Srpska književnost na prelazu stoleća (XIX — XX veka)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « KNJIŽEVNOST « Istorija srpske književnosti « Srpska književnost na prelazu stoleća (XIX — XX veka)
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Srpska književnost na prelazu stoleća (XIX — XX veka)  (Pročitano 8246 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Oktobar 28, 2012, 06:34:59 pm »

**

SRPSKA KNJIŽEVNOST NA PRIJELAZU STOLJEĆA
(sinteza)
 
...Nakon pada Aleksandra Obrenovića, izrazitog apsolutista, u Srbiji je zavladao parlamentarni ustavni sistem, a međusobni sukobi i antagonizmi triju najznačajnijih političkih partija: radikalne stranke, samostalnih radikala i socijaldemokratske stranke nisu bitnije utjecali na književni život koji se odvijao u nacionalno slobodnoj Srbiji — što je vrlo značajno — jer se književnici nisu trebali totalno angažirati,— u rješavanju složene nacionalne problematike. Osim toga, srpski realisti koji su u svojim djelima uglavnom pisali o seoskoj problematici, u ovo vrijeme početka urbanizacije u Srbiji i narastanja građanskog društva, posebno industrijske buržoazije, više i tako nisu imali što nova reći, pa je pojava nove generacije samo došla u pravom trenutku da jednu književnost, koja se počela nepovratno vrtjeti u krugu, osvježi novim idejama i novim sadržajima.
 
Bilo je to doba ... otvaranja i malih naroda prema Evropi, posebno prema kulturama velikih evropskih nacija. Budući da je francuska književnost upravo tada doživljavala opet jedan literarni procvat, posebno u poeziji, poznat pod imenom simbolizam, nije čudno da su i mladi srpski pisci, okrećući se prema Evropi, baš u francuskoj književnosti počeli tražiti uzore svome stvaralaštvu.
 
Najočiglednije su tendencije novog počele dolaziti do izražaja u  k nj i ž e v n o j  k r i t i c i.
 
Ljubomir Nedić (1858—1902) bio je jedan od prvih srpskih kritičara koji je  n a č i n  obrade određene teme postavio kao glavni kriterij za umjetničko vrednovanje književnog djela. Drugim riječima, nije bitna tema, sadržaj, nego je važna forma: način na koji se određena tema oblikuje. A to je sigurno bio velik korak naprijed u odnosu prema tradicionalnoj kritici koja je težište stavljala na sadržaj i na idejnu stranu djela.
 
Kad se uskoro pojavio časopis "Srpski književni glasnik" (1901—1914. i kasnije 1920—1941) — koji je postao centralnim književnim glasilom srpske književnosti na početku 20. stoljeća — Nedićeve su osnovne postavke stali u tom časopisu širiti i produbljivati i ostali književni kritičari i povjesničari. Jedan od najznačajnijih srpskih kritičara toga doba Bogdan Popović (1863—1944) (ujedno i jedan od glavnih urednika "Srpskog književnog glasnika") jasno naglašava u svojim člancima značenje estetske kritike, i s tog estetskog stajališta pristupa analizi i suvremene srpske književnosti. I Pavle Popović (1868—1939) piše kritiku u kojoj istražuje artističke vrijednosti književnih djela, a Jovan Skerlić (1877—1914), jedan od najboljih srpskih književnih povjesničara (napisao je veliku povijest srpske književnosti), u svojim analizama književnih djela primjenjuje određenu povijesno-sociološku istraživačku metodu.
 
Posve je prirodno da se novo u odnosu prema tradicionalnoj književnosti u Srbiji najočitije ispoljilo u  p o e z i j i.  Poetsko stvaralaštvo doživljava na prijelazu stoljeća u čitavoj evropskoj književnosti najveće promjene i inovacije, pa je stoga sasvim razumljivo da su i srpski pjesnici — tim više što su direktno i indirektno dolazili u dodir s novim pojavama u francuskoj književnosti — i sami pošli putem traženja novih poetskih motiva, kao i formi i pjesničkog izraza.

