne poteze u prilikama kao što je ova, da pokažemo sve što valja u našoj poeziji. Takve su nam antologije potrebne.
Značaj Pavlovićevog projekta vidimo, pored ostalog, i u tretiranju narodne poezije. Na to se retko osvrću njegovi tumači. Pavlovićeva antologija započinje, to ne smemo prevideti, lirskim narodnim pesmama: ''Ženidba sjajnoga mjeseca'' i ''Sunce i mjesec prose djevojku'' — (iz gornjega primorja), te (iz Crne Gore) ''Vila zida grad''. Sve tri pesme su u ijekavskom izgovoru. Deleći srpsku narodnu poeziju na obrednu (mitsku) i junačku (epsku), Pavlović donosi dragoceno zapažanje: ''Po mitovima su najstarije naše pesme koje govore o svadama nebeskih tela. Na njih treba biti ponosan, jer većina naroda čija je drevna poezija zapisana nema pesama sa motivima toliko drevnim. U Evropi samo Litvanci osim Srba imaju pesme slične starine. U staroj poeziji naći ćemo slične primere u sumersko-vavilonskoj tradiciji, i u starim indijskim pesmama — Vedama.''
Ovo je, zaista, veličanstveno zapažanje. On dalje kaže: ''Tim svetim svadbama obezbeđivala se snaga obnove kosmičkog i životnog ciklusa. Našim precima nikako nije izgledalo da je obnova prirode garantovana sama sobom: oni su osećali da za tu obnovu nešto sami moraju da učine, a uz to što su činili (obred, npr. svadbe), pevali su i pesme koje su sve osmišljavale povezivanjem na mitske sile.'' Dakle, pevana poezija — grleno izvođenje obreda. Tu vidimo i kolo u kom se natpevavaju grupe pevača, agon-kolo kao apotropojonski amblem energije što poezijom i pokretom razgoni negativne sile i priziva milost neba na zemlju.
Dakle, Pavlovićevi uvidi u tami vekova saglasni su sa moćima poezije i njenog odjeka u našim vremenima. On zna da bez poznavanja narodne poezije nema osobnosti pesnikove. Na tom polju, Pavlovićeva antologija je dragocena jer nudi svest o simbiozi kolektivnog i individualnog duha: ''Zov narodne pesme za individualnog pesnika je snažan. Narodna pesma i njeni elementi nisu samo jedna stilska oznaka naše poezije; postoji stalan dijalog pesnika sa narodnim pesničkim predanjem, od osamnaestog veka do danas. To nije folklorizam, ni romantizam, nego normalna potreba, stvarna pogodnost za pesnike ovog jezika.'' ''Antologija srpske poezije'' Zorana Mišića pojavila se 1956. godine sa konceptom retko primenjivanim u našoj književnosti. Imala je veliki značaj u potonjem etabliranju, odnosno, kanonizovanju novih pesnika u srpskoj književnosti. Priređivač se odlučio za antologiju pesnika, a ne — pesama, iako je knjigu nazvao ''Antologija srpske poezije''. A mogao je, možda čak i morao, nazvati — ''Antologija srpskih pesnika''. Doživevši sa raznih strana žestoke udare kritike toga doba (rascvetani socrealizam), projekat Zorana Mišića se obdržao kao autentičan i uticajan do današnjih dana.
Na samom početku svoga predgovora, Zoran Mišić navodi rečenicu pesnika Pola Elijara, sastavljača poznate antologije francuske poezije: ''Najbolji izbor pesama je onaj koji se pravi za samog sebe.'' No, Mišić precizno objašnjava šta je njegova antologija: ''Ona je zamišljena kao zbornik najboljih pesnika, a ne najlepših pesama.'' Smatramo da Zoran Mišić nije bio do kraja dosledan ovakvom konceptu. Naime, postoji nekoliko pesnika koji su uvršteni sa samom jednom pesmom. Šta je ta jedna pesma: ceo pesnik ili, jednostavno, najlepša njegova pesma? Po jednu pesmu imaju Aleksa Šantić, Stevan Luković, Dušan Srezojević, Sima Pandurović, Milutin Bojić, Risto Ratković i Branko V. Radičević. Uzmimo na primer pesmu ''Ljubomora'' Branka V. Radičevića. Ta pesma je sama po sebi ''cela lapa'', ma koliko se Mišić protivio ovoj popovićevskoj sintagmi. Da li se u toj pesmi ogleda celokupno delo pesnika? Smatramo, ne. I sam Mišić o ovom pesniku kaže da je posle dugotrajnog lutanja ''došao do jedne svoje podvrste senzualne i erotične lirike'' koja poseduje ''izvesnu originalnost''. Dakle, Mišić ne govori više o stopostotno ''originalnoj poetskoj ličnosti'', na čemu beskompromisno insistira. Napravio je, dakle, kompromis u korist sopstvene štete. Uvrstio je jednu lepu pesmu, a ne celog pesnika.
Ili, pak, Šantićeva pesma, ''Veče na školju''? Ova pesma nije šantićevski reprezentativna, ona se naprosto potkrala pesniku familijarne i patrijarhalne svesti. Reč je, dakle, o jednoj pesmi koja je ušla u antologiju, a ne o pesniku sa opusom u znaku takve pesme. I kod drugih pesnika sa jednom uvrštenom pesmom lebdi omaglica sličnih sumnji i pitanja. Zoran Mišić je naveo sedam ''negativnih elemenata'' koje je nastojao da izbegne u građenju antologije: belkanto, retorika, pozitivizam, konzervativnost, narativnost, estetiziranje i nekritičko primanje novog. S ovim bismo se danas mogli i te kako složiti, ali ponešto i — podrazumevati, odnosno, razumeti kao prevaziđen kriterijum, kao nešto što se podrazumeva.
Zoran Mišić kaže da ga je slovenački kompozitor Mihovil Logar ''uveravao da je muzika najefemernija stvar na svetu'', i to ga je ohrabrivalo u odnosu prema tzv. belkantu u poeziji. Nismo sigurni da je to neki veliki argument — pozivanje na kompozitora Logara. Postoje i kompozitori koji tvrde suprotno, analogno svome talentu i sudbinskoj vezanosti za muzičku umetnost. Eto, na primer, Betoven, koji veli: ''Muzika je veće otkriće od sve mudrosti i filozofije. Poezija se takođe može smatrati srećnom u poređenju sa muzikom; njeno polje nije tako ograničeno kao moje, ali se zato moje pruža dalje, u druge oblasti, i u moje se carstvo ne može dospeti tako lako.'' Dakle, nema tu nikakve efemernosti, ''muzika razbuktava vatru ljudskog duha'' (Betoven).
Smatrajući da se treba ''kloniti omame belkanta'', to jest onih dela koja poseduju naglašenu melodiku i snažan kolorit zvuka, Zoran Mišić je, kontradiktorno inicijalnoj izjavi, ipak u predgovoru antologiji zapisao: ''Najdragocenije muzičko nasleđe ostavili su nam oni pesnici čije je pevanje zvučalo najmanje nametljivo: Branko, Dis, Crnjanski, Dedinac. Njihova melodijska linija, čista i smerna, jednostavna i rafinirana u isti mah, ponikla je iz najdubljih vrela našeg jezika, i sačuvala se kao jedan od retkih i retko pouzdanih primera kontinuiteta u našoj poeziji.''
Ako bismo navedene pesnike smatrali nespornim primerima stražilovske linije pevanja, ponikle ''iz najdubljih vrela našeg jezika'', onda im moramo pridodati još neke sa antologijskog Mišićevog spiska. Njegovo isturanje u prvi plan samo četiri pesnika čije je ''pevanje zvučalo najmanje nametljivo'' u tragovima muzičkog nasleđa srpskog jezika, samo je delimično tačno u odnosu na trideset tri uvrštena pesnika, za koje je Mišić ''garantovao'' da su svi međusobno različiti: Petar Petrović Njegoš, Jovan Sterija Popović, Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Laza Kostić, Vojislav Ilić, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Milan Rakić, Stevan Luković, Dušan Srezojević, Veljko Petrović, Sima Pandurović, Vladislav Petković Dis, Milutin Bojić, Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Rastko Petrović, Rade Drainac, Momčilo Nastasijević, Žarko Vasiljević, Risto Ratković, Milan Dedinac, Aleksandar Vučo, Dušan Matić, Desanka Maksimović, Skender Kulenović, Oskar Davičo, Branko V. Radičević, Stevan Raičković, Vasko Popa i Miodrag Pavlović. Kao tipičnog nastavljača stražilovskog ''belkanta'' svakako ćemo Mišićevoj četvorici lirskih jahača ''apokalipse'' pridodati, pre svih, Stevana Raičkovića, a onda i Skendera Kulenovića, čija se muzička supstanca, svakako na svoj način, utkiva u prirodu pesničkog teksta. Niko iz ove priče ne može izostaviti Desanku Maksimović, i ona je ''jedan od retkih i retko pouzdanih primera kontinuiteta u našoj poeziji''. Ona je bogatstvom svoga dela ''osvojila slavu nacionalnog pesnika'', dobrotom i plemenitošću pesničkog Ja, kao da je tako već s nebesa bilo zapisano, počev od Jefimije, ispotiha postajala deo srpskog pesničkog kontinuiteta ''onako kako postepeno rastu i deluju izvesne organske lepote u životu i žive zračeći onim što je taj rast prirodno osvojio (M. Egerić)''. Sve troje imaju stvaralački pečat koji nije nasleđen po meri uticaja, već se razbokorio u lična rešenja stiha u auri muzike.
Naravno da nepominjanje Momčila Nastasijevića nije bio Mišićev previd, već namerni otklon naspram nesvakidašnje autentičnog autora koji bi stršao u buketu sa četvoricom. Nastasijevićevo pevanje nije zvučalo ''najmanje nametljivo'', jer se njegova poetika manifestno, u komadu, zasnovala na maternjoj melodiji srpskog jezika koji, kako tumači Mišić, dovoljno peva sâm da bi u takvom pevanju uopšte trebalo ''tražiti vrhunac užitka'', odnosno, poeziju koja je umetnički umnožila rodnu muziku u lični rezultat.
I poezija Đure Jakšića, Laze Kostića i Alekse Šantića ostavila je u srpskoj poeziji to retko muzičko nasleđe u jeziku na prirodan način. Ako bismo dalje širili lepezu ovakvog uvida, onda bismo mogli primetiti da je više od polovine zastupljenih pesnika u ključu nekakvog svog ''belkanta'' i da je Mišićevo, na tom planu, odvajanje samo četiri autora za reprezentativne primere povodom muzičkog aspekta pesničkog teksta bio nedovoljno uverljiv čin.
Dva naredna izdanja Mišićeve antologije (Nolit, 1963, 1966) nisu dopunjena novim pesnicima. A u međuvremenu, u kratkom intervalu, uz samu objavu antologije, u srpskom se jeziku rodio, i namah ostvario, pesnik Branko Miljković. U časopisu ''Delo'', upravo 1956. godine, kada se pojavila Mišićeva antologija, Miljković objavljuje ciklus ''Uzalud je budim'', imenovan po jednoj pesmi (naredne godine tako nazvana i njegova prva knjiga) koja je odmah (ta pesma) primećena kod kritičara i književne publike. Pojava Miljkovića, praktično uz sâmo rame prvog izdanja antologije, predstavlja svojevrsni korektivni faktor Mišićevog zatvorenog kruga od trideset tri pesnika, odnosno, relativizuje antologičarev napor.
Posle iščitavanja predgovora antologiji, i natuknicâ uz svakog pesnika ponaosob, ličilo je da je u srpskoj poeziji sve već rečeno. Mišićeva antologija kao da je imala ambicije da ''zabetonira'' zatečeno stanje. Miljkoviću je i te kako bilo mesto u ponovljenim izdanjima antologije, koja su se pojavila za Mišićevog života (preminuo 1976. godine). Jer, radilo se o pesniku rođenom po pesničkoj sudbini koja je drugačija od svih zastupljenih u Mišićevom cvetniku i koja će zaseniti mnoge.
Čak bi se i na likovno-tehničkom planu antologije našlo mesta za Miljkovićev portret. Naime, na zadnjoj korici nalazi se trideset pet pravougaonika u kojima su smešteni mali portreti trideset tri pesnika (izuzimajući Dušana Srezojevića čiji lik kroz vreme nije ostao zabeležen). U poslednjem, trideset petom pravougaoniku, u dnu desne strane, nalazi se portret Zorana Mišića, a do njega prazan prostor u kojem je ucrtan amblem ''Nolita''. E, tu je bilo mesta za portret Branka Miljkovića, korifeja srpske lirike, čija pojava, pored ostalog, relativizuje i neke od onih, po Mišiću, ''sedam smrtnih grehova''.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Oktobar 13, 2012, 09:28:29 pm » |
|
**
U predgovoru ''Antologiji srpske poezije'' Zorana Mišića, koji broji nepunih devet strana, primećujemo, na dvadeset mesta, da umesto prideva ''srpska'' stoji — ''naša''. Dakle, osim na naslovnoj korici knjige, u predgovoru se nigde više ne pominje sintagma ''srpska poezija'' ili ''srpski jezik'', već — ''naša poezija'', ''naš jezik''. Beše to vreme čarnog jugoslovenstva, kada su cenzori i redaktori, lektori i korektori imali veću moć od pisaca, pa je za pretpostaviti da se Mišić nije mnogo ni pitao, ili je prećutno dao pristanak. U svakom slučaju, simptomatično deluje tako opremljen predgovor.
Sličan primer pronašli smo i u antologiji srpskog narodnog blaga ''Od zlata jabuka'' Vaska Pope, gde je stvar još drastičnija. U nevelikom predgovoru od dve-tri strane, umesto sintagme ''srpska narodna poezija'' čak dvadeset pet puta javlja se pridev ''naša'', odnosno, samo — ''narodna poezija''. Nigde nema sintagme ''srpska narodna poezija''. Iako na kraju knjige, u Literaturi, u jedinicama izvorâ za antologiju redovno se pominju dela sa pridevom ''srpski'' u naslovu. Ni to nije ohrabrilo priređivača da ''piše kako se govori'' i — čita.
(U vreme predsednikovanja Savetom Letopisa Matice srpske, kada je glavni i odgovorni urednik bio Boško Ivkov, Vasko Popa je podržao ideju, ako ne i sâm predložio, da se umesto pčelinje košnice kao znaka Matice srpske postavi zvezda petokraka, koja je, eto, jedno vreme ''krasila'' najstariji srpski književni časopis.)
Navedeni detalji vezani za pridev ''srpski'' umanjuju odvažnost autora pomenutih antologija i kazuju da su se, ipak, povinovali ideološkim i političkim ključevima vremena, koji nemaju veze sa književnom strukom što je zasnovana pre svega na konkretnom jeziku sa jasnim imenom, ma gde se on u svetu govorio ili pisao. ''Antologija srpskog pesništva 19. i 20. veka'' Miroslava Egerića štampana je u tri toma, na ukupno 1040 strana. Prava prilika da se, uz predgovor na šezdeset pet stranica, obuhvatno predstave dva veka srpske poezije. Kakva li bi tek bila antologija Miodraga Pavlovića u tri toma? Uporedbom jednog i drugog antologičarskog projekta stvari se relativizuju, sve biva mogućim. U Božjoj bašti ima mesta za razne plodove. Svako ima svoje pravo na delanje, na opravdanje zašto je baš tako postupio. Kako poseješ, tako ćeš požnjeti. Različiti obimi predstavljaju, u dubini, i razliku u pristupima.
Iz Egerićevog predgovora se vidi da imamo posla sa priređivačem taktilne duhovne prirode, izraženog poetskog nerva. Suočavamo se sa viđenjima koja znaju šta je pesnički impuls u maternjem jeziku. U to se uveravamo već u prvim podnaslovima predgovora: Poezija — intuicija bića i Lirika — događaj u čoveku. Zanimljivo je, ne i patetično, Egerićevo zapažanje da je poezija ''najdragoceniji sok koji luči nacionalni organizam''. On ističe stanovište, koje ''može biti i zabluda'', ''da poslednju reč o bitnim pitanjima čoveka daju reči pesničkih, ne pravničkih znanja i formula''. Da! Kroz vreme iskustvo zri, nije život — na prvu loptu. Verujemo u to, jer ''najlepše pevaju zablude'', raširio je ruke onaj drugi Branko. Miroslav Egerić govori posvećeno, imponuje uverenje čoveka koji formalno nije pesnik, već književni kritičar i istoričar, esejista i, na mahove, lirski prozaista, profesor univerziteta. Njegovo nadahnuće pesnicima i poezijom ima vidove tvoračkih zamaha. On ne prihvata preterani eksperiment, nasilje nad jezikom kao materijalom, pogotovo ne prozni govor u poeziji, insistira na melodioznosti i vibrantnosti izraza koji ujedinjuje duh i emociju.
U delu predgovora gde se imenuju zastupljeni pesnici, Egerić, poput Zorana Mišića, postavlja Njegoša na čelo devetnaestog veka. To čini s upadicom da ''nije Njegoš samo, ni pretežno, narodni pesnik, kako ga je nešto suženo dao Zoran Mišić u svojoj inače sjajnoj Antologiji.'' I Miroslav Egerić je u dvojbi da li da počne s Brankom, ali odustaje, jer se nad lirikom mladog Radičevića ''nadnelo gorostasno delo velikog refleksivnog liričara''. A onda u delu antologije kojim započinje devetnaesti vek, ispred Njegoša i Branka, pojavljuju se, kao čelne, pesme Dositeja Obradovića, Save Mrkalja, Jovana Sterije Popovića i Sime Milutinovića Sarajlije? U predgovoru ne pronalazimo ni reč o ovim pesnicima. Da li je posredi nekakav tehnički previd ili ih je naknadno, mimo sistema predočenog u predgovoru, unela nečija ruka?
Antologija je najklimavija u završnom trećem delu; tu uviđamo da je priređivač odstupio od nekih proklamovanih načela i uslova za odabir ''besmrtnika''. Na primer, ako je već uvrstio dve pesme Vojislava Despotova, onda je logično da se pojavi i poezija Vujice Rešina Tucića, učitelja zastupljenog pesnika koji, mada originalnih dostignuća, u ponečem nije prevazišao svoga gurua. U dosadašnjim prikazima ove antologije, izdvajamo mišljenje Slavka Gordića koji zamera nesrazmeri u pojavljivanju triju pesama Veroljuba Vukašinovića spram jedne jedine Aleksandra Ristovića. Egerićeva pozicija bi se mogla braniti sa poetičke tačke antologije: da joj mlađi pesnik i njegove rimovane pesme više odgovaraju nego slobodni stihovi starijega. To onako — u krupnom planu (pri tome smo isključili zavičajnu naklonost prema mlađem pesniku). Čudi da u antologiji nema pesnika bliskih Egerićevom doživljaju i poimanju pesništva: Krstivoja Ilića, Manojla Gavrilovića, Andreja Jelića Mariokova, Miroslava Cere Mihailovića, Zlate Kocić, Mirjane Bulatović i Vladimira Jagličića. U disanju konteksta oseća se da je priređivač bez naročite volje u antologiju uneo Vuka Krnjevića, Milutina Petrovića, Duška Novakovića, Novicu Tadića, Petra Cvetkovića, Rašu Livadu i Radmilu Lazić. Uvrštavanjem pomenutih pesnika, Egerić je izneverio sopstveni poetički manifest u predgovoru. Doda li se tome da je Egerić uvrstio čak dve pesme Selimira Radulovića, vlasnika izdavačke kuće koja je štampala antologiju, možemo zaključiti da je priređivač, ipak, napravio podosta vidljivih kompromisa.
Posebnu manjkavost u slučaju Egerićeve antologije čine i izostanci značajnih savremenih srpskih pesnika iz Bosne i Hercegovine, odnosno, Republike Srpske. Osim Dare Sekulić i Ranka Risojevića, zastupljenih sa po dve, odnosno, tri pesme, u ovakvom poretku stvari svoje mesto u antologiji, da navedemo najistaknutije, trebalo bi da imaju i Stevan Tontić, Branko Čučak, Đuro Damjanović, Ranko Preradović, Todor Dutina, Zoran Kostić, Boro Kapetanović, Dejan Gutalj, Predrag Bjelošević, Anđelko Anušić, Ljupko Račić, Mirko Vuković... ''Na samom kraju'', piše Egerić, ''ako su neki cvetovi iz bogate stvaralačke bašte srpskog pesništva izostali, to će biti verovatni podsticaj drugim antologičarima, da u svojim izborima potvrde ili negiraju napor koji je ovde učinjen.'' Evo, ovu našu antologiju trebalo bi, popred ostalog, tako shvatiti kao — knjiga na knjigu. Još dodaje Egerić: ''Mi se zaista, i bez konvencije, svim takvim naporima radujemo. Duh koji se giba u protoku generacija ne prestaje.''
''Antologija moderne srpske lirike (1920 — 1995)'' Milosava Šutića (2002) predstavlja, već po svom predgovoru, značajan prilog književno-teorijskoj i estetičkoj svesti o našoj poeziji. Ona je svojevrsni nastavak ''Antologije novije srpske lirike'' Bogdana Popovića, mada u naporu da dosegne samostalni autorski pečat. Milosav Šutić se drži one poznate Hegelove sentence da ''oslobađanje duha ne od osećanja, već u osećanju'' mora da bude svojevrsni manifest i potokaz svakom lirskom pesniku. Tako shvaćenim lirskim, Šutić želi da odredi i postavi specifičnu aromu, ali i ''dijagnozu'' uvrštenih pesama. On pod takvim terminom smatra čitav zbir kategorija i pojmova: ''novo; lepo; dinamično; ekspresionizam, impresionizam; neoromantizam; neosimbolizam; primitivizam; zenitizam; dadaizam; nadrealizam; etnološko — folklorno — religijsko — mitsko; maternja melodija; lirska transcendencija i lirska apstrakcija; emocionalno i racionalno (intertekstualno).'' Šutićev izbor pesnika zasnovan je, dakle, na odlikama lirskog: pesma mora da sadrži nezaobilaznu emocionalnu potku, jezičku melodiju orkestriranu osobenošću autorske muzike i talenta, lirsku imaginaciju i sliku, poetski humor proizišao iz prethodnog osećanja i originalnog pogleda na svet. Ovo je zbir elemenata koji se i nama, uglavnom, čini presudnim za doživljaj i izbor pesma u svakoj antologiji koja pledira za poeziju kao razliku u odnosu na druge rodove (žanrove). Antologija Milosava Šutića ima jedan tehnički problem. Naime, prvo se pojavila na engleskom jeziku (1999). Tek potom, na srpskom, gde se nalaze nove pesme za koje priređivač kaže: ''Nekoliko dužih pesama koje su (...) značajne ne samo za njihove autore, već i za srpsku poeziju 20. veka u celini, iz čisto jezičkih razloga nisu (bile — prim. N. G.) prevedene na engleski jezik''. Zatim, u istom izdanju ''u nekoliko slučajeva, umesto pesama prevedenih na engleski jezik, uzete su neke druge pesme pojedinih pesnika''. Ovo se donekle može razumeti, mada bi mnogo bolje bilo da do toga nije došlo. Ali, u najnovijem izdanju Šutićeve antologije na engleskom (2009), problematično je pojavljivanje iznebuha famoznog autora na samom kraju knjige, koji se nije našao ni u jednom do tada izdanju, već je svojom pojavom, gle, na volšeban način istisnuo jednog pesnika i jednu pesnikinju (autora ovih redaka i Mirjanu Božin) iz prethodnog izdanja — ni traga im u obnovljenom izdanju antologije. Ovakvo naprasno izbacivanje, i — ubacivanje, pesnika u novo izdanje obično se odvija, bez znanja priređivača, uz pomoć korektora ili štamparskih radnika, te raznih tehničkih lica i uticajnih gospođa iz redakcije. I dalje verujemo da priređivač ''nema pojma kako se to dogodilo''. A ako je ''famozni'' (Zoran Bognar) ušao u antologiju samo zato što ima odnekud nekakvu svoju pesmu prevedenu na engleski jezik, i još zbog koječega, komentar je suvišan. Ozbiljne antologije i antologičari (i izdavači) to sebi ne smeju dozvoliti. Vredna pažnje je trotomna ''Antologija srpskog pesništva'' Andreja Bazilevskog na ruskom jeziku. Obuhvatila je srpsku poeziju dvadesetog veka. Pojavila se u Moskvi 2004 — prvi tom, 2006 — drugi i 2008 — treći. U svakom tomu po dvadeset pet pesnika — ukupno, dakle, sedamdeset pet. Obuhvatila je period od Laze Kostića do Mirjane Bulatović. Ne poseduje opsežniji predgovor, već sasvim kratak — sa opštim natuknicama o razlozima nastanka.
Ova antologija je najobimnije predstavljanje srpske poezije u svetu. Sabrano je i štampano preko pet hiljada pesama na više od tri hiljade strana. Svaki pesnik ima po pedesetak i više pesama, praktično, celu knjigu na ruskom jeziku. U prepevu srpske poezije učestvovalo je oko stotinu ruskih prevodilaca. U okviru Eparhije kanadske Srpske pravoslavne crkve u Torontu, 2010. godine, pojavilo se novo izdanje ove antologije na srpskom jeziku. U trećem tomu ovog izdanja kod nekoliko pesnika proširen je broj pesama. Nema sumnje da je ovakav poduhvat, u oba slučaja, značajan. Dat je jedan mogući presek srpske poezije. Međutim, kako primećujemo u belešci dr Davora Miličevića, urednika kanadskog izdanja, ''znamo da je još dobrih pesnika ostalo izvan ove antologije, ali znamo i to da u njoj nema rđavih''. Očigledno je da je Laza Kostić tretiran kao pesnik dvadesetog veka, začetnik moderne poezije. Da nije tako, uz njega bi se morala pojaviti romantičarska sabraća iz devetnaestog — Branko, Njegoš, Zmaj i Jakšić. A u antologiji je Vojislav Ilić (1860—1894). Dalje, interesantno je da nema Skendera Kulenovića, ali zato ima Izeta Sarajlića, koji je, istina, u jugoslovensko vreme dosta prevođen u SSSR-u. Nema ni Duška Trifunovića. Primećujemo Branu Crnčevića i Miru Alečković, ali nema Dragana Kolundžije ili, pak, Dare Sekulić. Prigovori bi se mogli nastaviti i dalje.
Antologija ''Moderno srpsko pesništvo'' (1991) Stevana Tontića obuhvatila je dvadeseti vek. Neki su je nazvali ''telefonskim imenikom'' zbog ''prevelikog'' broja pesnika i prisustva, na primer, stihova kantautora Arsena Dedića. Međutim, Stevan Tontić je pribegao konceptu otvaranja pesničkih vrednosti, ukazao da razvoj srpske poezije poslednjih decenija ima veliki rascvat. To je bio veoma hrabar potez, čin demistifikovanja prethodnih antologija zasnovanih na mrgodnom čedomorstvu sopstvene lirike. Izašla pred građanski rat u Sarajevu, ova antologija je predstavljala značajan glas iz ambijenta izvan Srbije, svest o ukupnom prostoru srpske poezije.
Pozabavićemo se, u vidu skica, i trima antologijama o kojima smo opširnije pisali prethodnih godina. Ne ukazati ovom prilikom i na njih bilo bi, pored ostalog, nekorektno prema već pomenutim antologijama i priređivačima. Pre svega, ''cvetnik srebroljublja'' Radivoja Mikića, kritičara i pod stare dane univerzitetskog profesora književnosti za decu, koji se pre pojave antologije nikada nije bavio ijekavskim krilom srpskog jezika. Već sâm naslov predstavlja elementarnu školsku grešku, tautološko-pleonastičku mrlju — ''Antologija savremene srpske poezije Republike Srpske'' (2001).
Neupućen u prekodrinsku srpsku poeziju, priređivač koji se, rekosmo li, bavio isključivo mapom srbijanske književnosti, olako se pozivao na Bogdana Popovića, Zorana Mišića i Miodraga Pavlovića. Takve paralale dali su mu i šaljivi recenzenti nesrećne antologije među kojima, gle čuda, i Gojko Tešić doslovno, uz Aleksandra Jovanovića. Olako pozivanje na trojicu uglednih antologičara u najmanju ruku ličilo je na prepotentno imenovanje sopstvenog značaja i opravdanje za zaticanje u nebranom grožđu. Jer, pomenuta antologija ''srpske poezije Republike Srpske'' obuhvata samo period posle Drugog svetskog rata i to na ograničenom geografskom prostoru, što ni u snu nije slučaj sa antologijama pomenutih velikana. U predgovoru priređivača ni jedne jedine reči o Republici Srpskoj. A i što bi, jer poetika debelog honorara beše glavna vodilja u objavljivanju ovog trut-cvetnika od 666 strana sa mršavim predgovorom i naprasnim izborom ni živih ni mrtvih pesnika odonud i odovud.
Antologija srpske poezije 20. veka ''Pesma pomera brda'' Manfreda Jenihena imala je nesreću što je naspram nemačkog izdavača, ''Golenštajn'', prste umešao i naš, sad već nepostojeći, ''Svetovi''. Glavni konsultant uglednog nemačkog slaviste, autor nedovršenih bibliografskih medaljona, Nikola Strajnić, po ostapbenderovskom nalogu gazde negdanjih ''Svetova'', izvođač radova na terenu, izmanipulisao je poverenje berlinskog priređivača i besprizorno eliminisao nekoliko desetina značajnih srpskih pesnika iz Vojvodine i šire, (po godinama rođenja) u rasponu od četvrt veka! Tako se kao najmlađi srpski pesnik iz Vojvodine, avaj, pojavio upravo spiritus movens suicidno uništenih ''Svetova'', Jovan Zivlak (rođ. 1947), a najmlađi zastupljeni autor kojim se završava antologija — Ana Ristović ( rođ. 1972). Između ova dva godišta (četvrt veka) — potop. Antologija ''Zlatni vek srpskog pesništva 1910/2010'' Selimira Radulovića imala je neizlečiv hendikep u prepotentnoj ambiciji; izveden je farisejski zahvat eliminacije nekoliko desetina nezaobilaznih srpskih pesnika koji čine jezgro 20. veka. U nadmenoj knjizi koja je neuspešno kopirala projekat Zorana Mišića (čak i po pojavi pesničkih portreta na koricama), našlo se svega dvadeset pet pesnika počev od Laze Kostića preko Duška Radovića (?) do Ivana Negrišorca. Priređivač je iskoristio stogodišnjicu smrti Laze Kostića da na svečarski način (kao da je u pitanju stogodišnjica rođenja) tretira ''Orfeusov'' projekat i sponzore. I, gle čuda, u anti-antologiji nalaze se i Lazine pesme nastale duboko u devetnaestom veku. U almanahu koji obuhvata nekakvih sto godina srpskog pesništva našla se, mili Bože, samo jedna pesnikinja? Uz mnoga ogrešenja i obmane, beše to prelesna epizoda antologičarenja u kojoj je tragikomični naziv ''zlatnog'' cvetnika pojeo i knjigu i njenog autora.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Oktobar 13, 2012, 10:24:50 pm » |
|
**
O BRANKU I PESNICIMA ROMANTIZMA
Pesnički prvenac Branka Radičevića štampan je 1847. godine u svega trista primeraka, za pretplatnike čija su se imena nalazila na poslednjim stranicama knjige. Najviše prenumeranata beše iz Temišvara, u koji je Branko došao iz Sremskih Karlovaca 1841. godine. U Temišvaru Branko je dve godine učio ''mudroljubije'' (filozofiju). Kad su se u Beču pojavile, Brankove ''Pesme'' dočekane su na nož, odmah zabranjene u Beogradu. Kada je tačno stupila na snagu i koliko trajala zabrana, ne zna se, ali u januaru 1848. godine zabrana više nije bila na snazi. U katalogu dvojice knjižara, Manojla Stefanovića i Nikole Peinovića, na šestoj strani, Brankove pesme preporučuju se na čitanje. U biblioteci Matice srpske Brankova poezija će se pojaviti tek jedanaest godina po izlasku ''Pesama'' iz štampe. Razlozi su poznati, u satiričnoj poemi ''Put'', Branko žestoko napada prvog čoveka Matice srpske, Jovana Hadžića, koga naziva ''carem sviju sova i kukavica''. Oštar napad na zagovornike slavjanoserbske književnosti i jezika zanjihao je tadašnju ionako usijanu atmosferu pred revoluciju 1848. godine.
O Brankovoj poeziji, koja ne nailazi na simpatije Jovana Sterije Popovića, Svetozara Miletića, Ljudevita Štura i drugih, već biva žestoko napadnuta i potcenjena, Đura Daničić kaže: ''Ja mislim da do danas nije nijedan učeni Srbin ovako pjevao kao ovaj Radičević.'' A zatim dodaje: ''Istina, još ih je malo, vrlo malo, koji ovako misle i rade kao ovaj Radičević, ali ne boj se malo stado, jer bi volja oca nebeskoga da ti dâ carstvo''. Pesnik neoklasicista, Jovan Sterija Popović, ne prihvata njemu tuđ i nejasan svet romantičarske poezije: ''Poezija detinjaste nestašnosti, nepokrivene pohotljivosti, nerazborite samopouzdanosti, bestidne grubosti, krajnjega neznanstva o ljudima i stvarima.'' Ovom prepotentnom udaru na Brankovu poeziju, kao i sličnim napadima Svetozara Miletića, odgovara Jovan Đorđević, inače dobar Miletićev prijašin: ''Vi niste razumeli plemenitu rezignaciju pevca, koji uprkos svim hulama i mrakozborcima, svim mržnjama i gonjenjima, izložen za istinu slobodu i pravdu, u krvavu borbu stupio...''.
U Zagrebu, Stanko Vraz je, takođe, sa simpatijama popratio Brankove pesme, hvaleći njegov ''poetični duh'' i ''čist, točan narodni jezik''. Branko je 1847. godine poslao Vrazu osamdeset svojih knjiga da ih ovaj ''raspača u Hrvatskoj''.
Posle Brankove smrti, Jakov Ignjatović 1857 godine piše: ''Čitajući Brankove lirične pesme, svaki je uvideti mogao da tek sa svojim sopstvenim čuvstvom i krojem može Srbin u pesničkoj struci što savršenije proizvesti. U njemu je duh srpski kao Feniks vaskresao. Mladež srpska, njegovom lirom oduševljena, na njega se ugledala''. On ističe da srpska kritika ''nije ni pripravna bila za dostojno primljenje jednog Branka''. Kao svaki pravi pesnik, Branko je trpeo žestoke udarce, imao je pripravan odgovor Ljudevitu Šturu. Branko Radičević je, dakle, pesnik promene i inovantnih rešenja, vesnik budućih tokova srpske poezije. Pevao je jedan i pre Branka na približno sličan način. No, da li je to bilo to? Miloš Crnjanski primećuje da je u karlovačkom miljeu iznikao i pre Branka njemu srodan pesnik, kasnije sveštenik, Vasa Živković: ''Vidite li, kako s grozdnih vinograda, silazi pred gomilom razdraganih đaka, sveštenik, preteča, čije su tolike pesme nosile proleće, i koji, srušen od ugušenog bola, pred krstom, još ima moći i otmenosti da napiše najlepšu rečenicu toga doba: iz tuge se radost rađa. Za njim je došao Branko.'' I zbilja, u Živkovićevim katrenima ima narodne lire: ''U snu srećan ljubih milu,/ Ljubih strasno dojke njene,/ Na čistom joj ležah krilu,/ nagrlih se drage žene.'' Ili: ''Ti plaviš, zoro zlatna,/ Tvoj sjajni blista zrak,/ Svi srećni tebe slave, — / Ja ljubim groba mrak. '' I u jednom i u drugom katrenu imamo brankovske motive, u prvom — erotski prizor, u drugom — simbiozu panteističkog i htonskog osećanja sveta. Međutim, Živkovićevoj poeziji nedostaje aura apsolutnog talenta, originalni pečat igre jezikom, moć da se iskuje nova slika sa sinestezijskim udarima i nikad viđenom temperaturom srpske leksike.
Živkovićeva poezija ima podosta goblenskog, očekivanog i didaktičnog, mimo svetlosnih zamaha pesničkog maštarijuma, izvan prekognitivne osnovice koja poeziju čini delatnom silom, nadvremenom lepotom, divnim čudom ljudskog duha. Jesu to lepo uvezani katreni, ali predvidivih značenja, nedostaje im onaj stražilovski vidoviti eros, nema tu brankovskog momačkog šarma i olujnog bruja stihova što se ulivaju jedan u drugi kao potok u reku, ona u more. Sve je skockano u okvir racionalnog, u prijatan štimung belkanta. Naspram slavjanoserbske zvanične književnosti sa jakom utvrdom, pre svega u Matici srpskoj, ipak pojava Vase Živkovića imala je svoju misiju i značaj u periodu od 1838. do 1847. godine, kada je uticao na procvat mlade srpske lirike.
Vasa Živković je pisao epigrame i ode, u narodu je ostala njegova popevka ''Rado ide Srbin u vojnike'', kao i pesma ''Rani jadi'', koju i danas možemo čuti uz tamburaše u kafanama, koja počinje čuvenim stihovima: (*) ''Ah, kad tebe ljubit ne smem, drugu ljubit neću ja''. I još dosta pesama — kao narodne. Živković se, dakle, nije poezijom bavio sudbinski, već na mahove, usput — ''kad mi je srce u prijatnim trenucima ili u crnim neprilikama samo od sebe pevalo''. S druge strane, Branka je kao pesnika strelovito ozračio bečki kontekst, drugovanje s Daničićem, Minom i Vukom, sa mladim intelektualcima iz svih naših i slovenskih krajeva. On je otišao u svet za razliku od Vase Živkovića, koji se većim delom života vezao za prečanski ambijent. Vasa Živković je završavao šesti razred Karlovačke gimnazije kada je Branko upisao prvi. Tu je prevodio Šilera i Getea, učio šta je lirski stih i tako došao do upotrebe narodnog jezika u poeziji. Učio je tzv. filozofiju u Segedinu, gde se znalo ''naći i po 200 srpskih đaka''. Studirao je prava u Pešti i Požunu (Bratislavi), ali se vratio u rodno Pančevo, oženio (Lenka umrla u četrdesetoj godini) i do kraja živeo u tom mestu. Kao kod Dučića i Šantića, mada ne doslovno; prvi je otišao u Evropu iz Mostara i zadržao se, a drugi ostao u patrijarhalnom miljeu Neretve.
Branko Radičević je rođeni pesnik. Laza Kostić Brankovu jektičku vrućicu meri dometima najboljih pesama. Poput medicinskog naučnika, dokazuje da se pri '''tuberkuloznoj'' temperaturi piše najbolja poezija. Mnogo godina kasnije, Danilo Kiš je rekao: ''Bolest, znate, može da istanča sluh i da dovede talenat do savršenstva, jer u pitanju je zapravo neki poremećaj senzibiliteta, koji daje najčudnije rezultate.'' Brankov je ''jezik kao suza, čist'' (Daničić), narodni, srpski, sa plodovima koji nadilaze Vukove zamisli o upotrebi jezika u književnosti. Odatle izvire ono zapažanje Milana Kašanina: ''On je Vuka poznavao, no Vuk njega nije''. Od otprilike četiri hiljade reči koliko ih ima u Brankovoj poeziji, oko dve stotine se ne nalazi u Vukovom ''Rječniku''. To jasno govori o vulkanskom talentu mladog pesnika, koji na nov način otkriva čari i bogatstvo srpskoga jezika. Vuk to delimično vidi i ne stiže do kraja da se pozabavi lirskim talentom Branka Radičevića.
