*
Stihovi
Zorica Arsić Mandarić DAMA U RITAMA
Dok su vaši preci Indijance sekli
da nameste dupe na lagodno mesto,
ti moji Sloveni nikom nisu klekli,
ni tuđinu dali svoj zidani presto.
I vi što ste olako uzmakli od boja,
paktirali s' čizmom rad jadnih života,
podmetnuste Srbe, ljudine od soja,
da vam istoriju brane od sramota.
Ovo nisu reči primerene dami,
al se naše žene sjajno brane psovkom
vične svakoj borbi u presudnoj drami
i lažnoj gospodi da skrešu olovkom.
I dok su vaša deca uz TV ekrane
laži o nama mljackali s kokicama,
naši sinovi učili su da brane
iz vaših filmova o tuđim granicama.
Da vam naš profesor bude smetljar,
vi nas uigravate sankcijama!
A ja sam sve bolji pisac i lekar,
i u ritama ostajem cenjena dama.
AKO ME BUDE
Ako me i posle bude
možda ću vam ponešto i oprostiti
kao što se prašta umobolnima
i bivšim ljudima.
Možda ću vam ponešto i naplatiti —
poneki most, neku praznu fabriku,
srušeni relej ili TV stanicu.
Ali vam neću oprostiti
milion nezačetih duša
u plodnom trbuhu Srpkinja,
i nedočitane lekcije prvaka,
i neodržane časove mojih kćeri
i njhovo prevremeno starenje,
i nasilno odrastanje golobradih mladića
i one hiljade prestravljenih upitnika
u dečijim očima.
PISMO KĆERI U TUĐINI
Pismo ti jedva šaljem, možda poslednje:
zlo je kad nauk menjamo pod stare dane.
Pokušali smo ovde i varke neoprobane,
sad se oružje vadi iz svake srpske rane.
Najgore je vreme nasilnog umiranja,
u kome stari nauk počne da se koleba,
kad iz srca, iz znanja i dobrih verovanja,
za uzvrat na kamen, ponestane nam hleba.
A učila sam te da deliš i poslednje zalogaje
jer će i tebi biti ruku za uzdarja,
da uvek prima više ko je spreman da daje.
Uveravah te u radosti blagodarja.
Govorila sam ― idi, uči za svoju grudu,
jest da ličiš na oca i imaš gordost ludu,
ali se uvek vrati, sve ovde za tebe cveta.
Podarila sam ti ponos, rodila srpsku lepotu,
pamet i radoznalost pred izazovima sveta.
Vajala sam ti srce, učeći te mirnom životu.
Šta tamo sada radiš u ova ratna vremena?
Da li otvaraš knjigu što te na majku seća?
Možeš li da tuđinu sviraš sa violončela
ili sa mladog ti čela cvili usahla sreća?
Kako ćeš da se snađeš u otadžbinskoj crnini,
ti, koja si uvek visoko nosila čelo?
Obuci slobodno belo, za inat na visini!
A čemer zdrobi žuljem svog malog muzičkog prsta
i odsviraj im ono "Tamo daleko… je moje selo…"
Možda će čarobnom notom sa našeg ukletog krsta,
na nekoj tuđinskoj pisti zagrcnuti se avioni
i saplesti se o tugu koja ti srcem zvoni.
PUNE MI OČI
Pune mi oči mutnog neba bez zvezda,
a usta prepuna kiše, besa i ogorčenja,
i goluždrave dece najzad nam puna gnezda.
A strepim, za njih strepim kroz nepodnošljiva bdenja.
Pune mi uši pretećih fijuka, eksplozija, smoga.
Zar noći su budne k'o dani, zaprepašćene, bez reči?
U osluškivanju dugom ima li ipak Boga
da grmne na avione, pred armadom se ispreči!
Puno mi grlo reči, al pesma ide sa krikom,
ne straha, nego kletvi i nesnosnog besa.
Družim se mesec dana sa anđeoskim likom
koji mi obraz uznosi nad polomljena nebesa.
Puna mi šerpa ručka, žurim dok ima struje,
poslednju vedricu punim, voda mi je do guše,
svetlošću napajam oči jer ne znam dokle će guje
da truju zemlju i vodu, sunce da nam ruše.
Pune mi oči čemera i bombaškoga mraka
i ne sećam se više ljubavne mesečine.
Drhtim od nade da nije precizna raketa svaka
i da će i ova nova kraj dece naše da mine.
Pune mi grudi mleka za čedo u skloništu,
da ga prkosom dojim kao iz davnašnjeg epa.
I dok mi prsti čvrsto sopstveno srce stišću,
ja tiho šapćem bebi kako je planeta lepa,
kako je napolju čeka leptir na sunčevom zraku
sa kojim će da se igra u inat ratnom mraku.
JA NE ZNAM DA PUCAM
Ja oduvek jesam gorda sa Balkana
grobom i kolevkom, snom otmenog stana —
iz Kruševca carskog, niškog Sinđelića Čegra,
Vranja, Prizrena — Dušanovog grada,
rođenog Laćarka, Sremske Mitrovice vedra,
Aleksinca, Vršca, lepog Novog Sada,
ja sam umna, nežna dama Beograda,
i ja sam opasna, tvrda vladarica,
ja, Besna Jerina povređenog lica.
Biserje detinjstva skidam s ogrlice,
ljubavna sećanja vadim duši s krune.
Negovani jezik iz putenog nedra
olovom optačem u ubojne reči,
da se njima borim, druge nemam bune
nego da vam pesmom prkosim i kunem.
Ja ne znam da pucam ni pištolj da držim,
al u svili sluha i u zlatu uma
i pero i skalpel vašom vatrom pržim,
a skiptarom reči gonim vas sa druma:
To su moji puti, to su moje reke,
ti naši mostovi — prtine mog deda!
Fabrike pod kožom — tajne za vas preke,
moj muž, brat i otac, neće da vam preda.
VANZEMALJCI
Ispunili smo sve uslove, prohteve, naređenja,
metke i puške prebrojali i referisali,
(one u srcu za sebe zadržali)
grešnike isporučili, porušili suvišne fabrike,
prodali sve što je vredelo da se proda,
odali što je traženo da se oda,
i prešli preko vašeg bombardovanja,
jer bila je to šala za ispitivanje materijala.
Uspešno hvatamo ritam, klimamo novom glavom,
u ime Globalizacije završićemo lustracije,
popravićemo se, popraviti, zgnječiti gnjile ostatke
ove dotrajale, staromodne civilizacije.
Dostojanstvo smo, zasad, sklonili pod rodoslove,
koji se javno ne slove da ne naljute koga
od onih što kriju pretke, a ne boje se Boga.
Šta bi još trebalo, da nas na miru ostave?
Kolike ćemo još žrtve u odanosti da damo?
Nestalih da se odreknemo i tome Kosmet dodamo
da bi nam skinuli čaršafe sa glave —
vidite, nismo duhovi, prihvatite nas tamo,
ponosni Sloveni su klekli —
proizvedite nas sada u vitezove!
Zar vi ste vanzemaljci skučenog naduma
pa ne znate kako se narodi zbližavaju i vole?!
Samo lebdite nebom i stražarite svetom
koji je s visine sitan, bezličan i malo bitan,
a ne znate da je Korak
jedini način da pronađete Čoveka.
(2002.)
više » » »