Elementi parnasovačke poezije, a zatim i simbolizma u poeziji srpskih pjesnika, naišli su na mnogo odjeka. Zapravo moglo bi se reći da određena  s i n t e z a  p a r n a s o v a č k e i s i m b o l i s t i č k e  poezije karakterizira cjelokupnu liriku ove nove srpske poetske generacije. Uz brižljivo gajenje kulta forme i uz posebno isticanje muzikalne vrijednosti riječi odnosno stiha, uz određeno artističko iživljavanje — što je sve prema dotadašnjoj poeziji bila stvarna novost — srpski pjesnici na prijelazu stoljeća naročito naglašavaju i element  s u b j e k t i v n o s t i  u poeziji: uvlače se u svoj unutarnji život, intimu, ostvaruju poeziju  u g o đ a j a,  a t m o s f e r e,  koje su uglavnom prožete melankolijom, pomalo pesimističkim nastrojenjima. Preuzimajući od parnasovaca temu pejzaža, ne samo da inzistiraju na njegovoj plastičnosti, ne idu samo za tim da taj pejzaž objektiviziraju dajući mu isključivo  v i z u a l n u vrijednost, nego mu namjenjuju i određenu funkciju: on postaje istodobno sredstvom za poetsko izražavanje vlastitih subjektivnih stanja, raspoloženja, unutarnjih sukoba, slutnji. Sužavajući poetsku tematiku najvećim dijelom na analizu vlastitih ličnosti, srpski će pjesnici ovog vremena najveću pažnju obratiti motivu  lj u b a v i,  i to u širokom rasponu — od čisto platonskog doživljaja žene kao vrhunskog ideala ljepote do posve erotske poezije. Ta će se motivika kod nekih pjesnika proširiti i na traženje drugih poetskih tema: od  e g z o t i k e  d o  p o v i j e s n i h  motiva. Konačno, a to posebno vrijedi za srpske pjesnike s nacionalno neslobodnih područja, u prvom redu iz Bosne i Hercegovine (Aleksa Šantić, Petar Kočić), javit će se i patriotska poezija, ali lišena romantičarske baroknosti, patetike i deklarativnosti: i ona će proizlaziti u prvom redu iz dubokog unutarnjeg ličnog doživljavanja određenih društveno-nacionalnih situacija.
 
Dva su pjesnika u srpskoj poeziji na prijelazu stoljeća najbolje svojim poetskim opusima izrazila nove sadržaje i oblike: Jovan Dučić i Milan Rakić.
 
U tri zbirke pjesama (Pjesme 1901; Pesme 1908; Pesme 1911) — Jovan Dučić (1871—1943) predstavio se u prvom redu kao izvanredan stilist. Polazeći od ruske romantičarske poezije, Dučić je u svom stvaralaštvu izgradio originalan poetski svijet, gajeći određeni kult ljepote kao vrhunski smisao lirskog kazivanja. Na čestim motivima pejzaža pokazao je svoj istančani osjećaj za doživljaj vizualnog, ali nam se predstavio i kao izrazit emocionalist. Tako su u njegovoj poeziji posebno došle do izražaja dvije poetske teme: priroda i ljubav. Vječni i treperavi ljudski nemiri, najsubjektivnija osjećanja u kojima prevladavaju sumorni akordi, osjećanja usamljenosti u svijetu, slutnja idealne žene, patnja zbog neharmoničnosti svijeta u kojem živi — to su osnovni motivi što ih Dučić razrađuje u svojoj poeziji. On je, u svakom slučaju, jedan od prvih srpskih pjesnika koji je posebnu pažnju obratio izgradnji stiha, formi uopće, i tako srpsku poeziju obogatio novim oblicima.
 
Milan Rakić (1876—1938), suvremenik Dučićev, napajao se na izvorima francuske simbolističke poezije. U dvije zbirke pjesama (Pesme, 1903; Nove pesme, 1912) Rakić također obrađuje "najpoetskiju" temu: ljubav. Za razliku od Dučića koji gaji kult apstraktne žene, Rakićeva je ljubavna poezija konkretna, erotska. Prelazeći na druge poetske motive, Rakić se predstavlja kao izrazit meditativan pjesnik, njegova je poezija intelektualizirana, a osnovna lirska razmišljanja kreću se oko bitnih ljudskih spoznaja o životu i svijetu u cjelini. Rakić je u punom smislu riječi aristokrat duha, uzvišen nad svakodnevnošću života, zabrinut zbog svijeta koji živi u bijedi. Nošen ponekad svojom stvaralačkom maštom, Rakić zna zalutati i u daleku prošlost, tražeći u njoj mogućnosti svom poetskom izrazu, a u godinama pred balkanske ratove i on piše rodoljubnu poeziju, ali na osnovi izrazito subjektivnih doživljavanja te tematike, bez patetike i praznog fraziranja.
 
