**
Stihovi
Branko ČučakRUČNI ŠIPAK GAVRILA PRINCIPA Svojim ste ušima čuli:
narod strašno voli da psuje.
Baš sad je nekom otišla
krvava majka.
Baš je neko
u uho, u nos, u grlo, u usta.
Narod strašno voli da psuje,
samo pipnite žilu kucavicu,
samo stavite ruku na srce.
Rođak moj, recimo, Gavrilo,
čim je čuo riječi Ričarda drugog:
"u ime Boga, posjedajmo na zemlju
i pričajmo tužne priče o smrti kraljeva",
toliko se naljutio na Ferdinanda
da ga je ispsovao u Sarajevu
na mrtvo ime.
Volim takve reakcije:
kad se ljuti on psuje, udara šakom o sto ili pljuje.
Mogu se zakleti da mu još
ručni šipak viri iz zemlje
i da mu se vidi
crno ispod nokta.
JA SAM LONAC, MRKVA I BARICA VODE Slabo se živi prijatelju.
Znači dolazi doba ispovijesti.
Gorko ako je, ružno ako je,
mora se licem u lice,
mora se slijegati ramenima.
Bolesnici idu u duboke šume,
trave ne vrijede, melemi ne pomažu,
dobro će se i dugo plakati
dugo će se i teško kukati.
Na žarkom suncu avgusta
ja Snješko stojim.
Topim ti se, ja ti kopnim.
Dolazi doba iskrenosti.
Dolazi doba ispovijesti.
Ja sam pijani narod i heroj
razočaran bitkom kod Maratona.
Ja sam mlitavi Don Žuan
što počasni krug trči oko kreveta
svojih ljubavnica.
Ja sam veliki favorit
što cvili na klupi za rezervne igrače.
Topim ti se, ja ti kopnim.
Ja sam lonac, mrkva i barica vode.
MOTIV MRTVE DRAGANE Od kada si umrla
stalno te viđam u gradu.
Djevojko, ustani!
Djevojko, ustani!
Na svakom me uglu čekaš
i govoriš zemnim glasom.
Urlam po periferijama,
loše, ja loše spavam.
Pod čaršafima se štipam,
i vidim da sam još meso,
i čitam knjige mrtvih.
Lazare, izađi!
Lazare, izađi!
Tumaram ovim gradom,
i uvijek kad te sretnem,
ti sjenke nosiš pod miškom.
Rodbinsko mrtvo ime nosim ja na glavi,
opaku jednu bolest
i dušu svoju u nosu.
Pjevaš li krvave svadbe,
ljubiš li zeleno lice?
A sve sam ovo na sebi
skinuo sa leša, draga:
i stas, i glas, i kosu.
Ti si umrla, umrla ti si
a srećem te stalno u gradu.
Ustani, djevojko.
Lazare, izađi.
(1948— ) Kada su me na svijet izdali
moj otac i majka moja, u
grubom povezu
sa pečatom narodne biblioteke na leđima,
sve radio stanice govoriše jezike Vavilona,
Mislim da se otac grdno napatio
lijevim uhom slušajući Moskvu,
desnim Glas Amerike.
Imao sam hiljade strana,
mali predgovor kao brevijar.
To je bilo prvo izdanje,
ne naročito bogato
sa prilično ukusnim ilustracijama,
rekla je majka.
Ipak, bila bi to usmena književnost
s obzirom da po tijelu stoje
ožiljci otisaka palčeva.
Pamtim vas sve:
komšije i predsjednike srezova
i vas brbljive djedove iz staza i bogaza!
Mislim da se izdanje neće ponoviti.
Svi su dakle primjerci od izvjesne važnosti.
Prašina pada,
pada teško i sporo ko kapi sa stalaktita.
Gusto neko vrijeme, prst se pred okom ne vidi.
Onaj drugi datum, odmah iza crtice,
taj će prst upisati onom bojom olovke
koja se tad nađe pri ruci.
POEZIJA S KRAJA STOLJEĆAU redu,
da to razvalimo, djevojko,
tako da se vide iznutrice,
i da se na dlanu puši vruće srce,
drhtavi damari, modri epiderm, napeti živci,
sve u šesnaest, djevojko.
U redu,
da te razvalimo, beštijo:
jedno kraljevstvo u rđavoj vladavini,
jednu lutku na pragu zrelosti,
jedan plod u galopu, jedno sporo napredovanje.
Hajde da zaziremo, djevojko.
Ali da to bude tako očigledno,
tako zbrženo,
tako spetljano,
tako žestoko.
Da svi vide našu naglu zabavu,
naš veliki trud u žurbi.
Tvoji da se vide umiješani prsti.
I da se moji vide.
Hajde da to večeras uradimo, djevojko.
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012