Petar Petrović Njegoš je, pak, o Branku nadahnuto rekao: ''Branko je priličan proljećnjemu leptiru koji leti sa cvijeta na cvijet: on na zapuštenoj srpskoj livadi radi.'' Branko i Njegoš su se uzajamno veoma uvažavali. To iskazuju pesmama koje su jedan drugome posvetili. Šaljući Njegošu primerak svoje prve knjige, Radičević je uputio i ovu pesmu:
PETRU PETROVIĆU NJEGOŠU (vladici crnogorskom) Oj, vladiko, Crnoj Gori glavo, naša diko, naša velja slavo! Evo tebe jedne knjige bele, čeda mila moje krvce vrele, — krvca vrela, a čedo nestašno, na veselje svako je popašno, a duša mu i noću i danju: svaku praznu razbiti lobanju. Oh, oprosti, ako s prava puta kadikada mlađano zaluta! Ta bolje je spređa oberučke, nego straga udariti mučke, bolje čedo i pređavolasto, neg' bogaljče i slepo i kljasto, da uz tuđi korak naramuje, da ga tuđa ruka za'ranjuje! (7. januar 1848)
Na pesmu u asimetričnom (epskom) desetercu, Njegoš odgovara stihovima u simetričnom (lirskom) osmercu:
BRANKU RADIČEVIĆU P'jevče dragi, Srbe vrli, iskro živa đačkog kruga, nek Apolo tebe grli, neka Orfej traži druga. U vilinskom pjevaš kolu kao slavuj usred luga, tebe za rod pjesma grli kao nebo vita duga. Ajde, rode, kolu amo, da junački popjevamo, glas nek ječi, nek se čuje, nek crkaju ljute guje! Ova jedinstvena pesnička prepiska govori o uzajamnom poštovanju i bratskoj ljubavi dvojice mladih pesnika, koji će se, potom, susresti u Beču 1851. godine. Obojica lepi i naočiti, i stasom i dušom, ali već načeti neizlečivim bolestima. Ljubomir Nenadović se seća: ''Između ostalih dolazio je i Branko, koga sam pređašnjih godina poznavao. Bolešljiv, zlovoljan i vrlo neveseo.'' I treći u društvu s njim jedne prilike, Ljudevit Štur, beše mlad čovek izrazite krasote i pojave, duhovnog svetla i sjaja. Sa Šturom, rekosmo, Branko nije imao najsrećniji kontakt, razišli su se u shvatanju poezije povodom Brankove druge knjige. Na Šturov napad, Daničić je zapisao da ovaj misli ''da Bajroni s neba padaju'', jer je poredio Brankovu knjigu sa Bajronovim delom. Život i lirika Branka Radičevića i dalje jesu intrigantni i novi. Ništa se povodom ovoga pesnika ne može podrazumevati. Njegov kratki vek, upravo, jeste eksplozija jedne sudbine čije fakte i prosjaje i dan-danas sabiramo i osećamo. U Beču uči pravo za koje, u jednom pismu ocu, kaže: ''Dragi tatice... učenje me prava baš nezadovoljnim čini; kad pomislim još tri godine zgrozim se''. Već bolesnom pesniku, 1851. godine, knez Mihailo daje stipendiju da uči medicinu, uzalud. Branko izjavljuje da želi da ode na Kosovo da napiše ''epos''. Želja mu se ne ostvaruje, kao ni namera da ode u Italiju i nauči slikanje. Prilikom prenosa Brankovih kostiju iz Beča na Stražilovo, 1883. godine, jedno Brankovo ''vito rebro'' nije sahranjeno po drugi put. Nalazi se i danas kod ''skrivenog poštovaoca Branka''.
Kakva je to poezija Branka Radičevića? Ona sintetiše narodne pesme, estetiku klasicizma i manifestnu snagu romantizma. ''Nema jedan Branko, nego ih ima trojica'', otkrio je Milan Kašanin u izvrsnom eseju ''Između orla i vuka''. Branko je napisao svega pedeset četiri lirske i sedam epskih pesama, te dva odlomka epskih pesama. Ostalo je dvadeset osam pisama i jedan odgovor na kritiku. Do danas je sastavljeno preko devedeset muzičkih kompozicija na Brankove stihove. Ako bismo, pretenciozno, potražili dve reči u koje bi, inicijalno, legao sav njegov pesnički svet, onda su to: zdravo i zbogom. Semantički krugovi ovih reči obuhvataju lice i ''naličje'' Brankove lirike. Prvi aspekt oličen je u zdravim i vedrim trenucima, a drugi u tmulim i tragičnim stanjima. U reči zdravo sadržan je dionizijski doživljaj sveta, sav u ciktavoj jarosti i sjaju, kiptećoj sili erosa. Reč zbogom, pak, nosi himeričnu opomenu, tešku, do depresivnih dubina, melanholiju, tamu bolesti, htonski nagoveštaj i potom samu smrt. Slaveći život, pesnik peva: ''Oj, izvore, zdravo, zdravo.../ Zdravo i ti momo tudi''. Ali, odmah dodaje: ''Zbogom dole, zbogom mirisave... Zbogom i vi po njima izvori/ Velja slasti kada žeca mori''. Udivljen lepotom postojanja, razrogačenih i plamtećih zenica, Radičević opeva panteistički sjaj sveta: ''Divno gora lista'', ''Lep je dana ogrejak'', ''A uz miris vetrići uzdišu'', ''Sunce sjaje, lice otsjajuje/ Suknja s' digla, nona proviruje'', ''Ona beži — za njom s' vini/ Ljubni brate, pipni, štini''.
A onda, poput vinskog pehara, zlatan osmerački katren koji blista genijalno razvijenom erotskom slikom: ''Al' u tvoji nedri tude/ Okle snega do dve grude?/ Čudo, sele, divno čudo,/ Ala bi se mlađan grudo''. Svemu ovome, opet, protivteža: ''Sam tu samcit na svetu širokom'', ''O zoro moja, zoro bez osvanka'', ''Zbogom pesme, zbogom kolo'', ''Zbogom gore, mesta moja slatka''. Zatim, elegično zazivanje kraja: ''Lisje žuti veće po drveću/ Lisje žuto dole veće pada/ Zelenoga ja više nikada/ Videt neću''. A onda, rekvijemski vrhunac: ''Zbogom žitku, moj prelepi sanče/ Zbogom zoro, zbogom beli danče,/ Zbogom svete, nekadanji raju/ Ja sad drugom moram ići kraju''. Zdravo i zbogom jesu zglobni zamajci Brankove lirske poezije. Raskršća gde se učetvoruju spoznaje. Tu se sustiču i prelivaju dan i noć, život i smrt. Ima li šta preče u poeziji? Prigovori da su to prežvakane ''večite teme'' ne stoje, nema im mesta u doživljaju sveta kakav je Brankov. U velikoj poeziji tako mora biti, pesnik se grli sa večnim pitanjima sveta. Ulog je velik, ali drugačije ne može, sve drugo simpatične su igrice i cake, štosevi i trikovi, koji mogu biti zanimljiva rešenja na planu jezika kao materijala, ali dalje — ne dopire, nema nadljubavne supstance reči.
Ozrcaljen muzikom disanja mlade krvi, Radičević na najviši tron podiže dionizijske rituale, devojke i junački ponos: ''Braćo mila, zdravo, zdravo,/ Vina dosta — to je pravo,/ I momicu belu, jedru,/ I plameni mač o bedru''. Ali: ''Odoh, braćo, zbogom meni sada/ Zbogom braćo, možda za svakada''. Ako bismo tražili stihove u kojima su ''na malom prostoru'' vidljive, a neispisane, reči zdravo i zbogom, onda su to: ''Ao, danče, ala si mi beo,/ Još bi’ dugo gledati te 'teo'' i ''Nado moja, nisi valjda pena''. Brankova poezija je neotopljena pahulja, večna rosa srpskog jezika, no i silni huk, oluja novih reči kroz netaknute predele pesme. Ona je ''osmejak'' i ''žeca'', ''cvetak'' i ''vrletak''. Kroz lavirinte ambivalentnog sveta, Branko se utkiva u zlatnu strunu duhovnog, religioznog osećanja. Zahvaljujući Bogu na čudesima, na ''sunašcu umiljatom'' i ''silnog groma buci'', on kaže: ''Osim drugog ovde svega/ Mene stvori iz ničega''. Molitveno vapeći, dodaje: ''Da mi kako s prava puta/ Duša mlada ne zaluta''.
Zaziv ''tuge i opomene'' donosi više od pukog značenja. Nije to samo naziv jedne značajne duže Brankove pesme. On ukazuje na svevremeni Brankov pogled. U jednom pismu Daničiću, iz Rume 1848. godine, obaveštavajući ga o dobijenim bitkama ''s Madžarima'', pronalazimo i rečenicu: ''Samo smo kod Futoga i kod Vršca (pre osam nedelja) dva mala boja izgubili, jedan ludošću, drugi izdajom.'' Ludost i izdaja, dve mentalitetske karakteristike koje umnogome određuju srpski etnos, otvaraju krugove važnih motiva srpske poezije, narodne i umetničke.''Tuga i opomena'' — ''ludost i izdaja''!
Ne doživevši ni punih trideset godina, Radičević je pokazao da pesnički talenat ima nadvremensku meru, i da ničim nisu omeđeni dometi takvoga dara. Brankova se poezija presijava u novim semantičkim krugovima, na talasima ozonski čistog jezika i doživljaja.
Zoran Mišić primećuje da je Njegoš postigao ''jedinstven podvig: da se na jeziku narodne poezije zasnuje jedna moćna i originalna umetnička kreacija''. Petar Petrović Njegoš je na drugačiji način od Branka iznedrio poeziju naslonjenu na narodnu, na epski stih, na deseterac. To se u drugoj boji odnosi i na Branka, naročito kod njegovih lirsko-epskih zaziva, gde se deseterac najraskošnije pokazuje u poemi ''Put''. No, kod Njegoša su uočljivi i prisutniji slojevi staroslovenskog jezika, koji daju mogućnost za arhetipsko dublje iskazivanje duhovno-kosmičkih svetova i stanja ljudske duše. Pogotovo je to došlo do izražaja u spevu ''Luča mikrokozma'', gde je nadišao svoga učitelja Simu Milutinovića Sarajliju. Tome je doprinela i Njegoševa liturgijska linija pojanja koja ga je duhovno određivala kao vladiku, kao uzvišenog pravoslavnog vernika zagledanog u beskraj: ''Koliko sam i koliko putah/ Svod plavetni neba sveštenoga,/ Brilijantnim zasijat sjemenom,/ Zaklinjao dušom zapaljenom/ Da mi svetu otkrije tainu:/ Ali ga je tvorac ukrasio,/ Veliku mu knjigu otvorio,/ Da tvar slavi Tvorca i blaženstvo./ Al' da čovjek na nje listu čita,/ Ništavilo prekomjerno svoje?''
Novosađanin Jovan Jovanović Zmaj, mlađi od Branka devet godina, došavši u Beč na školovanje, svim srcem je želeo da mu se približi. Ali Branko nije mario za to poznanstvo; nikada nisu imali blizak kontakt. Čak je ostalo da se priča kako je Branko u jednoj bečkoj kafani odbrusio mlađanome Zmaju ''dve reči koje su tak'e da ih ne mogu ponoviti u javnosti'', kako je kasnije zapisao Jovan Jovanović. No, Zmaj je ostao privržen Branku i posle njegove smrti. Poznat je Zmajev crtež, profil Branka Radičevića. Zmaj je prisustvovao ekshumaciji Brankovih zemnih ostataka na San-Markovom groblju u Beču 1883. godine. Imao je Zmaj sa Lazom i polemiku oko prenosa kostiju Brankovih iz Beča na Stražilovo.
Na Zmajevu pesmu ''Brankova želja'', koja se danas može čuti i uz dobre tamburaše, Laza Kostić je odgovorio pesmom ''Prava Brankova želja''. Kostić je smatrao da Brankove kosti ne treba prenositi u neslobodnu zemlju. Zmaj peva: ''Srbe brate, i Srpkinjo sele,/ kojima se jošte danci bele,/ rastav'te me sa ovom daljinom,/ Moje kosti operite vinom...'', a Laza uzvraća: ''Avaj, braćo moja, ostav'te me mirno,/ da mi niko nije kostiju dodirno/ ma ovde počiv'o do sudnjega danka,/ u slobodnu zemlju samo nos'te Branka.'' Drugu sahranu Branka Raičevića, i sve što je cele 1883. godine pratilo dugo planiranu (i dobro organizovanu) ceremoniju, na čijem čelu je bio Pavle Marković Adamov, engleska štampa naziva najvećim kulturnim događajem toga vremena u Evropi.
Na Zmaja je Branko uticao toliko snažno da je s početka pisao poeziju identičnu njegovoj. Okrenuvši se poeziji za decu, uspeo je da nadvlada ''opasan'' Brankov uticaj. Stvorio je poeziju za decu na kojoj nam zavide mnogi evropski narodi. Naravno, Zmaj je pesnik i drugačije poezije, satirične, na primer, koja je pokazivala sav aspekt njegove dnevne angažovanosti u javnom životu. Majstor pesama u vezanom stihu u rasponu od didaktičnih tema, preko ljubavnih i rodoljubivih do kritičko-političkih, ali i misaonih i duhovnih — u himničnom zanosu jednog vremena koje je pronašlo svoje Ja u talentima poput Branka, Njegoša, Zmaja i Laze.
Sukob Zmaja i Kostića antologijski je primer sudara dva genijalna pesnika. Nije Laza opraštao ni Branku, i njegovu je poeziju opatrnuo. Ali, Zmaj i Kostić eklatantan su slučaj sukoba na koji ima pravo značajna poezija što pretenduje da formira neizbrisiv stub duha u kulturi jednog naroda. Udar Laze Kostića u Matici srpskoj na Jovana Jovanovića Zmaja, na Kiša (Malog), kako ga je podrugljivo zvao, primer je prometejske vatre koja je planula na vrhu jednog važnog vremena za srpsku kulturu i narod. Laza Kostić je, potom, napisao čuvenu knjigu o Zmaju, a ''Brankovo kolo'' branilo napadnutog pesnika. Beše to čudo u vremenu, na koje se ne može gledati (malo)građanskim očima, već iz ugla univerzalnog poimanja najviših, a poetički raličitih vrednosti jedne književnosti.
Laza Kostić je poput orla nadletao visoravni srpskoga jezika, donosio mu prinove u prevodima s drugih, tražio način da ''izrodi'' sveže reči. Ludi Lakan je naspram reči ostarina stvorio novu — omladina. Ova je nadživela prvu, koju, evo sada, oživljavamo, dajući joj krila i moć da bar, na tren, bude pandan svakoj mladoj reči u maternjem jeziku, koja, gle, ima svoje seme. Kao što je ranije primećeno, Laza Kostić nema mnogo izuzetnih pesama, ali kad se one nađu na okupu, stiče se utisak da mu je celokupno delo takvo, gromadno. Čudno je koliki pad pronalazimo u ostatku njegovog pesništva, a da opet harizma ovog pesnika ostavlja tako dubok trag u srpskom jeziku. Postoje pesnici sa više ostvarenih pesama, čak i celim knjigama, ali nemaju takvo dejstvo u razvoju srpskog pesništva. No, kako je Miodrag Pavlović primetio, ''te odabrane pesme pokazuju veliku stvaralačku snagu Laze Kostića, njegovu metafizičku percepciju, i otkrivaju neslućene pesničke oblike, koje može da uspostavi i ocrta samo nadahnuće jedne svestrane pesničke obdarenosti''. Sa spektrom bogatih tema i motiva, snažnog pesničkog temperamenta i rodoljublja, žanrovski mnogolik, svoje visoko mesto izgradio je Đura Jakšić. ''Plahovitog temperamenta i mučeništva'' (Jovan Skerlić), što delimično preuzima i Milan Mašanin, Đura Jakšić nosi snažne podoje romantizma i grmi protiv nepravednog sveta i ljudskih poroka, prkosan i gnevan, čak i onda kad liparski i lirski raznežuje čitaoce svojim kantilenama. Pesnik, i to kakav, prozaista, dramski pisac i slikar, Đura je oličenje srpskog Prometeja. U ovoj antologiji nalaze se i srpski romantičari: Petar Preradović, pesnik rodoljublja, slavenstva i brige za maternji jezik, pisac dvojne pripadnosti književnosti i kulturi, oficir visoko rangiran u vojnoj službi; Medo Pucić, rođenjem Dubrovčanin, autor pesama u spoju romantizma i narodne lire, vaspitač mladog kneza Milana Obrenovića na dvoru u Beogradu; Stevan Vladislav Kaćanski, pesnik čije su mnoge pesme nastale kao otpor napadima Mađara na Srbe u Vojvodini sredinom 19. veka i postajale nezvaničnim himnama — stihove mu komponovali veliki kompozitori; Milica Stojadinović Srpkinja, ''pesmotvorka i spisateljka srpska'', kćerka seoskog sveštenika, fruškogorska vila poezije u znaku intimnih i prigodnih tema, nesuđena kneginja crnogorska; Đorđe Marković Koder, pesnik zaumnog jezika i sveta, Novosađanin bez groba, svestrani čudotvorac mistike; Damjan Pavlović, poeta ljubavnih, duhovnih i rodoljubivih stihova, mlad napustio svet izvršivši samoubistvo zbog neuzvraćene ljubavi; Draga Dimitrijević Dejanović, pesnikinja intimnog štimunga, čije se pesme i pevaju, bavila se i glumom, umrla pri drugom porođaju; Nikola Petrović Njegoš, drugi iz Petrovića vladar i pesnik, tvorac epskih i himničnih, rodoljubivih i ljubavnih strofa; Jovan Sundečić — pisao lirske i epske pesme, prevodilac, sveštenik u Zadru i drugde, imao tri sina od kojih je Petar pisao pesme; Milan Kujundžić Aberdar, uz poeziju pisao i stručne radove, ministar prosvete; Milorad Popović Šapčanin, sentimentalni pesnik romantizma kojeg je Skerlić kritikovao zbog upotrebe deminutiva, svestrani pisac gotovo svih žanrova; Jovan Grčić Milenko, artista u poeziji, lirik elegičnih struna i napeva, produhovljen u izvorima narodne poezije.
Srpski romantizam nije pravac lišen prisustva i uticaja drugih. U njemu zatičemo ostatke klasicizma, ali i primese rokokoa i baroka, racionalizma i prosvetiteljstva, i — sentimentalizma. Tako, na primer, pesnički opus Jovan Sterije Popovića, zasnovan na pretežno klasicističkoj matrici, poseduje i te kako i slojeve romantizma. Slično je i sa poezijom Jovana Subotića, a pesme predromantičara Pavla Solarića i Jovana Pačića, te Nikanora Grujića, otvaraju dveri romantizma. Ljubavne pesme Pačićeve sa motivom ''mrtve drage'', važnim kapitalom romantičarâ, imaće svoje dodire u potonjem vremenu, naročito sa poezijom Laze Kostića. Neulazak nekih od pomenutih u ovu antologiju, uslovljen je bio, pored ostalog, i hronološkim neuklapanjem u niz pesnika čije su se prve knjige pojavile posle 1847. godine kada je, na primer, preminuo Sima Milutinović Sarajlija, romantičar delom i životom.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Oktobar 13, 2012, 11:12:51 pm » |
|
**
O PESNICIMA DVADESETOG VEKA
Posle Kostićeve pesme "Santa Maria della Sallute", objavljene 1909, a pisane od 1895. godine, Prvi svetski rat će napraviti diskontinuitet u razvoju srpske kulture, književnosti i poezije. To će se naročito osetiti u potonjim vremenima koja dopiru sve do naših dana, kada otkrivamo mnoštvo zaboravljenih i pepelom vremena zatrpanih ličnosti i pojava iz predratnog doba. Sličan učinak doneće i Drugi svetski rat, zapamćen po nikad viđenoj u istoriji destrukciji i fabrikama smrti. Treći udar na srpsku kulturu došao je i sa građanskim ratom na tlu južnoslovenskog Balkana krajem dvadesetog veka. Posledice se skokovito umnožavaju i pogubno deluju na koren bića — potrebno je neprestano ulagati vanredne napore da bi se vekovni kontinuitet u srpskoj kulturi i duhu održao koliko-toliko.
Na sredokraći Istoka i Zapada, na malom prostoru izmešanih triju velikih religija, srpska ''kuća na sred druma'' u dvadesetom veku bila je mnogo puta na iskušenjima i mukama, podlokavana i pokrivana, rušena i podizana. Neretko, na turbulentnoj istorijskoj promaji, oluje su sevale kroz razvaljene dveri i prozore, donoseći tektonske izmene života. U srpskom narodu postoji pevani dvostih: ''O, moj brate, ko ti kuću čuva?/ Vjetar duva pa mi kuću čuva!'' Već pomiren sa pozicijom i prilikama u kojima vekovima živi, ''brat'' veruje u budućnost bez obzira na sile vanjskih i unutarnjih vrtloga što mu neprekidno nagrizaju temelje. U višoj duhovnoj sferi posmatrano, katastrofa ne poseduje samo negativan aspekt (rušenje, raskid, gubitak, poraz i smrt), već i pozitivan, koji se odnosi na promenu, dubinsku metamorfozu, pobedu, vaskrsnuće i novi život. Iz te ravni nastaje i prava poezija. Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis — paradigma uništenog cveta srpskog naroda s počeka dvadesetog veka, pesnici bukvalno utopljeni u talasima mora, napisali su pesme prekognitivnih silnica i pogleda. Tako, na primer, Milutin Bojić pesnik je egzaltiranog raspoloženja i životnog optimizma, a na drugoj strani, pun skepse i tuge; tome su doprinele vanjske okolnosti — balkanski ratovi i golgota srpskog naroda u Prvom svetskom.
O Milutinu Bojiću, autoru čuvene ''Plave grobnice'', koji je živeo svega dvadeset pet godina, Milan Kašanin kaže: ''Rat je zatekao Milutina Bojića u početku njegovog stvaranja i zaustavio ga, takoreći, pre nego što je i krenuo. Sudeći po plodnosti koju je pokazivao u početku, svojim radom Milutin Bojić nije dao valjda ni deseti deo onog što bi dao da je ostao u životu. Njegova smrt je velika nesreća po srpsku, dakle celu jugoslavensku književnost. Jer, ponavljamo, Milutin Bojić je bio i najdarovitiji i najplodniji pesnik u najmlađem književnom pokolenju srpskom.'' Uvodeći sasvim mladog Bojića u svoju čuvenu "Istoriju nove srpske književnosti", Jovan Skerlić će se potpuno suprotno postaviti prema Vladislavu Petkoviću Disu koji je dosledno gradio tamu i slike tanatosa u svojoj poeziji. Autor knjige ''Utoplje duše'' stradao je pri povratku u Grčku kada se našao na brodu što je potopljen torpedom iz nemačke podmornice kod Krfa. Pesnik poznate ''Nirvane'' ima ovakve stihove: ''Noćas su me pohodila mora,/ Sva usahla, bez vala i pena,/ Mrtav vetar duvao je s gora,/ Trudio se svemir da pokrene.'' Data je formula nastanka svega, slika ništavila koje radi: svet nastao ni iz čega. Ex nihilo nihil? Disove najbolje pesme okrilatile su srpsku poeziju, dale joj smer ka introspekciji bića, ''ka zračnosti astralnih, prerođajnih milina postojanja'' (M. Egerić), ka unutrašnjim lavirintima što u nedogled šire i objašnjavaju zagonetnu ljudsku prirodu.
Ostvarivši se u polju simbolističkog pevanja, Vladislav Petković Dis ustvari nastavlja osvojene kote ovoga ključa u poeziji Vojislava Ilića. Dis se nalazi u krugu srpske pesničke modèrne koju, u nešto širem krugu, čine Jovan Dučić, Milan Rakić, Aleksa Šantić, Mileta Jakšić, Veljko Petrović i Sima Pandurović. Jovan Dučić i Aleksa Šantić, ponikli iz istog geografskog i mentalitetskog miljea, pesnici su antipodnih rešenja. Prvi sa svetlom rafinovanog evropskog i svetskog iskustva, drugi sa etičkim kodeksom zavičaja ugrađenim u sve što je napisao. Uz Milana Rakića, ova dva pesnika, svako na svoj način, reprezentuju lepotu vezanog stiha, umetnost pevanja u mreži rimarijuma ''probranih reči''.
Veliki samotnik Milan Rakić, čiji ''šešir nikog nije toliko pokrivao ni kaput zakopčavao'', mada se to na prvi pogled teško moglo primetiti, kao svaki sušti pesnik, svoju objavu na književnoj sceni plaćao je na različite načine. Jedni su smatrali da je poezija ovog majstora ''književno prenemaganje'', i da je on sam ''mrzovoljni senzualist, pesnik zaostalosti i starmalosti, pesnik jalovosti''.
Drugi su, međutim, isticali da Rakić ''ne liči ni na koga ko je u ovoj zemlji pevao'', da je ''besmrtni pesnik'', da je ''jedan od najuspravnijih pesnika u srpskoj poeziji, a sa Dučićem, šef našeg modernizma''. Treći su, pak, presuđivali da je Rakić ''antirevolucionaran u svemu'', da je ''klasni pesnik našeg građanstva''. A, čega god bi se dotakao, Rakić je filigranski pozlaćivao i oživljavao. Zadivljuju red i disciplina u svakom napisanom stihu, kontrola onog što većina pesnika nije u stanju. Po viđenjima drugih, Rakić je i ''trijezna otmjenost, i forma nagonom i školom rađena'', i ''fini pesnik života'', i ''duhovni aristokrata'' čiji stihovi ''odjekuju zvukom plemenitog metala'', i ima ''u ritmu njegove poezije nešto od ritma same sudbine''. U zbiru večnih tema kojih se, uzgred rečeno, uopšte nije libio, već ih je oblikovao kao ''usijano gvožđe duše'', jedan motiv je opsesivne prirode: mesečina i mesec! Za Rakića mesec je tajna, inspiracija, duša što stalno menja i obnavlja oblik, fascinantni odraz sunca, hladna svetlost bunila i smrti, ali i sjaj plodnosti i strasti. Pesnik Rakić, omamljen ''mesecom bledim, s oreolom modrim, pod kojim se žudi, u senci starog duda'', obitava u sferi gde, ustvari, dominira prvotni detinji doživljaj instinkta, u zoni gde podsvesni noćni princip hrani snove i čula. To nagonsko stanje oblikuje treperavu Rakićevu senzibilnost koja u doživljaju mesečine i meseca emituje slike udivljenosti neopipljivim i mističnim.
Jovan Dučić, pak, velemajstor je jednostavne pesme. Mnogo je božanskog daha i književnog zanata potrebno da bi se napisala pesma čija jednostavnost sadrži najsloženije valere života i umetnosti. Pod jednostavnošću ne podrazumevamo samo formu koja kod ovog pesnika cepti od filigranske izbrušenosti metra i ritma (zahtevi forme su zasnovani na tektonskoj množini minulog rada i veštine), već i novosagrađeni svet koji se u jeziku osamostalio dočaravajući nam prevladanog sebe. Dučićeva pesma ''Leto'', iz ''Jadranskih soneta'', na primer, prvorazredan je primer jednostavnosti koju nećemo uočiti niti razumeti ukoliko joj ne priđemo bez discipline osećanja i misli. Reč je o jasnoći predočavanja i predočenog. O moći da se po stoti put imenuje isto, a da bude novo i drugo, nikad viđeno u rasporedu slika i pojava koje obuzimaju pesmu. Dakle, jednostavnost koja to i nije, pesma čija se ontološka dimenzionalnost odvaja od predmeta pevanja i postaje, miljkovićevski rečeno, višak jezika. Slike su date u lakim potezima i u prirodnom nizu događanja. Sve liči na iskrene zapise kakvog putnika namernika za kojeg niko ne bi rekao da mu jezik radi o glavi: ''Okićenu lozom i cvećem od maka,/ Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva.'' Samo veliki pesnik može tako da postupi i napravi kontrapunktnu sliku od istog. Opis prirode u funkciji je panteističkog sna kojim se dâ opipati elementarnost sveta: ''Iz vode i kopna odisaše leto/ Mirisom i vatrom.''
Sve u ravni čula, pesma u temperaturi mirisa i boja: ''Tesne staze behu/ pune kosovaca.'' A onda — ključni stih: ''Veselo je cveto/ Turčinak u njenom govoru i smehu.'' Vrhunac opisa ženske lepote! Jezik u čistoj umetnosti, razodenut, izuzetan i drugačiji. Sintezijski blesak turčinka kao simbola mladosti i ženske lepote prošarao je sam vrh doživljaja koji se, poput umorne (ali mile) uspomene, prikradao kroz predele ''običnih'' opisa. Lagodnom imenovanju lepote priključuje se i patina prisećanja: ''Ona je kraj mene tada koračala.'' Pa onda opet deskriptivni potez iz koga izranja okoliš satkan od mirnih vala. A tada — uzvik i žal do očaja: ''Vaj! I mladost prođe, ko sunce nad gajem!'' Opet jezik u lirskom artizmu! ''Sunce nad gajem'' sugeriše sliku za koju se živelo, život u kojem se pred našim očima rascvetao i sklopio onaj turčinak.
Završni kuplet stihova nosi svest o minulom, ali i radost da je u pesmi prošlost živa: ''Samo još u meni ti si i sad taka:/ U kosi ti isti cvetovi od maka.'' Krug kao simbol praiskonske tačke, kretanja bez početka i kraja. Kao znak neba, krug, ili prsten, u Dučićevoj pesmi, simboliše božansku zaokupljenost stvaranjem. Jednostavnost kruga poklapa se sa genijalnim. Sve ostalo su školske skice i pokušaji. Dučićev talenat se nastavlja bez prestanka u svim pravcima. ''Vaj! I mladost prođe, ko sunce nad gajem!'' Taj luk što ga na tren videsmo beše deo najvećeg kruga u kojem obitava sam Bog. Anica Savić Rebac je pesnikinja kakvu srpska kultura nikad nije imala, i veliko je pitanje da li će ikad imati. Filolog, estetičar i filozof, žena najšireg obrazovanja, posedovala je talenat za poniranje u pojave i stvari, u prirodu i njene ''solisticijumske'' procese. Kao dete već govorila je sedam-osam jezika, a u svojoj trinaestoj godini ozbiljno prevodila dela Bajrona, Šelija i druge. U četrnaestoj, pak, svoje prve pesme, zadivljujuće lepote i snage, objavila je u listu Brankovo kolo. Kad je Laza Kostić video njene prve pesme, rekao je da bi sve svoje rane pesme ''bacio k vragu''. Milan Kašanin je zapisao: ''Ceo je Novi Sad govorio o njenom daru i inteligenciji i tome da čita na nemačkom, engleskom, francuskom, latinskom, grčkom..." Plašeći se za darovitu mladu Anicu, slikar Uroš Predić u svom pismu njenom ocu Milanu Saviću rekao je da je "sa divljenjem, ali i sa nekim neizvesnim nemirom pročitao Aničin sastav o renesansi". A onda naglasio: "To je suviše za jedno dete." Anica je bila više od vunderkinda, jer se njeni darovi nisu zagasili s adolescencijom, već je imala smisla za artikulciju svesti o urođenom i građenom talentu celoga života.
O njenoj poeziji Ivan V. Lalić je zapisao: ''Glas autentičan, ličan, na trenutke senčen zalelujanim odzvucima jedne prozodije čiji je zavičaj u pesmama Getea i Helderina. U poeziji Anice Savić-Rebac ostvaren je jedan od lepših spojeva intelekta i pesničkog senzibiliteta; i dok se duhovna radoznalost pesnikinje okreće prema antici — uglavnom onakvoj kakva se ona prelama kroz prizmu engleske i nemačke poezije prve polovine prošlog veka — i prema nekim drugim velikim glasovima prošlosti, njeno fino pesničko čulo reaguje sa najviše tananosti na mogućnost da se odjeci te radoznalosti prevedu na jezik emocija."
Ovo je precizna dijagnoza poezije koja je autorki služila kao medijum za prodore u same zakone života i prirode. Udivljenost postojanjem kao prolaznim oblikom večitosti dobijala je oblike neverovatnih intelektualnih i čulnih uvida. Poezija, ma koliko ostvarena i jaka, gle čuda, nije bila cilj Anice Savić Rebac, iako je ona znala da je pesništvo ''jezik bogova''. Posedujući eklektički umnoženu svest i prepun snage doživljaj stvaralaštva i života, istorije i umetnosti, filozofije i jezika, Anica Savić Rebac je došla do ruba duhovnih pretraga zemaljskog postojanja. Posle smrti njenog muža Hasana Repca (koji se može nazvati njenom fatalnom ljubavlju), pesnikinja je na kanabetu izvršila samoubistvo pucnjem u srce i ostavila pismo jasne poruke: ''Ovo činim iz uverenja i u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće jedno je od odrednica moje životne koncepcije. To ne znači da nisam volela život, da ga ne volim čak i u ovom času, ali baš zato ne želim da živim bedno.''
Izvan pesničkih tokova i pomodnosti svoga doba, Anica Savić Rebac piše iz nekih drugih vremena, prošlih i onih koja će doći. Među pesnikinjama srpskoga jezika, i šire, ne postoji pandan koji se može ogledati u dubini i lepoti njenog dela, u paslici života i sudbine, ali se ova uporedba, bez oklevanja, može proširiti i na tzv. mušku poeziju. Anica Savić Rebac je nadilazila i dèlom negirala muško-ženske razlike u umetnosti, i bila očiglednim primerom androginskog intelektualnog savršenstva koje se neće ponoviti. Uz Prvi svetski rat, s njim, i posle njega, razvija se modernizam (nazivaju ga prvim, jer ima i drugi), koji potom eksplodira u razne, mahom kratkog daha, ''izme''. U finišu takve energije, u trećoj deceniji, izdvaja se nadrealizam kao najsnažniji pokret. Dakle, uz modernizam, avangardu i ekspresionizam, dalje: kosmizam, dinamizam, sumatraizam, interkosmizam, intuitizam, svetokrizam, zenitizam, dadaizam, antidadaizam, konstruktivizam, hipnizam, futurizam, neoromantizam, negativizam i — nadrealizam! U nizu ovih ''izama'' ističu se M. Crnjanski, St. Vinaver, T. Manojlović, D. Vasiljev, V. P. Dis, D. Srezojević, R. Petrović, Lj. Micić, B. Ve Poljanski, S. Živanović, D. Aleksić, A Milinković, D. Mitrinović, D. Matić, O. Davičo, M. Dedinac, A. Vučo...
Pesme Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera i Momčila Nastasijevića posle Prvog svetskog rata izražavaju modernog čeveka bez iluzija, napaćeno biće koje su obuzeli ''tuga i gnev ratnika po povratku iz rata'', rezignirana seta i bol u vizijama nove egzistencije i opstanka. Nagonski moćan, u plimama intuicije, Miloš Crnjanski, u pesmi ''Stražilovo'' nudi vilovitu strast za životom koji, neminovno, hita u zagrljaj smrti. Kao malo gde, u Crnjanskovoj poeziji grle se eros i tanatos — čovek nema zamenu za tu simbiozu na ovome svetu.
Crnjanski je odbacivao estetička viđenja Jovana Skerlića i Bogdana Popovića o poeziji kao ''sociološkom samoljublju... korisne, popularne i higijenske dužnosti'', o poeziji koja nipošto ne sme da ''spava, kako je čitaoci često zamišljaju, kao neka lepotica u kuli od slonovače''. On poeziju vidi kao ''nemir, prevrat, u reči, u osećanju, u mišljenju''. Znajući za očigledne vrednosti klasičnog stiha, kojem se nije klanjao, Crnjanski je eklatantni zagovornik slobodnog, ''rasnog'' stiha, one poezije koja najintimnije i najdublje pamti originalan, po slobodi razbijene forme, otisak pesnikovog neponovljivog talenta. Poezija ne zna za konačna pravila, dabome, svaki model je pravi ako je ostvaren u apsolutnom jedinstvu forme i sadržaja. Znao je to Crnjanski, dabome. Osobeno mesto pripada Rastku Petroviću, pesniku koji iz panslovenskog i paganskog korena blešti čulnim senzacijama vezanim za stvarnost. ''Veliki poklonik života, a najdublje odan stvaranju, svoje kratko promicanje kroz ovdašnje postojanje oblikovao je igrom između te dve vatre, ta dva plamena: života i stvaranja. Možda je zato tako brzo izgoreo'' (Svetlana Velmar Janković). Sa iskustvom ''albanskog'' ratnika, videvši ljudsku ništavnost, bedu i smrt, doživevši htonske senzacije koje se ne daju uokviriti racionalnim uvidima, kao pesnik i pisac ugravirao je u svoje delo fantazme rata koji je doneo ljude ''u patrljcima'' i traumama. I on je, poput Crnjanskog, suprotstavljao svoja estetička uverenja Skerliću i Popoviću, nadahnuto, naročito ovom drugom, njegovoj larpurlartističkoj konceptualnosti. Rastko je, po oduševljenju Isidore Sekulić, ''temperament nad svakim temperamentom cele naše poezije'', pesnik koji će jednog dana ''umreti od prskanja damara''. U njegovoj poeziji pronalazimo oprečna raspoloženja: radosno i tragično, prolaznost i neuništivost, buntovnost i pomirenost, vitalno i melanholično, metafizičko i realističko, instinktivno i racionalno, telesno i duhovno. Nesumnjivi nosilac ''otkrovenja'' avangarde, on se zalaže za prožimanje žanrova i stilova, za stvaranje nesvakidašnjih sadržaja koji u novoj formi omogućavaju moderni izraz kakav u finišu dvadesetog veka vidimo u postmodernističkoj praksi koja, istina, nije do te mere uvažavala neponovljivost autorskog pečata i senzibiliteta. Rastko Petrović je primer velikog pesnika na kojem je svoje gnezdo privilegija svila srpska univerzitetska kavalerija, nikad ne uspevši da ga, osim na propitivanjima studenata za prolaznu ocenu, približi širem auditorijumu.
Momčilo Nastasijević, sav u maternjoj melodiji jezika, svedenih slika do implozivnog oslonca za prasak, predstavlja pojavu koja svoj odjek vidi u narodnoj lirici i duhovnoj srednjovekovnoj poeziji, a onda u radovima pesnika simbolista. ''Nastasijević u našem pesništvu stoji kao usamljena i čudna pesnička ličnost čiji je položaj paradoksalan, pošto je upotrebljavao jezik arhaičnije nego tradicionalisti, a ostao aktuelniji i noviji nego većina modernista'' (Lj. Simović). U rodnoj melodiji zasniva se Nastasijevićevo shvatanje muzike kao bića poezije. Osvajanje arhaičnog, neizrecivog i zaumnog (ne u toj meri kao kod Đorđa Markovića Kodera, koji je hermetična krajnost ''prapočetka'' takvog toka) predstavlja osnovnu liniju Nastasijevićeve poetike. No, u onom vidu koji zahvaljujući ''jasnoj'' poetici, ima ''racionalni'' tok mističnog i nemogućeg, ukrštajući ga sa ekspresionističkim dodirom neposrednog i iskonskog. ''Nastasijević je znao gde se roji i iskri prava stvarnost'' (S. Vinaver). On je značajno uticao na znatan broj srpskih pesnika počev od Vaska Pope do Aleka Vukadinovića i drugih.
''Cilj je stvaranje, a ne stvoreno'', manifestna je rečenica Stanislava Vinavera, pesnika i esejiste, koji je zasnovao srpski ekspresionistički pokret. On je zanimljiv i sa stanovišta opštih rasprava o pripadnosti pisca nacionalnoj literaturi. Poljsko-nemačkog porekla, on je u srpskoj književnosti uradio fascinantne stvari, zavoleo i obogatio naš jezik erosom kakav nemaju mnogi pisci našeg porekla. Dakle, Vinaver je eklatantan primer da jezik upotrebljen u stvaranju književnih dela određuje pisca, a ne sâmo poreklo. Vinaver prevazilazi atribute naše modèrne i započinje stazu prave srpske avangarde. Duhovit i ironičan, pravdoljubiv i oštar, satiričar i polemičar kakvog nismo imali, pesnik koji ljubi muziku, prevodilac i intelektualac širokih interesovanja, doprinosio je razbijanju malograđanskih klišea u poimanju umetnosti i poezije, u demistifikovanju mediokritetstva i amoralnosti.
Stanislav Vinaver je sačinio ''Pantologiju novije srpske pelengirike'' (1920), gde je parodirao relevantne srpske pesnike i pisce, podrugujući se, ali nikad ne povređujući autora. Nije izbegao da parodrira i svoju poeziju. Vinaver beskompromisno raskida sa tradicionalnim izrazom, rušeći ''deseteračke kanone'' koje su utemeljili Jovan Skerlić i Bogdan Popović, i ne samo oni. Naročito se obrušio na poznatu Popovićevu antologiju, čiji naslov odmah parodira. Vinaverova ''Pantologija'' može se smatrati i svojevrsnim kritičkom metodom. On je utvrđivao osnovne elemente i karakter pesme, i potom ismejavao stil i pisca. Smatrao je, na primer, Dučićevu poeziju preterano parnasovskom, manirističkom, gde orkestrirana forma ima prevagu nad sadržajem. Ismejavao pozerstvo i sumatraizam Miloša Crnjanskog, kritikovao samoljubivost Sibeta Miličića, robusnu poetičnost Milana Ćurčina i opsednustost Slovenima Rastka Petrovića. Danas i dalje neprihvaćen u široj populaciji, Vinaver predstavlja sladokusni zalogaj za specijalističke uvide književne struke. On je slučaj zdrave mešavine poete vatesa i poete doctusa. Bez obzira na pojačano osvetljavanje i štampanje izabranih dela u novije vreme, za Stanislava Vinavera možemo i dalje kazati da njegovo vreme tek dolazi. Rade Drainac, građanskim imenom — Radojko Drainac, boem, avanturista i kavgadžija, no neobično radan i uporan, originalna je pesnička pojava sa snagom koju može da rodi samo ''provincija'' u stalnoj potrebi da se osvoji Pariz i — ceo svet. Odgovarajući na Drainčeve napade, Tin Ujević je stvorio pojam ''drainizam'', čime je imenovao celu jednu pojavu: opsednutost svojom veličinom — ''vječna konfuzija radova, ulagivanje publici šarlatanskim protestom... degeneracija romantike".
Prvak sveta u uvredama i efektnim digresijama, hisarski gusar Balkana, umoran od šokantnog plaženja pred javnošću, ipak, u sebi je nosio srce leptira, neizbežnu tačku ljudskog bola: ''Šumne noći ko javori sinji/ Tamom grobnom/ leže mi na dlanu./ Bolestan sam mnogo, mnogo.'' Ovo su zapaženi Drainčevi stihovi lišeni larme i jeda, lirski upakovani broš priznanja da je i pesnik smrtan i da mu valja — kuda i drugi. Ovde se upravo može vezati čuveni stih, ''glad mi je beskrajna/ a ruke večno prazne'', čime se ustanovljuje ravnoteža između započetog i dovršenog. Ovoga pesnika, imenom i prezimenom, izmislio je i kao nesvakidašnjeg pustolova vaspostavio Radojko Jovanović, anonimni talenat iz Prokuplja koji se prikačio uz svoga junaka i odživeo s njim pola ljudskog veka.
Drainac je ostao pesnik nesputane slobode, rušitelj svega što se etabliralo i ponudilo rešenje za društveni život. Okićen maskama za koje katkad ni sam nije znao otkud na njegovom licu, skandal majstor sa uvek novim receptima za javnu ujdurmu, kicoš koji nedelju dana nije skidao lakovane bele cipele sa neumornih nogu, putnik nad putnicima koji nije boravio u svetskim matropolama, a opisivao ih i pevao kao da je u njima živeo – minirao je svojim račvastim jezikom sve što deluje i diše kao organizacija poretka na zemlji. I danas se na Drainca ugleda jedna sorta maglenih pesnika koji, nesvesni rizika takve vandeje, neostvareni, dosta rano napuštaju sjaj i trnje ovakvog pesničkog tabananja. Kapa dole — jedan je Rade Drainac. Pojava dadaizma i nadrealizma u Francuskoj dvadesetih i tridesetih godina 20. veka predstavlja obrušavanje na tradiciju umetnosti i njenu jednoznačnu utilitarnost, kidanje ''konformističkih veza pesništva sa etabliranim i logocentričnim sistemom građanskog društva'' (Branko Aleksić). Oni su beskompromisan atak na buržoaska pravila umetnosti i morala, na vašarsku proizvodnju ''umetničkih igračaka'', na retrogradne recepte podražavalačke umetnosti, njenu malograđansku i ograničenu estetsku dopadljivost. Tako je otvoren nesvakidašnji pohod u svet jezika, mašte, halucinacije, ludila, sna i života, čime su prošireni vidici stvaralačke slobode i svesti.
Kod nas, u beogradskom krugu, nadrealizam nema svoju prethodnicu u dadaizmu (iako su neke pesme Dragana Aleksića dadističke po doslednosti realizovanog eksperimenta nad-logičke poezije). S druge strane, srpski nadrealisti su prvo stvorili pesme, a tek potom je korišćena i primenjivana ''doktrina'' Bretonovog ''Manifesta nadrealizma''. Poezija nadrealizma u Srba, dakle, postojala je pre formalnih dodira na liniji Pariz — Beograd. Kao dobar primer može poslužiti poema ''Javna ptica'' Milana Dedinca, koja je nadrealistička po svojoj košmarnoj i halucinatnoj avanturi pesničkog subjekta i jezika, a ne po Bretonovom receptu ''čistog psihičkog automatizma''. Čuvenih ''trinaest srpskih nadrealista'' nastupili su 1930. godine u dnevnom listu ''Politika'' objavljujući da je ''nadrealizam svaka naša reč, svaki naš život, samo (je) beskrajni, iskidani niz onog što definiše njegovu moralnu celishodnost''. To svesno podsticanje na osvajanje stvaralačke slobode protiv svih vidova kastracije izrečeno je i u ''Proglasu nadrealizma'' Marka Ristića: ''Svest beskonačne dijalektike i dinamične konkretizacije protiv sveta mrtvačke metafizike i apstraktne i zadrigle statičnosti, svet oslobođenja čoveka i nesvodljivosti duha protiv sveta represije.''
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Oktobar 13, 2012, 11:40:22 pm » |
|
**
Dušan Matić odnegovao je poeziju na ukrštaju intelektualne misaonosti i bogatstva slika zasnovanih na duhovitoj rečitosti koja buja u snažnoj metaforici i asocijacijama. Od svih nadrealista, najduže trajanje ostvario je ponajpre Oskar Davičo kao pesnik jarkih slika i prodora u jezik. Davičo je oživotvorio svoju poeziju autobiografskim fantazmama napustivši zadate konture nadrealističkih preporuka o tome kako se piše i živi. Zanimljivo je zapažanje Dobrice Ćosića — da je Davičo kao čovek-vojnik ideologije bio spreman udvorički da kleči i pred anonimnim sekretarom ogranka partije u nekoj zabiti.
Specifična figura srpskog nadrealizma, Milan Dedinac zasnovao je poeziju na oniričkim tajnama nadahnuća, u izvorima čiste poezije i napevâ lirskog spiritualizma. Njegova (anti)poema ''Javna ptica'' primer je novoosvojenog prostora srpskog jezika i poezije, ali u dosluhu sa živim tragovima tradicije koja dopire sve do Branka Radičevića i dalje. Poput odnekud pristiglog vilinskog glasa pretopljenog u zvuk dvojnica, ''javna ptica'', erosna himera priviđenja, lebdi odasvud i leti kao slika koja determiniše stanje epifanijske opijenosti. Ukazuje se niotkud, iznenađuje i plàvi zvučnu stvarnost nirvane. Dedinčeva avantura na mlazevima nepojamnih krila ''ptice nad pticama'', u simbiozi poezije i antipoezije, sa simultanim lirskim udarima u osvajanju slojeva emocije što peva, u obremenjenoj tajni čiste inspiracije, predstavlja u nas dosad neviđeni prelazak pesme iz onkraja u ovaj svet, i obrnuto. Luj Aragon je isticao da se ''nadrealistički porok sastoji u neumerenoj upotrebi iznenađujućih slika, u besomučnom prkosu'' zdravorazumskim postulatima. Milan Dedinac je nadskočio i ovu definiciju i postigao svet autentične kreacije koju precizno definiše Milosav Mirković: ''Javna ptica nije bila javna dominantna nežnost samo u proleće, već i u jesen pesnikovog života! Što u svemu tome možemo da nađemo elemente čistog, nefabrikovanog doživljaja, groznice i čuda iz malog kruga realnosti, što u tome ima draži za modernog čoveka, koji samo prividno kao uljez pristupa poeziji — istovremeno je i podatak o setnoj i specifičnoj nadrealističkoj pobuni Milana Dedinca, o jeziku njegove snage što neposredno izvire iz snage sna. Milan Dedinac, međutim, služio se serijom slika koje ne iznenađuju svojom montažom, već svojom miloštom. Prema tome, to nije bio rezultat jednog dvostrukog iznenađenja, već apologija posebne inspiracije, poruke i oporuke izrazito lirske ličnosti.''
Na samom počeku stvaranja, Dedinčeve pesme je krasila neposrednost izraza, njihov ''raspevani'' lirizam i muzikalnost svake scensko-jezičke situacije; takav je ''program'' zadržao do kraja. Za razliku od Crnjanskog, koji je za predložak emociji uzimao konkretne istorijske i intimne motive, Dedinac je radio suprotno — od osećanja u stalnom previranju ka sasma određenim životnim i istorijskim situacijama.
Posle Drugog svetskog rata, socrealizam uzima u svoje naručje znatan broj pesnika. Iako društveno-politički ambijent ne mora uvek da utiče na pesničko stvaralaštvo, na jake individue, ovde možemo govoriti o poklonjenju poezije ideološkim maksimama jednog vremena. To se ponajpre ogledalo u bezbrojnim odama posvećenim ''najvećem sinu naših naroda i narodnosti'', gde su se pesnici utrkivali, kao deca na med, ko će više udvoričkih pesama napisati. Redak se pesnik odupro takvoj omami, čak i u redovima pesnika nove moderne. Na razbijanju ideoloških negava i unapred zadatog partijskog programa i zadatka, rade pesnici novog senzibiliteta sa vidljivim vezivanjem za poetiku simbolizma i šire. Javlja se generacija pesnika jake individualnosti — srpski neosimbolisti (Popa, Pavlović, Raičković, Lalić, Miljković), mada i neki među njima neće odoleti udvoričkoj prelesti. Na primer, Branko Miljković piše dve pesme, ''Tito'' i ''Jugoslavija''. No, sklone li se ovi naslovi, dobija se poezija o nečem drugom. Uz mladalačku žrtvu neiskustva, koju je priklonio talasu udvorica, Miljković je, gle čuda, obdržao sebe kao pesnika u tim dvema pesmama, pogotovo u ''Jugoslaviji'', upotrebivši mimikričan naslov za pesnički tekst koji nije doslovna i svedena posveta predsedniku i njegovoj državi. To se ne bi moglo kazati za ogromnu većinu autora koji su pisali patetične poetske plakate i puzali pred maršalskom uniformom očekujući mrvice privilegija. Stevan Raičković je pesnik koji ispoljava lirsku svežinu intime i donosi poeziju vezanu za neoromatični svet. On je pesnik koji ne pripada pesnicima tzv. nove forme. Raičković zadržava tradicionalne oslonce poezije, teme koje u krupnom planu izbegava tzv. avangarda: usamljenost, tišina, priroda, harmonija, ljubav, prolaznost... Priroda se javlja kao mizanscen gde se ukrštaju emocije, seta i bol. A u tim tačkama ključaju prizori detinjstva i ljubavi, ona fantazmagorična lepeza senzacija koja formira ljudske poglede na svet. ''Jednostavna i mirna lirika Steve Raičkovića upravo otkriva osobeni nemir detinjstva kada je Tisa bila čitava duhovna geografija i kada je letnji zrak bio dovoljan da se poveruje u veličinu sveta'' (Milosav Mirković). Ova poezija ''odaje utisak zasluženog mira i pronađenog sklada, oksimoronski rečeno, utisak neke sumorne vedrine i teške lakoće'' (Mihajlo Pantić). U poeziji Stevana Raičkovića tišina peva, daje štimung pesmama u buci sveta. I sve izgleda jednostavno da jednostavnije ne može biti, a burno u doživljaju, u primanju pesme kao lirskog dokumenta emocije.
Pesnici o pesnicima najbolje pišu. Ponovimo, još je Pol Valeri rekao da mu je milija jedna pesnikova rečenica o njegovom delu nego tomovi kritičara. A da je zaista tako, da pesnik o pesniku može nadublje kazati sve, i mnogo na malom prostoru, neka posluži nekoliko rečenica Slobodana Rakitića: ''Raičković poseduje jednu retku sposobnost: da o jednostavnim stvarima i događajima govori lirski složeno, kao što, s druge strane, najsloženijim idejama i teškim sadržajima uspeva da obezbedi jednostavan, ali savršen lirski izraz. Tu sposobnost da neobično učini običnim, a obično neobičnim, imaju zaista samo veliki liričari. Njegova poezija uvek sadrži dva vremena: sadašnjost, koju nastoji da zaustavi — kao fotografski snimak — i budućnost iz koje kritički i melanholično posmatra sebe i (svoj) život u njoj. Taj vremenski jaz pesnik premošćuje lako, lirskom melodijom. Pevajući o dva vremena, sadašnjosti i budućnosti, on ih ne udaljava već, naprotiv, približava. U sadašnjosti vidi budućnost, a u budućnosti sadašnjost. Time je u svojoj lirici ostvario svojevrsni vremenski i misaoni kontrapunkt.'' Muzički aspekt stiha Stevana Raičkovića igra važnu ulogu, često i na uštrb izneveravanja stroge versifikacijske skale. U takvom obolu forme i sadržaja ogleda se lirsko i misaono pletivo ove poezije. ''Ovako oblikovana pesnička tvorevina ima isti melodijski i ritmički sklop i gotovo istu plastičnost i sugestivnost u slikovnosti'' (Nikola Milošević). Paradigmatičan primer je sonet ''Kamena uspavanka'', povodom kojeg je četrnaest pesnika, po nesvakidašnjem pozivu-eksperimentu Save Babića, napisalo sonetni venac koristeći, dakako, po jedan, odnosno, dva stiha iz pomenute pesme kao polazni i završni stih svakog novog soneta ponaosob. Kao knjiga, ''Kamena uspavanka'' je krik malih i nepoznatih, ''gorkih'' i ''zanesenih'', lirski krešenedo jedne fuge koja poeziji daje veći značaj od života.
Nije bilo jednostavno naći se u tampon-zoni sudara modernista i tradicionalista, a ostati svoj, biti pesnik koji neće zavisiti ni od jednih ni od drugih. Pogotovo je bilo teško opstati kao generacijski ''ispisnik'' Vaska Pope i Miodraga Pavlovića, čije pesme nisu imale dodirnih tačaka sa Raičkovićevim, a koje su poprimala karakter kultnog značaja u razvoju srpske poezije toga trenutka. U svoju antologiju Pavlović je uvrstio šest pesama Stevana Raičkovića, a čak sedamnaest Vaska Pope. To govori sve, ponajpre koliko je Raičković bio mimo izvikanog i pomodnog kretanja srpske poezije. Zoran Mišić u svojoj antologiji postupa razumnije: Popa dobija četiri pesme, Raičković i Pavlović po tri.
Dakle, u vremenu pojave tzv. druge modèrne, Stevan Raičković nije imao zahvalno mesto, to jest, uopšte ga nije imao. No, ''izdvojena pozicija nije značila pesnikovo neučešće u delatnim tokovima, nego upravo način da izbori pravo na autorsku individualnost i da se zaštiti od isključivosti ma koje od sučeljenih strana na tadašnjem književnim poprištu'' (Dragan Hamović). U ovoj antologiji Stevan Raičković jedini među pesnicima druge polovine dvadesetog veka ima maksimalni broj pesama — deset. Prvi put više od pomenute dvojice, od Vaska Pope naročito. Stevan Raičković je krunisani izdanak stražilovske linije pevanja u drugoj polovini dvadesetog stoleća. Pesnik kakav se jednom rađa u pola veka, a u čijoj poeziji na prirodan i neusiljen način ugrađena je sva supstanca maternjeg pogona u jeziku oličenom u narodnoj i individualnoj matrici pevanja.
Prve knjige Miodraga Pavlovića i Vaska Pope označavaju, po mnogima, pojavu tzv. drugog modernizma. U koncentričnim krugovima mnogostrukih značenja, eklektički otvorena, poezija Miodraga Pavlovića uvek i nanovo, preispituje ulogu i stalnost pesničkog govora u menama civilizacije, a time otvara i pitanja o ljudskoj opstojnosti kroz prizmu palimpsestnih tragova kulture. O svakodnevnom i nevidljivom, o prolaznom i večnom, o jeziku i svetu, o iskušenju i podvigu, o svemu što čoveka čini večitim izgnanikom ''iz raja'', govori intelektualna i višeslojna, mudra i mistična poezija Miodraga Pavlovića, koja predstavlja građevinu u kojoj su se sabrali temelji maternjeg jezika i kulture.
Postoje mišljenja da je Pavlović kao esejista nadmašio sebe pesnika. Ako kao meru takvom pogledu podastremo njegovu antologiju, to jest, Pavlovićev predgovor toj knjizi (i ne samo to), nije daleko od istine. No, nije li jedno s drugim nužno komplementarno, odnosno, šta ima loše u tome što pesnik o drugim pesnicima, pravcima i epohama (i o poeziji uopšte) pokazuje visokorazredni oblik svesti?! U Pavlovićevom slučaju, jedno drugom nije mnogo smetalo, pa čak i ako zaključimo da je bolji esejista nego pesnik. Pojavom Popine ''Kore'' 1953. godine, naša pesnička scena se suočila sa originalnim pesničkim rukopisom koji će izvršiti silovit uticaj na potonje pesnike, koji traje i dan-danas, a možemo pretpostaviti da neće prestajati. Popa je najprevođeniji srpski pesnik u svetu. Mada je (Vasile) Popa poreklom Rumun, stvorio je originalnu poeziju na srpskom jeziku u spoju iskustava koja su donosile pesme Momčila Nastasijevića; sublimisani izraz i rodna melodija jezika, ali i ''nauk o ekonomisanju verbalnom građom'' (I. V. Lalić), zatim, arhetipske matrice folklorne fantastike i manifestne vrednosti nadrealizma (bez sirovog i mehaničkog odnosa prema formi i jeziku) oličenog u oniričkom, homornom i iracionalnom.
Zašto Popa nije pisao na rumunskom koji je bio njegov maternji jezik, kao što to čine pesnici toga miljea rođeni u Srbiji? U predgrađu Vršca, u Kuštilju (gde živi gotovo stopostotno rumunsko stanovništvo), 1947. godine osnovan je književni krug ''Lumina'', koji je okupio mlade pesnike kao što su Vasko Popa, Radu Flora, Mihaj Avramesku, Jon Balan, Florika Štefan i drugi. Pokrenut je i istoimeni časopis koji decenijama igra važnu ulogu u promovisanju književnosti na rumunskom jeziku u Vojvodini.
Ne zanoseći se prednostima ''po ključu'' koje omogućava pisanje na manjinskom jeziku u Srbiji (tada u Jugoslaviji), Vasko Popa i Florika Štefan okrenuli su se većinskoj opciji i tako priključili tadašnjem srpskohrvatskom jeziku, odnosno, srpskoj (jugoslovenskoj) književnosti. Njihovi sunarodnici iz ''Lumine'' nastavili da objavljuju svoje zbirke poezije na rumunskom. Zanimljivo je ponašanje, na primer, pesnika mimo ovoga kruga, Jona Miloša, takođe rumunskog porekla, koji je odabrao egzil, ali nastavio da piše na svom maternjem jeziku u — Švedskoj! Joan Flora, na primer, preselio se iz Srbije u Rumuniju, želeo da bude rumunski pisac u zemlji čiji je jezik bio njegov maternji. Zbog čega Vasko Popa nije pisao stihove na svom maternjem, rumunskom jeziku u sredini u kojoj je rođen? ''To su pitanja koja u budućnosti zahtevaju dublju analizu i koja sa metodološke tačke gledišta'', smatra Mariana Dan, ''zahtevaju proučavanje više aspekata imajući u vidu bar problem recepcije, kao i razmatranje društveno-političkih okolnosti, dakle vanknjiževnih elemenata koji se danas mogu naučno obraditi pomoću imagoloških načela.''
Nema sumnje da je tadašnja Jugoslavija bila otvorenija od Rumunije i da je taj aspekt i te kako uticao na Popinu odluku na kojem jeziku će pisati, odnosno, osećati veći stepen stvaralačke i lične slobode. Samjuel Beket je kao irski književnik posle Drugog svetskog rata počeo da piše na francuskom i tako novi jezik svodio na gole, sublimisane i kratke, često bez gramatičke doslednosti elemente. Tehnika sažimanja doprinosila je kamufliranom obliku ''savladanog'' jezika. Slično je činio i Popa, mada u poeziji, i na drugi način. U specifičnom suodnosu dva jezika zajedničke sredine, pisanje pesama na srpskom Popa je mogao da izvodi procesom sublimacije. Jedino tako, s obzirom na to da se nije mogao ''raspričati'' kao na maternjem jeziku. Pokazalo se da takav jezički vid, sveden i koncilijantan, recimo u Americi, najlakše se prevodi i dobija potrebnu recepciju. S druge strane, Popino insistiranje na srpskim legendama, na obilatom pisanju o kosovskom mitu, na primer, nije moglo u veoma rigidnom društveno-političkom kontekstu, po pitanjima srpske samobitnosti, imati prigovore kao nacionalistički ispad, jer je pesnik po poreklu bio Rumun, što je relativizovalo i otklanjalo takve optužbe i probleme. S obzirom na to da je književnost, i po doktrini svetskog PEN-a, najprirodnije sredstvo za stvaranje i izražavanje nacionalnog identiteta, imagološki pristup može da pripomogne u osvetljavanju slučajeva poput Vaska Pope. Pre svega, uzimajući u obzir sâmo autorsko delovanje unutar teksta, kao i interakciju teksta i spoljašnjih faktora, odnosno, teksta i konteksta u kojem tekst nastaje ili, pak, konteksta u kojem se tekst interpretira. Koristeći saznanja istorije, antropologije, sociologije, psihologije, kulturnih i političkih domena, iskusniji imagolozi bi mogli da prouče i dokažu predstavu pesnika o sebi, odnosno, njegovu predstavu o drugome.
Fatalna figura Branka Miljkovića vezaće uza se Dragana Kolundžiju, Milovana Danojlića, Pavla Popovića, Božidara Timotijevića, Petra Pajića i druge. Miljković je pesnik-filozof u najlepšem smislu reči, sa prevagom lirskog. Pod uticajem heraklitovske filozofije, nastaće njegova zbirka ''Vatra i ništa'', gde su, kao i u potonjim knjigama, vidni uticaji francuskih simbolista Valerija i Malarmea. Sa golemim ulogom života u pesmu, Miljković se drži antičkih mitova paralelno sa nacionalnim legendama, naročito u kolekciji "Utva zlatokrila".
Miljkovićev pesnički jezik je pijanstvo uma u najvibrantnijem smislu reči, ona valerijevska patetika koja tvori viši aspekt pesničkog rezona. To je vrsta tvoračkog zaumlja koje demistifikuje razum, razobručuje logiku i priprema u jeziku epifanijsku invenciju duha. Takav pesnički jezik može da izgubi sva svojstva osim jednog: da u ekstatičnom plesu govori istinu! Iz kruga neprestanog umiranja i rađanja izlazi se, upravo, kroz patetiku uma čije spiralno-vertikalne efektive duha negiraju verbalnu simboliku sveta. Patetika uma je izvan vremena, ona počiva u misterijama jezika.
Miljković je, pored ostaloga, rekao da je poezija ''višak jezika''. To je dosad, možda, najjednostavnija i najsmelija definicija poezije, direktna i moguća. Taj ''višak'' nikako nije jezički materijal, niti oblik visoke pismenosti, već aura samoga jezika, njegov energetski inicijal lakokrilih vibracija kojima nije potreban nikakav medijum da bi se potvrdio. Otuda i konkretno Miljkovićevo odricanje od svega što je napisao: ''Želim da se zna da sam ja raščistio sa onim što sam naškrabao za ovo nekoliko godina. Odričem se...'' Tako eksplicitna silina stava, užasavanja nad onim što je napisano, bez obzira na kafansku mitologiju trenutka, ne postoji u našoj poeziji i jeziku. Miljković je pokazao da je bavljenje poezijom demijurška igra na trapezu (koju je inače smatrao najvećom umetnošću), igra života i smrti u jeziku, koja, negirajući stvoreno, može dotaći neizrecivo: ''Poezija je istinita po onome što nije rekla.'' Generacija ovoga Branka ima kompleks ''Miljković'', i mnogi su ispisnici ostali suštinski neostvareni, poklopljeni silom Miljkovićeve poetike i sudbine. Dragan Kolundžija uspeo je da se, poslednjim atomima snage, iskobelja iz tog kobnog, latentno suicidnog uticaja i ostvari sopstvenu poeziju. Istina, svakih deset godina javljala mu se psihička turbulencija koja traži glavu. Najmlađi relevantni srpski pesnik sa objavljenom prvom knjigom u drugoj polovini dvadesetog veka, u osamnestoj godini, ''Zatvorenik u ruži'' (urednik Vasko Popa), doneće poeziju spektakularne svetlosti u idili zavičaja. U kasnijem stvaralaštvu, pored udvoričkih pesama posvećenih anonimnim generalima i političarima, pa i Titu, Kolundžijin doživljaj poezije okreće se ka ženi koja je u sprezi sa snom koji se ''nekim nekontrolisanim putem izlio u jeziku'' (S. Tontić).
Pavle Popović je razvio bogat opus skrajnut sa žižnih tokova naše poezije. O njemu je Miljković zapisao: "On ne peva ono što vidi, on ono što vidi potčinjava svojoj pesmi i imaginaciji". Međutim, ovaj pesnik je svoju radionicu dovrhunio izrazitim interesovanjem za leksiku, za onaj supstrat srpske kulture koji po svojim (arhaičnim) osnovicama, sam po sebi, nosi prikrivenu poeziju. I njegova gromovita ćutnja kipela je kontrastima: i urbano i ruralno, i istorija i intima, i otac i tuđin, i žena i otadžbina, i zavičaj i svet, i Fruška i Sveta gora, i dinarska violentnost i ravničarska melanholija, i dođoški ruksak i nađoški ceger. Pavle Popović je stalno produbljavao i usavršavao zdenac svojih opsesija dajući tako šansu obnevideloj književnoj kritici da se konačno pokaže u punom svetlu prema njegovoj slojevitoj poeziji. Mnogima će pojava pesama Petra Milosavljevića u ovoj antologiji biti veliko iznenađenje. No, ovaj cvetnik poezije zanovan je i na takvoj opciji: razgrnuti pepeo i nanovo (iznenada) ukazati na prećutane pesnike. Nismo videli ovoga autora u krugu pretedenata za antologiju poezije sve dok nam u ruke nisu dopala njegova ''Izabrana dela'' gde se nalaze i tri pesničke zbirke, od kojih su dve dosad neobjavljene. Uz ''čvrstu govornu strukturu'' (V. Lukić), ''počev od minimalističke upotrebe do sadašnje bujne, raskošne upotrebe reči (B. Radić)'', Milosavljevićev pesnički profil treba posmatrati kao brojanicu spiralnog penjanja iskustva. Tamo gde se filozofska primisao premetne u lirsku sliku, Petar Milosavljević počinje da peva. U slobodnom i rimovanom stihu, osnovnu građu tematskih krugova obuhvata koren čovekove izdrživosti u stalnim iskušenjima, korespondencija sa pesnicima i duhovima prohujalog doba, dedinčevski intonirana potraga za pesničkom himerom oličenom u nepredvidivom ženskom biću i samospoznaja sadržine ljudske moći uvezane u kosmičke principe sveta.
Poezija Miroslava Antića ima neprekinutu nit interaktivnog odnosa sa publikom za razliku od razumevanja sa kritikom koja se, u većini slučajeva, kada je u pitanju popularni pesnik, kloni proširenih i konačnih sudova. Miroslav Antić još nije relevantno kritički vrednovan, tzv. univerzitetska kritika nema ga na svom vidiku. Poznat je slučaj jednog magistra koji je želeo da uradi završni rad o poeziji Miroslava Antića. Namrgođeni mentor-stenjač, heraklitovac bez vatre, nije hteo ni da čuje za takav predlog obrazlažući, iz svoje hermetizovane zabiti, da Antić nije pesnik za ozbiljnu obradu.
Poezija Miroslava Antića, zavičajna i ludajna, sokačka i čuperačka, bubnjarska i panonska, ali i — besmrtna i ciganska, ma koliko to patetično zvučalo, bogatija je od mnogih ''etabliranih'' poeta, neosvetljena od kritike, dakle, neistražena i, sa tačke koju smo istakli, zanemarena i nevalorizovana. Međutim, internetsko čudo našeg vremena, pri jednom ''kliku'', otvara nebrojeno mnogo Antićevih pesama, izbora i komentara, kojima se ne mogu podičiti mnogi. Sve je moguće relativizovati, ali i ta činjenica nije za odbiti. ''Svakô je nebo — plićak iznad sebe, svakô dno — svemir ispod sebe'', sugeriše Antićeva formula koja ukazuje na puteve u gonetanju višeslojnog autorskog opusa.
Pesničke pojave oličene u Miroslavu Antiću i Dušku Trifunoviću, imaju, na prvi pogled, elemente ''lakog'' peva, ali njihova poezija, od samog početka, emitovala je samorodnu mudrost. To se pogotovo ogledalo u njihovim ''predsmrtnim'' knjigama gde je progovorilo životno iskustvo impregnirano odnekud stečenim duhovnim premisama. I Antić i Trifunović opirali su se akademizovanju pesničkog puta ne pripadajući grupama i školama. Oni su najviše verovali u direktni kontakt s publikom koja ih je imenovala za korifeje tzv. estradne lirike, mada joj doslovno nikad u celini nisu pripadali.
Duško Trifunović je mnogo doprineo etabliranju sarajevskog kruga pesnika, ma koliko to nekima čudno zvučalo. Dovoljno stariji od njih, on je dosta značio čuvenoj generaciji (Tontić, Nogo, Sidran, Vešović i Osti), koja će se u ratnom vihoru krajem prošlog veka definitivno iz Sarajeva rasuti na sve strane. O Trifunovićevom značaju često govori Stevan Tontić ukazujući, iz sopstvenog iskustva, na guru-poziciju ovoga pesnika. S druge strane, postoji preko trista komponovanih pesama Duška Trifunovića u izvedbi rokera i pevača tzv. zabavne muzike. Pred kraj života zaboravljen od mnogih koji su na vrednostima njegove poezije stekli muzičku slavu i kapital, prihvatio je skroman oblik sirotinjarenja bez moljenja za bakšiš. U postmodernom dobu, rekosmo, internetske terazije donose poeziju pomenute dvojice pesnika kao nezaobilaznu. Da li ćemo ostati u predrasudama ili pristupiti osvetljavanju živih pesničkih objava, ne zavisi više ni od koga do od nas samih. Na neki način blizak ovim pesnicima (Dušku Trifunoviću i po poslovima u televizijskom mediju), ponajpre po pojačanom javnom prisustvu i takozvanoj slavi u širim jugoslovenskim slojevima, nalazi se i Pero Zubac, koji je, uzgred rečeno, napisao najviše pesama posvećenih Titu, čak i cele knjige. Zajedno sa Duškom Trifunovićem i Dragomirom Brajkovićem, pravio je i scenarije za poznate sletove na fudbalskom stadionu za proslavu Titovog rođendana. Sve to, dosta je umanjilo Zupčev pesnički rejting postignut sa rano objavljenim i do današnjih dana popularnim ''Mostarskim kišama''. Druge Zupčeve pesme, s manje ili više intenziteta, nose patinu zavičajne leksike i leprš intimnih varijacija.
Duško Trifunović je u poslovima služim narodu držao do poezije same i nije do kraja dozvoljavao da bude ulovljen u mrežu ideološkog uprošćavanja. Na primer (i sâm je o tome govorio), pisao je stihove koji, poput Miljkovićevih, izmiču direktnoj svrsi i nameni: ''Probudi se, nešto se dešava,/ nemoj reći da to nisi znao,/ i tvoja se sudbina rješava,/ poslije će ti biti žao.'' Ovaj Trifunovićev katren nosi u sebi dvosekla svojstva, račvast je i diplomatski ucifran. Iako je bio otpevan u prisustvu maršalove senke i njegove svite, pred nekoliko desetina hiljada mladih iz cele Jugoslavije, u direktnom televizijskom prenosu, ovaj kuplet stihova nosio je u sebi i zrno otpora, revolucionarni zametak promene, dakle, nije u njemu bilo udvoričkog po svaku cenu. Otpevano u tom kontekstu, sve je ličilo na buket poruka što veličaju opijen ''večnom slavom'' zvanični establišment. Poezija Duška Trifunovića nosi jak beočug životne mudrosti, samouka je i lišena preovlađujućih poetičkih načela. On je uspeo da izmiri adolescentske snove o poeziji i životnim bolom štavljenu kožu iskustva.
Jedan od najreprezentativnijih pesnika u slobodnom stihu u nas nesumnjivo je Jovan Hristić, nikad dovoljno razlučen od svoje profesionalne posvećenosti pozorištu i drami. Interesantna su Hristićeva zapažanja da se "versifikacija Dučića, Rakića i Bojića suviše brzo pretvarala u sopstvenu karikaturu", a da se "naš slobodni stih... ulivao u prozu brže i spremnije nego što se to od njega očekivalo". Pesnik intelektualnog prosedea, Jovan Hristić, prožet je lirskim nervima detaljiste koji sve uočava. I kad njegova poezija nanovo izlaže pogledu, na primer, filozofiju stoicizma, mediteranske i helenske kulture, naspram krupnog iskustva civilizacija, pojavljuju se stihovi lične drame i smirenosti. To je umeće velikih pesnika lišenih dnevnih truba politike. Ivan V. Lalić obnavlja polje simbolističke poezije, ne napuštajući antički svet i Vizantiju kao nepresušne izvore za manifest ''tradicija i individualni talenat''. Duhovno jak, artistički besprekoran, postigao je klasičnu meru poezije u modernom. Govori se o snažnom njegovom uticaju na mlađe pesnike, ali pravog nastavljača nema. Ukoliko se takav i pojavi, zadržaće se na opsesivnim motivima i reinterpretaciji sadržaja poezije Ivana V. Lalića, i potom najverovatnije izgubiti. Knjige ''Pismo'' i ''Četiri kanona'' usamljeno stoje na srpskom Parnasu. Pesnički oblici su za Lalića uvek bili komplementarni sa atmosferom koju pesme nose. To mogu samo vrsni pesnici čije iskustvo ima urođeni refleks samospoznaje. Noseći na ruci, uvek sa zapaljenom cigaretom, prsten svoga ujaka, kompozitora Isidora Bajića, Lalić se rado podsećao i nadahnuto govorio o svojim ranim iskustvima sa retkim pesničkim oblicima kao što je, na primer, sestina lirica (velika sestina). Čitati njegovu poeziju danas znači prisustvovati reinterpretaciji geneze srpskog pesničkog duha kroz vreme u rešenjima koja su lalićevski samosvojna i neponovljiva.
Matija Bećković je harizmatično ime velike popularnosti koju ni jedan pesnik s kraja dvadesetog i s početka dvadeset prvog veka nije doživeo. Njegovi nastupi, obeleženi zapovednim načinim kazivanja poezije, izazivaju veliku pažnju i strahopoštovanje, dok kritičari i kolege pesnici često prave distancu i ćute o ''čudu''. O njegovoj poeziji ne piše se toliko koliko ona odjekuje u narodu. Poeme Matije Bećkovića ujedinjuju dijalekatsku frazu i idiome još od prvih knjiga (''Reče mi jedan čoek''). Naseljava ih epski (morački) svet detinjstva, ali i milje urbane zbilje i savremenog čoveka. Humor je osnovno sredstvo izraza u kojem se roje izvedbeni elementi takve duhovitosti: karikatura, ironija, satira, groteska i sarkazam. S duge strane, Bećkovićeva poezija nosi beleg ozbiljne drame ljudskog bića na talasima istorije, duha i vere. Srećom, on je i pesnik snage ljubavi i intime milošte. Tu se uzdiže poema ''Vera Pavladoljska''.
Pesnik Srbije, pobedničke i poražene, i na nebu i na zemlji, u zvezdama i u blatu — Ljubomir Simović, peva o sirovoj stvarnosti, o svakodnevnom deveranju i opstanku, o predmetima koji oličavaju duh naroda: ognjište, verige, šajkača, lonac, konac, šinjel, čizme, drvena kašika, tanjir, šporet. O tome pesnik kaže: "Mene, na primer, veoma privlači da slanik, viljušku, naprstak, dugme, iglu, šilo, mlin za kafu, doživljavam ne samo kao predmet, nego i kao slova neke metafizičke azbuke." Dakle, ta ''metafizička azbuka'' u funkciji je poezije koja pokazuje da ''Simovićeva Srbija sva je u protivrečnostima, bogata i siromašna, svetla i tamna, raspevana i plačna, cvetna i blatnjava, anđeoska i vampirska, slobodarska i ropska. Nepojmljiva, neshvatljiva, misteriozna, iracionalna Srbija" (Milisav Savić).
Ljubomir Simović je pesnik duboko vezan za srpsku istoriju, za njene ambivalentne jazove i stalne sukobe brata s bratom. Ideološko remenje opteretilo je namagarčeni srpski narod u nekoliko ratova. Iz takvih rascepa i nesreća, Simović crpi materijal za poeziju (''Istočnice''). Bez duhovne dimenzije, Simovićeva poezija bila bi suviše u naturalističkoj predstavi sveta, te joj priziv pravoslavnog i hrišćanskog znamenja daje snažan duhovni oblik implementacije u goli život. ''Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici'' predstavljaju jednu od najboljih duhovnih pesama u srpskom jeziku. Pesnik raznovrsnih pesničkih postupaka u slobodnom i vezanom stihu, doprineo je relativizaciji upotrebe pojedinih formi i oblika, ali i tema koje su bile predodređene za pesnički govor.
Slobodan Rakitić, pesnik ''tapijâ u plamenu'', u pretežnom vidu — neosimbolista, baštini stari stih i metar u novom ruhu. Bogoslužbeni karakter njegovog pojanja obuhvata teme nacionalnih i istorijskih tragedija, opšte teme života i smrti, kao i pitanja vezana za intimni karakter bića. Veran tradiciji, peva o svetoj zemlji — Kosmetu. U takav tematski okvir uklapa se elegična nota koja dotiče religiozno i metafizičko. To je poezija tihe i nenametljive šumnosti, bez ''spektakularnih'' sintagmi i metafora, sva u prirodnom rasprostiranju pesničke teme. Ona nema prevratnički karakter, niti se uklapa u postojeće trendove, naprosto, to je glas koji saopštava svoje osijane časove u dosluhu sa kolektivnim osećanjima. Jedna pesnička figura pleni svojom osobenošću — Branislav Petrović. Mada se u prvi mah čini da smo takvog pesnika već imali, ukazuje se neponovljiv i razrogačenih čula autor pred stopama postojanja u čudima sveta. On je pojava sa ''glavom na panju'', autor boemske provenijencije koji je intelektualno nadišao takvo određenje i potvrdio svoje dugovečne kapacitete u poeziji. U njegovoj lirici bridi dah svečane smrti od koje ljudsko biće nikada da primi konačni nauk, već duboko uronjeno u slike ništavila nastavlja putem pada i krvoločnosti. Petrovićeva poezija pokazuje da sile tanatosa, poput — erosa, podjednak su pogon egzistenciji. Za razliku od pesnika koji svoju ''veličinu'' grade na nepevanju o ženi, Brana Petrović je i na ovom polju ubrao dobre rezultate. U rasponu od prozirne Beatriče do đavolje ljubavnice, žena je za Petrovića ''najveća devojčica pod šeširom sveta, razbojnica mala, šakal i poeta''.
U jednom delu poetskog puta, svoje ''bratstvo u svemiru'' Brana Petrović je otkrio na panonskoj zemlji u neponovljivom pesničkom zagrljaju sa Mikom Antićem. Imali su slične zavete ulaganja života u rizik pesničke avanture. U jednom kraku srpske poezije, uticaj Brane Petrovića na mnoge pesnike traje do današnjih dana, uticaj koji poneki mlađi pesnici nisu u stanju da ponesu do kraja, već se oburvavaju u životne kaskade puke boemije što ne dovršava književno delo. Pesnik sličnih nazora, ''vitez ukletosti'', Milan Nenadić, svoju poeziju zasnovao je na stalnom prizivanju i ugošćavanju ''crne gospe'' — smrti koja navešćuje dan u vaskrsnuću bića koje peva. Ovaj pesnik ''predsmrtnih časova'' (N. Koljević) pripada plodnoj dekadenciji koju, osim kod Branislava Petrovića, a ponajpre — Drainca, u širem kontekstu prepoznajemo i u delima Verlena i Ujevića. Zatečen u dnevnom pijanstvu — nepodnošljiv i ''neko drugi'', a u stvaralačkom — izvrstan, onaj pravi, na mahove patetičan, ali funkcionalno, i tako da prija, on je primer slavne boemske kaste koja je, u tek par svojih predstavnika, dala pesnike sa apsolutnom svešću o poeziji, koji su uspeli da na zadivljujući način, na ''nizašta'' išibanim leđima, iznesu ''teret'' sa konkretnim rezultatom. Jedan od njih je i Andrej Jelić Mariokov, pesnik disciplinovane forme koja pulsira doživljajem poput zastave na vetru. On je uspeo da uravnoteži životne i umetničke razloge nastanka pesme, da u simbiozi lirskih i duhovnih elemenata jezika postigne poeziju što svetli tamom značenja.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #9 poslato: Oktobar 14, 2012, 01:34:35 am » |
|
**
Dragomir Brajković raspet između ''krvavog'' zavičajnog fatuma i istorijske paradigme, dovoljno nežan da bi bio i oštar, spaja prizore detinjstva sa novovremenim znacima, intimu sa svešću o protoku života. ''Ništa nije ono što jeste, još manje onako kako se čini'', govorio je Brajković ukazujući na relativnost poretka sveta. Povremeno nošen zanosima društvene zbilje, u stalnom dokazivanju i borbi za opstanak, uspeo je da obdrži u sebi pesnika sa osobenim nervom. Ranko Jovović je prošao različita iskustva, počev od vijonovsko-drainčevski shvaćene sintagme ''pesnik i bandit'', preko rapsodijskih uvida u socijalne i istorijske krugove stvarnosti do molitveno-psalmičnih uznesenja i pogleda na život. U tom luku ispisan je sudbinski zvezdarnik na svetlosnom tragu najrasnijih boemskih pesnika. I kad se pričini da je potpuno sagoreo i odustao od svega, Jovović se poput Feniksa iznenada obnavlja i vaskrsava u epifanijskim zazivima Poezije i Gospoda. Mlađi jednu deceniju, Mišo Avdalović, ostavivši samo jednu knjigu pesama, napisao je nekoliko antologijskih pesama na talasu ukletog glasa. Rajko Petrov Nogo ukorenjen je, takođe, u boemski mit, ali sa kultivisanim zanatskim alatima za kroćenje takve napasti. U njegovoj poeziji struji magma tradicije, zlato očevine u kosovskoj legendi, maternjem jeziku i praosnovi pevanja. Počev od socijalnih uvida u poziciju pesnika što mrzne na svetu, preko hajdučkog kredibiliteta u srpskom duhu i ponašanju, pa sve do ''nedremanog oka'' i svesti o ljudskom udesu bez Boga, Nogo je pesnik koji je gotovo celu svoju poeziju izgradio na poverenju u guslarski deseterac kao paradigmu superiorne ''slepačke'' pesničke moći.
S početka pod znatnim uticajem Rajka Petrova Noga, naročito na polju nacionalnih i zavičajnih tema, Đorđo Sladoje je uspeo da se otme iz takvog, za dalji razvoj ne baš prijatnog, zagrljaja i domogne sopstvenog pesničkog habitusa zahvaljujući ponajpre snažnom instinktu za sopstvenu šifru opredmećenog zvuka u jeziku. U svežini stvaralačkih otkrića, Sladoje je na mahove nadišao svoga učitelja.
U mišićevskom tipu antologije — ''da nijedan od zastupljenih pesnika ne liči na drugoga'', jedan od pomenute dvojice morao bi biti isključen. U takvoj situaciji, svoje ''mesto razlike'' jedan bi morao da ustupi, na primer, Milosavu Tešiću koji spram obojice poseduje izražen stepen neporecive razlike. Pišući o Nogu kao jednom od srpskih pesnika koji su snažno uticali na generacijske i mlađe ispisnike, Vladimir Jagličić kaže: ''Nogo je Tešiću pozajmio melodiju, Nenadiću duh pobede, a Sladuju hercegovački kamen''. Ne možemo se do kraja složiti s takvim viđenjem. Smatramo, Tešić je na melodijskom planu raznovrsniji od Noga, te se o pomenutom uticaju ne može na taj način govoriti. Jagličić, zatim, veli: ''Nogo je na njih direktno uticao barem onoliko koliko je na njega Dučić.''
Ovaj uvid treba paživije postaviti. U nekim kolekcijama Nogovih pesama, obožavani uticaj doneo je artificijelno cveće sa mirisom Dučićevog pazuha. Poredba Noga sa Dučićem, mogla bi da bude pre svega po zemljačkoj vezanosti. Jedno ogromno, i po mnogima najostvarenije Dučićevo polje — polje ljubavne poezije, za Noga je ostao pusti san. Dučićeve pesme posvećene ženi nedohvatni su predeli za isuviše serioznu Nogovu liriku koja se na tom, za pesnike nezaobilaznom tematskom planu, nije ostvarila, ni u klici zametnula. Kao da je pesnika iz novijeg vremena sramota o takvom vidu intime pevati. Za relativno kratko vreme, objavljujući prvu knjigu u poznijim godinama, Milosav Tešić je zauzeo zavidno mesto na mapi srpske poezije. Leksički bogat, zasnovan na toponimskim tačkama srpske istorije, ukrotivši patetiku emocije, Tešić je pokazao da zanat ima presudnu ulogu u građenju pesme. Izvrstan versifikator i obnovitelj klasičnih pesničkih formi i oblika, uspeo je da uprizori slike detinjstva u velike nacionalne i kosmološke (okazionološke) teme. Čovek je na svetu determinisan Božjom voljom pa ma šta sâm, prividno, činio po svome izboru. U Tešićevom opusu nedostaje poezija u slobodnom stihu, čiji retki primeri, objavljeni svojevremeno u ''Letopisu Matice srpske'', nisu pokazali ni približno istu vrednost spram njegovih besprekorno rimovanih pesmama. Takav stvaralački nedohvat može se smatrati hendikepom. Na tematskom polju srodan, ali potpuno drugačije od tretiranih rimovanih strofa koje se redovno, zakonitim nizanjem na istoj niti fabule, raspetljavaju u ''priče-romane u stihovima'', Zoran Kostić peva o balkanskim apokalipsama, rodoljublju i stradanju srpskog etnosa uspevajući da takvu, naoko dokumentarnu i navek aktuelnu temu, podigne do univerzalnog nivoa značenja. Za razliku od Noga, Sladoja i Tešića, koji praktično ne pišu ljubavnu poeziju (Nogo je čak smatra neprimernim vidom izražavanja), Kostić ima čitav lirski arsenal čulnih mirođija na adresi muškarac-žena, vere i nevere, raja i pakla ljubavnih zgoda i nezgoda.
Ovom krugu pesnika priključuje se i Vladimir Jagličić, ''usamljeni putnik'' sa sopstvenim pečatom stvaranja, autor koji nema predrasuda spram oficijelnog književnog establišmenta. Hrabar i svoj, Jagličić je osvojio pesničku himeru doslednim predstavljanjem sopstvenog Ja. I on je majstor versifikacijskih veština, discipline koja peva, gde sadržaju nisu tesne rime, niti su im ičim oduzete nepatvorenost i životna krepkost. Naprotiv, pevanje se ovde umnožilo na izvoru maternje melodije. Uz pesme duhovne i rodoljubive provenijencije, on je autor ciklusa i na teme intime, ljubavi, prirode i urbanog života. Jedan je od autora koji je preko realističkih tema spojio ''novi romantizam'' sa ''novim modernizmom''.
U drugoj zoni srpske poezije, uočljive napore i rezultate donosi signalizam u svom ''tvrdoglavom'' predstavniku Miroljubu Todoroviću. Životvorniji oblik ovog ''eksperimenta'' (i drugih vidova neoavangarde) postiže Vujica Rešin Tucić, čija britka duhovitost, groteska i sarkazam ne poznaju granice u simultanoj izmeni hladnog i vrućeg, u igri razgolićivanja i p(a)ranja jezika i njegovog mizanscena. U stalnom buntu protiv svih kanona i vidova tradicije, godinama institucionalno i društveno izopšten kao ''anarhista'', ovaj pesnik ''stalno se kretao po tankoj granici u međuprostoru između eksperimentalne književnosti, nove poezije i nove umetničke prakse — istovremeno pripadajući i ne pripadajući svim trima podjednako'' (N. Milenković).
Mišljenja da Tucićeva pesma nije više jezička niti logička konstrukcija, već vizuelni proizvod, mehanički ozleđuje pesnikov talenat i — manifest, da biti pesnik, ući u tu avanturu, znači ''pevati sopstvenu pesmu, odsanjati sopstveno postojanje'' (V. R. Tucić). Iako se klonio patetičnih predstava o ''ozbiljnosti pesničkog zanata'', Tucić je i te kako ozbiljno prilazio svakom svom pesničkom projektu. To se naročito videlo (i čulo) na veoma retkim njegovim pesničkim večerima koje su obilovale čudotvornim vidom ''deklamovanja'' poezije, koji se može smatrati neponovljivim u našoj umetničkoj praksi. Tucićev učenik i nastavljač, koji je doneo svoju svežinu u izrazu, nema sumnje — Vojislav Despotov, pesnik metapoezije i metajezika. Smatrao je da avangarda (''avangrudva'') nije potrošena, da nije epizoda, već neprestani proces otvaranja i umnožavanja iznenadnih puteva mimo tradicije: ''Reka teče svojim poznatim koritom, a pesma nikada.'' Držao je do toga da pesma ''nije posisana sa majčinim mlekom, niti sa sisa nacionalnih i religioznih mitova'' (V. R. Tucić). Ateistički postavljen, nije verovao u postojanje ičega, već pre — u postojanje ničega. Značajan uticaj Despotov je izvršio na poeziju Lasla Blaškovića, koji je uspeo da se, snagom nespornog talenta, dokopa sopstvenog izraza oličenog u eksplozivnom izrazu i vrtešci ''neonadrealnih spotova'' sačinjenih od efektnih sintagmi i (anti)metafora. Pribegavanje ezopovskom govoru odlika je jednog broja pesnika u vreme socijalizma sve do Titove smrti, donekle i posle. Drastičan slučaj predstavlja Gojko Đogo sa svojom knjigom ''Vunena vremena'', koja je, ni manje ni više, spaljena 1981. godine. Kroz pržionicu iznenadnog iskustva, Đogo pokazuje da pesnički jezik u društvenoj zbilji nije infantilni goblen duha, već istina egzistencijalnog bola. Čovekovo boravište u dnevnim tmušama, u istorijskom i društvenom talasanju napučeno je moralno amebičnim ketmanima, uhodama, dostavljačima, žbirima, goničima, ''psinama i mrcinama''. Gojko Đogo ukršta simbole nevinosti i tame, sugeriše da je svet okrenut naopačke, a s njim i slava, i ideali. Sve je u znaku kazne, u sudbinskoj auri žigosanog koji nasuprot svemu progovara jurodivim jezikom. U Đogovoj poeziji ima mnogo dvosmislenih, višeznačnih i ezoteričnih hodova kroz ''horizonte očekivanja'', mnogo alegorijskog i aluzivnog govora poduprtog ironijom, satirom, crnim humorom, sarkazmom i paradoksom.
Miodrag Stanisavljević je od onih pesnika što su, osetivši na sopstvenim leđima udar ideološke metle i čizme, u borbi za golu egzistenciju (radio i na pijaci), pisali kolumne u otporu prema vlasti i njenim pionima, često trošili nemerljivo veće količine energije nego za stvaranje dobre poezije. Poput kakvog viteza razdrljenih grudi, odlučan i, čak, romantičan, Stanisavljević je na mahove gubio iz vida da svaka balkanska vlast nosi slične mehanizme za samoodržanje po svaku cenu. Sve to koštalo ga je naglog narušavanja zdravlja i preranog odlaska sa ovoga sveta. Vredno pomena je zapažanje Ljubomira Simovića, koje je tumačeno na razne načine: "Nisam razumeo to što je on, koji je u pisanju svoje lirike bio izuzetno odmeren, u pisanju svojih satira katkad gubio meru. Što je gubio visinu. Možda je to gubljenje mere i visine nešto što se, kad je taj žanr u pitanju, podrazumeva. U trenucima kad mi se činilo da je Mišin polemički žar veći nego što treba pitao sam se da li je on, preselivši se u jednu sebi tuđu oblast, izneverio svoju pesničku prirodu". Srećom, Miodrag Stanisavljević je uspeo da napiše dobre pesme, ponekad uronjene u dnevnopolitički brlog, a često, ipak, i izvan njega — u čisti život i običnu stvarnost. Tri teme su ključni nosioci njegovog pesničkog sveta: detinjstvo, politika i smrt, ali ne izostaje ni intima, žena i igra. Lišena potrebe da peva o urbanom i tehnološkom, poezija Krstivoja Ilića je pastoralna himna telu i duši. Iz panteističkog kruga ove poezije, osamostaljuju se pesme posvećene Bogu. Jedan ''kanonizovani'' kritičar, pritegnut ateističkim užetom razmišljanja, zapisao je o Iliću i ovo: ''Bog je čest njegov adresant, a pišući njemu pesnik bez ikakve distance i mrve ironije, godine 1990. priziva anđele i muze.'' Ova rečenica eklatantan je primer improvizovanog i beslovesnog govora o poeziji kao najvišem obliku literarne (duhovne) pismenosti. Ta nedovoljno pismena rečenica isključuje pevanje o Bogu bez ironije i distance, jer su, navodno, prohujala vremena i prostori Stvoritelja sveta. ''Vrhuncem promine Bog./ Prate ga mladi cvetovi'', peva Krstivoje Ilić, tvorac mnogih nezaobilaznih, ovovremenih ''elegija nad gorama i vodama''.
Jedan od pesnika kojem je moguće, više nego mnogima, utvrditi dublju genezu pesničkog rukopisa jeste i Alek Vukadinović, čija je poezija gusti čvor mistične, iracionalne i intuitivne vizije. Već u tragovima Venclovića i Orfelina, te Kodera i Kostića (delom i Disa), a onda Vinavera, Nastasijevića i Blagojevića, pronalazimo predloške pesmotvornog zanata. Mada na prvi pogled sva u zvuku i slici, ova poezija je imaginativna i duhovna (religiozna). Ona je u znaku bajalačke i basmotvorne srpske tradicije, a ''njeno ishodišno jezgro u pradavnom lagumu mitskih slika i prizora koje pripadaju postojbini predjezičke i jezičke stvarnosti'' (B. Stojanović Pantović). Kao što je i sama podnela uticaje zlatnih prethodnika, tako i danas Vukadinovićeva poezija ima brojne nastavljače, pa i epigone.
Ako su igde moguća velika ogrešenja, onda je to u poeziji. Potpuno zaboravljen, ni u jednoj antologiji, Borislav Milić vrsni je pesnik soneta širokih mogućnosti. Možda je vreme sedamdesetih i osamdesetih prošloga veka, nesklono sonetu, kada je, zaposlen u Matici srpskoj, Milić delovao, učinilo da prašina zaborava padne na ovoga pesnika. Počev od soneta kao pesme fotografskog snimka porodične svakodnevice preko sonetnih katrena i terceta posvećenih metafizičkom obolu ljudske prirode, pa sve do stihova u igri jezikom gde je utopljen egzistencijalni bol, Borislav Milić je, ''u službi sonetu, do kraja, do poslednjeg'', ostvario pesnički opus koju traži novu valorizaciju. Tik za desetak godina, nije dočekao procvat sonetnog oblika u srpskoj poeziji, ali je, iako nezapažen, mnogo doprineo obnovi ove ''carske forme''. Još jedan pesnik zavidne veštine, potpuno bačen u zaborav, Gojko Janjušević, ostavio je pesme koje zavređuju pozornost. Na talasu violentnih fantazmi u atmosferi panonske zbilje, napisao je pesme negovane forme i sadržaja. Sećanje na groblje u zavičaju, na primer, donosi oksimoronsku simbiozu tanatosa i erosa: ''Daleko su Ogradice/ gde se zemne senke luče:/ ljubim smrti trepavice, / ona zlatne nosi ključe.'' Unutrašnja orkestracija stiha podređena je slici koja je zasnovana na ukrštaju dijanoične i intuitivne energije. Napisavši relativno malo, Janjušević je do kristalne čvrstine doveo rukovet pesama ozvučenih rimovanom leksikom, ali i onih ''eglenisanih'', oslobođenih metričkih negava u slobodnom stihu.
Isključivši se iz života književnog Beograda, Boško Bogetić u priseocima Budve tihuje kao rasni pesnik dokazane dionizijske snage, napučen jezičkom milošću u slikama erosa. U njegovim rimovanim strofama kao da se sparuju zvuci cimbala i citre odnekud s pučine mora, a na žudnom ženskom telu na suncu. Majstor ljubavnih pesama na kojima mogu pozavideti mnogi autori, Bogetić ostavlja poeziju koja će, nema sumnje, ukotviti se u srpskom jeziku kao nezobilazna školjka sa biserom univerzalnog. Među pesnikinjama, Dara Sekulić i Darinka Jevrić imaju vredno mesto, ponajpre zbog njihovog odnosa prema jeziku, kreativne artikulacije leksičkog blaga u tvorbi novog. Poput morske školjke, pesme Dare Sekulić skrivaju tajne melodijske šumove i biserne note maternjeg jezika, često svedene na minimalistički okvir zvuka. Lirika Darinke Jevrić zasnovana je na udaljenim i zaboravljenim, nedopisanim i neizgovorenim rečima, neretko sa supstancom panslovenskog miljea.
Svaka na svoj način, obe pesnikinje, u dosluhu sa ovovremenim apokaliptičnim slikama i posmrtnim maskama, bezdomnim pustarama, krajiškim (kosovskim) krstačama i stookim nesrećama, čataju svoju punokrvnu snomeđu i pričešćuju se stihom kao hlebom i vinom. I taman kad nam se učini da su daleko od primisli o poetičkim programima i modama našeg vremena (šta će im to), jedna od njih, mlađa, veli: ''Meni je lasno, ja sam tradicionalist, dekadent s predumišljajem, patrijarhalna ovčica nesklona postmodernističkoj finti.'' Mirjana Stefanović i Tanja Kragujević pripadaju tzv. gradskim pesnikinjama. One crpe teme iz megalopolisa (mada zamiču i u tzv. seoski milje), gde se na paradoksima zasnovan ustoličio ljudski život. Mirjana Stefanović se izruguje, prkosi, traži dlaku u jajetu, ona poseduje ''tu kočopernost, taj muški inat, taj slobodarski dijalog sa sudbinom, sa ljubavlju i sa smrću, mada mi se kadikad učini da se suštastveni bol postojanja tako prebija nadvoje-natroje, tj. da i ta glasna drskost može postati svojevrsan vid konformizma'' (M. Danojlić).
Pesnikinja ''visokog verbalizma'', Tanja Kragujević, ''srebrnim koncem pesničkog mišljenja... nudi svoj umni nalaz i vidovitu anamnezu'' (M. Nikolić). Zasnovana na individualizmu kao osnovnom principu stvaranja poezije, ona je, iz daljine postupka, radnu ''skelu pesme'' ipak zasnovala na uticajima Nastasijevića i Pope, ponajpre po racionalnoj upotrebi ''manjka materijala'', te u snevanju dnevnog i življenju oniričnog. Doteranih, precizno upakovanih slika, njene pesme liče na brzo smenjivanje prizora u klikerima u pokretu što su se nekim unutarnjim čudom zatekli uz ruku što piše. Izvan dnevne pažnje, bez nastupa i intervjua, zaboravljena, taman onoliko koliko mediji prividno mogu da ugase nečiju zvezdu, Draginja Urošević se ukazuje kao značajna srpska pesnikinja bogate slikovnosti i jezičkog žara. Ima nešto od autentičnog srbijanskog miljea u njenoj poeziji, bajalačka snaga jezika koji vidi nevidljivo i ''saliva stravu'' obezglavljenoj stvarnosti.
Poslednja četvrt dvadesetog veka ne boluje od znanih nam pravaca i škola, poezija živi svoj apsolutni duh u primerima najtalentovanijih pesnika. Mnogima smeta svrstavanje pod ovu ili onu poetičku krošnju. No, ipak javljaju se struje kraćeg ili dužeg daha. Kritičari i pesnici imenuju razna talasanja: konceptualizam, klokotrizam, neoavangarda, verizam, postmodernizam, postmitopoetizam, postkonceptualizam, postmodernistički ekspresionizam, transsimbolizam, transavangardizam, simulaciona poezija, i tako dalje.
Postmodernizam se predugo zadržao u srpskom jezičkom prostoru hermetizovanom tokom embarga Srbije i građanskog rata krajem dvadesetog veka. Predstavljao je ''nov'' izraz, a ustvari beše kopija prežvakane fusnote u zapadnoj kulturi, takozvane citatnosti koja je samu sebe, u krađi i prekrađi kloniranog, na kraju, kao princip, pojela. Doneo je taj ''izam'' izvesna pomeranja, ali potom nestao, postideo se nekih svojih akcija, te izgubio etičku moć da prepozna ''osnivače'' i začetnike u srpskom jeziku.. Odumiranjem ovoga ''metoda'' pisanja i rada, mnogi njegovi akteri brišu (kriju) svoje tragove u prašini tako upotrebljenog jezika iz druge ruke. Tu i tamo može se pronaći ''rukavica na plastičnoj ruci'' (R. P. Nogo) koju, zauvek slepljenu uz kost, tzv. postmodernisti više ne mogu da skinu.
Srpsko postmodernističko iskustvo svoj dublji zahvat našlo je u prozi. Poezija je po svojoj prirodi mnogo ranije od pomenutog intervala imala ''postmoderniste'' koji u osnovi nisu ni znali da su to, niti im je bilo potrebno. Međutim, njihov raskošni talenat, eto, najavio je, neki kažu, i pojavu takozvanog postmodernizma — a što da ne. Zašto bi se dokazivalo nešto što po svojoj prirodi nema logični uzročno-posledični impuls: ''A šta starije: kokoš ili jaje/ — to neka mere bene postmoderne.'' Poezija se ipak, u većem delu sačuvala od pogroma postmodernističkog trenda i time, nanovo, pokazala da odranije osvojeni visovi nisu tek nekakvi prividi, već sasvim konkretne pobede za sva vremena. Novica Tadić je privukao značajnu pažnju kritike, ne samo zato što je jedno vreme bio urednik časopisa ''Književna kritika'', već svojim konzistentnim i upornim ponavljanjem poetičke paradigme i korena osvojenog pesničkog sveta. Nesumnjivo ostvaren obrazac pisanja ipak je imao problem: kroz sve knjige postavljen je tematski ograničen krug, uvek u sferi obrtanja iste ''priče'' — demonijade sveta i utvarne slike urbanog čoveka, nesrećnog bića prestravljenog pred životom i postojanjem. Tek u najnovijim pesmama, pred kraj svoga života, pesnik je otvorio molitvenu rezonancu pesničkog jezika svestan nužnosti takvog gesta u duhovnom uzrastanju. I pored pokajnog tona u brušenom stilsko-jezičkom skazu, na planu uvek istog postupka, sličnih formalnih rešenja i pesničkih oblika, to je poezija nevidljivih razlika unutar sopstvenog habitusa.
Novica Tadić je vapio za metrički ostvarenom pesmom u rimovanom stihu. Znao je šta za pesnika znači tako osvojen put: slobodan i vezan stih, paralelno. U ovoj antologiji se, ipak, nalazi i jedna Tadićeva pesma rimovanog stiha. Ostaće zapamćen pesnikov gest odbijanja da primi nagradu sa imenom Desanke Maksimović. Iskreno je rekao da postoje pesnici sa blagorodnijom poetičkom šifrom, kojima pre pripada nagrada sa imenom velike srpske liričarke. Ispostaviće se da ovim putem neće krenuti mnogi laureati kojima je, u ringišpilu dnevnopolitičkog gubljenja pameti, pripala Desankina nagrada, često i na zaprepašćenje javnosti. Čak je predsednica žirija jedno vreme bila savremena pesnikinja koja u svoju antologiju srpske ženske poezije nije uvrstila Desanku, ali je zato halapljivo zgrabila nagradu sa njenim imenom.
Bez velike publike, a po nazivu knjige — neprestani ''Đavolov drug'', Novica Tadić je zapisao: ''Kritičari su mi odredili dostojno mesto u savremenoj srpskoj poeziji. Oni su me tamo smestili.'' Dakle, pesnik zna da se nije ''primio u narodu''. A onda kaže: ''Veoma retko je kritika u meni prepoznala nov, drugačiji i originalan pesnički glas.'' Kao što je oduvek bilo, pesnikov samosvesni pogled sudi kritici i njenim zapenušanim predstavnicima i — povođenjima.
Pesnik ''ironijskog diskursa'', Stevan Tontić, na ivici huljenja i slave, svojom stvarnosnom poezijom dotiče metafizička stanja što ih pesma po svojoj prirodi osvaja. Poput Geteovog Fausta, polunestvarnog bića što se gubi u uzaludnom metafizičkom traženju, pesnik se neprestance uverava u ambivalentna svojstva čoveka, zemnog nesavršenog stvora, ali i društveno-istorijskog kolektiva, odnosno, izmanipulisane mase i, napokon, naroda kao ''kurvinog sina''. Ova sintagma beše jednom prilikom ispaljena iz usta Oskara Daviča na komunističkom kongresu u stalnoj potrebi za usmeravanjem stepena slobode stvaralaštva. Stevan Tontić je prošao putanju pesnika koji peva o idili zavičajnog praga, ali i o kućnom pepelu u krvi i vatri ratnog pustošenja. Period egzila u Nemačkoj, doneo je Tontiću drugačiju poeziju, lišenu ''filozofstvujušćih lekcija'' iz mirnodopskih ''slatkih'' vremena, poeziju koja se okrenula katarzično-molitvenim rezonancama duše, u spoznaji da nema granica ljudskoj pohari. Tontićev ispisnik, gustih reminiscencija u znaku apsurda i ''cinizma'', Branko Čučak, ostvario je zavidan opus pun inventivnih poetičkih i jezičkih rešenja u pogonu gole istine svakodnevlja. Pesnik egzistencijalne ispovesti, kroz crnohumorne i ironijske pasaže, doprineo je relaksaciji stegnute srpske pesničke scene i naučio neke kritičare, pri njihovim slučajnim izletima u ijekavsku zonu jezika, da ona i nije baš tako siromašna u autentičnim pesničkim pojavama. Ovom pesniku je zavičaj, gle, posvetio svakogodišnju manifestaciju, ''Čučkovi književni susreti'' u Han Pijesku, i osnovao nagradu za mlade pesnike, ''Čučkova knjiga''.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #10 poslato: Oktobar 14, 2012, 02:30:19 am » |
|
**
Jedan od srpskih ''encensbergera'' brehtovske provenijencije, pesnik angažovanog prosedea, Duško Novaković, od prve svoje knjige ostaje dosledan prekopavanju po stvarnosti koja taloži ideološke gluposti. On je pesnik koji prepoznaje opasnost u ''sitnicama'' društvenog talasanja i u mrvama naoko beznačajnog ličnog. Malo je kazati — ironičan, on je pesnik satiričnog udara u visokoj temperaturi karikature, sarkazma i groteske. Stvorio je samosvojan govor koji gotovo u svakoj pesmi plete pesničku priču sa glavom i repom. Prividno, jezikom izmaknutim od predmeta pevanja, Novaković progovara iz samog srca problema, hvatajući u mrežu pesme sve što se u nju uterati moglo iz mutljaga burne zbilje.
Podjednako majstor soneta koliko i slobodnog stiha, Zlatko Krasni, sklon je igri u tzv ''prekoračenjima'', u rastavljanju reči na sastavne delove koji se rimuju (u tome najviše otišao Kolja Mićević, ali nažalost — samo u tome, jer pesma izostaje u naglašenoj enigmatskoj virtuoznosti ''anagramisanja''). No, Zlatko Krasni je i, pre svega, pesnik celovito strukturisanih celina, lirik urbane provenijencije sa prostrelnim ranama duše.
Mada drugačijih formalnih rešenja, Milan Đorđević senči intimne potrese i otvara pitanja senzitivnosti ljudske drame. Njegov prezimenjak, Dragomir Đorđević, penje se na ruralne tačke egzistencije i bira trenutak kada će odatle opevati i gradske idilične teme. Zvonko Karanović svoje pisanje zasniva na iskustvima bit-poezije i filma, autor kultivisanog urbanog izraza, snažnih doživljaja i uvida.
Objavivši pet pesničkih knjiga za devet godina, čiji su naslovi tvorili akrostih ''Orfej'', Miloš Komadina je ostao dečak srpske poezije sa svevidećim okom koje beleži sitnice i ''krupnice'' svakodnevlja. Od orfejske moći oživljavanja stvari i pojava u svetu koji ga okružuje, sve do vitmenovske oduševljenosti nijansama smene dana i noći, Komadina je raspričani lirski Janus koji vidi i ispred i iza, i gore i dole. On nema konkretnog prethodnika u ovakvom obliku mimetičkog saobražavanja stvarnosti, mada bi se u poeziji Aleksandra Ristovića mogla pronaći supstanca svakodnevnog, u taktilnoj tački razrogačenih čula usredsređenih na epifanijsku česticu trenutka, u nekoj vrsti magijskog verizma koji slika oživljeni svet. A za bolje razumevanje, neka posluži jedna Ristovićeva rečenica: ''Naoko govoreći o onome što vidimo, čujemo i osećamo, čudom stvaranja, poezija to uzdiže u sfere iracionalnog.''
Lucidnih promišljanja o svrsi i dometima poezije u savremenom dobu, Radmila Lazić transparentnim jezikom dobacuje do vizija mogućeg. Izvan ruralnog, čak po svaku cenu, ova poetesa opeva urbani svet koji skriva svoj truli plamen u mimikriji malograđanštine. Radmila Lazić vaspostavila je svet ugrožene žene u civilizaciji muškaraca što vladaju na visokim kotama uticaja i manipulacije. Mada dosta mlađa, Ana Ristović obdelava sličnu tematiku i prostor, ali sa konkretnijim nanosima novog lirizma, detinjstva i emocija. U tom krugu, bez obzira na generacijske jazove, nalaze se i Nina Živančević, Jelena Lengold i Vladislava Vojnović. Bliske delom ovom krugu, a nešto mlađe, Milena Marković i Tanja Stupar-Trifunović, ne prezaju ni od psovke i lascivne leksike ukoliko je u funkciji apsolutne iskrenosti kao mere stvarnosnog doživljaja. Njihove najbolje pesme, ipak, nalaze se izvan ove karakteristike, naročito kada se ukažu stihovi impregnirani ličnim bolom sa kućnog praga, izvedenog iz esencije intimne drame bića. Izvan bučnih književnih terazija, Dragana Kragulj je na umetnički i zanatski relevantan način obdržala u jeziku čiste lirske uvide u simbiozi doživljaja unutarnjeg i spoljnjeg, prohujalog i mogućeg. Mirjana Božin je autentičan i životnim udarima prožet glas. Ona odmerava snage intimnog strpljenja, samoće i nade sa silama socijalnog i ideologizovanog sveta. Pesnikinja senči i zaseca stvarnost ''gde caruje uskogrudost debelih''. Bolesni sebičluk savremenog čoveka naplaćuje karte za otuđenost i frustraciju: ''Iz crvenih i crnih telefona slušala sam sabijeno kao maljem: a ja, a ja, moje, moje, meni, meni.'' Mnogo nataloženog bola, autentične potrebe za pevanjem, daje ovoj poeziji pravo da bude tretirana kao redak lirski primer istinske stvaralačke sudbine.
Originalna na približno slične teme, a u zoni otkrivenog ''surovog romantizma'', Jelena Radovanović, sa iskustvom već uveliko prekaljene egzil-dame u Nemačkoj, možda najuspešnije predočava grotesknu poziciju savremene žene-domaćice, sure Evropljanke sa Balkana i šire. Ona je primer autentičnih pesnika srpske dijaspore koja, inače, huči od patetičnog gastarbajterovanja. U Kelnu živi Dragoslav Dedović, pesnik snažnog talenta i retke sudbine. U susretu sa novim životnim prostorom, sa stranstvovanjem i egzilom, on je, u detaljima prizora, pesnik dubinske analize uzročno-posledičnih linija balkanskog udesa. I Dedovićeve ljubavne pesme nose pečat rečenog, nagrižene su dramom borbe za apatridni opstanak — otvorena rana emocije i intime. Dedovićeve pesme su burni snimci iz pretovarenog voza uspomena kroz predele novog iskustva. Još jedan pesnik u Nemačkoj, Jovan Nikolić, neguje srpski jezik na uspešan način. Svet ''đurđevdanskog'' štimunga u pesmama vezanim za detinje fantazme u ljubavi s ocem i majkom preliven je, docnije, temama urbane emocije i karakteroloških ''fleševa'' ženske lepote i prirode. U Nemačakoj stvara i Snežana Minić, pesnikinja u nastojanju da razbijene slike sveta sintetiše u funkcionalne celine. Posle desetak godina provedenih na tlu nemačkog govornog područja, Oto Horvat se skrasio u Italiji (Firenci) gde živi ispotiha, ali vredno, baš kao što i piše takvu poeziju, ne zaboravljajući rodni Novi Sad.
U Francuskoj, pak, važan misionar srpskoga jezika i pesništa jeste, nema sumnje, Boris Lazić, kojem je i francuski, praktično, drugi maternji jezik. Profesor na Univerzitetu u Lilu, pesnik eklektičke lepeze iskustava srpske i svetske baštine, pronalazi svoj izraz tamo gde se melanholija ugnezdi i tihim bolom načne srpski jezik. Značajni su njegov višedecenijski mladalački zanos i praktično delanje na polju prožimanja srpske i francuske književnosti.
Iz pozicije dobrovoljnog egzila, živeći godinama u Kanadi i Americi, Nebojša Vasović, pesnik nesmirivog lutalaštva, promena i trajanja, uvek izmičući konačnoj definiciji pređenog puta, uspeo je svoj nesvakidašnji senzibilitet da oplodi produktivnim ironijskim, humornim i sarkastičkim udarima retke jezičke igre. Njegovo pesništvo mogli bismo nazvati sintetičkim, otvorenim za upijanje i preradu svega što život donosi, ali i najslobodnijih ličnih zahvata i vitalnih prodora u samu srž jezika i smisla pevanja. Sad već sa sigurnošću možemo kazati da ''topografija pesnikove iskustvene putanje razmakla je tematske horizonte srpske poezije'' (D. Hamović). Posmatrajući postmodernizam kao ispušenu mogućnost kreativnosti, ne dopuštajući joj da ukorovi srpsku književnost, Vasović je ''obnovio baroknost u srpskoj poeziji... kao pesnik ljubavi i smrti, tih jedinih pravih tema kojima pesnik i treba da se bavi'' (Bojan Đorđević). Nebojša Vasović je, dodajmo, imao potežak, ali ispostavilo se lak zadatak da demistifikuje i razbije u paramparčad verizmom opervažena ostrva pesničke srpske scene i stvori nešto sveže. ''U potrazi za odgovarajućim tradicijskim kontekstom mogla bi se ustanoviti Vasovićeva srodnost onoj liniji u našem pesništvu, koja od Sarajlije, Laze, Kodera, preko Crnjanskog, Vinavera, Rastka, Nastasijevića, nadrealista, posebno Daviča, pa do Tucića i konkretista, nastoji, svako, doduše, na svoj osobeni način, da razbudi pritajene jezičke energije našeg stiha'' (I. Negrišorac). Polemičkog i istinoljubivog duha, na primeru studije o Koderu i demistifikovanja ''lika i dela'' Danila Kiša i kruga njegovih slugu i njihovih kloniranih slika o poetici ovoga pisca, Vasović je pokazao dar za dar — da bez straha udari u sam osinjak srpske tzv. novokanonizovane književne svesti i njenih smešnih koterija ogrezlih u netalentu ovnova predvodnika. To je, nema sumnje, u balkanskom kazanu zlopamćenja i ''krvne osvete'' uticalo na recepciju Vasovićeve poezije, ali — samo na tren, jer istinske pojave i talenti, koji hrabro misle i delaju svojom glavom, po zakonu izmene inicijacijkih sfera energije, imaju time samo dobitak u budućnosti.
Srpska dijaspora ima još jednog upečatljivog pesnika, Slavomira Gvozdenovića iz Temišvara. Rođen u rumunskom delu Banata, uspeo je da do najsuptilnijih valera sačuva lepotu maternjeg jezika i njime izrazi svest o pesmi i svetu. Od prvih knjiga nosio je zvučnu sliku panonske zavičajnosti izražene u toponimskim belezima predačkog trajanja, a potom u neprestanoj komunikaciji sa pesnicima i piscima koji su u prošlim vremenima svojim delom i životom bili vezani za temišvarski Banat (Dositej, Tekelija, Crnjanski). Moderan u izrazu, Gvozdenović je pesnik detaljista čija poetika počiva na uverljivim snimcima iz stvarnosti koja traži svoj koren u prošlom — za budućnost. Još jedan srpski pesnik u Rumuniji zaslužuje pažnju, Dušan Bajski — pesme nadrealnog lirizma, raspričane, ''električne'', u neprekidnom spoju sa detinjim fantazmama. U Mađarskoj, pak — Stojan Vujičić i Petar Milošević, prvi okrenut kamenu prohujalog, drugi u igri dnevnog, čine amblematične primere srpskog poetskog izraza u dijaspori.
Miroslav Cera Mihailović, oštar kritičar malograđanštine, ''metlom za po kuću'' čisti Augijeve štale prostakluka i provincijalnih gluposti. Jedan od retkih koji se usudio da modernu poeziju piše na dijalektu, vranjanskom.
U svojim novijim, ''potajničkim'' pesmama, Ivan Negrišorac takođe ''ispituje lokalni govorni idiom'' (M. Pantić). Čineći prevrat u svome stvaralaštvu, on je počeo da piše i duhovnu poeziju, uključujući racionalne (eruditske) uvide u razabiranju nebeskog i zemaljskog, a na primerima naslućenih monaških podviga. Negrišorčeva pesnička radionica prošla je turbulentne katarze počev od letrističkih do ''neurotičnih'' i ludističkih zahvata. Njegove poetičke promene su, napokon, dosegle svoj smiraj i spoznaju da pevanje bez posvećenosti večitim temama predstavlja prelesni vid gubljenja vremena u bezmernoj piljevini i samoljublju jezika.
Kad je o duhovnoj (religioznoj) poeziji reč, potrebno je istaći pojavu Slobodana Kostića, pesnika formiranog u kosmetskoj tradiciji. Čudesno bogatog jezika, u česticama panslovenskog govora, Kostić je izrana doticao iskon reči. Činio je to i kad bi javno govorio poeziju, ozbiljnog lica i podignutog glasa poput goniča stada. S početka u temama paganskog i zavičajnog, on je dopro do hrišćanskog (pravoslavnog) krsta. On je pesnik koji je osetio kraj svome pevanju na ''literarni'' način: ''Moje posustale pesme'', ''Ko će čuti moje pesme?''. I, okrenuo se hrišćanom obrascu pevanja, kao načinu života. Ova poetika naslonjena je na učenje svetih otaca: ''Tražio sam snagu, i Bog mi je dao poteškoće koje su me snažile... Nisam dobio ništa od onog što sam tražio, ali dobio sam sve što mi je trebalo.'' Slobodan Kostić peva o večnom ljudskom grehu i dnevnim iskušenjima, pritom postižući visok nivo književne vrednosti teksta, koja se ne gubi u ''didaktičkoj'' podlozi: ''Jer, ogrubeh, ološah; obilno ugaziv/ u gordoumlje i greh; u gnjilinu i glib, Gospode.'' Kostićeve ''pokajničke pesme'' pokazuju bistrinu i očišćenost zenica ličnog iksustva naspram mutnih farisejskih interpretacija Biblije i gordih ''pesničkih odmeravanja sa najlepšom i najvećom knjigom''. Kostićeve najnovije duhovne pesme nadišle su književnu svrhu i postale psalmični monaški zazivi, oblik molitvenog sozercavanja apsolutne istine.
Slobodan Kostić je razumeo da Biblija nije samo književnost (ona je najmanje to), već zbirka svetih spisa, bogonadahnutih tablica istine, koje traže primenu u svakodnevnom životu, u molitvi i odricanju na putu spasenja. Ovaj pesnik zna da najmanje Biblija traži da je ''književnici i fariseji'' tumače drugima, da se na njenom temelju gorde u zemnoj slavi i prelesnom rasipanju izjavama. Jer, upravo je suprotno, u prepodobljenom obliku života, tihovanju i činjenju dobrih dela u znaku monaške poslovice: ''Bogati smo koliko druge darujemo''. Bez nesebičnog načina života, nema čovekoljublja, a time ni bogoljublja. Po svakodnevnim delima i činjenju dobra, a ne po rečima i književnim reinterpretacijama, prepoznaju se hristoliki ljudi, pa i retki pesnici. Ljubostinjski čtec, Veroljub Vukašinović, sav je u zlatnome vezu rime i tihovanog monaškog poja. Na srpskoj pesničkoj sceni stoji kao samosvojan poet vezanog stiha tradicionalno uprizorenih vinjeta lirskog i duhovnog. Mada potpuno drugačijeg pesničkog postupka, sa ovovremenim ovijucima slike u drevnome zvuku, Zlata Kocić takođe nedri pesme duhovnog prosedea i posvećuje ih ''svetosti sveta'' u mukama, a u znaku novozavetne parabole ''hodanja po vodi''. Moramo primetiti osoben pesnički jezik Jelene Aleksić, čiji su stihovi novi valeri lirskih fresaka; tajnu izrade, dabome, poznaje samo autorka. Odanih Bogu katarzičnih suza, iskreno okrenuta biblijskom pevu, Jelena Aleksić na duhovno raskošan način plete svoju psalmičnu mrežu u auri molitve očišćene od plesnivih nanosa urbanog meteža i galame. Pojavivši se u vreme dominacije postmodernističkih postulata koji ignorišu svako delo natopljeno podvigom u Bogu, poezija Aleksićeve nije mogla dopreti do top-lista aktuelne kritike, što i nije bilo tako loše s obzirom na njihove mahom prolazne domete. U nesvakidašnje dugom metru, čak u stihu dvadesetercu, zvonkost rime je razblažena epskom kandencom na dugoj skali. Tako su nanizane široke ogrlice bogatih leksičkih amajlija i retkih medaljona, različitih od onoga što čitamo u novijoj srpskoj poeziji s kraja dvadesetog veka.
Posle Branka Miljkovića koji je preoblikovao uticaje francuske poezije, Dragan Jovanović Danilov je najnoviji primer, uslovno rečeno, ''francuske škole''. Konkretno, uticaj Pola Klodela ozračio je Danilova kao pesnika delikatnih ukrštaja dekadentnog i zdravog. Oko njegovog pesništva vladaju suprotna viđenja koja doprinose dubljem etabliranju ovoga pesnika koji, inače, ima izražen dar za artikulaciju sopstvene pesničke sudbine na širokoj javnoj sceni. Možda tome doprinosi život u malom mestu i potreba da se češće glasne i izvuče iz palanačkog života.
Pretrpeo je udare počev od toga da mu ''nedostaje stvaralačka disciplina'' (D. Potić), preko tvrdnje da su mu stihovi ''apsurdni, alogični, dosta nejasni'' (V. Pavković) do uvida da je njegova poezija ''nečitljiva, slepi lavirint, rasuto glagoljanje'' (J. Janković). Na planu vezanog stiha, soneta ponajpre, autoru se može prigovoriti da ne stoji najbolje na metričkom planu i da njegovo osećanje muzike nije dovedeno do maksimuma. Srećom, vezan stih nije njegovo pretežno opredeljenje. Danilov je pojava na talasu srpske lirike u završnoj dekadi prošloga veka.
Autentična pesnička snaga izbija iz knjiga Dejana Gutalja, pesnika čiji stihovi imaju prekognitivne odlike. Autor sarajevskog predratnog kruga, pokazao je moć artikulacije stvarnosnih jeza i prizora nalik onima sa grafika Franciska Goje ''Užasi rata''. Nesumnjiv talenat, Dejan Gutalj je autor sa osveštenim korakom napred u istraživanju mogućnosti pesničke forme u novim sadržajima. On je jedan od prekodrinskih pesnika kojeg ovdašanja srbijanska kritika nikad i nigde ne pominje, niti ga uopšte vidi na mapi srpskog pesništva. Stariji desetak godina, uz Gutalja nalazi se i Todor Dutina koji je osvojio lirsko pevanje kao ''usud bića''. Pripada sarajevskoj školi srpskih pesnika iz vremena ''rajkovanja''. Kad govorimo o ovoj dvojici autora, otvaramo staro i bolno pitanje recepcije prekodrinskog krila poezije koje vapi za uključivanjem u ukupni prostor maternjeg jezika. Srbijanski kritičari tek ponekad, često iz neknjiževnih razloga, posežu za tzv. antologijskim uvidima, a onda, kada dnevni interes utrne, ni slovce ne ostavljaju o srpskom pesniku iz Bosne i Hercegovine (Republike Srpske), ili pak, Hrvatske i Crne Gore.
Tek dolaskom u Srbiju gde bi ostali da žive, prekodrinski pesnici su dobijali ozbiljniji tretman, mada je uvek postojala nekakva lokal-patriotska zebnja da će ekavicu ugroziti (i)jekavica. Tako je nastala otrovna savremena poslovica (psovka) upućena iz besa poznatog srbijanskog slikara: ''Jeblo vas veslo koja vas prevezlo''. Slično je postupio i istaknuti pisac iz Srbije koji je, ne ljubeći ijekavicu, o prekodrinskim Srbima zapisao: ''Oni u koječemu prosto vuku Srbiju u nazadak i propadanje.'' Ovo su drastični slučajevi nerazumevanja i bratske hladnoće. Srećom, ovakvi izleti u iracionalno nisu pravilo. Srpski pesnici u Bosni i Hercegovini, uz pomenute iz sarajevskog miljea, najprisutniji su danas, s razlogom, u ''banjolučkom krugu kredom'', na prostoru Republike Srpske. Najšireg opusa je Ranko Risojević, pesnik racionalnog pesničkog diskursa. Već svojim prvim knjigama otvorio je gnostičke prostore duha i ukazao na značaj znanja u pisanju poezije i otkrivanju apsolutne istine. Kasnije će uvesti fantazmagorične prizore detinjstva i bogatiji duhovni pogled na ''ostatak sveta''. Risojevićevo istraživenje pesničke forme raslo je s godinama iskustva i u zahtevima vremena u obnovljenom ciklusu vladavine vezanog (rimovanog) stiha; tek u poznim godinama ovladao sonetom. Možda najfatalniji tip boemskog pesnika predstavlja Đuro Damjanović, koji je mogao i više da uradi na polju poezije. Međutim, Damjanovićev senzibilitet, rascvetan na pesnički način i u njegovoj prozi, našao je svoje mesto u lepotama zavičajne leksike, kojom je krunisano detinjstvo kočićevskog miljea. Pesnik estradne provenijencije, Boro Kapetanović, pak, ni za jotu ne odstupa od mistifikovanih nazora ''jesenjinovskog'' puta. Kada govori poeziju, od stihova ''u trapericama'' do rodoljubivih (sanjanskih) tema, to čini, gle, kao kakav skadarlijski glumac na tragu podignutog glasa Brane Petrovića. Anđelko Anušić pripada svestranim autorima u čijoj radionici lepim dometima zari poezija. Pesnik doma i porekla, ne ostaje na početnim impulsima svoga pevanja, već neprestano, iz inicijalne tačke izbegličkog raspeća, širi tematske krugove. Anušićev vrsnik, Nebojša Devetak, prošavši životnu vododerinu krajiškog iskustva, izmeštajući se sa rodne tačke detinjstva pod udarima sila rata, menjao je svoje lirsko raspoloženje od introspektivnih do ekstrovertnih stanja. Opevao je rat kao amblem totaliteta smrti sa svim zanosima i ideološkim varkama koje takvo ništavilo nosi.
Predrag Bjelošević, autor raznovrsno izrezbarenih rešenja, maštovitih refleksija i lirskih doskoka, ispisuje tekstove jake pneumatike jezika — sve do letrističkih zahvata u osnovi reči. Ljupko Račić je talenat prekinut u punom rascvatu mladosti, pesnik jake lirske dikcije, duševnosti i tragizma. Mirko Vuković, pesnik bogatog intelektualnog i umetničkog nasleđa, preispituje vizuelne mogućnosti novih formi, počev od pesma upakovanih u bocu do potpuno neočekivanih predmeta. Njegove pesme posvećene Kosmetu zasnovane su na palimpsestnim slojevima duhovnih tragova i kao takve nemaju plakatni karakter istorijske ''tuge i opomene''.
Iz ''kraljevačke škole'', Živorad Nedeljković i Dejan Aleksić nametnuli su se kao autentične pojave. Ovaj prvi prepoznatljiv je u slikanju sveta malih stvari, bez velikih istorijskih priča. Sve je intimno i tiho, lišeno dnevnog ubrzanja i buke. Najbolja ostvarenja postigao je u prvim knjigama, za razliku od nagrađenih iz poznije faze. U novijoj srpskoj poeziji postoji krug pesnika koji trepere na vibraciji skrivenih sitnica u prirodi i privatnom okruženju, u spoju unutarnjih (nevidljivih) i spoljašnjih (vidljivih) pojava: Nikola Vujčić, Vojislav Karanović, Tomislav Marinković, Gordana Đilas i drugi. To je poezija tihog gesta i introspektivne slutnje, udaljena od apokaliptičkih vizija i glasnih doboša.
Dejan Aleksić očigledan je talenat koji jako uporište u vezanom stihu pronalazi više nego u slobodnom, mada vlada i jednim i drugim. Pesnik drame sveta na svakom koraku, velikih pitanja u sitnim stvarima i pojavama, kontrastnih sudara dnevnih fenomena i čuda, uverljivo opeva tačke mimohoda vremena i prostora na primerima ''malih sudbina'' i njihove metafizike. Donekle đak Bore Radovića, ovaj pesnik baštini finu ironiju kao obelisk za obeležavanje putanje ''iskošenog'' govora koji dobacuje više od ''serioznog'' pevanja.
Književni centri poput Beograda i Novog Sada, ali i Banjaluke i Podgorice, nisu više jedine adrese stanovanja srpskih pesnika. Izuzmemo li dijasporu izvan Balkana, savremena srpska poezija ima svoje značajne predstavnike i u manjim gradovima odakle huje novi vetrovi što demistifikuju književnu snagu velikih centara. Relativizovana je gravitacija privilegovanih gradova, književni život se razvejao i razvio negde i drugde; živimo u vremenu drugačijih komunikacija i merila. Tako, u Šapcu je Krstivoje Ilić, u Požegi Dragan Jovanović Danilov, u Kragujevcu Vladimir Jagličić, u Somboru Saša Radojčić, u Vrbasu Blagoje Baković, Miroslav Aleksić, Goran Labudović Šarlo i Nebojša Devetak, u Dalju Đorđe Nešić, u Vranju Miroslav Cera Mihailović, u Trsteniku Veroljub Vukašinović, u Lipolistu Tomislav Marinković, u Kraljevu Živorad Nedeljković i Dejan Aleksić. Iz ''provincijske'' tišine, svetlost i zvuci poezije traže dvostruko jače razloge i dokaze trajanja.
Krajem dvadesetog veka, nanovo se javlja poezija vezanog (rimovanog i metričkog) stiha. Uz obnovu jampske stope i vrhunske versifikacijske veštine, na sceni je povratak klasičnim pesničkim formama i oblicima kao što su sonet, sonetni venac, tercina, katren, distih, rondo, rondel, glosa, sestina lirika, malajski pantun, te kanonske pesme, kondak, stihira, svetilan i drugo. Ovde ne ubrajamo tzv. nerimovani sonet koji već svojim neprirodno postavljenim nazivom i ambicijom bez presedana, ukida elementarna svojstva soneta zasnovanog na muzici rimarijuma u apsolutnoj simbiozi forme i sadržaja. Među najreprezentativnijim pesnicima vezanog stiha (uz nešto starije — Gojka Janjuševića, Duška Trifunovića, Božidara Timotijevića, Vita Nikolića, Slobodana Rakitića, Momira Vojvodića, Aleka Vukadinovića, Borislava Milića, Krstivoja Ilića, Ranka Jovovića i druge), ovu obnoviteljsku liniju grade Rajko Petrov Nogo, Milan Nenadić, Miroslav Maksimović, Dragomir Brajković, Todor Dutina, Slobodan Stojadinović, Momčilo Popadić, Manojle Gavrilović, Zoran Kostić, Milosav Tešić, Slobodan Zubanović, Miodrag Tripković, Andrej Jelić Mariokov, Đorđo Sladoje, Miroslav Cera Mihailović, Dragan Lakićević, Živorad Đorđević, Đorđe Nešić, Branko Brđanin Bajović, Vladimir Jagličić, Veroljub Vukašinović, Dejan Gutalj, Miloš Janković, Jelena Aleksić i drugi. Među ovim pesnicima ima i onih koji su se ogledali i u slobodnom stihu. U tzv. belom, odnosno, slobodnom stihu koji je doneo dosta dobre poezije, ali i promašaje tokom dvadesetog veka, najostvareniji autori su Jovan Hristić, Dara Sekulić, Aleksanar Ristović, Ivan Gađanski, Srba Mitrović, Vujica Rešin Tucić, Gojko Đogo, Darinka Jevrić, Stevan Tontić, Tanja Kragujević, Novica Tadić, Branko Čučak, Duško Novaković, Ljubica Miletić, Draginja Urošević, Raša Livada, Zvonimir Kostić, Vladimir Kopicl, Slavomir Gvozdenović, Vojislav Despotov, Radmila Lazić, Slobodan Kostić, Mirjana Božin, Zlata Kocić, Miljurko Vukadinović, Milovan Marčetić, Anđelko Anušić, Predrag Bjelošević, Miloš Komadina, Nebojša Vasović, Milan Đorđević, Ivan Negrišorac, Gordana Đilas, Vojislav Karanović, Dragan Jovanović Danilov, Živorad Nedeljković, Laslo Blašković, Ana Ristović, Mirko Vuković, Jelena Radovanović, Milena Marković, Alen Bešić, Ivan Lalović, Tanja Stupar-Trifunović i drugi. Poneki među njima ukazuju se, u ne tako velikom obimu, i u vezanom stihu.
Ravnoteža vezanog i slobodnog stiha govori, pored ostalog, o potrebi trajanja jednog i drugog u svim vremenima, o zabludama prohujalih višedecenijskih ciklusa ideologije kada su sa književne i kulturne scene eliminisane u zasenak javnog života jake individualnosti koje se nisu odricale srpske tradicije i korena, a time ni metričke strukture pevanog maternjeg jezika. Poezija je ipak, u novije vreme, bar polovinom primerâ, povratila svoje primodijalno stanje oličeno u muzici lakokrilo orkestriranog stiha.
Srećom, srpski pesnici podjednako dobro pišu i slobodan i vezan stih, njihove lirske radionice podrazumevaju dvostruki obuhvat pesničkog jezika i izraza. Oni predstavljaju primer zanatski složenijeg stepena vladanja poezijom: Boško Petrović, Tanasije Mladenović, Skender Kulenović, Branko V. Radičević, Ivan V. Lalić, Branislav Petrović, Lazar Vučković, Risto Tošović, Miroslav Antić, Pavle Popović, Božidar Timotijević, Ljubomir Simović, Matija Bećković, Borislav Radović, Božidar Šujica, Vito Marković, Dobrosav Smiljanić, Ranko Risojević, Pero Zubac, Zlatko Krasni, Nebojša Devetak, Jovan Nikolić, Ljupko Račić, Dragoslav Dedović, Dejan Aleksić i drugi. Bez obzira o kojem se obrascu radi, poezija danas odbija grubo svrstavanje u prepoznatljive pesničke škole i pravce. Ona sublimiše iskustva prohujalih vremena, upijajući nova. A pesnici uzimaju poeziju kao meru sopstvenog dara, nesklonu drastičnim promenama, ma koliko se to na prvi pogled drugačijim činilo. U svim jezicima sveta, pa tako i u srpskom, kruži bauk poezije, obnavlja se na novim nitima i projekcijama, zatiče prethodne méne i domene, osvežava ih, bogati i nastavlja dalje. I tako do konca sveta kojem se ljudskim okom ne vidi kraj. Nenad Grujičić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #11 poslato: Oktobar 14, 2012, 02:33:27 am » |
|
** Antologija srpske poezije Nenada Grujičića
NAPOMENE
Kod nas se s razlogom govori da je poezija najvitalniji i najproduktivniji deo srpske književnosti. Ova antologija će pokušati da pokaže (i dokaže) beskrajnu lepotu poezije u srpskom jeziku. Pokazaće svu njenu raskoš u luku od vek i pô, bez mistifikovanja i veštačkog sublimisanja pesničkih vrednosti. Ova antologija srpske poezije, dakle, neće ići putem implozije, već suprotno — putevima eksplozije jezika. Naročito će se to odnositi na drugu polovinu dvadesetog veka, gde je kulminisao razvoj maternjeg zvuka u značenju.
Ova knjiga poezije biće, ustvari, antologija pesnika u intervalu od 1847. do 2000. godine. Mogla se baš tako i zvati — Antologija srpskih pesnika. Tim pre što će pečat ovom projektu zaista davati pesničke sudbine i njihov stvaralački ulog u maternjem jeziku. Ova antologija ne želi pošto-poto da utapa pesnike u magmu opšte priče o srpskoj poeziji, već ih hoće predstaviti kao individue par excellence. Ova antologija neće pledirati za ponovno teorijsko prežvakavanje problema, podrazumevaće uvide na planu razvoja srpske poezije, koji su dosad pokazali svoje konkretne kapacitete, te ih neće inercijom ovde kopirati. Ona ima nameru da, demistifikujući kanone, ide dalje — da pridoda konkretan pečat i ličnu meru razlike, kako na planu tematske i kompozicione strukture Predgovora i Napomena, tako i samoga izbora pesnika i pesama.
Kao što smo u Predgovoru naznačili, podaleke 1847. godine, u Beču su se pojavile dve nesvakidašnje knjige: "Pesme" Branka Radičevića i "Gorski vijenac" Petra Petrovića Njegoša. Iste godine, u Beču je štampan "Stari zavjet'' na srpskom jeziku u prevodu Vuka Stefanovića Karadžića, te "Rat za srpski jezik i pravopis" Đure Daničića. Beše to godina goleme važnosti za srpsku poeziju, jezik i kulturu. Trijumf Vukove borbe za upotrebu srpskog narodnog jezika u književnosti.
"Antologija srpske poezije" Zorana Mišića, koja se pojavila pre pola stoleća, započinje Njegošem, "mada bi inače to mesto više pristajalo Branku, rodonačelniku svih znatnijih poetskih poduhvata nastalih u 19, pa i u 20. veku''. Ovo Mišićevo priznanje da Branku pripada udarno mesto, ali je ''iz hronoloških i kompozicionih razloga na čelo postavljen Njegoš'', odagnalo je, pored ostaloga, sve naše dileme kojim pesnikom će biti otvorena ova antologija.
Dakle, ova antologija obuhvata period od 1847. do 2000 godine, uzima u obzir poeziju iz tog intervala, odnosno za inicijalno interesovanje priređivača uzima pojavu onih pesnikâ čije su se prve knjige, u novije vreme, pojavile do dvehiljadite godine. Vek i po — interval punog životnog zamaha i razvoja srpske poezije, vreme velikog i ubrzanog zrenja, istorijskih i kulturnih turbulencija, revolucija i ratova, padova i podizanja, poniženja i pobeda. A distanca od desetak godina pruža mogućnost da se hladnije glave odnosimo prema najnovijim pesnicima. Vreme je ''najbolje rešeto'', pa nam pomenuto rastojanje jača poziciju u odnosu na još neprevrelu scenu aktuelnog književnog života i pesmotvorja.
Trajanje kroz vreme jedna je od osnovnih odlika istinskih pesnika. U poeziji nema dovršenih stvari. Prisetimo se sentence Miodraga Pavlovića: "Zato nema epiloga poeziji, niti njenog završnog ispunjenja. Luk davno bačen preko narodâ, spušta se povremeno na zemlju da bi zastrujao u stvaranju, i podsetio na snagu svog izvorišta, i odlazio dalje, nikad završen. Tako ni trenutak današnjeg dana nema privilegiju da zaključi završnom mudrošću šta se sa pesničkom rečju zbivalo u vremenu."
Stavljajući Branka Radičevića na čelo ove antologije, moglo bi se pomisliti da će to biti knjiga "stražilovske linije pevanja". Takva antologija bila bi moguća i dragocena, čak i nužna. Ona bi pokazala neugaslu energiju primarnog toka srpske poezije od Branka naovamo, svu originalnost pesničkog korena u rascvetavanju kroz vreme, maternju lepotu jezika u zvuku i slici. Ta linija će, nema sumnje, biti aorta ovog cvetničkog krvotoka, ali će u njega ući u druge, raznolike struje i kapilari srpske poezije, mnogi visovi i vihorovi, neslućeni vrtlozi i virovi pesničkog jezika, kao i zatišja i zamirja, bonace i oaze. Takav koncept nosi sa sobom i dozu rizika, ali bez njega nema ni čarobnih dometa. Pre pristajemo na rizik, nego li na oturanje posla u stranu. ''Da bismo sve spasili, moramo sve i rizikovati'' (Šiler), jer "pobediti bez rizika jeste trijumfovati bez slave (Kornej)".
Uzmemo li Branka kao začetnika stražilovskog toka pevanja (mada bi se seme moglo pronaći još dublje), Radičevićevi nastavljači nisu klonirani "brankići", već pesnici u čijoj lirici postoji originalni zvonki spoj nevidljivih notnih zapisa i sjaja jezika, a time, i u tome, blesak neponovljivog talenta. Imajući u vidu, dakle, da će nezaobilazni tok ove antologije biti oličen u stražilovskoj boji, nećemo se, rekosmo, odreći drugih tonova i valera pesničkog jezika. Nećemo upasti u zamku da odbacimo drugačije poetike i pesnike. Naprotiv, upravo će ova antologija biti kaleidoskopski vodič kroz svu raznovrsnost i bogatstvo srpske poezije u rasponu od 1847. do 2000. godine. Pokazaćemo širinu i lepotu srpskog jezika razbokorenog u najrazličitijim pesničkim rešenjima, u slobodnom i vezanom stihu, u raznovrsnim formama i oblicima, u nepreglednom mnoštvu tematskih i motivskih polja, u dionizijskom i apolonijskom tonu, u kreativnim čudima i moćima poezije. Upoznaćemo darove koji su se sudbinski našli u maternjem jeziku.
Nećemo izigravati farisejske nihiliste što u manjku pesnikâ vide tobožnji kvalitet antologije. Naopaka osobina da se raskoš svodi ispod crte minimuma, da se utuljuju i guše pesničke vrednosti u ime priređivačeve mušičave "genijalnosti", traje decenijama na srpskoj književnoj sceni, predstavlja praksu s kojom napokon treba raskinuti. U celini srpskog jezičkog bića pronaći ćemo one plodove koji ga reprezentuju na najdivniji način — kroz poeziju. A lepota ne zna za granicu, zna za domete.
Neke važne antologije novijeg vremena, pomenute u predgovoru, pojavile su se pre više od pola stoleća, te je nužno revalorizovati njihove domete, koordinate i svest iskazanu u predgovorima, pridodati sveža zapažanja stasala kroz proces zrenja pesničkog jezika u Srba, i uopšte. Za nama je višedecenijski period koji je iznedrio primere vrhunske poezije i to se mora poštovati. Ne treba ispustiti iz vida prvu rečenicu iz ovog pogovora, da je upravo poezija najmoćniji deo srpske književnosti, da je ona isplela zlatonosna krila jezika i dotakla visove najvibrantnijih rešenja i pogodaka. Po svojoj prirodi, kao differentia specifica, poezija je prostor najkreativnijih jezičkih i duševnih pomaka. Na primeru poezije dâ se osetiti najviša tačka duha jedne kulture. Poezija je gornja amplituda tvoračkog principa osvojenog u jeziku.
Ova antologija će obuhvatiti ukupni korpus srpskog jezika, ekavski i ijekavski izgovor, pesničku dijasporu u realnom smislu reči. Neće nam se dogoditi da pod sintagmom "srpska poezija" bude predočena samo srbijanska. Mnogo puta smo ukazivali na ogrešenja takve vrste, na štetu koju izazivaju takvi projekti (antologije, enciklopedije, leksikoni), na trapavu ograničenost lokalnog uvida, tragikomično krparenje koje ne vidi dalje od svoga zaplanja. Setimo se i ovde Njegoša: "Lepo, ljepo, lipo i lijepo,/ belo, bjelo, bilo i bijelo,/ listići su jednoga cvijeta,/ u isti se pupolj odnjihali."
Srpska poezija podrazumeva širok jezički prostor izvan trenutnih dnevno-političkih ograničenja i zabluda, ali i izvan dometa "okruglih stolova'' univerzitetskih dokoličara povodom njihovog uskog kruga (betoniranih) savremenih srpskih pesnika, na neki način potrošenih u retortama zbrzanih simpozijuma finansiranih od malih prekodrinskih opština. Upravo je ekavsko/ijekavsko obilje privilegija jednog jezika, visoka kreativna mogućnost za dosezanje iznenađujuće raznovrsnih otkrića.
Za razliku od Zorana Mišića koji je svoj cvetnik sačinio "kao zbornik najboljih pesnika, a ne najlepših pesama," naša antologija će obuhvatiti i jedno i drugo, i najbolje pesnike i najlepše pesme. Naprosto, koncept koji zastupamo ne isključuje ni jedno ni drugo. Postoje pesme koje se otimaju svakom, pa i autorskom vezivanju u kolekcije i sisteme, pesme koje su po lepoti i ostvarenosti potpuno samostalne i nezaobilazne, čak često i ne pripadaju prepoznatljivoj poetičkoj matrici autora. To su moć i specifičnost poezije kao nepredvidivog carstva jezika. Osim toga, gde god budemo u prilici (i to će biti jedan od orijentira), ukoliko postoje takve po kvalitetu, sa velikim zadovoljstvom ćemo uvrstiti odabranom pesniku pesme i u slobodnom i vezanom stihu.
Prednost će imati pesnici kontinuiteta, autori koji su trajali i traju kroz vreme, pesnici — sa istim ili pojačanim stvaralačkim intenzitetom, u stalnoj potrebi da se menjaju i podižu lestvicu pesničkog dosega i slobode. Uzimaćemo u obzir pesme koje izazivaju snažan doživljaj, pesme vidljive kreativne vitalnosti, pesme iz kojih izbija životna posvećenost talentu što peva, pesme koje teže obolu savršenstva ili već poseduju puninu kruga ostvarenosti, pesme detalja sa univerzalnim silnicama koje se obraćaju i današnjem čoveku (ali i onom u budućnosti), pesme koje bi da pobegnu iz memle zatvorenih prostora i navika, pesme nastale na principu jezičke igre u svim pravcima, pesme koje predstavljaju duševno iznenađenje i vrh umetničke tvorbe u ma kojem poetičkom obrascu.
Posebnu pažnju obratićemo na savremenike koji su napustili ovaj svet. Kad pesnik umre, pesme se podmlade. To je momenat kad pesme istinski počinju da žive. Bez fizički prisutnog autora, javlja se etički momenat odgovornosti kod trenutno živih. Estetički ostvareno delo u vremenu mora biti vrednovano svešću koja podrazumeva moralni aspekt. Mnogo toga utiče na profesionalan (objektivan) odnos prema delu lišenog prisustva njegovog tvorca. Društvene, obrazovno-prosvetne i kulturne institucije, esnafska udruženja i asocijacije, stručni pojedinci i ličnosti od ugleda, svi snose odgovornost za život dela posle smrti autora.
Svet u kojem živimo boluje od lenjosti i zaborava, narcisoidnog uzdizanja i preterivanja, besa i prelesti svake vrste. Mnogo vremena protekne dok ne prestanu dnevne igre i saplitanja, sujete i zavisti — redovni pratioci procesa etabliranja pesničke ličnosti i dela. Vremenska distanca najbolji je lek, zaštita od aktuelne taštine. Kad su u pitanju očigledne pesničke vrednosti, nemamo pravo na tišinu i demenciju. Moramo pokazati zdravorazumski odnos prema vatri talenta koji je plamteo (i plamti) u maternjem jeziku. Tu je poezija neuništivi duhovni princip, amblem večitosti koji traži da ispunimo zaloge i dugove prema pevanju kao sudbini.
Za pravilan odnos prema ovom fenomenu, potreban je konkretan izraz svesti o istinskoj vrednosti poezije i njenom mestu u poretku stvari i pojava kroz vreme. Posle fizičke smrti pesnika, dakle, poezija ne nadživljava samo autora, već i svakog priređivača antologije. Poezija tako, s druge strane, traži da se odredimo prema antologičarskim barabama i trgovcima "zlatnim pesništvom", politikantskim smaračima i slučajnim saputnicima značajnih pesnika. Pesnički fatum traži da se bespogovorno jasno postavimo prema svima kojima nije do poezije. Nekakvoj njihovoj, u trulim kompromisima, pojavi stalo je do banalne promocije u nepesničkim očima novokomponovanih mecena i pajtaša, zatečenih komšija i rodbine, a u sticanju cicijaškog dnevnog pazara preko leđa istinskih orfeja pesništva.
Iz kruga preminulih pesnika koje smo lično poznavali, ozbiljan pogled naročito ćemo imati prema onima koji su prerano otišli, iza kojih su ostale knjiga-dve ili nešto više, zbirke koje zavređuju pozornost i nedre stihove antologijske vrednosti. No, tu ćemo imati specifičan stav: jedna dobra pesma u opusu autora nije dovoljan uslov da bi pesnik bio zastupljen u ovoj antologiji. Da bi jedna pesma ušla, opus toga pesnika mora sadržavati najmanje dve izvrsne pesme. To se odnosi i na ostale pesnike, izvan prethodno predočenog kruga. Tako će zastupljena pesma reći da pesnik ima još poezije koja zaslužuju pažnju — najmanje još jednu — da se njegovo delo ne iscrpljuje niti završava jednom jedinom. Ulaskom u antologiju sa jednom pesmom, pesnik je preporučen za nova čitanja i analize; priređivač, dakle, podrazumeva da zastupljeni pesnik ima još celina u kojima se ogleda uvrštena pesma.
U antologiji se neće naći razni salijeriji i fariseji, lažni propovednici pesništva, čije konvertitsko driblanje sopstvenom maskom u javnosti prolongira neminovni zaborav u kojem će se naći njihovo očajničko dnevno pretrajavanje. Neće biti onih delatnika čiji javni habitus nije osvetljen pesničkim iskonom, nije podstaknut iznutra, iz ontološke žilice stvaranja. Izostaće autori čije pretenciozno stihoklepstvo ne zna za maternju melodiju stiha, već se plazi u natrulim plodovima mumlanja bez emotivne baze za izvedbu pesme. Mesta nema, dalje, za pesnički govor iz druge ili treće ruke, za kopiju pevanja lišenu ličnog pečata, za tvorevine bez individualne siluete dara u živim senkama jezika. U antologiju neće ući autori kojima drugi doteruju, prepravljaju i rediguju pesme, čak — dešava se — i na planu elementarne (ne)pismenosti. Nedopustivo je da pesnik ne ume sâm izvesti pesmu do kraja. Negdanji postmodernisti, sad već prebačeni na nove koloseke mode u negiranju da su ikad to bili, kazali bi da to nije tačno i da svako svakome može pisati i dopisati tekst. Ali — poezija nije samo književnost, rekosmo li u predgovoru, pa kao takva traži najviši oblik osveštenog talenta u zanatu, jeziku i poslanju.
Kod istinskih pesnika sklonih eksperimentu, poezija podrazumeva i mudronosni karakter pevanja, kao i onirički hermetizam pun nade, nadrealni zasek jezika i raznolike vidove živog konceptualnog eksperimenta — takvi primeri će se naći u antologiji. Jedan od priređivačevih orijentira bila je i čuvena heraklitovska sintagma "pevanje i mišljenje", docnije impregnirana viđenjima Helderlina, Ničea i Hajdegera, uz istovetni naslov eseja našega Svetozara Markovića, sintagma koja odavno predstavlja manifest u malom. U primerima umnožavanja stranica ove antologije, to izgleda ovako: prednost imaju pesnici čije se stvaralaštvo zasniva na pevanju, zatim autori čije pesme predstavljaju sintezu pevanja i mišljenja, odnosno, mišljenja i pevanja.
U antologiju nisu ušli tekstovi zasnovani samo na golom i pesnički nefunkcionalnom "mišljenju". Ako pesnik ne ume dati "tačnu sliku misli što spiritualnije" (M. Crnjanski), nije mu mesto u ovoj antologiji. Bez kosmoloških i apokaliptičkih vizija koje bi poeziju učinile metafizičkom, teško je govoriti o bogatoj misaonosti. S druge strane, misaonoj poeziji biće mesta u ovoj antologija ako je impregnirana odjekom zvuka koji sintetiše dionizijsko i apolonijsko. Bez uočljivog (pa i skrivenog) aspekta pevanja, bez duševne misli u tom činu, tekst ne pripada ovom konceptu antologije. Preambiciozno duvanje jezika kao materijala u podizanju teretne misli, sa mrtvim inventarom "filozofstva" i blefom tzv. velike pameti, ostaće za neke, i nečije, druge panorame pesničkih pokušaja.
Izostaće i pokušaji koji inicijalni temeljac svoje pesničke reči ne postavljaju, pre svega, u ravan sa pesnicima sopstvene tradicije čije su autentične vrednosti komplementarne sa svetskima, već stvari postavljaju obrnuto, prevedenu poeziju sa drugih jezika na srpski tretiraju kao originalne uzor(k)e pomoću kojih "preispituju" domete rodnog pesništva. Poezija prvo rađa plodove u maternjem jeziku pa onda traži dodire i puteve sa drugima. Tako su srpski pesnici kroz vreme osvojili, na primer, i sonet (nastao u italijanskoj književnosti) naseljavajući ga svojim jezikom i svetom, tragajući za ličnim belegom, ali i utvrđujući uzajamnu komplementarnost sa stranim jezikom na planu jedinstva forme i sadržaja. Druga je priča kada pesnik čita knjige i pesme na tuđim jezicima, u originalu. Tada mu više verujemo i, bez velike brige, zavirujemo u njegovu poetsku laboratoriju. Još ako piše na drugom jeziku — lako ćemo se odrediti — on je pesnik toga jezika. Na primer, naše gore list u Americi — Čarls Simić.
U ovoj antologiji, znatna pažnja biće posvećena pesnikinjama. Neprihvatljivo je da se u antologijama koje obuhvataju period od stotinu godina nalaze samo jedna ili dve poetese; jedna kao nijedna. To je poniženje ženske pesničke populacije, i žene uopšte, ukidanje ravnopravnog delovanja talenata u istom jezika. To se događalo u kilavim primerima antologija koje su srpsku poeziju tretirale kao mušku stvar. Emancipacija žena kroz protekli vek i pô doživela je snažne promene. U poslednjim decenijama došlo je do afirmacije tzv. "ženskog pisma" koje je, istina, time često upadalo u feministički zagrljaj vremena i tema, čime se i dalje nalazilo u senci, u svojevrsnom hendikepu, u podređenom položaju i latentnom sukobu sa takozvanim jačim polom. Otuda ćemo žensku poeziju tretirati kao mušku, uzimaćemo one vrednosti koje su po univerzalnoj osnovi stvaranja vrhunska poezija.
Ova knjiga će prihvatiti i jednu vrstu radosnog (kreativnog) rizika — da se između njenih korica po prvi put nađu pesnici koji dosad nisu slovili kao antologijski ili su se tek ponegde ukazali prizrakom svoga stiha kao vrhunske umetničke vrednosti, odnosno, pesnici koji su iz raznih razloga izostavljani iz antologija srpske poezije. Jednostavno, nisu primećivani niti je uopšte tretirano njihovo pesničko poslanje kao bitno. Tek poneki se gdegde našao u kakvom nezapaženom specijalističkom zborniku, almanahu iliti lokalnoj antologijici za "knjiške pacove". Nepostojanje nekih ovde zastupljenih pesnika u drugim antologijama srpske poezije često se događa iz neznanja i neobaveštenosti, katkad iz nemara i hronične lenjosti, a počesto iz predrasuda i kompleksa priređivača o neprikosnovenosti cementiranih šančeva u prilazu "nedodirljivima". Potrebno je relativizovati takve kriterijume i relaksirati pristup poeziji kao duhovnoj disciplini koja ima svoj rođaj i svoj život izvan zagriženosti ili nemara antologičara.
Na primeru Petra Milosavljevića pokazaćemo specifičan slučaj antologijskog pesnika. Mnogima će, kako rekosmo u predgovoru, njegovo prisustvo u antologiji izgledati, rečeno jezikom novih medija, nemoguća misija. Međutim, kad pročitamo ovde uvrštene Milosavljevićeve pesme, istog trenutka sumnje će biti odagnane. U njegovim knjigama ima najmanje još toliko antologijskih pesama. Petar Milosavljević je, pre svega, književni naučnik, teoretičar i metodičar, utom, istoričar, lingvista i hermeneutičar, a onda i prozni i dramski pisac (jedna drama, Tebanci, ispisana u stihovima). Poznato je književnim specijalcima da je Petar Milosavljević objavio jednu knjigu pesama. Precizno, "Blokada" se pojavila 1967. godine u izdanju Tribine mladih u Novom Sadu. U istoj seriji "AG 67", štampane su i pesničke zbirke Jasne Melvinger, Ota Tolnaia, Pere Zupca i Dušan Belče. A onda, skoro pola stoleća kasnije, u okviru "Izabranih dela Petra Milosavljevića" (Miroslav, Beograd — Knjigotvornica Logos, Gračanica, 2009), izašle dve dosad neobjavljene knjige poezije, "Biblioteka"' i "Pređe". Ova druga sačinjena je iz dve poeme, "Euridika" i "Glasovi". Dakle, odjednom se ukazala kompletna pesnička figura sa iznenađujućim kapacitetima, na raspolaganju nam je bio opsežan pesnički materijal iz koga smo sa zadovoljstvom nekoliko pesama uvrstili u antologiju.
U antologiji će se naći i nekoliko pisaca koji su se u potpunosti ostvarili kao prozaisti. Njima se poezija bila ukazala kao urođeni refleks bića, prenesen na specifičan način na njihovo ukupno delo, čime je ono steklo veliku književnu snagu. To su ponajpre Petar Kočić, Ivo Andrić i Branko Ćopić, koji se retko nalaze u pesničkim antologijama. Pogotovo — Kočić, čije pesme "Ponoćni zvuci" i "Pošljednja suza", objavljene u beogradskom Podmlatku 1897. i u sarajevskoj Bosanskoj vili 1899. godine, poetički najavljuju Vladislava Petkovića Disa na tragovima Branka Radičevića.
Miloš Crnjanski je fenomen u srpskoj književnosti, podjednako velik i kao pesnik i kao prozaista, slučaj kakav ne postoji. On je i pripovedač, i romanopisac, i dramski pisac, i ne samo to. Zatim, tu su svestrani autori, Veljko Petrović, Rastko Petrović, Oskar Davičo, Boško Petrović, Skender Kulenović, Milovan Danojlić, Ranko Risojević, Đuro Damjanović, Slobodan Tišma, Anđelko Anušić, Laslo Blašković, te Rajko Lukač, Milovan Marčetić, Jelena Lengold i Zvonko Karanović. Ovom luku pisaca pridružuje se i Vasa Pavković, koji je i kritičar, a mogu se pribrojati i dramski pisci, Todor Manojlović, Ljubomir Simović, Zvonimir Kostić i Milena Marković. Povrh svih, ne zaboravimo Đuru Jakšića, pesnika, pripovedača, dramskog pisca i — slikara.
I konačno, moramo kazati i ovo — nema sumnje da u srpske pesnike druge polovine dvadesetog veka spadaju i neki kantautori i pesnici rokenrola, akteri savremene muzičke scene gde tekst ponekad igra presudnu umetničku ulogu. To se ne događa često, jer estradna scena je natopljena svakovrsnim mutljagom. Uvrštavanjem nekolicine kantautora i pesnika rokenrola, približićemo se drugim kulturama koje nedre takve vrednosti u dvadesetom veku. Osvežićemo neprovetrene prostore uvek istih koordinata naših antologija, dati zamah pesničkoj slobodi i duhu, relativizovati zatvorene poglede i cementirane principe prilikom sličnih projekata koji, neretko, liče kao jaje jajetu. A poezija i živa svest o njoj, složiće se i daroviti adolescenti, ne trpe kloniranje.
Pojava nekoliko kantautora i pesnika rokenrola na svojevrstan način razvedrava kutak lirske pažnje i animira pitanja o tome šta sve jeste i šta sve može biti poezija s pogledom s početka dvadeset prvog veka, u eri kompjutera, Interneta i ubrzane ljudske inovantnosti. I koliko može da doprinese stvaranju usavršenijeg odnosa prema čovekovom jeziku kao mediju nad medijima. Ovi pesnici deluju i kao svojevrsna tampon-zona između prohujalog i novog vremena (mada je poezija oduvek, i u milenijumskoj dubini, pevana uz razne instrumente i bez njih), pa je otuda njihovo uvrštavanje u antologiju, u nevelikom procentu, logičan gest za nove mogućnosti proširenja pesničkog bratstva koje, osvetljeno dahom stvaralačke nonšalancije i neopterećenosti kanonima, daje mogućnost razumevanja i za takve poetske jedinice u bujicama epohe. Setimo se primera svetskih kantautora čije pesme pripadaju literaturi: Vladimir Visocki, Leonard Koen, Bulat Okudžava, Bob Dilan, Jurij Vizbor, Aleksandar Rozenbaum...
Dakle, uvrštavanjem u antologiju nekoliko pesnika ove provenijencije, čije pojedine pesme krasi istinski poetski nerv, demistifikujemo uveliko etablirane, namrgođene (i sopstvene) zablude. U ovoj antologiji svoje mesto će naći oni stihovi kantautora i pesnika rokenrola, koji pri čitanju deluju kao talenti sa svetlošću književnog pečata, kao poezija sa neupitnim znacima lirske vrednosti u doživljaju mimo muzičkog aranžmana. Tako su se ovde našli Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Branimir Štulić, Bora Đorđević, Momčilo Bajagić, Milan Mladenović i Slobodan Tišma. Među pesnicima koji nisu kantautori, ali su namenski pisali i za rokere, ili nose amblem bit-poezije (ali su i pesnici "redovnog" književnog diskursa) nalaze se i Duško Trifunović, Radoman Kanjevac i Zvonko Karanović.
Na pitanje zašto smo uvrstili Arsena Dedića ili Branimira Štulića, obojicu iz Hrvatske, odgovaramo da smo na isti način u antologiju uneli i Grigora Viteza, Momčila Popadića ili Milana Milišića, a da ne govorimo o Petru Preradoviću, Medi Puciću i Mirku Koroliji. Na primer, Arsen Dedić rođen je u srpskoj porodici u Šibeniku, od oca Jovana, zidara i dobrovoljnog vatrogasca, i majke Jelke, domaćice. Ime dobio po Arseniju III Čarnojeviću. Njegov brat, Milutin Dedić, istoričar umetnosti, slikar i putopisac (živi u Beogradu od svojih školskih dana), dobio ime po srpskom kralju Milutinu. Ako za neke čitaoce Arsen Dedić piše na hrvatskom jeziku, za nas (koji smatramo da je jezik na geografskom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije isti jezik), ovaj pesnik je i srpski autor. Čim nema potrebe da se uvrštene pesme Arsena Dedića ni u jednoj jedinoj reči prevode na srpski — to je bez sumnje isti jezik. Znamo da se neki zagriženici neće složiti, ali ne možemo odstupiti od zdravorazumske pameti. Konačno, tu je i pravilo dvojne pripadnosti književnosti.
"Sad više nema tame u koju nisam sišao po svoje zlato", peva Branislav Petrović, određujući tako i poziciju svakog antologičara. Dubina kòpa određuje kvalitet pronađenog. Zlatni sjaj pomrčine, superiorno pesničko ''slepilo'' u luku od Homera preko Filipa Višnjića do Borhesa, jeste, kažimo to opet — vidoviti eros! Da, baš tako, živa kugla dara što isijava svetlost logosa u svim pravcima i u svakom trenutku, milion kopalja iznad dnevne paučine u koju je uvezana trodimenzionalna sociologija ljudske trošnosti.
Dakle, sve što se pojavilo kao reč u najviše značenja, kao istinska poezija bez sumnje u povod nastanka, sve što poseduje otisak originalnog i neponovljivog, pevanog i doživljenog, sve što je najavilo neuništivi prosev duha u maternjem jeziku i ostvarilo se kao mera talenta u erosu pevanja, stalo je i pristalo u ovu antologiju.
Distanca od dvanaest godina, granicom precizno postavljenom do dvehiljadite, neminovno će zaobići neka talentovana mlada imena koja su svoje knjige objavila u prvoj deceniji dvedeset prvog veka. S jedne strane, to je hendikep, a s druge, nije. Vreme teče i stvara nove mogućnosti, ništa nije statično. Neuvažavanje usvojenog protokola odvelo bi nas u nedođijska rešenja sa puno kompromisa koji bi bili u korist sopstvene štete. Dakle, ta vrsta "žrtve" morala se učiniti zarad dobrog odnosa prema svima ostalima, uvrštenima i neuvrštenima, onima koji pripadaju periodu 1847—2000, kao i onima koji ne ulaze u njega. Neki talentovani mlađi pesnici, koji su izostali, nastaviće da pišu i kaleme svoje talente sa drugima, da grade svest o sopstvenom putu na kojem će dostizati i, dabome, prestizati starije. Njihovo prisustvo u maternjem jeziku ne zavisi ni od jedne antologije. A kad tome dođe vreme, kad nastupi neka nova distanca, neko će od njih, verujemo, i sâm sastaviti antologiju srpske poezije.
Punina talenta ogleda se, pored ostaloga, u harmoniji "ostatka sveta" i piščevog ega. Jedna engleska poslovica kaže da "svako mora da vesla svojim veslom", a grčka — "ili pleši dobro ili napusti ples." Kao vrsta erosa, pisanje je radost sozercavanja u jeziku, a time i stalna objava bogolikog čina smrtnosti u epifanijskoj svetlosti reči.
N. Grujičić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #12 poslato: Oktobar 18, 2012, 04:29:44 pm » |
|
** Antologija srpske poezije Nenada Grujičića
PESNICI U ANTOLOGIJI SRPSKE POEZIJE NENADA GRUJIČIĆA
Branko Radičević (1824—1853) Molitva Devojka na studencu Vragolije Ukor Kad mlidija' umreti Đački rastanak Ribarčeta san Mini Karadžić u spomenicu Put Tuga i opomena Petar Petrović Njegoš (1813—1851) Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka Ko je ono na visokom brdu Oda suncu, spjevata hoći bez mjeseca Sjeni Aleksandra Puškina Branku Radičeviću Gorski vijenac Luča mikrokozma
Petar Preradović (1818—1872) Priznanje Laku noć Mrtva ljubav Moja lađa Medo Pucić (1821—1882) Brodar Život Jovan Sundečić (1825—1900) Život Gledâ sam Vezuv Stevan Vladislav Kaćanski (1828—1890) Moje srce Milica Stojadinović Srpkinja (1828—1878) Pevam pesmu na koju me ovo tamno oblačito veče pobuđuje Na smrt Kad se nebo muti Molitva Đura Jakšić (1832—1878) Da l' to Kroz ponoć Kao kroz maglu Otadžbina Božji dar Na Liparu Noć u Gornjaku Mila Jovan Jovanović Zmaj (1833—1904) Nevina Bisenija Ti'o noći Zimnji dan Lem-Edim Ljubim li te Što je java Moje nebo Otkide se Đorđe Marković Koder (1806—1891) Dva leptira San Matere srpske Draga Dimitrijević Dejanović (1840—1871) Ne znam zna li Damjan Pavlović (1840—1866) Viši duh
Laza Kostić (1841—1910) Među javom i med snom Rumen-ružo u pupoljku Santa Maria della Salute Pevačka himna Jovanu Damaskinu Razgovor s uvučenom srpskom zastavom u mađistratu novosadskom Ej, ropski svete! Kosovo U Sremu Ej, pusto more Snove snivam
Nikola Petrović Njegoš (1841—1921) Njena duša Onamo, 'namo Milan Kujundžić Aberdar (1842—1921) Otkuda ruža Jezerce Labud se kupa Milorad Popović Šapčanin (1842—1895) Bure Jesenja pesma U crno more Jovan Grčić Milenko (1846—1875) Zračna svila Planinska slika Posle kiše Briga materina Vojislav Ilić (1860—1894) Gospođici N. Jutro na Hisaru kod Leskovca (Dosada, magla i tama...) U poznu jesen Zimsko jutro Grm Sivo, sumorno nebo... Himna vekova Na Vardaru Pred Trojom Milorad Mitrović (1867—1907) Nenapisana pesma Bila jednom jedna ruža Šta će biti naposletku Aleksa Šantić (1868—1924) Pod Ostrogom Veče na školju Mpaz Pretprazničko veče Emina Jedna suza Moja komšinica Sijači Moj otac
Mileta Jakšić (1869—1935) Velika tišina Noć Tiho je... kaplje Stvari koje su prošle Samoća Vreme Jovan Dučić (1874—1943) Leto Duša Iz ''Jadranskih soneta'' Krila Povratak Dubrovačko vino Jablanovi Moja poezija Neprijatelj Čekanje
Milan Rakić (1876—1938) Iskrena pesma Pismo Ljubavna pesma Kondir Očajna pesma Simonida Napuštena crkva Jasika Dolap Petar Kočić (1877—1916) Pošljednja suza Ponoćni zvuci Sibe Miličić (1886—1944) Knjiga sa sedam pečata San svemira Stevan Luković (1877—1902) (Mutan je, tužan bio dan) U pozni čas dana Jesenja kišna pesma Svetislav Stefanović (1877—1944) Muzičke vizije Kad umre bol Proleće Uništenje Danica Marković (1879—1932) Želja Aprilska elegija Velimir Rajić (1879—1915) Basna o životu Na dan njenog venčanja Moj život Sima Pandurović (1883—1960) Svetkovina Isti kraj Žena Sonet Veze Milan Ćurčin (1880—1960) Pustite me kako ja hoću! Pučina je stoka jedna grdna Posle svega Vladislav Petković Dis (1880—1917) Možda spava Tamnica Jutarnja idila Nirvana Naši dani Utopljene duše Nedovršene reči: Sedma pesma Među svojima Pogreb Jesen Todor Manojlović (1883—1968) Leteća zvezda Susreti Sunčani cvetni Mitrovdan Veljko Petrović (1884—1967) O zašto? Na brodu Usedelica Večne pesme Dragoljub Filipović (1884—1933) Mrtvi Jugovići Velimir Živojinović Massuka (1886—1974) Na šetalištu Četiri razdoblja (Proleće, Leto, Jecen, Zima) Mirko Korolija (1886—1934) Mirovanje Žita Menada Proljetni sonet Dušan Srezojević (1886—1916) Plavi sonet Senke Poslednji samrtnik Bezimena pesma Dimitrije Mitrinović (1887—1953) Sonet pred san Požar ploti
Stanislav Vinaver (1891—1955) Trenutak suncokreta Natpis Ostavi U snu reka Noću prema O, pesmo moja
Jela Spiridonović Savić (1891—1974) Oktobar Februar Zvezda moru Ivo Andrić (1892—1975) Šetnja Lanjska pesma Žeđ Lili Lalauna Milutin Bojić (1892—1917) Plava grobnica Vrane Sever je pleo granama opelo Sutoni Mećava Molitva Soneti (IX) Žarko Vasiljević (1892—1946) Mojoj majci Smrt vaseljene Ranko Mladenović (1892—1943) Lirski kapris Anica Savić-Rebac (1893—1953) Proletnji ditiramb Aprilsko jutro Romeo i Julija Čudo Praksitelu Magia naturalis: Solstitium Miloš Crnjanski (1893—1977) Stražilovo Lament nad Beogradom Cepenata Na ulici Priviđenja Moja pesma Priča Spomen Principu Groteska Sumatra Momčilo Nastasijević (1894—1938) Suton Zora Gospi Mirovanje Sestri u pokoju Frula Večernja San u podne Ljubomir Micić (1895—1971) Borovi Sifon–soda–krv Aleksandar Vučo (1897—1985) Ljubavnica Nemenikuće Branko Ve Poljanski (Branislav Micić) (1898—1947) Vesela pesma Sumrak Desanka Maksimović (1898—1993) Na buri Strepnja Nemam više vremena Gračanica Odazvale su se samo ptice Proleće, a ja venem Ne boj se A i tebe to molim Dušan Matić (1898—1980) Pune su oči noći Sutra opet Za kap vatre More Rastko Petrović (1898—1949) Soneti na vodama A njina noć biće još noć vaša Noć Pariza Sonet smrti Sunčane lestvice Voleći noć, nju i zemlju (Izađoh iz sna jer kao da su me zvali) Rade Drainac (1899—1943) Pismo Otrovan san Sneg Varljivo proleće Čovek peva Nirvana Dušan Vasiljev (1900—1924) Čovek peva posle rata Žice Živi vetar
Milan Dedinac (1902—1966) Javna ptica Šlesko bdenije Noć duža od snova Trava u snu i na javi Marko Ristić (1902—1984) Turpituda Elegija Risto Ratković (1903—1954) Moniju de Buli Živi vetar Ponoć mene Pod istim zvezdama Plamena zavesa Bivši anđeli Desimir Blagojević (1905—1983) Ha venčanju duša Dok te oganj kuša Utva zlatokrila Radovan Zogović (1907—1986) Poslije četiri godine Gorko proljeće Nikola Drenovac (1907—1996) Dozrele vlati Vane Živadinović Bor (1908—1993) Godišnja doba Oskar Davičo (1909—1989) Hana Srbija Karijatida Detinjstvo Tragovi Volim tvoje ruke Ljubiša Jocić (1910—1978) Ja sam platio svoje Susret ca senkom Skender Kulenović (1910—1986) Stojanka majka Knežopoljka Ševa Ocvale primule Zatečeni Stećak Nad mrtvom majkom svojom Bodan Čiplić (1910—1989) Muve salašarke Ravnica Grigor Vitez (1911—1966) Jedan susret s Beogradom Ševina jutarnja pjesma Aleksandar Ivanović Leso (1911—1965) Jutra jugova Bjetap Kari Šabanovi Tanasije Mladenović (1913—2003) Rominja vreme Ustoka Noć pred polazak Boško Petrović (1915—2001) Fruška gora U autobusu Devojačka Radomir Prodanović (1915—1944) Mali bol Branko Ćopić (1915—1984) Mala moja iz Basanske Krupe Dušan Kostić (1917—1997) Tamne su moje riječi Sleđena tišina Visitora Crni konji Svetislav Mandić (1921—2003) Čempresi nad Perastom Raški slikar Anđeo iz Mileševe Vasko Popa (1922—1991) Očiju tvojih da nije Vrati mi moje krpice (1,3) Molitva vučjem pastiru Vučja so Ružokradice Ništarija Posle igre Dušan Radović (1922—1984) Plavi žaket
Pavle Popović (1923—2001) Fruška Evo ih, idu Podno Savine vode Na salašu Odlazak Spakuj se, vreme je Risto Tošović (1923—1986) Kad si gola Ni tebe, djevojko, nema More neutešno i samo Beše lep dan Branko V. Radičević (1925—2001) Ljubomora Miholjske zadušnice Gde je Marija Seljačka poema Kad mati bez ruku ostane Slavko Vukosavljević (1927—2003) Jezero Odiseja Slobodan Marković (1928—1990) Vodeni cvet U jesen Srebrna tišina Miodrag Pavlović (1928) Početak pesme Madrigali za nju Pesnik ustaje iz zemlje Na grobu prijatelja Smrt ljubavnika Odbrana našeg grada Stevan Raičković (1928—2007) Tako je dobro biti sam Crni sluga ptica Saznanje u jesen Gazimo po lišću Kamena uspavanka Plavet Nepoznata u davnini Stihovi Niti U zimski sumrak Žarko Aćimović (1931) Sadašnje vreme Skrivalica Ivan V. Lalić (1931—1996) Pomen za majku Pozdrav Nostalgija Jutro Glasovi mrtvih Konj Šapat Jovana Damaskina Nikad samlji Velika vrata mora Borislav Milić (1931—1990) Fotografija iz tih dana Ikonostas na zidu Ecce homo homo ecce Avaj Srba Mitrović (1931—2007) Elegija za svinju Među se se hoće da pomore, zlaćenima da pobodu noži... Zanos Neznanje peva Dara Sekulić (1931) Ave Marija Periferija Beskućnik, molitve Razgovor na petrovačkoj cesti Nikoga da napiše pismo Šljiva, pučulja Miroslav Antić (1932—1986) Balada Molitva Besmrtna pesma Bosonoga pesma Belo Vojvodina Kikinda In memoriam Tomislav Mijović (1932) Rođenje Zatreperi trepetljiko noći Milosav Mirković (1932) Sonet o poteri za mnom Srboljub Mitić (1932—1993) Voda Noćnik Naćve Božidar Timotijević (1932—2000) Večera Kao da sam te sanjao Minuše ptice svetom Stojan Vujičić (1933—2002) San u kamenu Raša Popov (1933) Umetnička dresura Aleksandar Ristović (1933—1994) Kolač Tvoj glas Događaj od posebne važnosti Ljubav Jednoj devojci Prolećni radovi Dobroslav Smiljanić (1933) Za one na drumu San i jezik Izlazak iz ekstaze Kad se volimo prekida se istorija Duško Trifunović (1933—2006) Greh Ljubavno prostranstvo Život Vreme teče Čist zrak Šta bi dao da si na mom mjestu Jovan Hristić (1933—2002) Jedan po jedan, prijatelji su otišli Večernja tišina Poslednja pesma Fedru Opšta mesta Po ceo dan sedim u biblioteci Tri pjesni ljuvene Sa osvetljenim prozorima vagona Branko Miljković (1934—1961) Uzalud je budim Početak traganja za bićem Pesma za moj 27. rođendan Balada Prelid More pre nego usnim Sonet o ptici Svest o pesmi Vladimir Nastić (1934—2010) Kotve Vito Nikolić (1934—1994) Veče u Brezoviku I opet jesen Jednog dana, kada nas ne bude Vladimir V. Predić (1934—2012) Pristup Put ka moru Sonet zime Rade Tomić (1934—1985) Evo me pred licem sveta Konačišta Krušedolski anđeo Vuk Krnjević (1935) Blažena djevica Odigitrija u Brandenburškoj kapiji Borislav Radović (1935) Pogled iz dvorišta Žar-ptica Život vina U slavu epoca Mleko i med Mlada žena s knjigom Sećanje na umetnika Vito Marković (1935) Šumara Onoćenje Pismo Balada obešenog Vukman Otašević (1935—2010) Peroni Tajna Petar Pajić (1935) Kroz tmušu Samoposluga Poslednji susret Ljubomir Simović (1935) Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici Hilandarskoj Sudnji dan Nebeska zemlja Drugi jadac Komandantuša Traženje reči Prelivanje grobova Podela hleba Radoslav Zlatanović (1936) Otac i zmija Abvedisorino koleno Dobrica Erić (1936) Podne u vinogradu Subote mog detinjstva Gojko Janjušević (1936—2000) Ogradice Ozrinići Svet je podeljen na so i vretena O prirodi stvari Čuješ li? Sedamnaest priloga Velimir Lukić (1936—1997) Na način Rilkeov Uspavanka Božidar Šujica (1936) Jutro u barama gružanskim Beli san Lazar Vučković (1937—1966) Jedan fenjer Žuti pas Tonja Dubova Noć bez kreveta Ivan Gađanski (1937—2012) Put u Jaša Tomić Beograd Milovan Danojlić (1937) Izlomljena mesečina Nedeljni ručak Balada beskućnika Ja sam miran i propovedam sjaj Valjajte burad Ljubiša Đidić (1937) Sluga Milutin Njegovo Veličanstvo zrnce Petar Milosavljević (1937) Glasovi Euridika U pomoć zovem mrtve (O pesmo tiha polagana) Sam Velimir Milošević (1937—2004) Usred razbojišta Fosfor i mastilo Nosim na rukama neki beli hram Branislav Petrović (1937—2002) Ne umem da živim a živi mi se Ide čovek pored reke Ponoć periferija kiša/ Razgovor s prijateljem Kud minu zvezda Čistilište Og(led) o ledu Predosećanje budućnosti Aleksandar Sekulić (1937—2009) Majstori u kući Prošle su velike ljubavi Alek Vukadinović (1938) Ukrštena brojanica Kuća nemoguđa Lasta skrivalica Bajka kućne slike Vejte pahulje najcrnjeg snega Beše bilo Krstivoje Ilić (1938) Sve je u tebi Na obalama stiksa San Groblje labudova Sonet ljubavi Orfejska elegija Elegija nad gorama i vodama Dragan Kolundžija (1938) Lešnik Ljubavna pesma iz Sežane Sinovi vatre Leto Zlato i roditelji Večernja pesma Na breg sam iz matere pao Raša Perić (1938) Punina ćutnje Matija Bećković (1939) Reče mi jedan čoek Očinstvo Bogorodica Trojeručica Vera Pavladoljska Slamka Kad bih znao da bih se ponosno držao Gospode pomiluj Ljubivoje Ršumović (1939) Krušna mrva Moj otac Mirjana Stefanović (1939) Savski madrigal Ribo ne rastači Momir Vojvodić (1939) Ljetnja ponoć u mom selu Crni munjar nad gorom Ima nešto Arsen Dedić (1939) Ima stvari U tvojim ustima Zagrli me Božidar Milidragović (1939—1995) Zima Opelo Petar Cvetković (1939) Zimski vetar Noć u šumi Boško Bogetić (1940) Ljubim kopno i slike, stope riblje pod glavom Odjednom sanjao sam more sa skeletom ribe u njenoj kosi Otključaj more Uronih u tvoje talase Gojko Đogo (1940) Ovidije u Tomima Jablanovi u zatvoru Padinska Skela Grlica Vučija pesma Poseta Milan Komnenić (1940) Tako se polazilo u svet Nečista posla Pismo ca slapova Nijagare Jasenovac, ciglana Slobodan Rakitić (1940) Tapije u plamenu Pismo iz bolnice Tragovi Kad bih znao Nevidljivi pevač Ozarenja Raški napev Ivan Rastegorac (1940—2010) Verenici Stara ljubavi Miroljub Todorović (1940) Bob kopa pop Vid Dragan Dragojlović (1941) Na prikrajku dana Ranko Jovović (1941) Bol mrtvi sto Penelopa moje mladosti Dodir tame Balada Milan Milišić (1941—1991) Polazak u školu Ne liježi u postelju Preko decembra i maja Milutin Petrović (1941) Bajalica Srce moje Branislav Prelević (1941) Smirena elegija Vujica Rešin Tucić (1941—2009) Ne budi grub, nauči da ljub O kako lepo bicikl teram ja Pošo Goethe da se šethe Kad čoveku dođe teško k’o olovo Odgurnuo sam tanjir svim vremenima Poljubio sam ružu i komad belog hleba Miodrag Stanisavljević (1941—2005) Došlo je proleće Male nevešte kuće Marija igra Lica Opsenarov put Boško Ivkov (1942—2010) U nedelju u selu U odlasku Špiro Matijević (1943—1993) Odlazak Razvalina Zov Adam Puslojić (1943) Životopis Tronoga mačka Dva istoka, dva kraja Ranko Risojević (1943) Jesen Otac Smrt je pouzdana Slike iz utrobe Kozara Gospodi pomiluj Radomir Andrić (1944) Zapis o košulji Pozni sat Prikazano rukom Radoša Modričanina na bunaru u selu Kobilju Predrag Bogdanović Ci (1944) To samo smrt boli moju majku Ranko Preradović (1944) Detinjstvo Život je škola Manojle Gavrilović (1945) Razgovor s pesnikom Crni konjanici Iz starih ognjišta Đuro Damjanović (1945—2009) Glava Uoči jednog povratka iz Goleša Ručak sa Ćopićem Pero Zubac (1945) Mostarske kiše I ti ćeš nekako Ne govori Malen beo ram Stevka Kozić Preradović (1945) Silazak u stećak Na rastanku Rajko Petrov Nogo (1945) Rajkovanje Stvari su jednostavne Portret umetnika u mladosti Nek pada snijeg Gospode Na cvjetnu nedjelju U bukovo ono o doba Zadušnica Priviđenja
Ljiljana Đurđić (1946) Vreme opšteg klanja Tanja Kragujević (1946) (Ulice zavičaja) Kap, još jedna Stanoje Makragić (1946) Vrt U vrtu posle kiše Miroslav Maksimović (1946) Odluka Drugi sonet o pijenju piva Pijaca Beograd, noć Jezero Simon Simonović (1946) Belina Nišna me dašak Slobodan Tišma (1946) Okean Stevan Tontić (1947) Putuje moj seljački narod Pismo kući Umreš li iznenada, prijatelju Svakog jutra, svake večeri O što si proslavljen, Gospode Elegija za preklanog pijevca Sjaj i mrak Grob Darinka Jevrić (1947—2007) Slavjanska gospa Dečanska zvona ili svetkovina srca Od tebe do mene Kako da te dozovem Ratnikova ljubav Radojica Bošković (1947) Kamenje Iza dažda Dragomir Brajković (1947—2009) Krvava svadba u Brzavi Ljubavna pesma iz mog stoprvog života Žižak Somuni Nervozni dečak, u oktobru Predskazanje Ratko Deletić (1947) Svakodnevna pjesma Crna kuća Slobodan Zubanović (1947) Odoh po drva Mali problem Milan Lalić (1947—1991) Vir Mrtvi pesnici pred Stiksom Ilija Lakušić (1947) Popis živaca Jer ti si konac Milan Nenadić (1947) Đavo, mlad iznova Jutro Dogorela sveća Pismo sinu Srpski mladići Da se ode Pola kapi rose Momčilo Popadić (1947—1990) Tamna žena Moje drage utopljenice Milosav Tešić (1947) Siječanj: u snijegu božur sja Pčelinjak Klenak Nepoznati Račanin: Gledajući zlu u oči Mlin s nebesa Rosa canina Pretres kuće Miodrag Tripković (1947) Pogled na more Vrati me u blage dodire (Aprilske večeri! Noći elektriciteta!) (Ne idi! Loše su staze i teme)
Marija Šimoković (1947) Pišem mami pesmu u pižami Čista pesma Dušan Vukajlović (1948—1994) 46. mi je godina Molitva Todor Dutina (1948—2007) Pokojnikov put Gluva kuća Jama Zoran Kostić (1948) Pauk Polujesenjin Otureni Trovanje vuka Novinski oglas Raša Livada (1948—2007) Neznanac Čistilište Kapije Iz Asizija Ljubica Miletić (1948) Bezglasna zvona Pečat Duško Novaković (1948) Mogle su Ne samo u doba ukaza, već i... Stolari Poruka gipkog zaliva Vetrokaz u zemlji mrtvaca Slobodan Stojadinović (1948—2011) Oni Glumica Branko Čučak (1948—2008) Ručni šipak Gavrila Principa Ja sam lonac, mrkva i barica vode Motiv mrtve dragane (1948 – ) Poezija s kraja stoljeća Vladimir Kopicl (1949) Smrt Radmila Lazić (1949) Voleti Predvečernja pesma Jutarnji bluz Bračna postelja O, biti sama Tomislav Marinković (1949) Pahulje, dok padate Mreža Tiho, na prstima Novica Tadić (1949—2011) Prizivanje noći Riblje kosti Viline vode Novi stanar Bože blagi i preblagi Draginja Urošević (1949) Kuda odoše Brnčina pesma Arhangel Mihailo Vojislav Despotov (1950—2000) Narodne pesme Deset deka duše Eugenika Prostor sobne pesme Druga pesma Zvonimir Kostić (1950) Zar tako brzo Ponekad, pustom ulicom Iznenada jecen Zlata Kocić (1950) Moleban Rod Zdravko Krstanović (1950) Klepo Riječ Bratislav Milanović (1950) Vrata u polju Bekstvo Dušan Praća (1950) Carstvo ničeg Tiodor Rosić (1950) Žena šarenih očiju Prilog revolucionarnim promenama Slobodan Blagojević (1951) Što razumjeh Poimanje jednog zbogom Prostor sjene Zlatko Krasni (1951—2008) Kpaj septembra Lapsus Zimski korzo Jovo Marić (1951) Miševi grickaju arhivu (Marku Paovici i Milki Domuzin) Ranko Sladojević (1951) Jutarnji rez Ljetovanje u paklu
Hadži Dragan Todorović (1951) Vetilj Borisav Đorđević (1952) Na onom otoku (ostrvu) neki su otekli a neki su se ostrvili Kolege Živorad Đorđević (1952) Gospođa Sofija Iz ulice Gospodara Jevrema Mirjana Božin (1952) Breskvin pad Prilagođavanje čula Bezgrešno začeće Posmatrajući ženu koja pleše Odziv sunčevom zraku Andrej Jelić Mariokov (1952) Zima u izbegličkom kampu Katharsis Groblje u Jelavu Sonet za Miloša Crnjanskog Slobodan Kostić (1952) Beleg Trag Povratak Reč Molba Pesma blagodarenja Bogu, i po gubitku zavičaja Rajko Lukač (1952) Riječi, slijepo kucanje Ivana Milankov (1952) Hadrijan, sličnosti, skrivenoj Budimir Dubak (1952) Jutro u pećkoj patrijaršiji Petar Milošević (1952) Nebeske oči Goran Simić (1952) U Preobražaju (1, 4) Anđelko Anušić (1953) Tužbalica za kućom Mrva Ridanica za Srpskom Krajinom Pesnik na drinskoj ćupriji Đorđe Balašavić (1953) Naopaka bajka Čovek sa mesecom u očima Neki novi klinci Predrag Bjelošević (1953) Rž Rasnutak Crna pahulja Pokušaj vodoskoka Nebojša Vasović (1953) Pero Tri Jerarha Ko se još seća Nisu svi pisci budale Sikstinska kapela Miljurko Vukadinović (1953) Gde čuvaš majku Tihomire Nisu sve bolesti za mene Nauka o tome Slavomir Gvozdenović (1953) Golub nad Ribišom Crnjanski u Temišvaru Jedan dan u Aleksandriji Radimski gajdaš Svečana pesma Milica Jeftimijević Lilić (1953) Stroga mera Boro Kapetanović (1953) Crnka Kršne seke na obali reke Milovan Marčetić (1953) Usamljenom prijatelju Duša U kutiji Vasa Pavković (1953) Sećanje na nepoznato dvoriše Bezazlenost Branimir Štulić (1953) Sloboda Filigranski pločnici Mišo Avdalović (1954—2001) Nesanija Ljubavna pjesma Bećir Vuković (1954) Simetrija Smrt orah Dejan Gutalj (1954) Beli brod Proletnja noć Sahranite je ispod breza Molitva Veruješ li Milan Đorđević (1954) Mrtvi Ti, koji sazda travu i kišu Kiša bi da se ubije Dragan Lakićević (1954) U inventar se pretvaramo Pusto Sneg pada, dušo Senkama Topčidera Đorđo Sladoje (1954) Pismo majci Poslanica prijateljima Krpljenje krila Otkrovenje Kosovka devojka Daleko je Hilandar Radomir Uljarević (1954) Crna jaja Dušan Bajski (1955) Lutajuća senka Mesec među granjem Nebojša Devetak (1955) Kolo naokolo Otadžbina i domovina Šta mi te to prizvalo noćas Ide mladić preko trga Noć u tuđoj kući Miloš Komadina (1955) Obično jutro Iskopine Jesenja opasnost Zima i sunce O obaveznim tajnama Miroslav Cera Mihailović (1955) Jedino pismo sinu Beleška Furnja Kuća Jovan Nikolić (1955) Povratak Magija zvuka Kad je sve volim Naša ljubav Blagoje Baković (1956) Molitva za mrava koji se zaputio u Carigrad Sve dok tebe nisam sreo Branko Brđanin Bajović (1956) Pamjat Molitva Nikola Vujčić (1956) Kuća Moji svetovi Dvorište Ivan Negrišorac (1956) Istina, istina pre svega Danas sam sadio ruže! Plač Hilandarskog antiprosopa zbog slabosti srca i duše Suva česma Jesen u mekotama Staniša Nešić (1956) Crni vrh Tavorska svetlost Miodrag Raičević (1956) Otkad si otišla Harms Nina Živančević (1957) Ako umreš Beskrajno meko Đorđe Nešić (1957) Nema ljudi Spomen na putovanje Stefana Ravaničanina do manastira sv. Nikole u Orahovici u doba velike seobe Mirjana Bulatović (1958) Umesto da sam žena sa ljupkim pregradama Večni avgust Gordana Đilas (1958) Pozni gost Vaskrsna nedelja Dragana Kragulj (1958) Put s oblacima Varka Inje Snežana Minić (1958) Još pola sata Milan Mladenović (1958—1994) Toplo Pored mene Oči boje meda Umor Živko Nikolić (1958) Vrata Preobrati me, devojko Emsura Hamzić (1958) Žalna Ide dragi moj Veroljub Vukašinović (1959) Odjednom lipe Kako je tiho Gospode Rakijski šapat Danica Vukićević (1959) (Došla sam iz šume) (Sneg je pao na tebe) Zvonko Karanović (1959) Najbolje godine naših života U izlogu jeftinih slatkiša Jelena Lengold (1959) Bunar teških reči Gladno popodne Živorad Nedeljković (1959) Zaklon Okopana jagoda Obilje Putovati Miroslav Aleksić (1960) Poznanje Nema voda Momčilo Bajagić ((1960) Kap po kap Dragan Jovanović Danilov (1960) U ružinom ogledalu Ko me to doziva Kraj dana O moći prećutkivanja Radoman Kanjevac (1960) Kalendar Radivoj Stanivuk (1960) U svakoj stanici živi jedan grad U metrou, u nedelju Kasna jesen Vladimir Jagličić (1961) Uzgred Zbogom Ljubav Testament Šekspir Vojislav Karanović (1961) Tok Vi, ogolele topole Događaj Ljupko Račić (1961—1994) Crno iza nokta Uspavani bog Oda crvenom luku Mirjana Severović (1962) Zimska molitva Okvir za sjećanje Dragoslav Dedović (1963) Zemun Credo Berlin mitte 2009. Slavonski Brod: staćemo 15 minuta Milost ljeta: 1975 Mort subite, anno 1686 Miloš Janković (1963) Proslava Staljinovog rođendana Krunski dokaz Saša Radojčić (1963) Moj sin čita All you need is love Saša Jelenković (1964) Elegantni trgovci i diskretni graveri Željko Pržulj (1964) Mudracima Vladislava Vojnović (1965) Koža moje majke Laslo Blašković (1966) Zlatno doba Bauk, telohranitelj Paradoksi mikroskopa* Boris Lazić (1967) Pisari samoće Jadran Oto Horvat (1967) Moje detinjstvo Pesničko poslepodne Damir Malešev (1968) Jesen Bašta Goran Labudović Šarlo (1970) Pariz via Pariz Dragan Hamović (1970) Zaista Reči Mirko Vuković (1971) Pjesma prognanog Muk trenutka Zdjele Gojko Božović (1972) Zabeleži, ruko Jelena Radovanović (1972) Prijateljima, iz emigracije Aljkavuša Posni dan Ana Ristović (1972) Gledajući u drveće Micro & soft forecast Smrznute sarmice Oko nule Jelena Aleksić (1973) Igumanova jesen Dečanskom u pomen Zašto je goreo Hilandar Milena Marković (1974) Malena Banjska Izobilje Neko je ležao u mom krevetu Alen Bešić (1975) Od juče Usitnjeno je moje vrijeme, kapričo Ivan Lalović (1975) Razlika Radujem se Branislav Zubović (1976) Ozarje Aleksandra Čvorović (1976) Cvijet zaborava Tanja Stupar Trifunović (1977) Ljubav Kutija Dejan Aleksić (1972) Lanac Klatno Žeđ Pesma Adam
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #13 poslato: Oktobar 19, 2012, 01:46:29 am » |
|
** Sećanje na pesnika Branislava Petrovića povodom desetogodišnjice smrti IGRAO SE VETAR...Prošla je, časkom, decenija od smrti pesnika Branislava Petrovića. Mnogo toga veže me za čarobnog Brančila. Pre 15 godina, beogradska "Prosveta" objavila mi je knjigu eseja, kritika i polemika "Ples u negvama", koja započinje ogledom o poeziji Branislava Petrović, "Magma jedne sudbine".
Ali, moja vezanost za Branu ima i starije korene. Još kao srednjoškolac u Prijedoru, svoje prve pesme objavio sam 1972. godine u nedeljniku "Front", gde je Branislav Petrović uređivao rubriku za mlade poete "Pesma nas je održala". Jedna moja minijatura pod naslovom "Krug", ponela je, kod Brančila u "Frontu", titulu "Pesma meseca", i glasila: "U mojoj krvi/ ima slatkih životinja./ Kolaju/ i muče/ stvorenje." Kada sam, mnogo godina potom, to rekao Brani na Brankovom kolu, on je svojim zvonko hrapavim glasom odgovorio: "Burazeru, već se u toj pesmici videlo da si rođeni pesnik." Dugujući Brančilu mnogo, moram do kraja da raščivijam jednu neozbiljnu tvrdnju koja se, u jednom magazinu, pojavila u potpisu ispod njegovog portreta — da "veliki srpski pesnik Branislav Petrović" u mojoj antologiji na 522. strani "ima dva naslova i jednu pesmu." Htelo se pretenciozno kazati da jedna Branina pesma nedostaje u mojoj "Antologiji srpske poezije (1847—2000)".
U prvi mah, opatrnut tabloidnim udarcem oponenta, pogledavši 522. stranicu antologije, u magnovenju, i sâm sam pomislio da je tako, te da je posredi kompjuterska greška (brisanje — što se često događa) i da zato, eto, nedostaje tekst pesme ispod jednog (gornjeg) od dva slepljena naslova. U brzoj reakciji, ne vraćajući "film" unazad, napisao sam kratak odgovor za magazin, ne pridavajući poseban značaj pomenutom problemu, jer je lako rešiv u novom izdanju antologije.
Međutim, koji dan potom, u miru, naknadnim uvidom na 522. strani, ispostavilo se da to nisu dva naslova, kako je autor pamfleta prepotentno tvrdio, već u dva reda naslov jedne pesme: "Ponoć periferija kiša/ Razgovor s prijateljem". Čak i u sadržaju antologije, gde je naslov takođe polomljen u dva dela, kod svakog stoji ista strana — 522. Dakle, pomenuta pesma Branislava Petrovića, nezaboravnog mi prijašina i učitelja, uredno je i pravilno ispisana u mojoj antologiji na 522. strani. Ne radi se o dve pesme, već o jednoj, kako i stoji u antologiji. Nadahnut otkrićem, setih se, munjevito, čuda kada je pre dve decenije Branislav Petrović izgovorio tu pesmu na pesničkom ručku Brankovog kola u restoranu "Mali gaj", na sredokraći između Novog Sada i Sremskih Karlovaca, posvećujući je toga trenutka Duški Kolundžija. Za dugačkim stolom su sedeli Stevan Raičković, Ivan V. Lalić, Vukman Otašević, Ljubomir Simović, Dragan Kolundžija, Radoslav Zlatanović i još desetak pesnika.
A povodom jednog mog polemičkog teksta o slobodnom i vezanom stihu, "Muški i ženski princip"', objavljenog u listu "Politika" (1. novembra 1997), Branislav Petrović je odmah u "Ninu" (7. novembra 1997), u svojoj rubrici "Šta mi se dešava", komentarisao: "Esej Nenada Grujičića može poslužiti kao inicijal za veliko spremanje po dvorcima, podrumima, tavanima, tmušama i zabitima savremene srpske poezije. Da se potresu školske lektire, fakultetski priručnici, antologije, da se u zamašćene izdavačke kuće unese hlora i kreča, te da se dobar deo izdavačke produkcije prosledi sanitarnoj inspekciji. S Grujičićem se možemo složiti ili ne složiti, ali njegov esej apsolutno znači da se nešto važno dogodilo." Ovi komplimenti prijaju i danas. Više puta bio sam na Brankovom kolu domaćinom pesniku Branislavu Petroviću. Trebalo je da on svojom svečanom besedom o Radičeviću otvori 31. Brankovo kolo, ali se razboleo i ubrzo preminuo, 26. septembra 2002. godine. No, deceniju pre toga, 15. septembra 1991. godine, na 20. Brankovom kolu, bila je premijerno izvedena lirska monodrama: "Igrao se vetar u jesenje veče", na stihove Branislava Petrovića. Scenski komad izveo je pesnikov prezimenjak, Miodrag Petrović. Fotografija koju prilažem urađena je toga dana u restoranu "Dukat" u Novom Sadu. Na premijeri bio je prisutan i Borislav Pekić, sa flašom viskija, koji je dva dana ranije, svečano otvorio 20. Brankovo kolo. Zanimljiv je anegdotski detalj da se Brana kasno uveče, pred ponoć rečenoga dana, "venčao" sa izvesnom ljubiteljkom poezije, koja je sa svojom tetkom boravila na premijeri lirske monodrame. Ispred recepcije hotela "Vojvodina", na prvom spratu, s potpisima na razglednici Novoga Sada, kumovi bejasmo Pekić i moja malenkost. Vozač NIS-a ubrzo je odvezao u Beograd srećni "par" i tetku. Ali, već sutradan, u devet ujutro, zatekao sam Brančila u prostorijama Brankovog kola u Sremskim Karlovcima. Ne čekajući da ga išta upitam, premećući cigaretu iz jednog na drugi kraj usta, svežim glasom mi je rekao: "Burazeru, kad sam sinoć sa svojom izabranicom i njenom tetkom ušao u svoj stan, pored čiviluka pomogao sam i jednoj i drugoj da skinu svoje mantile. I čim sam primetio da tetka ima uži struk od moje ljubljene, odmah sam se razveo i — evo me jutros kod tebe na Brankovom kolu." Nenad Grujičić (Na Sretenje, 2013)
.jpg)
Na 20. Brankovom kolu, 15. septembra 1991. godine, s Branislavom Petrovićem čije su pesme uredno predstavljene u mojoj "Antologiji srpske poezije (1847—2000)".
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #14 poslato: Oktobar 27, 2012, 03:46:41 pm » |
|
**
REPREZENTATIVNO I NEZAOBILAZNO DELO
Čitalac najnovije "Antologije srpske poezije (1847—2000)" Nenada Grujičića neminovno će — i kroz svih njenih skoro hiljadu stranica — imati saučesnički odnos i aktivan dijalog. Mislim da se skoro nije pojavila (u ovim oskudnim vremenima), raskošnija knjiga, u izdanju i sa logom Brankovog kola — rekli bismo, knjiga dostojna naše kulture, pesničke baštine, ali i Brankovog imena, simbolično pokrivajući srpsku pesničku reč upravo od ovog rodonačelnika savremenog srpskog pesništva, pa do kraja 20. veka. Upravo, to i jeste prva i osnovna odrednica ove antologije: srpsko pesništvo od 1847. do 2000. godine. U obimnom "Predgovoru", zapravo studiji od preko 70 stranica, antologičar i sam pesnik, daje svoje viđenje same suštine pesme i poetskog, odnosa pesništva i maternjeg jezika. Zatim, vrši i predočava vrlo minucioznu istoriju antologijskog vrednovanja srpskog pesništva, sa povremenim polemičkim tonovima kako se više bliži savremenim tokovima i određenjima. Najzad, u završnim "Napomenama", na 10 strana, priređivač kristališe svoje viđenje srpske poezije, tj. pokazuje kriterijume kojima se vodio u nastanku ovoga izbora. Ova knjiga je pre svega, antologija pesama, a ne pesnika, što kazuje i autor, upravo da bi izbegao robovanje pojedinim "pesničkim portretima", pustivši, dakle, da sama pesnička reč (tj. pesma pod određenim autorskim imenom) bude ovde glavni i jedini oblik komunikacije sa čitaocem. Dakle, pesma kao "čudo jezika u ontološkom bruju", ispevana u jednom velikom vremenskom rasponu, na jednom (srpskom) jeziku.
Nasuprot ovako postavljenom, najširem smislu poezije, predstavljanje pesama tj. pesnika u ovoj antologiji je izvedeno na vrlo pregledan i precizan način. Pesnici se nižu hronološkim redom, po godinama rođenja (i smrti), sa, mora se dodati, vrlo efektnim likovnim dodatkom — portretima pesnika u uglu knjige, dajući jednu koliko privlačnu, toliko već davno zaboravljenu i edukativnu stranu u prikazu naše pesničke baštine, kao i savremenog doba, gde se pesme i pesnici nižu, dakle, lišeni bilo kakvog teorijskog i istorijsko-književnog svrstavanja u razna doba, pravce i — izme. Pesmi (i pesnicima) je pušteno da rečju teku kao jedna velika (hronološka) reka srpskog jezika, i na ovom doživljaju, na kojem je očigledno insistirao autor, u punom smislu je postignut efekat. Sem što ima veoma lucidnih zapažanja u svom obimnom predgovoru, posvećenom svim najvažnijim i relevantnim pitanjima, kako rekosmo, pesme i poetskog, podeljenom čak na jedanaest odeljaka (O pesničkoj reči; O besmrtnosti poezije; O poeziji i duši; O talentu i grehu; O poeziji, vremenu i smrti; O čitanosti poezije; O slobodnom stihu; O slobodnom i vezanom stihu i o još ponečem; O antologijama; O Branku i pesnicima romantizma; O pesnicima dvadesetog veka), antologičar je pokazao ne samo zavidnu informisanost i obaveštenost, već i pouzdan ukus, kao i dar za biranje onih pesama (u pojedinim opusima pesnika), pravih bisera, do sada malo uočavanim, koji zaista mogu da nas iznenade i obasjaju neposrednošću i originalnošću, opovrgavajući često lako stvoreno mišljenje da dobro poznajemo pojedine opuse pesnika, naročito baštine — pesme za koje teško da bismo znali da ih nismo pronašli u ovoj antologiji. Tako, na primer, sam uvod u antologiju i pesništvo Branka Radičevića, otvara jedna njegova zaista izvanredna pesma "Molitva", koja na ontološki način govori o samoj suštini poezije, a koja kroz mnoštvo udžbenika i antologija do sada nikada nije uočena. Originalnost ovakvog pristupa prisutna je i u primerima drugih pesnika. Ponekad je to u ovom izboru samo jedna pesma nekog pesnika, ali dovoljna da se čovek rodi kao pesnik, odnosno bude zastupljen u ovoj antologiji (navodim primer sjajne pesme zaboravljenog pesnika Dragoljuba Filipovića "Jugovići", koja jeste antologijska u svakom pogledu, ili još ranije, jedne ali vredna pesme Jele Spiridonović Savić, Stevana Kaćanskog i slično).
Ne koncipirajući antologiju samo po zvučnim imenima (i opusima), već dajući šansu i mnogima koji nisu do sada bili u vidokrugu književno-istorijske ili kritičarske pažnje, Nenad Grujičić je time napravio iskorak od prethodnika. Isto tako, nemajući strogo normiran obim predstavljanja pesnika (po dve, tri ili četiri pesme pesme, kako postaje praksa), već prema "količini antologijskih pesama" u pojedinim opusima, antologija postaje uzbudljivo pesničko čitanje i u heterogenom smislu, kao valovit put poezije, samerene prema različitim pesničkim individualnostima. Na ovoj matrici mislim da je postignuta trajnost ovog izbora. I dok je u opusima pesnika starijeg doba izdvojeno zaista gotovo sve što su relevantna antologijska ostvarenja — ipak se ne ponavljajući u odnosu na prethodnike (dajući izvrstan presek npr. Njegoševog pesništva, novo viđenje Zmaja ili Đure Jakšića, a naročito Laze Kostića) — ovde zaista, sa punom pouzdanošću srešćemo sve najbolje od Branka do Crnjanskog — u novijem, tj. savremenom pesništvu, insistiralo se više na prikazu različitih poetičkih škola i formi, kako u celini, tako i u opusima pojednih pesnika (praćenje njihovih "faza", rimovani, slobodan stih i tako dalje), i u toj težnji, čini se da se antologija rasplinjava, tj. prerasta u panoramski pregled svega relevantnog u srpskom pesništvu napisanog do kraja 20. veka. Naravno, ni jedna antologija ne može stoprocentno pokriti apsolutan vrednosni sistem (nije to ni kultna antologija Bogdana Popovića) — ali je vidno, da je antologičara — i samog veoma cenjenog, prisutnog i priznatog savremenog pesnika — u ovoj antologiji rukovodilo to najšire načelo poezije: i misaono/religiozno i nacionalno/rodoljubivo (bez ideološkog prekomponovanja epohe), i ljubavno/erotsko i atmosfera/pejzaž, opisno — i u tom smislu ova antologija je takođe izbegla jedan tematski kliše (prenaglašenost jedne ili druge motivacije u izboru).
Vrlinom ove antologije smatram, takođe, veliko prisustvo žena pesnikinja — i to je prvi put da one ravnomerno i sistematski, od 19. veka učestvuju u jednom antologijskom preseku srpskog pesništva, tako da ovde imamo (uz jedinu dosad poznatu i priznatu Milicu Stojadinović Srpkinju iz 19. veka) i mnoge druge, i one za koje jedva da smo čuli, a bile su i te kako prisutne i popularne u svom vremenu (Draga Dejanović, na primer).
Tu posebno ističem uvođenje na velika vrata Anice Savić Rebac i njene poezije koja daleko prevazilazi okvire svog vremena (čak je veoma korespondentna sa savremenim našim pesništvom), a za čiju zbirku je, ko zna iz kojih razloga, Crnjanski svojevremeno napisao Cvijanoviću da ta zbirka "ništa ne valja" (što je odložilo njeno štampanje za punih 12 godina!). Tu samo na nivou komentara ističem kao sugestiju antologičaru, da je možda trebalo razmišljati o još jednoj pesnikinji, savremenici A. Savić Rebac, mnogo poznatijoj kao slikarki, Mileni Pavlović Barili, sa jednom izuzetnom i svetski korespondentnom poezijom, koju je, istina, pisala na tri jezika (španskom, italijanskom i srpskom).
Po prirodi posla, a baveći se poezijom, Nenad Grujičić je imao sreću i privilegiju da upozna takoreći sve protagoniste savremene srpske poezije druge polovine 20. veka, i bez ovog poznavanja, ne bi bilo ovako sugestivne i sveobuhvatne antologije, odnosno relevantnog panoramskog uvida u rad savremenika, naročito u drugoj polovini 20. veka. S obzirom da su mnogi od tih pesnika, nažalost, već otišli iz života — pa se može govoriti i o svojevrsnoj "smeni generacija" u srpskom pesništvu — vrlina ove antologije je upravo i u tome što je autor uložio vidan napor da njihove pesničke portrete ovekoveči upravo u ovom izdanju, tako da je reč i o toj vrsti preseka i pregleda savremenog srpskog pesništva, ali i delimično promenjenom vrednosnom kriterujumu i koncepciji antologije — sada obrnuto — od antologije pesama ka antologiji pesnika.
Osveženjem na širem planu, i novom vrlinom ove antologije, smatram i uvođenje pesama nekoliko kantautora i rok-muzičara, čime je Nenad Grujičić prvi u nas integrisao rok-kulturu sa tzv. ozbiljnom književnošću, što se u svetu već uveliko radi. Čak mi se čini da je tu mogao biti i smeliji, i uvrstiti mnogo više tekstova Momčila Bajagića (i sama sam se davno nosila mišlju da pišem o njegovim stihovima). Antologičarevu pažnju ovde su vidno zavredeli i Đorđe Balašević, Arsen Dedić, Džoni Štulić, Borisav Đorđević, Milan Mladenović, podvukavši s pravom, koliki su uticaj (na kvalitet) i značaj rok-muzike osamdesetih imali stihovi Duška Trifunovića u karijeri jedne sarajevske rok-grupe, koja je decenijama ubirala neverovatne materijalne plodove od toga, dok je tvorac tih stihova, pesnik, živeo u krajnjoj (izbegličkoj) oskudici, i tako preminuo.
Sve u svemu, trud antologičara Nenada Grujičića u ovom projektu je impresivan. Nastala iz ogromnog iskustva i ideje koja se, očigledno, taložila decenijama, kroz dugogodišnje razmišljanje i strpljiv rad, obuhvatajući podjedanko celokupan srpski duhovni prostor (i pesnike iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i šire dijaspore), Nenad Grujičić je za našu sve siromašniju kulturu ostvario jedno respektivno, autentično, reprezentativno i za buduće izučavaoce srpskog pesništva — nezaobilazno delo. Slavica Garonja Radovanac (Reč na promociji 12. oktobra 2012. godine u Rimskoj dvorani Biblioteke Grada Beograda)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #15 poslato: Oktobar 27, 2012, 03:46:52 pm » |
|
**
UZBUDLJIVA ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE
O "Antologiji srpske poezije (1847—2000)" Nenada Grujičića može se govoriti veoma dugo i na mnogo različitih načina. Antologije su sve češće i sve obimnije. Grujičićeva je, koliko znam, obimom najveća. Vreme je takvo da nas osećaj za razmere, instinktom održanja, tera da ovakva knjiga postane teška kao topovsko đule kadro da svojom eksplozijom pokrije ceo svet. Ako najmoćniji mogu jedanaest puta da unište planetu, pesnicima je dovoljno da je jednom, za spomen, ovako jarko i iz najdubljih dubina narodnog bića, dignu i do najudaljenijih i jedva vidljivih galaksija. Sve te zvezde, na neki način, kao beskrajni roj jezika, prisutne su ovde, u ovoj prostranoj i bogatoj knjizi. Ako ikada iščeznemo, a može se i to desiti, jer "sve što štrči teži da se poravna" (reče prerano ugašen Ivan V. Lalić), ako dakle ikada nestanemo kao narod, ova antologija će nas sačuvati.
Knjiga je kao voda. Uvek nađe neki svoj put. Put ove antologije jeste put do zvezda. Ne samo zbog njenog sastavljača, nego pre svega zbog galaktičke moći reči koja je tako odapeta da kazuje neiskazivo. Svojim slutnjama, snatrenjima i snovima, nebrojeni pesnici ovog napaćenog naroda, stvarajući često ispod samog života, i na milion načina, svejedno koliko različiti, u antologiji su ostavili svoje tajne poruke — ja u to čvrsto verujem — čovečanstvu ih zaveštali.
Kod nas se uvek pevalo kad ništa drugo nije preostajalo, tako da pesma nije bila samo pritoka, već i zaceljujuća utoka, moć da blažimo bol na ušćima istorije. Pesma je pravila izlaze i tamo gde ih inače nema i ne može biti, a gde ih, ukleti i snohvatični, u mraku tražimo.
I sad pod kraj prošloga i s početka ovoga veka, kada pesnici niču kao pečurke posle kiše, svejedno, i uprkos tome što izdavački prostor ima nasavladiv tržišni procep, meni se sve više čini da to pesnici, kao iz kakve fakir-opsene i činodejstva vračeva, bujajući cede suvu drenovinu jezika. I iznova, i sve više, pune Markovu čuvenu tuluminu i nalaze nevidljivu jugovinu — zavetrinu tamo gde su nam čengele i bukagije, svi psi sveta redom na juriš i skokom, oko vrata želeli da nabace.
Između tolike moći da se poetski oglasimo i tolikog broja najrazličitijih glasova i istorije koja nam mrsi puteve i na prosjački štap svodi račune, ima neka tajna veza, po svoj prilici, ona ista koja nas je pet vekova pod Kesedžijama držala neuništivima pod staklenim zvonom mita. I ako nas je deseterac spasao, a sva je prilika da jeste, onda će nas i ovo stoglavo čudo od poezije, tolikih štimova i tako široko razvijenih bekstava i mimikrija, simfonija i simetrija, ma kako sve izdeljeno i kakofonično zvučalo, neizbežno nekud dovesti i, valjda, na kraju spasiti. Možda baš preko primera "bodljikave harmonije" ove Grujičićeve uzbudljive i proročke knjige. Tolika moć reči, kao koncentrat leka i otrova, u isti mah, na jednom mestu, ne može netragom nestati. U svim tim pesničkim rečima je, na koncu konca, hteli mi to ili ne, tajna gatka o sudbini ovog naroda. Nenad Grujičić je instinktom održanja osetio i uspeo da svu tu pesničku silu maternjeg jezika okupi na jednom mestu i pokaže da u takvom snopu duhovne snage zaista smo nerazorivi. "Ja imam nadu, ja imam veliku nadu".
Dragoljub Stojadinović (Reč na promociji 12. oktobra 2012. godine u Rimskoj dvorani Biblioteke Grada Beograda)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #16 poslato: Novembar 28, 2012, 11:03:51 pm » |
|
* ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE (1847—2000) NENADA GRUJIČIĆABEOGRAD — Troje književnih kritičara visoko su ocenili najnoviju antologiju srpske lirike od 1847. do 2000. direktrora "Brankovog kola" Nenada Grujičića koja je predstavljena u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda.
O luksuzno opremljenom izdanju na 1000 strana u kome je 1007 pesama 290 pesnika i 35 pesnikinja govorili su kritičari: Dragoljub Stojadinović, dr Slavica Garonja - Radovanac i Marija Sloboda, svoje stihove su govorili Duško Novaković, Milena Marković i Manojle Gavrilović, dok je pesme čitao glumac Boško Petrov. Doajen srpske kritike i urednik ovog najnovijeg "cvetnika" srpske poezije, Dragoljub Stojanović se opredelio da o njemu govori veoma poetično pošto je priznao da ga je "ova golema knjiga opčinila". Kako je primetio Stojadinović ovih godina dok se "istorijski kamenolomi najpre daleko a sada sve bliže na nas oburvavaju pesničke antologije sve su češće i sve obimnije, a Grujičićeva je najobimnija i najveća". "Vreme je takvo da nas osećaj za razmere instinktom samoodržanaja tera da ovakva knjiga postane teška kao topovsko đule, kadro da svojom eksplozijom pokrije ceo svet", bilo je njegovo tumačenje za tako obimno delo. On je ovu antologiju doživeo kao naše zaveštanje ako nestanemo kao narod "zbog galaktičke moći reči koje su tako odapete da kazuju neiskazivo što su u svojim slutnjama nebrojeni pesnici ovog napaćenog naroda stvarali". Stojadinović je knjigu opisao kao "uzbudljivu i proročku" a priređivač ju je sklopio "instinktom održanja". Dr Slavica Goronja Radovanac naslovila je svoj prikaz "Pesnička antologija dostojna Brankovog imena", aludirajući da je izdavač " Brankovo kolo" iz Sremskih Karlovaca koje čuva sećanje ne samo na Branka Radičevića već je jedan od poslednjih bastina koji brane poeziju. Ona je ocenila, kao vrstan znalac lirike, da je antologičar mudro birao pesme, a ne pesnike posmatrajući stih kao "čudo jezika". Takođe, je primetila da je knjiga sklopljena hronološki, pregledno i na precizana način tako da se može koristiti u edukativne svrhe. Grujičhiću je odala priznanje da je pokazao pouzdani ukus i pronašao "prave bisere koji do sada nisu bili uočeni", a postarao se i da, više nego ikada ranije, uvrsti pesnikinje. Kao značajnu inovaciju navela je uključivanje rokenrol pesnika koje je veoma vešto inkorporirao među "ozbiljne" liričare. Marija Sloboda je podsetila da je knjiga objavljena povedom obeležavanja 165 godišnjice od štampanja prve zbirke Branka Radičevića i veoma pedantno je prikazala kako je antologija organizovana. Prvo je predstavila antologicara kao uglednog pesnika sa bogatom bibliografijom,kao autora monografije o Branku Radičviću a zatim je istakla da je objavljeno 70 pesničkih antologija između 2148 različitih. Sloboda je je istakla da je Grujičićeva osobena po tome što pokazuje da je njen sastavljač imao ambiciju da revalorizuje postojeću mapu i koordinate srpske poezije i primeni nov pristup sklapanju "cvetnika". Ona je skrenula pažnju na veoma obiman (70 strana) predgovor Grujičića koji je prava studija o poeziji i antiologijama, a donosi i njegove kriterijume po kojima je vršio odabir autora i njihovih pesama. Ona smatra da je veoma važno što nije izdvojio jednog "favorita" već ih je sedam i njima je dao jednaki prostor. Grujičić je kazao da ga je zanimala samo ona poezija kod koje je prepoznao da je pesnik "propevao" umesto da samo piše tekstove. "To su pesnici koji su se ostvarili kao neponovljive kreatuivne licnosti" istakao je on.Glas Srbije | 12.10.2012 | Izvor: Tanjug
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #17 poslato: Decembar 07, 2012, 11:12:58 pm » |
|
**
NAJNOVIJI "CVJETNIK" ILI GRUJIĆIĆEV "GRADINAR"
"Svaka antologija je dobra. Čak i ona koja nije dobra"; napisao sam ovo prije više od šest godina, kada sam u tadašnjem "Glasu SRPSKOM" imao književnu rubriku. (To je, još, bilo vrijeme kad je GLAS bio "Srpski", a ne "Srpske"; dok je imao književnu rubriku, i dok je bio "državna novina''-pluralia tantum! Odnosno, dok su i mene pozivali na saradnju: imao sam skoro tri godine književno-esejističku rubriku — kako sad svi vole da krste "kolumnu" — a zvala se AZ-Bukovnik.) Dočekao sam tada i tako ANTOLOGIJU-izbor iz srpske poezije, pod naslovom Nasukani na list lirike (stih, inače, Trebinjca, oca moga kuma Mihaila, pokojnog Brata Pavlovića, iz njegove zbirke Djevojčica postupaka), "baštovanskog dvojca" Anušić-Malešević. Oni koji su mislili da hvalim antologiju, osudili su moj pristup, vjerovatno nikad do kraja ne rastabirivši značenje gornje rečenice (tim prije što sam istom "rečenicom" — a to je doskočica i pitanje kompoziciono-stilske vještine — i završio navedeni tekst). Ovo, u stvari, pominjem samo jedino i zato što je jedan od onih kojima se ta Antologija nikako nije dopala (meni dragi Mirko Vuković, najglasniji i najargumentovaniji "antologo-borac"!) protumačio da sam se i ja svrstao na stranu "antologo-branitelja" (što su, znam, pomislili i ISTI)! Naravno, i jedni i druga nisu bili u pravu, a to i jeste najbolje tako, po drevnom "Lenjinovom pravilu": kažeš ženi da si kod ljubavnice, ljubavnici da si kod žene, a ti se sakriješ negdje, u biblioteku, i učiš-li-učiš!
Ili, što napisa VIB: "Pametan čovek četrdeset prve ode u četnike a četerespete se vrati iz partizana"! Dakle, kao što sam tada mislio i napisao (Govori kako misliš; piši kako govoriš; ali ima i ona Gojka Đoga, KETMANSKO-POKAJNIČKA, kad se izvinjavao Vuku što nije pisao onako kako govori, a nije ni govorio ono što misli!), tako i danas mislim i govorim: Svaka antologija je dobra, pa i ona koja i nije dobra; ili borem nije DOBRA DO KRAJA (uvijek će se naći neko i nešto da nekome i nešto zamjeri, prigovori, za-zlo-zapamti; Takvi smo mi Srbi, zato nas i svrbi!). Uostalom, nastavio sam, obrazlažući: Pogotovo ako je to Antologija SRPSKE poezije; jer — i najlošija — dobro je da nas SVJEDOČI: tolika je ala i vrana ustala na nas, da nam je svaki pomen imena, jezika i djela kao dokaz trajanja dragocjen, nasuštni. A — sa druge strane (svako lice ima naličje, naravno) — pitanje je koliko nam to "dokazivanje" vrijedi na duge staze!? (Nešto što nam privremeno-zakratko i "aktuelno" da ruke, u daljoj budućnosti, kada se glave ohlade a okolnosti izmijene, može i te kako da šteti!) Slično bismo mogli govoriti i o najnovijem CVJETNIKU, što ga sastavi i na svijet izdade Nenad Grujičić i "Brankovo kolo" (naročito zato što je isti-autor-baštovan i te kako grmio protiv nekih ranijih-savremenih antologičara i njihovih "herbarijuma"; što — ruku na srce u preopširnom PREDGOVORU — nastavlja i sada: naročita meta bijahu mu "izbori" Svetskog pesništva, sa 100 i 1 pjesmom (!!!) Nikole Strajnića (tu zatekosmo Jovana Zivlaka, inače, onog 101!!! jedinog ŽIVOG iz cijelog Svijeta — pored Iva Bonfoa, tada krepkog osamdesetdvogodišnjaka, Bog sami zna da li je i sada živ — i jedinog živog, od svega nekoliko!, srpskog pjesnika uvrštenog u antologiju); te onaj iz Republike Srpske, nespretnog i predugačkog naziva, sastavljača Radivoja Mikića (ne zaboravimo i ovdje i "finansijera" Sretena Vujkovića); pitanje "vinosti" je složenije, tim prije što je Mikić profesor dr, a NOBLES OBAVEZUJE!) Mislim (vjerujem i nadam se!) da nema ni jedan jedincati narod u Evropi a da ima toliko antologija sa toliko malo (dobrih) pjesnika, na toliko mali broj glava pismenih pripadnika-napose onih što čitaju, pa još i POEZIJU; posebno u zadnjih nekoliko decenija, kada su se svi vrednosni (a i moralni) kriterijumi srozali, odnosno kada "druga šćaše da postane sudija". Treba ovdje da kažem koju i o još nekim Antologijama (što ne propušta ni Grujičić): npr. Kada budemo trava Vladimira Jagličića (ca tri moje pjesme) ili TROTOMNA antologija srpske poezije koju je sastavio Rus Andrej Bazilevski uz "selektorsku pomoć" (u antologiju, naravno, uvršćene!) Mirjane Bulatović; što je sve "preštampano" i u srpskoj verziji, i to u Kanadi (avaj, u njoj nema mene)! Ima još jedna RUSKA-SLOVENSKA Iz veka u vek (u serijalu ruskih prevoda-antologija ca slovenskih jezika) u kojoj ima i mene (jedna pjesma); ima ona Nebojše Devetaka, "pjesnika-izbjeglica" (u kojoj opet ima JEDNA moja pesma, kao što me DUPLO ima i kod Grujičića!). Navodim ovo samo i jedino zato da kažem kako to da li me ima ili nema (a ima po PET-ŠEST i kod Anušić-Maleševića i kod "proskribovanog" Radivoja Mikića), nije VREDNOSNI KRITERIJUM pri ocjeni nivoa jedne ANTOLOGIJE. Da živim stotinu godina, mislim da bi moj stav uvijek bio isti: Svaka antologija je dobra, pa i ona koja nije dobra! Uostalom, prašina se brzo slegne, knjige se zature, zaborave, a uskoro slijedi nova, pa još novija, pa najnovija... Do pošljetka! Preko 150 godina (1847—2000), skoro 1000 stranica, skoro 300 pjesnika (od Branka, rođenog 1824. do Dejana Aleksića, rođenog 1972): sve impresionira. Čak i težina knjige; i ona stvarna (masa) i ona u prenesenom smislu! Možda su najveće vrijednosti neke antologije OTKRIĆA: iako nije prvi (to je radio, recimo, i Jagličić), Grujičić je u svoj izbor DOSLJEDNO a ne kao "presedan" uvrstio nekoliko rokera i popera (uz Peru Zubca i ine, a posebno Duška Trifunovića, čije su se pjesme "napjevali" raznorazni rokeri diljem bivše Juge, Arsena Dedića, Bajagu, Balaševića, a naročito Džonija i Boru-Čorbu, sve do EKV-Milana Mladenovića!), samjeravajući im — BEZ ZAZORA I SA DOSTA OPRAVDANJA — poeziju ca ostalim pretenciozno "UMJETNIČKIM". I, na kraju, nešto sasvim lično: drago mi je da su se i moje pjesme našle u Nenadovoj Antologiji, tim prije što nisam ni znao da je priprema, niti mi je tražio podatke ni pjesme, niti je "tvrdio pazar". Prosto ih je uvrstio. Želim da vjerujem da je tvrdo uvjeren kako one to zaslužuju. I još nešto, ni u jednoj antologiji — izuzev ove — nema nijedne moje pjesme koju bih ja sam izabrao!
Prof. dr Branko Brđanin Bajović
(Pročitano na promociji u Banskom dvoru u Banjaluci, 20. novembra 2012)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #18 poslato: Decembar 07, 2012, 11:13:24 pm » |
|
**
RASKOŠNA KNJIGA
Kada me je Nenad Grujučić, u jednom elektronskom pismu, zamolio da govorim, u Banskom dvoru u Banjoj Ludi, na promociji njegove Antologije srpske poezije, pogled mi je pao na ovu raskošno opremljenu i izuzetno lijepu knjigu, i oživio jedno pomalo zapretano sjećanje iz studentskih dana. Naš do tada uvaženi profesor, dr Zoran Petrović, predavač koji je držao do svoga predmeta i zahtijevao određeni stepen znanja od studenata, pojavljuje se na promociji izabranih pjesama svoga kolege, a našega profesora, pokojnog Vladete Vukovića u ulozi promotora ili kritičara. Knjiga obimna, profesor Vuković, moj prezimenjak, u godinama — dakle izbor koji objedinjuje široki luk njegovog višedecenijskog bavljenja poezijom. Adolescentski šeprtljavo i neautoritativno, profesor Petrović čini ovakav uvod u svoje pozamašno slovo: "Ja ranije nisam bio u prilici da govorim o ovakvim obimnim i zahtevnim izborima, sa ovoliko pesama, i to tako različitih, ne snalazim se baš u ovakvim situacijama, pa sam se opredelio za jednu pesmu iz ove knjige koja mi se učinila interesantnom, pa ću sada pokušati da je analiziram — "red po red"." I tu počinje profesorova saga unutar jedne pjesme.
Mladalački derznoveni, mi smo kao posprdicu godinama po fakultetskim kuloarima prepričavali ovaj slučaj. No, kako nam se sve što u životu činimo neminovno vraća kao eho, ja sam se, evo, toga sjetio u trenutku kada sam zamoljen da govorim na ovoj promociji. "Obimna i zahtevna" antologija, "sa ovolikim pesmama", "i to tako različitim"... Sve mi se vratilo u vidu dalekog i prijekornog eha. Uz to, stvar se događa meni koji rado govorim na promocijama određenih knjiga i, posebno, knjiga određenih autora čijim se novim izdanjima sa nepatvorstvom svaki put iznova radujem — među koje, svakako spada i Nenad Grujičić o čijim sam knjigama više puta pisao i na čijim sam promocijama više puta govorio. Na stranu šalu, ali hoću da kažem kako postoje knjige o kojima je izuzetno teško govoriti. Jer — kada neko pregne i sačini ovako jedinstvenu, opsežnu, temeljitu, sveobuhvatnu, egzaltirano ambicioznu antologiju i kada je dodatno zasmoči beskrajno akribičnim, autoritativnim, strasnim i iscrpnim predgovorom, onda vam taj neko i ne ostavlja previše prostora za dodatno domišljanje i intelektualno manevrisanje. Takvim ozbiljnim predgovorom autor je, na neki način, "zakovao stvari" — da se poslužimo tim kolokvijalnim izrazom. Ovakvu poziciju dodatno usložnjava i činjenica da ovdje pjesnik (a ne ispošteni, anemični univerzitetski kritičar) treba da govori o pjesniku. U takvoj situaciji posebno do izražaja dolazi ono opšte mjesto po kome je kritika (ili osvrt, ili nešto treće, ako je ovo to treće — sve jedno) "kreacija na kreaciju".
Da poentiram: ne želim od vas da sakrijem svoju bojazan da ovim izlaganjem ne mogu domašiti one visine na koje je letvicu postavio Nenad Grujičić ispisujući predgovor svojoj Antologiji srpske poezije. Dakle — bojim se da moja "kreacija", neće biti dorasla "kreaciji" koja ju je inicirala. U tom hvale vrijednom predgovoru, kao i u napomenama koje nas, post festum, dočekuju na kraju antologije, Grujičić do filigranskih detalja razrađuje i obrazlaže svoje antologičarske stavove, svoje poimanje "pevanja i mišljenja", svoj odnos spram bijelog i vezanog stiha, spram ženskoga pisma, spram kantautorstva i tzv. primijenjenog pjesništva, te spram svih relevantnijih i većih antologija srpske poezije koje su prethodile njegovoj. Tu je rečeno apsolutno sve što bi se trebalo i dalo kazati o ovom značajnom poduhvatu. Govorenje o ovakvoj knjizi vas permanetno ćuška, nagurkuje i navodi na rub realne opasnosti da prekoračite u zonu prepričavanja onoga što je autor već rekao, označio i apsolvirao. U situaciji takve slabomoćnosti u pomoć mi priskače ono sjećanje na starog profesora Petrovića. Kao i on, pokušaću sada da iz "nemoguće pozicije" kažem par suvislih stvari o Grujičićevoj antologiji. Počeću od jedne drevne srpske zagonetke, jer ova knjiga je u ovom trenutku za sve nas, uistinu, zagonetka. Obrnuću redosled, pa, protivno običaju, najprije reći njeno rješenje. Rješenje zagonetke je KNJIGA, a pitanje (koje i nije pitanje!) glasi: NAJVIŠE ZNA, A NAJMANJE GOVORI. Tako su, dakle, Srbi determinisali knjigu, misleći, naravno, na knjigu kao predmet, na njenu "neživost stvari". Očigledno je kako su Srbi knjigu doživjeli kao dohijar ili skrivnicu, kovčežić u koji se pohranjuju najveće mudrosti, najveće istine, najveće vrijednosti. Sa te stajne tačke i sa takvim pogledom želim večeras da govorim o Grujičićevoj antologiji. Pred nama je knjiga iz koje progovara veliko znanje i veliko poznavanje stvari, ali — ŠTA ONA GOVORI KADA NAJMANJE GOVORI. Šta govori prije nego uđemo u istinski dijalog, ili je bolje reći polilog, sa pjesničkim glasovima koji su u njoj sabrani — u razgovor kome se kraj ne nazire? To se, zapravo, događa kada uđete u dvojeslov sa ovakvim knjigama — nema kraja tom razgovoru; ne može ga biti. No, šta ova knjiga govori kada ćuti? Vraćam se, sada, na početak: čitam Grujičićevo elektronsko pismo, pogled mi pada na njegovu knjigu... Estetski predmet. Besprijekorno i ukusno opremljena knjiga. Obimna. Gojna. Tvrd povez, korice od fine eko-kože, zlatotisak, simbolična kombinacija boja — carski crveno, crno i zlatno. Ključne riječi složene u četiri reda. Gore — u jednom redu ime i prezime priređivača, dolje — tri naslovne riječi, poređane jedna ispod druge. Ali, ono što je najmanje vidno na koricama, to, upravo, najviše privlači moju pažnju: suvi žig udno stranice. Na njemu amblem "Brankovoga kola" u čijem centru dominira profil pionira umjetničkog "pevanija" na srpskom narodnom jeziku. Jasno je — odmah: sve se u ovoj antologiji odvija i događa pod egidom lika i djela Branka Radičevića, a svaka njena stranica kao da nosi suvi žig onoga koji je umirući uskliknuo "o, da te tako ja ne ljublja žarko". Neke stvari, naprosto, moraju da se dese.
Nenad Grujičić je, čini se, sudbinski bio predodređen da sačini jednu ovakvu antologiju. Sve je, naprosto, vodilo ka takvom ishodu. Potpuno prirodno. Ne bih želio da budem nakaradno shvaćen, ali — prirodno kao što je smrt prirodna. Kao što bi to lako i precizno Borhes rekao: "Iscrpšćeš broj otkucaja srca koji ti je zadan, i onda ćeš umrijeti". Ništa prirodnije! Sve je visilo u vazduhu i ovo se, prećutno, i očekivalo od Nenada Grujičića. Beskrajno odan i posvećen "stražilovskoj žili kucavici" srpskog pjesništva, kako to sam često voli da kaže, kao čovjek koji je decenijama stajao na čelu jedne od nastarijih kulturnih institucija kod Srba i bio uistinu žila kucavica "Brankovog kola", Grujičić je, rekoh, bio predodređen za ovakav poduhvat. Mislim da je i Grujičić godinama unazad bio toga svjestan i mislim da je samo čekao trenutak da stvari sazriju, prevru i da se navrši potrebna mjera. Riječ je o onome za šta Dante, u prekrasnoj igri riječi kaže: "Ljubav, kad ljubljen ljubit se ne dvoji". O takvoj međuzavisnosti i spiritualnoj vezi između Branka Radičevića i Nenada Grujičića riječ je ovdje.
Nenad Grujičić ima izuzetnu poziciju, snažnu institucionalnu potporu sa koje nastupa i to daje poseban dignitet njegovom pregnuću i njegovom projektu. Na stranici koja prethodi naslovnoj, uostalom, u dnu stoji napomena da antologija izlazi: "Povodom 165.godišnjice izlaska prve knjige pesama Branka Radičevića u Beču". Znam da sam ovdje otišao dalje od prostog promatranja objekta — ove knjige — ali kratak pogled u prve dvije strane još uvijek nije, držim, ulazak u dijalog sa njome. Jesam je golicnuo, ali je nisam natjerao da progovori. Grujičićeva antologija, naglašavam, i dalje ostaje na poziciji "najviše zna, a najmanje govori". Da, tačno jeste da Pol Elijar misli kako je "najbolji izbor pjesama onaj koji se pravi za samog sebe" i nema sumnje da je i ova antologija izraz stavova i nazora njenog autora, ali ona nikako nije samo to. Odužujući dug Branku Radičeviću kao rodonačelniku stražilovske pjesničke tradicije ona neminovno autora stavlja u poziciju služenja višoj i široj ideji, te ga time, nadalje, da se tako izrazimo, primorava na objektivnost i izlaženje iz svojega ličnog pjesničkog kruga. Ovaj konstrukt služenje višoj i široj ideji mi, istom, pogled prikiva za vrh korice u kojem stoji ime autora. Žižno mjesto. Sa jedne strane njegovo ime obavezuje na izistinsku odgovornost jer je sa svoga britkog i preciznog polemičarskog jezika zadobilo auru beskompromisnog kritičara brojnih antologija i antologičara srpske poezije. Ali, jasno je: to nije "inat-rabota" i ovdje nemamo posla sa književnim "nadžak-delijom", ovdje imamo posla sa autorom koji brani dostojanstvo maternjeg jezika i maternje poezije i sa tim ne čini nikakve kompromise ili ustupke. Dalo bi se — možda (!) — očekivati da će Grujičić "igrati" na sigurno, da će kalkulisati kako ga neko od bivših oponenata ne bi uhvatio u raskoraku, ali uz ime ovog autora, nekako, ne ide prizemna lukavština. On čini posve opozitnu stvar: čini smjele iskorake (u izboru autora, njihovom broju, protiveći se uvriježenim sudovima i ustaljenim klasifikacijskim "pretincima"), riskira i daje povoda neistomišljenicima da istupe: izaziva ih i zaziva "na biljeg". Na drugoj strani — on ostaje dosljedan onoj praksi koju sprovodi tokom svih ovih godina koliko organizuje "Brankovo kolo" i dodjeljuje njegove nagrade; on srpski pjesnički prostor ne doživljava kao srbijanski, u njegovom vidokrugu ostaju autori i sa "ove strane Drine", i odavno memlom zapuhnuti katakombni pjesnici u Crnoj Gori i, napokon, srpski pjesnici u dijaspori; on ravnopravno tretira oba narječja srpskog jezika; on srpski pjesnički prostor vidi sa metageografske — sa jezičke tačke osmatranja.
Dovoljno je pogledati sadržaj i spisak imena uvrštenih pjesnika i dogledati koje su granice tog prostora za Nenada Grujičića. (Pogled u sadržaj još uvijek nije, držim, ulazak u dijalog sa ovom knjigom; ona i dalje spokojno ćuti. Neka tako i ostane!) Ovo nas dovodi do sljedećeg zapažanja koje se tiče samoga naslova knjige. Grujičić nije svojoj antologiji priskrbio neki zvučan, efektan ili poetičan naslov ("Kad budemo trava" — Vladimir Jagličić, "Bivši anđeli" — Dragan Lakićević, Žeženo zlato moga jezika" — Goran Babić itd.). On se opredijelio za prost naslov "Antologija srpske poezije". Ta jednostavnost i te kako ima smisla. Tim naslovom Grujičić otkriva svoje ambicije i suprotstavlja svoju antologiju i svoj koncept prethodnim antologijama srpskog pjesništva. Da se našalim i bude ujedno slikovit — to liči na onaj kliše iz TV kvizova: — Osoba A, predstavite se. — Ja sam Antologija srpske poezije! — Osoba B, predstavite se! — Ja sam Antologija srpske poezije! — Osoba C, predstavite se. — Ne! Ja sam Antologija srpske poezije! To dalje vodi ovakvoj asocijaciji: antologija je već na prvi pogled gabaritna i moćna kao prekookeanski brod. Polazeći od Branka i stražilovskog poja, Grujičić se oslobodio uza strogih, beskompromisnih i rigidnih (počesto i potpuno iracionalnih i neutemeljenih) kriterijuma i njegova je antologija time propjevala, postala influentna, otvorena i rastresita — prozračena. On nije išao ka iracionalnom redukovanju. I to je razumljivo. Ako samo zvirnemo ispod prve korice, na naslovnoj strani ispod Antologija srpske poezije unutar zagrade stoji 1847 — 2000. Knjiga i dalje ćuti. To okolčavanje imovnog grunta u potpunosti opravdava obim antologije i veliki broj uvrštenih autora. Ona se, naime, rasprostire na kakvih sto pedeset godina srpskog pojanja. To je golem raspon kroz koji je prodefilovao ogroman ešalon sjajnih, manje ili više primijećenih i slavljenih, ali značajnih i prisutnih, svakako, pjesnika.
Knjiga neće progovoriti ni ako je ovlaš otvorimo otpozadi i pogledamo njen sadržaj. Sam sadržaj govori toliko toga. Grujičić je bacio svjetlo i na one autore koji nisu nikad bili interesantni ni za jednog antologičara, on je ravnopravno tretirao pjesnike sa svih srpskoh prostora, on je u obzir uzeo i one glasove koji se ne smatraju strogo književnim (Đorđe Balašević, Bora Đorđević, Arsen Dedić, Momčilo Bajagić, Milan Mladenović, Branimir Štulić i drugi), on je — kao niko prije njega — značajan prostor posvetio ženskom poju u tom dvoglasku, no ne na pomodan i isprazan način vulgarno amerikanizovano nazvan "čik-lit", a naši ga preveli kao žensko pismo, već stavljajući pjesnikinje i pjesnike u istu, ravnopravnu ravan. Kada i letimično pogledate popis i redosljed imena pjesnika uvrštenih u ovu antologiju, a upućeni ste u problematiku, vrlo brzo vam postaje jasno da je Grujičić nizao autore po jednostavnom hronološkom principu, polazeći od godine rođenja (po starini, kako se u narodu kaže). Dakle, bila bi to prosta linearna projekcija da autor nije učinio dva izuzetka i to, ni malo slučajno, na njenom početku i njenom kraju. On, naime, najprije vrši inverziju razmjenjujući mjesta Branku Radičeviću i Njegošu koji je više no deset godina stariji od Branka. Potom na kraju, nižući sve mlađe i mlađe autore, dolazi do Banjolučanke Tanje Stupar Trifunović, mlađahne Tanje Stupar Trifunović, čini jedan "jakobinski zaokret" i vraća se pet godina unatrag, završavajući antologiju pet godina starijim Dejanom Aleksićem. Grujičić je jasno obrazložio slučaj Branka Radičevića i tu nema nikakvih nejasnoća, dočim slučaj Dejana Aleksića nije uopšte rasvijetlio. (I ja čujem škripanje, kao i vi! Svjestan sam da sam ovom tvrdnjom prekoračio okvire dozvoljenog i činim korak unazad.) Vjerujem da Grujičić ima neki svoj razlog koji se ne podudara sa ovim mojim razmišljanjem, ali ja tu stvar vidim ovako: prosta, prava linija asocira na jednoličje i monotoniju, na rávan uspavljujući ton, a to ne liči niti na Grujičića, niti na vijek i po srpskog pjevanja koje ovaj autor tretira. Ja vidim zamišljenu osu u odnosu na koju iz gornje tačke, iz zone pozitivnih vrijednosti (godina 1824), polazi krivulja i pada u minus zonu, u godinu 1813, odakle se zupčasto ili stepenasto uspinje naviše do 1977. godine, da bi iznenada pala za pet podioka niže, u 1972. godinu. Ja, dakle, vidim krivulju, ja vidim fragment nekog kontinuiteta, ja vidim isječak — tonsku amplitudu. Uzmite sada taj isječak i sa preciznošću ga uklopite sa onom krivuljom koja predstavlja osamstogodišnji kontinuitet srpskog umjetničkog pojanja koje se začinje sa Svetim Savom Srpskim i "Službom Svetom Simeonu", potom tu kolažiranu cjelinu uklopite na viševjekovnu srpsku usmenu pjesničku tradiciju i dobićete razigrani, dinamični kardiogram — čertoreznu, grafičku projekciju otkucaja bila tog velikog, snažnog, živog organizma koji se imenom i prezimenom zove Srpsko Pjesništvo. Nadam se da sam ovom slikovitošću jasno predočio kakva je pozicija i značaj Grujičićeve antologije u ovom trenutku i u okvirima srpskog pjesništva, uopšte. Mirko Vuković
(Slovo na promociji Banskom dvoru u Banjoj Luci 20. novembra 2012)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #19 poslato: Januar 04, 2013, 01:08:15 pm » |
|
**
ZDRAV I OSVEŠTEN DUH
Nenad Grujičić: Antologija srpske poezije (1847—2000), Brankovo kolo, Sremski Karlovci, 2012.
Svaka antologija, smisleno i vrednosno, dvodimenzionalna je pojava. Najpre, donosi nam uvid u blago pesničke tradicije u određenom vremenskom preseku, u kom specifično naglašava stihovna ostvarenja što nude svevremeno, uvek aktuelno i bezmerno iskustvo sveta koje kameno odoleva novim i uvek drugačijim kontekstima u kojima postoji. Sa druge strane, pesnička antologija je i originalno delo koje izrasta iz stvaralačkih impulsa njenog graditelja, onoga ko se odvaži da zrelo i odgovorno ponudi književnosti čarobno ogledalo koje će dati njen najlepši odraz, onoga ko uspe izaći iz stega aure ličnih ukusa i interesa, što je, zasigurno, jedan od najtežih zadataka. Stvaranje stvorenim zarad novostvorenog i zarad onog što će se tek stvoriti; odgovor tradiciji koja nas je iznedrila zarad tradicije koju stvaramo, zalog budućnosti koju tek začinjemo — događaji su koji leže u osnovi svake antologije, te tako i Antologije srpske poezije Nenada Grujičića. Ova Antologija već pri površnom prelistavanju može potvrditi svoju inovativnost na planu strukturne organizacije, kao i načina njenog oformljavanja. Sastoji se iz tri jasno odvojene celine. Prva je naslovljena kao Predgovor u kom stičemo uvid u širinu i ozbiljnost pristupa ne samo izgradnji Antologije, već i poimanja poezije koje priređivač poseduje. Ni jedan aspekt postojanja poezije ovde nije zanemaren, što nam govore naslovi tekstova koje ispisuje Grujičićeva ruka: "O pesničkoj reči", "O besmrtnosti poezije", "O poeziji i duši", "O talentu i grehu", "O poeziji, vremenu i smrti", "O čitanosti poezije", "O slobodnom stihu", "O slobodnom i vezanom stihu, i o još ponečem", "O antologijama", "O Branku i pesnicima romantizma", "O pesnicima dvadesetog veka". Dakle, nema zaobiđenih aspekta poezije, koji se za nju vezuju. Priroda navedenih tekstova je esejistička, u okviru koje se Grujičićeva reč kreće u talasima raznovrsnih amplituda — od strogo naučnih stavova, književnoteorijski i književnoistorijski obojenih, do sasvim druge krajnosti — pesnički određenih zamaha kojima se strasno i neskriveno zaljubljenički tvore ode pesničkoj reči što i samom autoru na poseban način određuje habitus.
Drugi deo celine Antologije donosi nam konkretna pesnička ostvarenja čak dve stotine devedeset srpskih pesnika i pesnikinja, ne odstupajući ni ovoga puta od načela inovativnosti. Naime, uz uobičajene podatke o pesniku (godina rođenja i smrti, ukoliko je preminuo), u gornjem desnom uglu otisnuti su crno-belom tehnikom jedinstveni portreti autora pesama. Jedinstveni su mnogi od njih u tom smislu što su se čitaoci tek u ovoj Antologiji susreli s njima po prvi put, jer su, naročito oni iz poslednjih decenija, preuzeti iz originalnog albuma Brankovog kola.
Treći deo celine Antologije čini pogovor naslovljen kao Napomene, u kom Nenad Grujičić još jednom nastupa u svom prepoznatljivom stilu, donoseći na desetak stranica, sažeto, objašnjenje sastava Antologije, perioda koji obuhvata, ali daje i odgovore na neka veoma važna pitanja koja bi čitaoci mogli postaviti. Zanimljivo je to što Grujičić tek na kraju Antologije donosi tako važne podatke na kakve obično nailazimo u predgovorima do sada poznatih nam antologijskih dela. U toj činjenici otkriva nam se Grujičićeva osnovna namera, inicijalni motiv stvaranja Antologije, koje bi najispravnije bilo percipirati kao stavljanje poezije u fokus i podređivanja joj svega što je sporedno u širokom polju u kom dejstvuje, utiče i prima uticaje. Grujičić se tako ograđuje od nametanja isključivo ličnih preokupacija i time sužavanja vidika čitalaca, tj. usmeravanja njihove pažnje ka nepoetskim sferama. I kada daje napomene o konkretnim mestima unutar Antologije, on pre, i iznad, svega postavlja poeziju fenomenološki, u najčistijem i najsuštastvenijem obliku.
Iako i sâm ostvaren pesnik sa bogatom bi(bli)ografijom, i zastupljen u mnogim antologijama, Grujičić sebe nije uvrstio među korice ove Antologije. I taj podatak govori u prilog da potpisivač Antologije nije imao nameru da njome nametne svom imenu oreol nekakve dnevne slave i veličine, već da odgovori na suštinske potrebe jednog vremena u kom se poeziji nameću sve veći zahtevi, u kom se oko nje predu bezbrojne mreže ideološke, dnevnopolitičke ili neumetničke prirode, te da samom poezijom, istinskom i velikom, stane u njenu odbranu i progovori u ime njenih zahteva i potreba, da podseti na odgovornost na koju nas obavezuje.
Grujičićeva Antologija obuhvata vremenski period od jednog i pô veka, tačnije, od 1847. godine, presudne za srpsku jezičku tradiciju, koja svakovrsno uslovljava i književnu, do 2000. godine. Zašto je upravo 1847. godina uzeta kao jedna granica Grujičićevog kretanja, svima nam je dobro poznato. Odjeknula je tada pobeda Vukove jezičke reforme i na najlepši mogući način ovekovečeno konačno konstituisanje srpskog književnog jezika štampanjem Pesama Branka Radičevića, Gorskog vijenca Njegoševog, Vukovog prevoda Novog zaveta i Daničićevog Rata za srpski jezik i pravopis. Upravo tu započinje čista srpska književnost, iznedrena iz blaga maternjeg jezika, konačno oslobođenog opasnosti da se izgubi, svene među stranim gramatičkim pravilima i leksikom drugih naroda. koja se nametala srazmerno sili u geopolitičkim sferama.
Dotaknuvši se upravo pitanja slavne 1847. godine, dužni smo skrenuti pažnju na koji način je priređivač Antologije napravio izbor između stihova Branka i Njegoša kako bi otvorio stranice svoga poduhvata. Nije tu reč o nečemu što ima bilo kakvu nacionalnu ili političku pozadinu, već je reč o izboru koji je Grujičić temeljno i višestruko opravdao argumentima kojima se služio i u građenju ovog značajnog dela, a oni su u uskoj korespondenciji upravo sa događanjima u srpskom jeziku koja su navedena. Najjednostavnije rečeno — u poeziji Njegoša susrećemo se sa pozajmljenicama iz staroslovenskog jezika, drugih jezika ili jezičkih varijanti, koje koristi na onim mestima gde mu je postojeća leksika srpskog narodnog jezika nedovoljna da precizno izrazi svoju misao, dok kod Branka toga nema, već on pesnički smelo i raspevano vešto crpi bogatstvo tog narodnog jezika ili, pak, sam tvori kovanice, svoju leksiku, koja se poput delića mozaika savršeno uklapa u sliku maternjeg jezičkog zvuka i smisla. Brankovo poezija je dublje i jače uticala na potonje srpske pesnike.
Odabir 2000. godine kao godine gornje vremenske granice, proistekao je, po rečima Grujičića, iz potrebe zauzimanja vremenske distance spram određenih aktuelnih (savremenih) pesničkih ostvarenja, kako bi ona imala vremena da se natalože u svesti srpske književne tradicije i pokažu se potom kao manje ili više dostojna poklanjanju pažnje u jednom ovakvom događaju kakav je pojava Antologije srpske književnosti (1847—2000).
U datom vremenskom odsečku od veka i pô, koji obuhvata raznovrsne stilske i književne orijentacije i u kom srpska književnost započinje svoj snažan zamah ka dostignuću ranga evropske poezije, u periodu kada srpska književnost buja u svakovrsnim stihovima, formama i sadržajima, valjalo je biti veoma minuciozan u izgradnji merila za odabir pesnika koji bi ušli u Antologiju. I na tom planu Grujičić se pokazao kao neko ko poeziju diše, ko poeziju živi, ko je tvori da bi i sam bio uspostavljen, ko je poznaje i poštuje kao zaseban oblik postojanja u jeziku. Jer, kako definicija antologije govori, upravo su merila presudan element da bi se delo ostvarilo kao antologijsko: "branje cveća, cvetnjak"; "zbirka odabranih, naročito lirskih pesama"; "uopšte: zbirka svakog štiva odabranog po naročitim merilima i svrhama"; "zbirka najlepšega".
Dakle, važno je istaći kako je Nenad Grujičić odgovorio na zahteve koje ova odrednica nameće pri formulisanju onih parametara koje je upotrebljavao u procesu odabira pesama kojima je izgradio svoje delo. Njih iščitavamo gotovo iz celokupnog Predgovora, jer na svakoj od njegovih sedamdesetak strana pronalazimo ključne iskaze koji su u temeljima središnjeg segmenta Antologije, a u čije ime progovaraju stihovi koje uživamo. Ono za čim je tragao Grujičić u vremenu od veka i pô, formulisao je možda najsažetije i najpreciznije u eseju "O besmrtnosti poezije", gde na jednom mestu kaže: "Da bi se pesnik ostario u totalitetu svoga jezika, mora da prepozna maternju žilicu reči koja hrani semantičke slojeve pesme. Mora da poznaje i osvoji tri nivoa muzike u pesmi: 1. urođenu melodiju jezika; 2. epifanijski zvuk individualnosti; 3. zvonkoliki obol pesničke forme". Vidimo da u merilima Nenada Grujičića usko korespondiraju tri ključna termina o kojima se u Predgovoru ispredaju pletiva priče već opisanog esejističkog temperamenta, a to su: melodija maternjeg jezika kroz koju progovara pesnik, pri čemu, koristeći se blagom koje nam svima pripada, dostiže nešto jedinstveno i neponovljivo; zatim, "pevanje" ili isticanje kao istine sentence Ezre Paunda da "pesnik s početka piše, a docnije — peva", što znači da je stih "pevan ukoliko nastaje u korelaciji iskustva i nadahnuća, dakle, u zanatu okupanom sintagmom lucida intervalla"; na posletku, poimanje odistinskog pesnika kao nekog ko se ostvario u maternjem jeziku u formama "izniklim u drugom jeziku".
Pitanjima maternjeg jezika, pesnika s darom koji se ostvaruje i "pevanju", Nenad Grujičić posvećuje veliki prostor u svim onim esejima gde dominiraju njegovi zanosi i prkosi, i promišljanja koja su po svom kvalitetu dostojna svakovrsne pažnje, iz kojih se može učiti, u kojima se može pronaći onaj teško uhvatljiv a svima osetan smisao same poezije. Kao što forma uslovljava stih, ali i stih formu, tako je i pesnik uslovljen maternjim jezikom, a i maternji jezik njegovim darom kako bi ostao očuvan ili postao bogatiji i šarolikiji.
Zato ne začuđuje što se predgovor otvara esejem "O pesničkoj reči", koju je ovom Antologijom Grujičić i hteo da proslavi. Određuje je kao "svetlost živog duha", a njenu ontološku dimenziju određuje "simbioza artističke i semantičke plodnosti." Kako bi se izrodila pesnička reč, neophodan je talenat pesnika, koji je "gornja mera upotrebe reči, najviši sprat artizma u baratanju maternjim jezikom".
U eseju "O poeziji i duši", naročit način otkrivanja reči koje grade poeziju, Grujičić naziva "vidovitim erosom", objašnjavajući ga kao "reč koja bane u snu, na plaži, pokraj puta. ... Oko takve reči roje se druge koje u kovitlacu epifanije sastavljaju krug pesme. ... U centrifugalnoj sili jezika, pesnik pipa vatru, daje i oduzima zvuke, sluti i vidi poljubac forme i sadržaja".
Oni koji imaju posebnu vrstu dara da otiskuju na jedinstven način svoja iskustva u maternjem jeziku, "pravi" pesnici, za kojima je Grujičić tragao po savremenom vidokrugu i po predelima već daleke prošlosti, jesu "ličnosti par excellance, majstori vidovitog erosa, one prekognitivne sile koja nadvremeno tvori sliku trenutka". To su "hipersenzitivna bića" koja su "Orfeji sa Janusovim licem: istovremeno vide i napred i nazad, ali — i gore i dole, u svim pravcima". Takve izuzetne pesničke pojave, koje izniču iz plodonosnog tla maternjeg jezika, da bi se potpuno ostvarile, moraju osvojiti i strane pesničke forme, tačnije, maternjom melodijom odjeknuti u onim formama koje nisu svojstvene metričkom i obličkom obrascu karakterističnom za srpsku poeziju. Takođe, svoj izraz moraju pronaći i u slobodnom i u vezanom stihu, koje Grujičić obeležava kao "obale iste reke koju nazivamo poezijom". Jer, "kod istinskih pesnika, poezija se ovaploćuje i u jednom i u drugom".
Sagledali smo, dakle, kriterijume priređivača Antologije po kojima je vršio odabir pesnika, a koji zadiru duboko, do suština takvih kreativnih bića. U sintezi njihovog dara i materije maternjeg jezika u kojem ga realizuju. rađa se poezija koju Grujičić doživljava kao "vidoviti eros jezika", "najduševniji impuls bića u jeziku ka dubinskim spoznajama", "duhovnu vertikalu ljudske egzistencije". Shodno tome, ona je neuništiva i večna, bez obzira na česte zapitanosti o smislu njenog postojanja, njene svrhe u savremenom društvu, bez obzira na neprekidno proglašavanje krize knjige kao medijuma i svakog oblika književnosti, kako smatra Grujičić. U eseju "O poeziji, vremenu i smrti", on kaže da "poezija može da postoji i izvan knjige. Može da bude i pevana i ćutana, i kazivana i nekazivana. Može i dalje da funkcioniše 's kolena na koleno', ma i preko Interneta".
"Ona se kad-tad nađe u telu teksta, u jeziku kao materijalu ili u kakvom drugom mediju."
Na raširenu priču da u današnjoj književnosti prevagu odnosi proza, autor pomenutog eseja koristi Kostićeve reči kako bi istakao veličinu pomenute zablude, jer u tim rečima on vidi "trtljanje ostarine duha". "Poezija ne trpi prosečnost poput proze, u doživljaju poezije ne može se kamuflirati osrednjost — odmah se pokaže. Jer, ne zaboravimo, osim što je poezija književnost, ona je i mnogo više. Malo je poeziji da ostane u fiokama kanonizovane književnosti. Suvoparni teoretičari će odbaciti ovakav pogled i neće priznati, na primer, viđenje pesnika Branislava Petrovića da je "poezija sâm Bog."
Grujičić hrabro raskrinkava sve ono što je suprotno odistinskoj poeziji, piskaranje po narudžbini, podstaknuto materijalnim aspektom ili dnevnopolitičkim motivom. Smatra da "lažni pesnici svoje lice pokazuju u zjapu dnevnopolitičkog konvertitstva, naglim odustajanjem od poezije u korist pomodne društvene klackalice", te nam na tom mestu otkriva još jednu značajnu odliku njegove Antologije — da svedočiti o poeziji samo u apsolutnom smislu reči. Pobunjenički nastupa i protiv određenih kanonizovanih termina u književnosti, kao što je termin "savremena" poezija. Grujičić želi da istakne izvesne pojave u razumevanju i ocenjivanju poezije koje skreću pažnju sa njenih odistinskih vrednosti. O tome govori u esejima "O čitanosti poezije", "O slobodnom stihu", "O slobodnom i vezanom stihu, i o još ponečem". Dakle, Grujičić tvrdi da poezija odbija epitet "savremena", jer ona koja teži "savremenosti" nužno se mora prikloniti već postojećim poetičkim rešenjima, zahtevima pomodnih kritičara, tačnije, okrenuti glavu od onoga nadjezika kroz koji talent želi progovoriti, svojim tonom, ritmom, oslikati pesničkom rečju svoja maštanja i talenat, govor duše ili, pak, srca. Rečima autora, to glasi ovako: "Poezija odbija epitet 'savremena', jer on je štap za pridržavanje tobožnje meritornosti u šalterskoj naplati učenosti. Na tom štapu, rekosmo li, žive čitavi instituti i katedre, plejade ispijača ('lokatora') pesničkih sudbina i darova. Tu se poezija, najdirektnije, najmanje voljom pesnika, u grešnom činu, naveliko rasprodaje, a njeni tumači — preprodavci prostituišu". Korene takvog nasilja nad poezijom, svetinjom nad svetinjama, autor eseja "O slobodnom stihu" vidi u neopreznom proglašavanju slobodnog stiha za apsolut pesničkog izražavanja, što je za sobom povuklo niz daljih grehova, kao što su pisanje nerimovanog soneta, koji je, kako kaže Grujičić, nemoguć, i to dokazuje, zatim, nastajanje poezije "bez osnovnih postulata pesničke specifičnosti kao što su: akcenat, intonacija, kvantitet, tempo, pauza i granica reči." Pesnički jezik se često pretvara u hiperprodukciju govora bez jedinstva smisla i muzikalnosti. To nije prava poezija, naglašava Grujičić, jer "poezija ne može da postoji bez unutarnjeg vira muzike koju nosi maternji jezik po sebi. Prirođena jezička melodija je ugrađena u značenja reči i nedeljiva od njih." Melodijska ekspresivnost jezika može se ostvariti samo u poeziji i to je njeno osnovno distinktivno obeležje među drugim književnim rodovima vekovima. Iz tog razloga metrički stih je "ontološki princip pesničkog govora". Nije reč o tome da se autor eseja protivi upotrebi slobodnog stiha, već je reč o odbrani vezanog stiha, koji trpi nasilje i biva karakterisan kao anahron, prevaziđen, zastareo, kao odlika poezije koja pripada nekom davnom dobu. Ne zaboravimo da su za Grujičića pravi pesnici oni koji se okušaju i podjednako uspešno stvaraju i u slobodnom i u vezanom stihu. To su suprotni polovi koji se moraju spojiti u jedno da bi se dobila skladna i kvalitetna celina pesničkog rezultata. Iskustvo u jednom uslovljava iskustvo i u drugom, te kao primere navodi Brehta i Raičkovića. Ponavljajući paundovsku istinu "da pesnik s početka — piše, a docnije — peva", Grujičić navodi da je slobodan stih poezija "samo ukoliko je pevan, dakle, stvoren u punom angažmanu iskustva i nadahnuća".
Od velikog su značaja tekstovi Grujičića koji govore o pesnicima devetnaestog i o pesnicima dvadesetog stoleća. Svoju priču o pesnicima romantizma iz opravdanih i već delom objašnjenih razloga započinje govorom o Branku Radičeviću. Njegovu veličinu osvetleo je navodima iz tekstova njegovih savremenika, kao i onih koji su odali počast pesniku nakon njegove smrti. Slede povezane priče o Njegošu, Zmaju, Kostiću, Jakšiću, Preradoviću, Puciću, Kaćanskom, Milici Stojadinović Srpkinji, Koderu, kao i mnogim drugima. Kod svakog od njih dotaknuta je suština njihovog otiska na hartiji velikog romantičarskog doba. Oslikan je i poetički prostor njihovog duhovnog obitavanja u romantičarskim temama i motivima. U tekstu "O pesnicima dvadesetog veka", Grujičić pravi osvrt na vreme kada su Prvi i Drugi svetski rat, te i građanski rat na južnoslovenskim prostorima, uneli diskontinuitet u razvoj srpske poezije i kulture uopšte. U ovom poglavlju srpske književnosti autor priču otvara Milutinom Bojićem, te je razvija kroz isticanje veličine pesnika srpske moderne; Dis, Dučić, Šantić, Rakić, Mileta Jakšić, Veljko Petrović, Sima Milutinović Sarajlija dobili su znatan prostor u ovom eseju. Poseban akcenat stavlja se na doživljaje poezije Milana Rakića i Jovana Dučića. U redovima koji slede blješti ime jedne pesnikinje — Anice Savić Rebac, kojoj Grujičić ispisuje redove prepune divljenja i izriče gromke pohvale. Nabrajaju se najveća pesnička imena u poeziji između dva rata i daju se najznačajnije odlike njihove poezije i određuje njihov nesumnjiv značaj kojim bogate riznicu srpske poezije — Crnjanski, Rastko, Nastasijević, Vinaver, Drainac.
Snopovi svetlosti Grujičićevih reči padaju i na bogatu književnu scenu na kojoj izniču i hitro se umnožavaju mnogi izmi na čelu sa Draganom Aleksićem, Markom Ristićem, Dušanom Matićem, Milanom Dedincem i drugima. Rekonstruiše se davno minulo vreme neposredno nakon Drugog svetskog rata, kada je počela velika borba za oslobađanje poezije od agresivnih i neumoljivih socrealističkih tendencija koje su želele silom da se nametnu. Odistinska, čista poezija odnela je pobedu zahvaljujući Popi, Pavloviću, Raičkoviću, Miljkoviću. Grujičić se zaustavlja na imenu Vaska Pope, kome je maternji jezik bio rumunski, te postavlja jedno od važnih pitanja — šta bi bilo da je Popa pisao na rumunskom, a ne na srpskom, u kom je uspeo da se ostvari u veličini svog talenta. Miljković se ističe kao pesnik — filozof koji ostavlja naročitog traga u srpskoj poeziji i za sebe vezuje mnoge koji će uslediti neposredno nakon njega, sve do danas.
Nepotrebno je nabrajati sva imena kojih se Grujičić dotiče, već valja da svako za sebe sa velikom pažnjom iščita njegove reči koje veoma ozbiljno i pesnički odgovorno tvore mesta za značajna pesnička imena, kao i ona koja su bila dugo u senci. Dvadeseto stoleće srpske književnosti se završava raznolikim pravcima i školama. U njihovom tumačenju Grujičić se originalno postavlja i slobodno iznosi svoje razumevanje istih, ne zazirući od slobodnog govora. Postmodernizam je za njega "kopija prežvakane fusnote u zapadnoj kulturi, takozvane citatnosti koja je samu sebe, u krađi i prekrađi kloniranog, na kraju, kao princip, pojela".
Širina Grujičićevih vidika i temeljnost u izgradnji ove izvanredne Antologije bljesnula je i u onim segmentima u kojima on brižljivo zalazi u daleke prostore dijaspore iz kojih odjekuju stihovi srpskih pesnika dostojni svake pažnje (Slavomir Gvozdenović, Dragoslav Dedović, Nebojša Vasović, Jovan Nikolić, Boris Lazić, Jelena Radovanović). U obzir uzima, naravno, i one pesnike koji pišu ijekavicom, izbegavajući da upadne u zamke dnevno-političkih lovaca na gluposti, ostajući dosledan svom merilu koje podrazumeva poeziju pisanu maternjim, u ovom slučaju srpskim jezikom.
Na samom kraju beleži još jednu značajnu odliku srpske poezije s kraja dvadesetog stoleća — pojavu vezanog stiha, povratak klasičnim formama i oblicima poezije. Navodeći pesnike koji su ga najveštije tvorili, tačnije, pevali, uspostavlja i onu drugu, paralelnu liniju poezije, poezije slobodnog stiha, takođe pevanu, čime nam oslikava potpunu poetsku ostvarenost, pesmu nad pesmama koju srpski pesnici neumorno i majstorski tvore.
Nakon detaljnog iščitavanja parametara Nenada Grujičića po kojima je raspoznavao pesnike, one odistinske, koji "grle sudbinu i u jeziku i u životu", potpuno nam je osvetljen drugi deo Antologije u kom se našlo preko dve stotine pesnika.
Poznato je da se sve novo i značajno događa u odnosu spram tradicije, i to ne njenom potpunom negacijom, već njenom pozitivnom dekonstrukcijom. Tim postupkom poslužio se i Grujičić kada je govorio o antologijama koje postoje u pamćenju srpske književnosti. U eseju naslovljenom "O antologijama", autor izdvaja ona antologijska ostvarenja koja su specifična po svojoj pojavi. U nekima otkriva greške i promašaje antologičara, koji su neoprostivi (i čijim putem nikako ne treba ići), i time, delimično, ukazuje i na određene specifičnosti sopstvenog priređivačkog projekta u kojem nastoji biti dosledan već predočenim merilom — "pevanjem" odistinskih pesnika.
Kao najveću opasnost svakome ko se upusti u izgradnju jedne tako složene književne građevine, kao što je antologija, navodi interese iz vanknjiževne sfere i merila koja ne potiču iz potreba poezije, već nekih drugih, koja sa onom pravom nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Kao "najsirotije" antologije Grujičić proglašava one koje imaju već unapred zadatu temu.
Nedopustivo je, objašnjava Grujičić, da antologičar sebi postavi merila u ovom poslu, pa ih onda zapostavi i previdi, na primer, izostavi iz svetske antologije pesnike nobelovce, ili neke od najznačajnijih pesnika nacionalnih književnosti, ako već antologija svojim naslovom to zahteva. Greh je praviti antologiju pesnika a ne poezije ili, pak, ograditi sebe od određene vrste pesama a zatim ih uneti u velikom broju, nepažljivo i bez sluha povinovati se ideološkim i političkim ključevima vremena, izbegavati da se oda priznanje pesnikinjama, menjati pesme pesnika u različitim ponovljenim izdanjima antologija, bez posebnog objašnjenja.
Sve ove manjkavosti antologijskih ostvarenja, Grujičić navodi osvrćući se na konkretne antologije, ne libeći se da i najvećim imenima iz istorije književnosti izrekne strogu ocenu nekih njihovih postupaka, ili im pak prizna zaslugu i oda počast. Reč je o antologijama Bogdana Popovića, Miodraga Pavlovića, Zorana Mišića, Vaska Pope, Miroslava Egerića, Milosava Šutića, Vladimira Jagličića, Andreja Bazilevskog, Stevana Tontića, te Nikole Strajnića, Radivoja Mikića, Manfreda Jenihena i Selimira Radulovića. Ovaj deo "Predgovora" predstavlja izuzetno važnu revalorizaciju antologijskih vrednosti u srpskoj književnosti sa jednog jasnog i otvorenog stanovišt, i zahteva opsežniju analizu u nekoj drugoj prilici. Dakle, za opis Antologije Nenada Grujičića jesu od prevashodne važnosti merila po kojima je vršio odabir pesama i pesnika, a koja je tako jasno i precizno odredio u "Predgovoru", kao i vodeća sentenca Ezre Paunda da "pesnik s početka — piše, a docnije — peva". Tome smo dodali i nezaobilazne principe kojima je bio vođen, a koji se otkrivaju i u odnosu prema drugim antologijama, kao i i odnosu spram ovde zastupljene poezije i pesnika. Neke specifičnosti Grujičićevog antologičarskog projekta su sasvim inovativne i za mnoge iznenađujuće, a koje je on posebno i naglasio na kraju Antologije, u "Napomenama".
"Stražilovska linija pevanja" koja počinje Brankom Radičevićem je "aorta ovog cvetničkog krvotoka", ali se u njemu nalaze i druge, "raznolike struje i kapilari srpske poezije". Time se priređivač ograđuje od jednostranog pristupa, koji uvek vodi u velike nedostatke i ispunjava svoje početne namere — "upravo će ova antologija biti kaleidoskopski vodič kroz svu raznovrsnost i bogatstvo srpske poezije u rasponu od 1847. do 2000. godine. Pokazaćemo širinu i lepotu srpskog jezika razbokorenog u najrazličitijim pesničkim rešenjima, u slobodnom i vezanom stihu, u raznovrsnim formama i oblicima, u nepreglednom mnoštvu ematskih i motivskih polja, u dionizijskom i apolonijskom tonu, u kreativnim čudima i moćima poezije".
Prednost se u Antologiji daje onima koji su „pesnici kontinuiteta, autori koji su trajali i traju kroz vreme“. Takva odluka svakako ne umanjuje značaj i onim pesnicima koji su tek u začetku svog razvoja, ali su već ostvarili vrhunske domete svojom poezijom, odnosno, uspešno "propevali". Pesme koje su našle mesto među koricama Antologije jesu one koje "izazivaju snažan doživljaj, pesme vidljive kreativne vitalnosti, pesme iz kojih izbija životna posvećenost talentu što peva, pesme koje teže obolu savršenstva ili već poseduju puninu kruga ostvarenosti, pesme detalja sa univerzalnim silnicama koje se obraćaju današnjem čoveku (ali i onom u budućnosti), pesme koje bi da pobegnu iz memle zatvorenih prostora i navika, pesme nastale na principu jezičke igre u svim pravcima, pesme koje predstavljaju duševno iznenađenje i vrh umetničke tvorbe u ma kojem poetičkom obrascu".
Za sve pesnike odabrane za Antologiju karakteristično je da ispunjavaju jedan važan zahtev: u njihovom opusu morale su se naći najmanje dve izvrsne pesme. U tom određenju nema mesta za one koji su "salijeriji i fariseji, lažni propovednici pesništva", za "delatnika čiji javni habitus nije osvetljen pesničkim iskonom, nije podstaknut iznutra" i čije stihotvorenje "ne zna za maternju melodiju stiha", "za kopiju pevanja lišenu ličnog pečata", za onog čije se stvaralaštvo ne zasniva na "pevanju" ili nije sinteza "pevanja i mišljenja", ondnosno, "mišljenja i pevanja". Veoma je važno, tvrdi priređivač, da pesnici svoju poeziju "postavljaju, pre svega, u ravan sa pesnicima sopstvene tradicije čije su autentične vrednosti komplementarne sa svetskima", jer "poezija prvo rađa plodove u maternjem jeziku".
Važno je istaći jednu bitnu novinu Grujičićeve Antologije: veliku pažnju posvećuje pesnikinjama, jer njihovo izostavljanje vidi kao "poniženje ženske pesničke populacije, i žene uopšte". Kao druga važna novina prikazuje se uvođenje pesnika koji su bili izostavljani iz dosadašnjih antologija, a kao najbolji primer za to Grujičić navodi Petra Milosavljevića. Sasvim opravdano osvetljena je i poezija autora koji su prevashodni prozaisti, recimo, Petar Kočić, Ivo Andrić, Branko Ćopić. Učinjen je i značajan korak napred uvrštavanjem u Antologiju nekoliko kantautora i pesnika rokenrola, što srpsku književnosti približava drugim kulturama koje neguju te vrednosti dvadesetog stoleća. Priređivač ističe kako se time daju odgovori na pitanja "šta sve jeste i šta sve može biti poezija s pogledom s početka dvadeset prvog veka".
Antologija je odistinski odgovorila na takve parametre, jer je u njoj "ukupan korpus srpskog jezika, ekavski i ijekavski izgovor, pesnička dijaspora u realnom smislu reči". Priređivač posebno negativno reaguje na antologijska rešenja koja ijekavicu ne prizivaju u srpski jezik. Nastojali smo ukazati na izuzetnost Antologije Nenada Grujičića, odgovorno iščitavajući njene stranice na kojima neumorno pulsira slikovita, živa, razigrana reč priređivača u svakom trenu inicirana himničkim raspoloženjem spram poezije, koja silovito i neustrašivo razara sve okoštale kanonske zablude, na lomaču stavlja sva ideološka nasilja nad poezijom i pesnicima, odvažno kritikujući sve one koji se usuđuju da poeziji nameću okove dnevne politike i materijalističkih interesa.
Antologija srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića je primer jednog zdravog i osveštenog odnosa prema poeziji koja čini tradiciju, koja se nasleđuje, ili se na njenim temeljima izgrađuje u drugačijem maniru, prema poeziji koja čini savremeni duhovni trenutak i poeziji koja živi kao zalog budućnosti. Tu nema prostora bilo kakvim interesima van sfere poezije, što priređivač, između ostalog, rekosmo, potvrđuje i izostavljanjem sopstvenih pesničkih ostvarenja. Grujičićeva Antologija zaslužuje da postane iskustvo svakoga ko ima dodira sa poezijom, da bogatstvom književnoteorijske, književnoistorijske, pesničke i univerzalne dimenzije suštinski obogati poglede pojedinaca, i na jedan sasvim nov način oslika čuveno pesničko stanovanje čoveka na ovoj zemlji. Andrea Beata Bicok
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|