Posebnu poetsku fizionomiju predstavlja Aleksa Šantić (1868—1924). Provodeći život na teritoriju Bosne i Hercegovine, Šantić se, nakon okupacije i aneksije, našao pred drugačijim problemima negoli pjesnici koji su živjeli i djelovali na slobodnom tlu Srbije. Šantićeva je poezija upravo iz tih razloga — u prvom redu tematski — prilično bliska tradicionalnoj poeziji iz razdoblja romantike i realizma: veći dio njegova poetskog opusa ispunjen je stihovima rodoljubnog i socijalnog karaktera, dok mu je poetski ritam, uopće struktura poetskog izraza, bliza elementima narodne poezije. I za Šantića bi se moglo reći da je izrazito emocionalan pjesnik — bez obzira o kojoj se motivici radi, a posve je prirodno da je emocionalizam pjesnikov najviše došao do izražaja u njegovoj ljubavnoj poeziji, koja sva odiše određenom elegičnom intonacijom.
 
Značajna je poetska ličnost i Vladislav Petković Dis (1880—1917). I on je u prvom redu pjesnik intime, a razočaran u životu i ljudima piše poeziju duboko natopljenu pesimizmom. On je, također, u vrijeme balkanskih ratova napisao i nekoliko zanimljivih rodoljubnih pjesama. Disova se poezija odlikuje novim, svježim lirskim izrazom, savršenom jednostavnošću i spontanošću doživljaja, te posebnim poetskim, stanjem: uvijek negdje na granici između realnog i irealnog.
 
Spomenimo na kraju, još nekoliko značajnijih pjesnika u tom razdoblju: Simu Pandurovića (1883—1960), u čijoj se poeziji također osjećaju snažni tragovi modernizma, Stevana Lukovića (1877—1902), introvertiranog pjesnika koji je posebno inzistirao na muzikalnim efektima stiha, te Milutina Bojića (1892—1917), pjesnika erotske poezije, ali i snažnih rodoljubnih stihova na temu prvoga svjetskog rata.
 
P r i p o v i j e d n a  i  r o m a n s i j e r s k a proza  u srpskoj književnosti na prijelazu stoljeća i sve do prvoga svjetskog rata također pokazuje određene tendencije prema traženju novog i modernog u strukturi i tematskim preokupacijama. Ipak, taj se prijelaz iz tradicionalnog u novo u prozi ne očituje tako jasno i, moglo bi se reći, naglo, kao u poeziji. Odjeci tradicionalne proze mnogo su dublje tragove ostavili i u prozi pisaca ove mlađe generacije, pa su se samo pojedinci ili čak samo poneka djela oslobodila potpunih "okova" poetike realističke proze.
 
Možda se najočitije promjene osjećaju u samom izboru  t e m a t i k e.  Dok je srpska realistička proza gotovo u cjelini vezana problematikom sela, i to kroz prizmu sagledavanja polaganog, ali sigurnog raspadanja patrijarhalnog načina života — pisci ove generacije u većini napuštaju široke, panoramske zahvate u cjelinu suvremenog srpskog društvenog života i ne ostaju isključivo na tretmanu nacionalne odnosno socijalne problematike, od kojih je ova posljednja u realističkoj epohi bila apsolutno dominantna. To sužavanje tematike uvjetovano je dvjema značajnim pojavama u razvojnom procesu srpske proze na ovom prijelazu stoljeća. U prvom redu to je nastojanje pojedinih stvaralaca da u žarište svojih književnih analiza stave  l i č n o s t,  individualnog junaka, i da u svojim djelima prikažu prije svega određene  k a r a k t e r e  u razvoju. S druge strane, takav pristup literarnoj temi zahtijevao je, posve sigurno, i novu analitičku metodu: umjesto isključivo socijalno motiviranih postupaka junaka, koji su često u realističkoj prozi predstavljali samo simbole određenih  i d e j a,  ili umjesto čiste opisnosti, sada se pisci (oni najbolji) počinju služiti  p s i h o l o š k o m  metodom u analizi svojih junaka. Tematski, dakle, javljaju se mnogo suženije fabule, ali se zato umjesto u preveliku širinu prodire dublje, istančanije i analitički snažnije u individualne ličnosti junaka. Taj zaokret prema analizi psihologije junaka donosi i neke nove tematske interese. To je prije svega težnja da se opiše moderni intelektualac sa svim svojim unutarnjim sukobima, dilemama i proturječjima, a taj je put, dakako, često vodio do naglašene subjektivnosti, u stilskom izražavanju pak do epizoda izrazito  l i r s k i  intoniranih. U tom smislu traženja novog najdalje je svakako otišao Borisav Stanković, posebno u poznatom romanu Nečista krv, a slijedili su ga dosta uspješno u tome u ponekim svojim tekstovima Milutin Uskoković (1884—1915) (naročito u romanu Došljaci) i Veljko Milićević (1886—1929), koji u svoja djela unose i mnogo  a u t o b i o g r a f s k i h  momenata, što je također jedna od bitnih karakteristika moderne proze na početku stoljeća. S druge strane, iako također teže za obogaćivanjem proznog izraza, posebno unošenjem elemenata simbolike u svoja djela, na čvršćim temeljima tradicionalne, realističke proze grade svoj književni opus pisci kao Ivo Ćipiko (1869—1923), Svetozar Ćorović (1875—1919) i Petar Kočić.
 
Petar Kočić (1877—1916) u svom književnom stvaralaštvu najviše je pažnje obratio pripovijetki, iako je započeo stihovima. U tri zbirke pripovijedaka što ih je izdao pod zajedničkim nazivom (S planine i ispod planine, 1902, 1904, 1905), zatim u knjizi Jauci sa Zmijanja (1910), te u satiri Sudanija (1912) i u drugim tekstovima Kočić uglavnom piše o siromaštvu bosanskog seljaka, te uopće o teškom životu bosanskog čovjeka pod austrijskom okupacijom. Osnovna motivacija cjelokupnog njegovog pripovjedačkog stvaralaštva je rodoljubno-socijalna, i toj ideji on je podređivao sve elemente svoje proze. Vidni kut iz kojeg Kočić promatra i opisuje ovu tematiku kreće se u rasponu od idiličnolirskih raspoloženja do oštre satire, u kojoj gotovo uvijek odjekuje tragična nota. Njegova je proza u punom smislu riječi angažirana, idejno određena, ali u najboljim svojim ostvarenjima (sjetimo se samo satirične jednočinke Jazavac pred sudom) on je uspijevao pronaći odgovarajući skladan odnos između tendencije i poruke djela s jedne strane te adekvatne umjetničke forme s druge strane. Ne treba osim toga zaboraviti da je Kočić u svom književnom opusu ostvario i nekoliko vrlo dobrih tekstova na temu  lj u b a v i,  a s posebnim osjećajem i emocionalnom povezanošću s bosanskim pejzažem on je zapravo tom  p e j z a ž u  dao karakter samostalne književne vrste — slično kao što je to u hrvatskoj književnosti ostvario Antun Gustav Matoš.
 
Uzevši u cjelini, srpska pripovjedačka proza na početku 20. stoljeća pokazuje određene tendencije ka novom, modernom — u prvom redu psihološkim prodiranjem u ličnosti glavnih literarnih junaka, zatim unošenjem lirskih elemenata u prozne tekstove, no u svojoj osnovi ona se ipak nastavlja na najbolju tradiciju srpske proze razdoblja realizma bez većih lomova, bez sukoba sa starim, zapravo jednim posve mirnim putem, tako da je — barem što se proze tiče — vrlo teško i pronaći granicu između tradicionalnog i modernog.


Dr Dragutin Rosandić
Iz Književnosti II

Azbučnik srpskih pisaca
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: