Vitomir Vito Nikolić (1934—1994)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vitomir Vito Nikolić (1934—1994)  (Pročitano 35178 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« poslato: Novembar 12, 2012, 12:08:09 am »

*




VITOMIR VITO NIKOLIĆ
(Mostar, 10.09.1934 — Podgorica, 10.09.1994)


"Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."

Doviđenja dragi moji
Bježim braćo od svih zala
Među vama Bog nek stoji
Idem idem svima hvala


"Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu.

... Ljudi su moje pjesme učili napamet, neko bi ih i objavio, a neki moji stihovi kružili su ne samo Jugoslavijom. Za jedan kažu da je možda i najpoznatiji slogan u svijetu. To je onaj grafit koji pišu po zidovima: 'Zaustavite planetu, ja hoću da siđem!'

... Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac. Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad, zaista, nijesam osjećao da sam 'slavan', već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih.
 
Drugo je to što sam ponekad nekom sekretaru komiteta znao reći da moj mandat traje stotinama godina, a njegov samo četiri, i slično...
 
Nikad nijesam bio spreman na onu vrstu slave koja se nosi kao transparent kroz narod i na učešće u snobovskim manifestacijama. Od svih privilegija, koje taj pojam podrazumijeva, koristio sam samo neko moje pravo da kažem nešto u nevrijeme. Nešto što smatram da je istina koju će vrijeme dokazati. Kao ono u Sarajevu 1971. godine. Bilo je to kad su ubili ambasadora Rolovića. Ja sam tu bio učesnik književnih susreta, i skočio sam na sto u sred hotela 'Evropa' rekavši: 'Ovo je pucanj u Jugoslaviju! Naš ambasador je ubijen iz mračnih rovova Osme sjednice CK SK Hrvatske'.
 
Odmah su me uhapsili. Neko je, međutim, pozvao tadašnje autoritete i pustili su me.
 
Ili... opet u Sarajevu, jedne godine, na Filozofskom fakultetu. Govore poeziju i razgovaraju pisci. Mene sa jednom grupom poslali kod vojske i radnika, jer su, očigledno, smatrali da ja, sa ono malo škole što sam završio, ne mogu biti interesantan studentima i profesorima."


Iz zapisa Vitomira Nikolića


OBJAVLJENE KNJIGE:

  • "Drumovanja", Nikšić, 1962.
  • "Sunce, hladno mi je", Nikšić, 1968.
  • "Stihovi", Titograd (Podgorica), 1981.
  • "Stare i nove pjesme", Nikšić, 1991. (objavio Rajko Babović)
  • "Posljednja pjesma", 1994. (objavili Obodsko slovo i Skupština opštine Nikšić)
  • "Nedjelja u gradu N", 1997.
  • "Dobri duh Nikšića", 2002.
  • "Rekvijum za skitača" 2009.  (objavili Obodsko slovo i Grafo Crna Gora, Podgorica)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #1 poslato: Novembar 12, 2012, 12:46:23 am »

*

VITOMIR VITO NIKOLIĆ


ŽIVOT I OSTALO *

Vitomir - Vito Nikolić je rođen 27. aprila 1934. godine u Mostaru. Preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Te noći srce je samo prestalo da kuca. Nije bolovao.

Sahranjen je 12. septembra na takozvanom privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upravo na onom mjestu gdje se prvih godina poslije drugog svjetskog rata nalazila svlačionica — klubana FK Sutjeska u kojoj je on, tada mladi beskućnik, proveo dvije hladne nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti porodica je posmrtne ostatke prenijela u staro nikšićko groblje, što se stoljećima prostire oko Crkve Svetih apostola Petra i Pavla koju je prema opšteprihvaćenom predanju u drugoj polovini 10. vijeka podigao Petar Jakičić iz plemena Nikšići. Humku gdje zauvijek počiva neumorni skitač i drumovnik prekriva ploča od crnog mermera na kojoj je, po njegovoj želji, ispisano samo: "Vitomir Nikolić — Književnik".

"Veliki nemir" našao je svoj vječni mir u gradu kojem je svim svojim bićem pripadao.

U dušama ljubitelja njegove poezije odavno je podignut spomenik veći i ljepši.

* Naslov jedne višegodišnje Vitove novinske rubrike


Slavni preci

Pjesnikovi preci su iz znamenitog plemena Nikšići koje se u istorijskim izvorima pominje od 1355. godine. Zavladavši najvećim dijelom ovoga kraja svoje ime nametnulo je njegovom starom gradu Onogoštu. Krajem 16. i početkom 17. vijeka na čelu cijelog nikšićkog vojvodstva stajao je Grdan ("zapovjednik Onogošta - Nikšića", M. Bolica), knez i vojvoda istoriji poznat po ustanku iz 1597. godine koji je pripremao i vodio protiv Otomanskog carstva. Od Grdana, predvodnika Nikšića i ostalog stanovništva ovog kraja vode porijeklo i ozrinićki Nikolići.

Nepuna dva i po vijeka od vojvodine smrti 1613. godine, Jevto Miletin Nikolić (1835—1899) pradjed Vitomira Nikolića postaće istaknuta ličnost svog vremena. Rođen u Ozrinićima, na granici, stalnom poprištu krvavih sukoba kao mladić sa nepunih 17 godina počinje hajdučiju i četovanje protiv osmanskih osvajača. Učestvuje u svim ratovima vođenim na ovim prostorima od 1862. do 1899., godine njegove smrti. Mladog četovođu knjaz Danilo nagradio je za junaštvo barjaktarskim grbom. Bataljonski barjak Jevto Miletin Nikolić nosio je i u borbama za vrijeme drugog Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru. Nakon rata sa Turskom 1862. godine postavljen je za plemenskog kapetana na Lukovu, a nekoliko godina kasnije za komandira Župe i Lukova. Župsko-lukovski bataljon predvodiće od 1876. do 1878. godine, potom je načelnik u Župi, okružni kapetan u Nikšiću i član Velikog suda Crnogorskog.

Za ovu ličnost izuzetno bogate, slavom ovjenčane biografije, kao i kasnije za Jevtovog praunuka Vita vezane su mnoge anegdote. Obojica su bolovala od tada neizlječive tuberkuloze, bili duhoviti i odvažni i u neprijatnim situacijama. Vito često i skandal-majstor.

Jednom prilikom na dočeku nove godine u Dvorskoj odžakliji na Cetinju Jefto je često kašljao, pa mu je kralj Nikola glasno zamjerio:
"Ne mogu slušati ljude koji stalno kašlju!
Jevtov odgovor bio je "dim u dim":
"Teže je meni kašljati, no tebi slušati, gospodaru, pa opet moram trpjeti."

Jevto Nikolić je bio i vrstan poznavalac zakona i mentaliteta ovdašnjih ljudi, pravičan i častan u suđenju i životu. Knjaz Nikola poslao ga je za pomagača čuvenom Valtazaru Bogišiću kad je pisao Opšti imovinski zakon. Bogišić će kasnije obavijestiti crnogorskog vladara da mu je Jevto u tom poslu bio desna ruka:
— Nikada u svom vijeku nijesam sreo bistrijeg čovjeka. Šteta je što se ta bistrina nije dopunila školom i obrazovanjem. Imali biste pravnika kojim bi se ponosila Crna Gora.

Jevtovog sina Novicu (Nikšić 1871— Kotor 1942.) i njegovog sina Borivoja, oca Vitomirovog, osim vojničke karijere zanimali su i književnost i novinarstvo. Novica je nakon završene podoficirske škole radio kao pisar Okružnog suda i sekretar Oblasne uprave u Nikši ću. Bio je i poslanik Narodne skupštine. Objavio je četiri zbirke poezije: Uzdisaji (Cetinje, 1896), Cvijeće sa Huma (Cetinje, 1905), Plač crnogorskih šuma (Nikšić, 1930), Treperenje duše (Nikšić, 1934) i Mićunijadu iz Danilovagrada, koja je takođe zaokupila pažnju ondašnjih književnih krugova u Nikšiću i Crnoj Gori. Sarađivao je u nekoliko listova i časopisa (jedan je od prvih saradnika prvih nikšićkih novina "Nevesinja" i "Onogošta").

Novičina sestra Olga, za ono doba veoma obrazovana žena, rukovodilac poreske uprave u Kotoru (preminula 1988. godine), pisala je poeziju.

Milka, žena Novice Nikolića, baba Vitomirova, unuka je Stevana Vrčevića (1848-1907), književnika i novinara, značajne ličnosti u istoriji crnogorske štampe, osnivača i saradnika nekoliko poznatih listova, pokretača Nevesinja i Onogošta. Vrčević je u Nikšiću boravio radeći najprije kao sekretar Okružnog suda (sedam godina), potom kao prosvjetni radnik i revizor škola. Iz ovog grada je otišao na Cetinje, gdje je 1903. godine postavljen za prvog sekretara Ministarstva unutrašnjih djela i na tom položaju ga je smrt zatekla 1907. godine. Stevan Vrčević je pisao pjesme u prozi. Autor je djela Ruski crveni krst u Crnoj Gori, bavio se i prevodilaštvom. U Nikšiću je 1898. godine preveo i iste godine štampao Foskolova Posljednja pisma Jakova Ortisa.

Otac Stevanov Vuk Vrčević (1811—1882), jedan je od prvih sakupljača narodnih umotvorina, etnograf, folklorist, književni geograf i istoričar, najznačajniji saradnik i pomagač Vuka Karadžića. Knjaz Danilo ga je 1851. godine imenovao za svog sekretara.

Borivoje - Boro Nikolić, pjesnikov otac objavio je tri djela sa istorijskom tematikom: "Posljednji dani carstva srpskog" 1927. godine, u zajedničkom izdanju sa poznatim predratnim nikšićkim štamparom i knjižarom Ilijom Kavajom "Opsadu i osvajanje grada Nikšića od Turaka" 27. avgusta 1877. godine", 1930. godine i Naš vrhovni komandant, 1932. godine.

Nikolići iz Ozrinića, današnjeg predgrađa Nikšića, dali su veliki broj ljudi od pera, nauke i umjetnosti: Živka, velikog filmskog reditelja, Božidara Danilovog, akademika DANU, člana Američke asocijacije SAE, redovnog profesora i rektora Univerziteta Crne Gore, Božidara-Botu, filmskog reditelja, Dragana, autora nekoliko romana, pjesnika i novinara, Rajka i Milku, pjesnike, Miletu, istaknutog pjevača u KUD-u "Zahumlje", legendarnog nikšićkog firmopisca, Milutina, sjajnog pjevača, solistu Zahumlja od koga je taj talenat naslijedila i njegova kćerka Vjera, profesor muzike, Mirka-Mira, dramskog umjetnika, Slobodana Dragišinog, pjesnika...


Udarci hude sudbine

Vitomirova majka Danica je kćerka Rista Jegdića iz Gornje Bukovice kod Šavnika i Savete Milićević iz Nikšića. Prema usmenom kazivanju onih koji su je znali bila je djevojka izuzetne ljepote. Risto se Savetom oženio u zrelim godinama kad se vratio sa rada u SAD, gdje je i obolio od tuberkuloze pluća. Danica je bdijući nad ocem u njegovim posljednjim danima i sama oboljela od te bolesti, kasnije je prenijela na muža i mlađeg sina Vitomira. Umrla je 1936. godine. Sahranjena je na groblju u Mostaru. U tom lijepom gradu, gdje je Borivoje službovao kao podoficir jugoslovenske vojske, Nikolići će do aprilskog sloma Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1941. godine živjeti u dobrim materijalnim prilikama svoje zadnje spokojne mjesece. Nakon bombardovanja Mostara otac dječake sklanja u rodni Nikšić. Ali, udarci zlosrećne sudbine neće zadugo poštedjeti ovu malobrojnu porodicu. U dječjoj igri ručnom bombom 1942. godine život će izgubiti stariji sin Branko, a samo godinu kasnije poginuće od rafala italijanske patrole glava porodice Borivoje. Dogodilo se to u vrijeme policijskog časa kad je u sobi upalio svjetlo. Na pragu stare kuće Crvenica mrtvog brata ujutro je našao Mileta Nikolić. Devetogodišnji Vitomir posljednji član porodice usred vrtloga ratnog pakla ne zna ni kuda ni kome. Privremeno utočište nalazi kod strica, strine, tetke...

Bliži se kraj drugog svjetskog rata. Sovjetske trupe nezadrživo nadiru ka Berlinu i dječak procjenjuje da je momenat za ostvarenje njegovog sna — bjekstvo u Rusiju "zemlju pravde za sve", u kojoj "Staljin ne počinje večeru dok ga ne obavijeste da su svi Sovjeti objedovali". Na tom dugom putu, gotovo bosonog, stiže tek do Danilovgrada, gdje ga privode u logor jedne četničke jedinice. Njen zapovjednik je nekadašnji poznanik Vitovog oca. On naređuje da se mali odrpanac nahrani i opskrbi odjećom i obućom. U diskreciji Vita je strogo opomenuo da pri povratku u Nikšić nikom ne govori gdje se bio i zašto zaputio.


Štićenik domova za ratnu siročad

Odmah po završetku rata u opustošenoj Crnoj Gori valjalo je zbrinuti i četiri hiljade siročadi bez jednog ili oba roditelja. Za njihov smještaj otvoreni su domovi u Miločeru, Kotoru i Danilovgradu (Bralenovica). Poslije dugog niza nesreća i bijede Vito će u tim domovima naći kakvu takvu zamjenu za toplinu porodičnog ognjišta. Uslovi za normalan život u prihvatilištima bili su znatno bolji nego u okruženju. Prema sjećanju Koste Vujovića, upravnika Doma u Bralenovici, Vitomir često samovoljno napušta tu sredinu, ali budući da je bio stariji od ostalih "nijesu ga tragali", za mlađima iz Uprave Doma dali bi se u potragu, ponekad i uz pomoć milicije".

— U Miločeru, poslije rata, 1945. godine, jedna bajka postala je stvarnost! Kraljevski dvor pretvoren je u - Dom ratne siročadi!

Još su, takoreći, dvorske sobe mirisale na kraljevske parfeme kad su se u njih počeli useljavati mali beskućnici iz svih krajeva Crne Gore, sirotani bez roditelja, gladni, ozebli, uplašeni, tužni. Bio je to njihov prvi dom i prvo mjesto u kome je njihovo ratom prekinuto djetinjstvo ponovo našlo sebe, napisaće kasnije u jednom sjećanju Nikolić, tada već velikan crnogorske novinske reportaže, zapravo majstor kratke priče u žurnalističkoj formi.

U martu 1945. godine sa tridesetak nikšićkih mališana, ratnih sirotana, prevezen je avionom u Bugarsku. Smješteni su u Dječji dom u Mezdri, malom gradu 60-ak kilometara sjeveroistočno od Sofije, na čijoj su se željezničkoj stanici zadržavali vozovi koji su iz Evrope prema Istoku prevozili uglavnom ranjenike sa evropskog ratišta i logoraše iz Dahaua, Mathauzena i drugih nacističkih logora. Te kompozicije "strave i užasa koje su se kao živa optužba kretale evropskim kolosijecima i podsticale onu slijepu mržnju što se krajem rata javila — ne samo prema Hitleru i nacizmu, već prema čitavom njemačkom narodu ta djeca i sama ratni stradalnici dočekivali su organizovano, sa transparentima, ružama, pjesmom, svirkom, svjedočiće kasnije Vito u svojoj antologijskoj reportaži Jedna jugoslovenska priča.

Prilikom povratka u domovinu, septembra 1945. godine Nikolićeva grupa upućena je u Čestereg, jedno opustjelo njemačko selo udaljeno desetak kilometara od Zrenjanina:
"Ali, već na prvom odmorištu, u Pančevu, u jednom sabirnom centru, mi smo onako čisti, uhranjeni i dobro obučeni ostaloj djeci nalikovali na "Švabe", pa smo na njihove psovke i kamenice, nakon uzaludnog objašnjenja naše dobre učiteljice Ljeposave Begović da smo Crnogorci to na kraju morali ipak da dokažemo sopstvenim pesnicama".

Od fašističke okupacije Nikšić je oslobođen 18. septembra 1944. godine i tog mjeseca bio je najveći oslobođeni grad u Jugoslaviji. Sjećanje na prve dane u slobodi Vito će objaviti 1961. u tek osnovanim "Nikšićkim novinama" sa pritajenom tugom čovjeka koji nije imao sreću da svoje djetinjstvo iživi u slobodi". Preživljene ratne strahote pokušaće da "savlada" umjetnički najsnažnije u pjesmi "Pismo mojoj učiteljici", koja, objasnio je, "pripada svim mojim učiteljicama, učiteljima, jer su umjeli da nas upute u životne vrijednosti i onda kad su one bile dovedene u pitanje". Ova antologijska pjesma nije uvrštena u čitanke, iako joj je prije svih u njima svakako bilo mjesto. Oni koji su o tome odlučivali sugerisali su autoru da ono "draga gospođo učiteljice" promijeni u "draga drugarice učiteljice", što Nikolić koji se nije nikad usklađivao ni sa jednom vladajućom ideologijom energično odbija. Ipak, mnogo godina od objavljivanja Pismo će se zahvaljujući književniku Milenku Ratkoviću naći u Čitanci za četvrti razred osnovne škole. Iako je redovno pozivan, Vito je uvijek izbjegavao da sa piscima za djecu posjećuje škole.

Sudbina mu nije bila od početka naklonjena ni kad je u pitanju njegovo redovno školovanje. Prvi razred osnovne škole počeo je sa svojom generacijom u Nikšiću 1941. godine. Ali, poslije bratove pogibije, da bi ga sačuvao, otac ga zadržava u kući obećanjem da će ga ponovo poslati u školu kad dođe mirnije vrijeme. No, rat se odužio, Vitov otac Borivoje poginuće 1943. godine, dječaka prihvata tetka i sa novom generacijom opet ga upisuje u školu. Saveznički avioni u danima kad je završavao taj prvi razred porušiće obje zgrade škola u Nikšiću, pa će taj "famozni" prvi i ostale razrede osnovne škole Vitomir završiti kasnije u slobodnoj zemlji. Prvih poratnih godina zanimaće ga i gluma. Nekoliko epizodnih uloga dobiće u predstavama Narodnog pozorišta u Nikšiću.


Bolovanja

Već 1945. godine ljekari su postavili dijagnozu "obostrana, aktivna tuberkuloza". Od te bolesti liječen je i prilikom boravka u Bugarskoj. Grudobolja po povratku iz domova za ratnu siročad uzima sve više maha i Vito je čest pacijent u nikšićkom Dispanzeru za plućne bolesti i Zavodu za tuberkulozu u Brezoviku. Brezovik će biti njegovo najduže i najčešće lječilište, boravište i sklonište. Tu će se sklanjati i da odloži zatvorske kazne. A prvi njegov boravak u ovoj bolnici završio se bjekstvom. Inače, u sanatorijumima i bolnicama za plućne bolesti od 1947. do 1982. godine provešće ukupno diljem druge Jugoslavije više od šest godina: Iriški Vijenac (Fruška Gora ) 1947, Cetinje 1950, Kolašin, Ostrog, Kasindol (Sarajevo) 1951, Cetinje 1951, Golnik (Slovenija) 1951-1952, Bežanijska kosa (Zemun) 1965. i 1966, Kasindol 1965, Vojni institut za plućne bolesti u Beogradu 1966. godine, Brezovik mnogo puta...

Krajnje nepovoljne životne okolnosti, neuredan život, materijalna nemaština, nemiran boemski avanturistički duh i nedisciplina razlozi su zbog kojih ljekari uspijevaju samo da Vitomiru zaliječe, ali ne i izliječe bolest. U novembru 1960. godine prema ljekarskom nalazu nije sposoban za izdržavanje zatvorske kazne, ali je u martu naredne u zatvoru. Tri godine kasnije zdravstveno stanje mu je toliko pogoršano da se hitno upućuje u Brezovik. U novembru 1965. godine zbog sukoba sa načelnikom Odjeljenja "disciplinski" je otpušten iz bolnice. Prognoze mnogobrojnih ljekara koji su Vita liječili nijesu se na sreću ostvarile. Naime, iako su 1981. godine u Brezoviku konstatovali znake ozbiljnog oslabljenja njegovog srca kao "reperkusiju opsežne i dugotrajne tuberkuloze pluća" - živio je još gotovo deceniju i po.

U Brezovku će 1973. godine upoznati Jelenu Lasicu. Naredne godine sklopljen je brak u kom je 1975. godine rođena kćerka Danica.

Od 1969. Vito je živio u Podgorici. Radio je kao novinar u Pobjedi do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz.

Visokog rasta, u mladosti suvonjav, docnije krupnog tijela, hodao je neobično. Poguren, povijen pod teretom udesa, bolesti i stalne sjenke smrti, obično sa rukama na leđima, koračao je isturajući jedno pa drugo rame, neprekidno drumujući od bolnice do bolnice, od kafane do kafane od grada do grada, od društva do društva, obilazeći svaku stopu Crne Gore čiju je istoriju, prostor, ljude i običaje poznavao kao malo ko prije i poslije njega. Markantan, bujne kose, posjedovao je samo njemu svojstven šarm, duhovitost, ali i prijeku, ponekad "otrovnu" narav zbog koje je ostajao bez mnogih prijatelja. Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.


Maksim Vujačić

(Fragmenti iz Biografije Vitomira Nikolića, prve kompletne priče o pjesnikovom životu) / Digitalna biblioteka crnogorske kulture
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #2 poslato: Novembar 12, 2012, 12:56:36 am »

**

Kako da objasnim okupljenoj masi
jednu staru miso što mi na um pade
i da pritom spasim ovaj život pasji
— pas mu grebo mater i ko mi ga dade.
 
Zna se rašta Novak ode u hajduke
ali šta toliko ostalih uradi
— i oni su, valjda, osjećali muke
kad Jerina Smederevo gradi.

Zna se rašta Vito Nikolić urliče:
"Dolje apsolutizam zemljine teže!"
ali zar se nikog sem njega ne tiče
ta nesreća vječna što nas za tlo veže.

Zna se, zna se i sve će se jednom
znati mnogo bolje, tačnije i ljepše
i šta se bijeli u gori zelenoj
i koji to ono dobar junak bješe.




Faksimil pesme bez naslova Vitomira Nikolića (Kako da objasnim okupljenoj masi)


* * *

... Kad je riječ o Vitomiru Nikoliću i njemu srodnim pjesnicima, može se reći: "Pjeva ko je — bolovao."
Vrijeme poezije Vitomira Nikolića nikad neće proći. Ta vrsta lirike je vječna. [Maksim Vujačić]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #3 poslato: Februar 18, 2013, 01:34:11 am »

**
Stihovi Vitomir Nikolić
Pesme iz knjige "Nedjelja u gradu N"


DRUMOVANJA

Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake — samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.


DAN

Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
ni kiše da se pokisne do kože,
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja — izvan ljudi, mlako,
niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
gubi se natrag pa pristojno svani ...


JOŠ MOGU PONEKI OSMIJEH DA SLAŽEM

Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom osim sebi
— ne daju mi
bolnice,
bolnice,
brezovici,
bežanijske kose,
kasindoli.
Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,
ptici,
nebu,
lišću ...
Boli,
boli,
boli ...

I krijem se tako krvav
unakažen
u zavjese svoje crne
strašne kiše ...
Još mogu poneki osmijeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše ...


UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU

Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, kao nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom.

Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.

Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.


MIR

Čudna me ponekad želja hvata
da kupim razglednicu i napišem:
"Dobro je: pošte rade, nema rata..."
I ništa više.


MEĆAVA

Već tri dana ne vidjesmo dana,
tek pomalo u oknu zarudi,
pa se opet pripovrati tama,
pa se opet snevesele ljudi.

Nevrjeme — da ne može gore ...
Sulud vjetar u prozore bije,
kao nekog da zove napolje,
da iziđe ako kurva nije.


ISTOČNI VESTERN

Pjesma je uvijek pri ruci
kao revolver o pojasu,
pa kad ti dojadi
— samo povuci
i tuci,
pravo u masu.

Pucaj u srca,
u čela,
u oči,
i ne poštedi
nikoga živog,
a kad sve središ,
pažljivo zakoči
i kreni
polako
u krčmu
— na pivo.


JOŽE

Prodao Hrista Marksu,
pa onda Marksa Hristu,
za iste pare, uz taksu
i proviziju istu.

Takav je trgovac Jože
— prodaće sve što može,
čak i tu vjeru novu
prodaće sjutra za lovu.

  
KOD JASENOVCA PONIRE SAVA

Kod Jasenovca
ponire Sava
u ponor pomora,
u bezdanje ...
Oslušni kako se
stropoštava
niz ljudske kosti
i lobanje.
S visina života
pada rijeka
i daleko se
njen jek čuje
— širom svijeta
i širom
čovjeka
taj strašni
sunovrat
odjekuje.
Kod Jasenovca
ponire Sava
u ambis čovjekov
(O, taman li je!)
pa potom izranja
široka i plava
dozvana dušom
Slavonije.


U GRADINI GROB DO GROBA *

U Gradini grob do groba,
a u svakom po grad ljudi,
sto grobova — sto gradova
pod cvijećem uzaludnim.

Nit ga beru niti kose,
nit njeguju, niti gaze,
nit mu vjetri prah raznose,
nit ga pčele obilaze.

Samo cvjeta, samo vene,
samo vijek svoj vjekuje,
da tišinom opomene,
da tišinom odjekuje.

U Gradini grob do groba,
na dva jutra zemlje plodne
sto grobova, sto gradova
od Gradine — kud god odem.

* Na ušću Une u Savu, u ataru sela Gradina, prekoputa Jasenovca, ustaše su prošlog rata ubile maljem ili zaklale nožem preko 350 hiljada ljudi, žena i djece, uglavnom iz Potkozarja. Svi su oni pokopani u stotinak mamutskih grobnica koje se danas raspoznaju kao bolna ulegnuća na obrazu Zemlje. / Digitalna biblioteka crnogorske kulture
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #4 poslato: Maj 03, 2013, 01:53:03 am »

**

DRUMOVANJA I UMIRANJA VITA NIKOLIĆA


Ako se udubimo u književnoistorijske tokove na našim prostorima, možemo uočiti jednu neobičnu pojavu, koja učestalim ponavljanjem ne gubi ništa od svoje neobičnosti. Nasuprot pesnicima koji već nakon svojih prvih knjiga skreću na sebe pažnju ne samo dnevne kritike, čiji sud često i nije merodavan, jer je opterećen raznim vanliterarnim kriterijumima, već i pažnju ozbiljnih književnih znalaca, a da pri tom širi auditorijum nikada za te pesnike i njihova dela nije ni čuo, ima i takvih poeta sa kojima čitalačka publika odmah uspostavi kontakt, onih za koje svako zna, čiji se stihovi uče napamet i recituju ili citiraju u raznim prilikama, onih za kojima koračaju kolone epigona, a da književna kritika zadugo ostane nema. Među pesnike koje volimo i rado čitamo, ali o njima ne pišemo (a ako se i odlučimo na pisanje odmah se spotaknemo o biografiju) ubraja se i Vitomir Nikolić, kog svi ljubitelji njegove poezije zovu jednostavno i krajnje prisno — Vito.

Njegova uzbudljiva i umnogome nevesela životna priča svima je dobro poznata; oko nje se ispredaju legende, nadodaju joj se razne anegdote... Ona je kao stablo o koje se spotaknemo, pa zbog njega zaboravimo šumu ka kojoj smo se zaputili. Sem toga, književni kritičari i teoretičari književnosti nenaviknuti na podudaranje svog suda sa ocenom običnog čitaoca, podozrevajući da se tu krije neka zamka, radije ćute, prepuštajući sve nepogrešivom sudu vremena. Prošlo je trideset godina od smrti Branka Miljkovića, još za života nazvanog "princom poezije", pre no što su se pojavili prvi ozbiljni tekstovi o njegovom stvaralaštvu. Izgleda da je i u Vitovom slučaju vreme pozvano za sudiju, jer kako inače objasniti da još niko nije pretražio vijugave drumove njegove poezije i o tome ostavio traga.

Lakoća sa kojom čitamo njegovu poeziju, lakoća kojom je apsorbujemo i sa njom se saživljavamo, zavodljiva je i uzrok je mnogih previda. Upitamo li se o formalnim svojstvima Nikolićevih pesama, ne časeći ćemo ponuditi odgovor kojim se naglašava jednostavnost njihove forme. Istina je da pesnik sebe nije stavljao pred komplikovane zahvate ustaljenih obrazaca kakve podrazumevaju sonetni venci, glose, rondeli ili laude, ali ne smemo zanemariti da se okušao u raznolikim pesničkim oblicima, uvek nastojeći da ih prilagodi tematsko-motivskom sloju pesme. Ustaljeno katrensko oblikovanje strofe i klasična rima ne samo da nisu dominantno obeležje Vitove poezije, nisu čak ni preovlađujuće. Nju pre možemo prepoznati po kratkom, izuzetno kratkom stihu, koji se neretko sastoji od samo jedne reči, i po melodičnosti baziranoj na asonancama, aliteracijama i nesistematičnoj, naizgled slučajnoj rimi. No, ne treba zaboraviti da su neke od najzanimljivijih njegovih pesama napisane veoma dugim stihom (osvane tu i pokoji dvadeseterac), pa čak možemo naići i na astrofičnu pesmu, pisanu u obliku dijaloga, kao što je pesma baladičnog tona koja nosi naziv Dječak. Uzmemo li u obzir i to da u Nikolićevom opusu ima i eksperimenata sa izlomljenim stihom, toliko dragim Majakovskom (Slika iz Crne Gore, Sergije Aleksandrović Jesenjin...), kao i poigravanja sa tradicionalnim dvanaestercom narodne epske poezije, koji se pojavljuje osvežen pauzom iza šeste stope, umesto očekivane pauze nakon četvrte (Odmetanje), shvatićemo da pred nama nije pesnik koji se zadovoljavao jednoobraznom formom. Lakoća i jednostavnost izraza čine da nam se misao, kao i forma kojom je oblikovana pričinjavaju mnogo jednostavnijim nego što to zapravo jesu.

Sličnosti između Jesenjinove i Nikolićeve poezije davno su uočene. Biografski podaci potvrđuju (ponekad su, eto, i oni korisni) da su uočene još pre no što je crnogorski pesnik i čitao poznatog ruskog sabrata, zato ne možemo govoriti o uticajima, pa čak ni o sličnosti, već o jednoj duhovnoj srodnosti. Zajednički imenitelj pronalazimo u njihovom buntovništu. A obojica su za taj bunt imali itekako valjanih razloga. Možemo još primetiti i da su obojica skloni autoapostrofiranju, i uopšte, pominjanju svog imena. (Kod Vita to srećemo u pesmama Ova glava svemu i svačemu sklona..., Pjesma, Kako da objasnim...) Čini se da je kasnije, upoznavši se sa poezijom najglasovitijeg ruskog imažiniste, Nikolić svesno izbegavao da nastavi putem kojim je neko drugi već hodio, nastojeći da se dejesenjizuje, na isti način na koji je Malarme govorio o upornom nastojanju da svoju poeziju debodlerizuje. Ako je i tražio oslonac u tradiciji, naš pesnik je to činio kroz citatnost. Intertekstualnost u njegovoj poeziji zastupljena je na različite načine. Uloga reminiscencija u njegovim pesmama nije uvek ista, tako da ih, prema funkciji koju u pesmi preuzimaju, možemo podeliti u nekoliko grupa. Najočiglednije su one zasnovane na pominjanju imena poznatih književnika i pojedinih događaja iz njihovog života: susrećemo na smrt osuđenog Dostojevskog na Trgu Semjonovskom, Jesenjina i nož kojim je, priče kažu, sam sebi presudio, Banja Šaranovića... Tu je i klasičan primer intertekstualnosti — tekst u tekstu. U pesmi Amur navodi se stih: Ispod mosta Mirabo teče Sena, preuzet iz pesme Most Mirabo Gijoma Apolinera. Ovaj stih se nalazi u zagradi, ali pesnik ničim ne naglašava da je posredi citat, prepuštajući čitaocu da to sam otkrije. Preuzeti stih priziva u sećanje pesmu iz koje je uzet, ali u novom okruženju ima potpuno novi smisao. Njegov zadatak je da objasni kako je logično da reka koja u nazivu ima francusku reč teče kroz Francusku, na isti način na koji podrazumevamo da ispod mosta Mirabo teče Sena. Treći vid intertekstualnosti vezan je za pominjanje pojedninih književnih likova, najčešće junaka naše narodne epike, kao i toponima povezanih sa njihovim imenom: Starina Novak, Jerina — Smederevo; mlada Gojkovica — Skadar; hajduci — Romanija, "prokleto Lijevno"; Čengić — Crna Gora. O četvrtom obliku citatnosti već je bilo reči: preuzimanjem forme karakteristične za nekog poznatog pesnika ili osavremenjavanjem poetskog obrasca tipičnog za odrećenu vrstu poezije (npr. narodne junačke pesme), pesnik asocijativnim putem priziva u čitaočevo sećanje i njihove tematsko-smisaone tokove, obogaćujući time svoj iskaz. Treba dodati da Nikolić nije zazirao ni od autocitatnosti (Zna se rašta Vito Nikolić urliče: / ("Dolje apsolutizam zemljine teže!"), čime je dodatno produbljivao smisao već napisanih pesama, u ovom slučaju pesme Rođendan.

Osvrnemo li se na tematsko-motivski sloj poezije Bitomira Nikolića, uočićemo četiri ključna motiva, međusobno blisko povezana, koji se ponekad uzdižu do simbola: drum — žena — pesma — smrt. Oko njih se grupišu skupine sporednih motiva, kojima je cilj da osnaže i osveže glavni motivacioni tok. Drum je ono što ćemo čitajući ovu poeziju najpre zapaziti. Prve reči Jevanđelja po Vitu Nikoliću sigurno bi glasile: "U početku beše drum..." Ova reč nije slučajno izabrana, niti je presudno bilo to što njena arhaičnost više pogoduje pesničkom jeziku. Drum i put nikako nisu autentični sinonimi. Kažemo li drum, pred nama iskrsava vijugava putanja lutanja, neravni makadam (u najboljem slučaju — kaldrma), bezbroj usputnih stanica, kafana ili livada, prašnjava odeća skitača, ali i junačka prošlost slavnih odmetnika — hajduka. Buntovnike smo nekada nazivali eufemistički — hajduci, u modernim vremenima zovemo ih pejorativno — ludaci (Drumovi će poželjet ludaka), ali radi se o istoj potrebi za suprotstavljanjem nasilju, bez obzira u kom se obliku ono pojavljuje. Nema u Nikolićevoj poeziji puteva, magistrala, putovanja sa jasno određenim ciljem, zato nema ni putokaza, niti raskrsnica. Oni koji gacaju blatnjavim drumovima nailaze samo na raskršća i miljokaze. Raskrsnica i raskršće nikako ne mogu biti isto. Raskrsnica je mesto na kom se putevi ukrštaju, raskršće je mesto na kom se račva drum, otuda je ponekad nazivano i tropuće. Kada kažemo raskrsnica mislimo na milicionere, semafore i prvenstvo prolaza; kada kažemo raskršće pred nama se otvaraju vekovi, natkriljuje nas bogatstvo helenske i slovenske mitologije. Raskršće je mesto na kom je nesrećni Edip usmrtio svog oca, to je ono mesto na kom su naši preci sahranjivali samoubice i kamenovali lopove, na kom se noću ne smeš okrenuti, jer te mogu zaskočiti veštice, mesto na kom su se susretali dvoji svatovi, obračunavajući se međusobno, čvrsto uvereni da njihova nevesta zaslužuje više poštovanja, to je mesto izbora, konačnog opredeljenja. Tu treba savladati strah, odupreti se kukavičluku i smelo doneti odluku (O, taj grozni strah na raskršćima / s kojim smo se mnogi u krčme vratili. / O, taj kukavičluk... /Blažen ko ima / hrabrosti za jedno ili drugo ILI). Drum Vitomira Nikolića mnogo je više od prašnjave seoske džade, on je simbol života, ali jednog specifičnog života, buntovnog i razbarušenog, života koji se ne može smestiti u neki univerzalni kalup, života koji se opire osrednjosti. Kao kontrapunkt drumovanjima pesnik postavlja umiranja, lagana, svakodnevna, kao najtežu kaznu za čoveka koji je nomadskom glađu proklet. To je razlog što se Nikolićev skitač očajnički drži druma, kao što se smrtno bolestan čovek grčevito drži života.

No život, sam po sebi nije dovoljan. On je neophodan preduslov za sve, ali pravu vrednost mu daju tek ljubav i lepota. Lepote ima svuda, ako čovek ima budno oko da je primeti i otvoreno srce da je u sebe upije, pa bilo da je reč o lepoti nestašne igre vrabaca ili lepoti gimnazijalki na snegu. Ljubav je za Vita kao ogrtač koji lutalicu i pobunjenika štiti od kosmičke suvomrazice, koja preti da mu zaledi udove i zaustavi kretanje. Žena se u njegovim stihovima pojavljuje i kao saučesnik, jatak bez kog bi život odmetnika bio ozbiljno ugrožen (to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, / romanijo moja, puna dobrih trava / za krvave rane i žestoke muke) i kao vidarka, ali i kao osnovna motivacija da se ostane u životu uprkos bolesti koja nadjačava (o čemu svedoči pesma Vrlo važan podatak za moju istoriju bolesti i treći deo Bolničkih fragmenata).

Osim žene i njene lepote, skitač ima još jedno utočište — pesmu. I kao što zna da je njegov pokušaj da se očuva kroz ljubav osuđen na propast, jer negde ipak čeka neko prokleto lijevno, pesnik zna da ni njegovo nastojanje da se izleči probranim rečima-melemima, oblikovanim u pesmu, ne čeka povoljniji ishod. (Prebira smilje i kovilje / iako dobro zna taj patnik/da je nemoćno sve to bilje, / da ga je manje nego patnji. Taj patnik zalutao u svoju gorolomnu dušu je pesnik, na šta nas upozorava i naslov pesme iz koje su preuzeti ovi stihovi.) No, to ne znači da se treba odreći ljubavi i poezije. Nikolić ih se i ne odriče — nipošto! On je uporan u pregnuću da pronaće riječ s one strane krvi, štaviše, on je u takvu reč zaljubljen, i neće odustati od traženja, samo zato što je njegov ishod neizvestan. Taj poduhvat zahteva hrabrost, smelost čoveka koji ne zazire od toga da se nađe sam nasuprot gomile koja neće biti kadra da razume ni njega, ni njegov podvig, a još manje lepotu reči do koje toliko drži. Ali to ga neće pokolebati i navesti da posumnja u reči i njihove moći (riječi brane Moskvu / riječi se tuku / kod Staljingrada...). Zaljubljenik postaje zarobljenik svoje ljubavi. Lišen slobode, mogućnosti da po svojoj volji prestane biti pesnik, predaje se na milost i nemilost rečima.

Drumovi vode na razne strane: u san, u pjesmu, u riječ, (...) u smrt. Ali samo neki od tih smerova predstavljaju izazov za pesnika. Ako su mu oni prohodni, ako na njima sebe ostvari, onda ništa ne mari da se i u smrt zaluta. Pored pomenutih podudarnosti u recepciji njihove poezije, možemo uočiti izvesne, mada ne i brojne, podudarnosti u poetološkim diskursima pesnika Drumovanja i Branka Miljkovića. Obojica pisanje smatraju opasnim poduhvatom, izjednačavajući ga sa lutanjem, svesni koliko je smelosti i odvažnosti za njega neophodno. Svaki na svoj način, jedan morem i plovidbom, drugi drumovima, stižu do žuđenog cilja — pesme. Neće se smrću ovo lutanje okončati / neki će svemir ponovo da nas stvori, prorokuje Miljković. I Nikolić ponekad razmišlja o reinkarnaciji (I opet jesen, Kad izađeš sa ove robije...), ali njegova očekivanja nisu baš pozitivna, jer i pesme, iako poslednja, slaba su odbrana pred smrću. Odnos pesnika i pesme je ambivalentan, jer se pesma sa jedne strane pojavljuje kao lepota koja isceljuje, a sa druge kao pretnja (opet će neka divna pjesma / da nam dođe glave kao prije, čitamo u pesmi Jednog dana kada nas ne bude), i kao opasnost. Ako se tome dodaju i njene ubojne moći koje su najuočljivije u pesmi Istočni vestern, jasno je da je teže pesniku sa pesmom koju je napisao, nego pesmi sa svojim pesnikom.

Poezija Vitomira Nikolića, do srži prožeta drumovanjem i umiranjem, katkad raspevana, češće melanholična, na razmeđi mehana i bolnica, poleta i ponora, može mnogo da pruži svakome ko se otisne njenim drumovima, svakome ko je spreman da se zaputi golim srcem kroz šipražje reči.


Dragica S. Ivanović

Vito Nikolić REKVIJEM ZA SKITAČA Izabrane pjesme | Izdavači: OBODSKO SLOVO — PODGORICA GRAFO CRNA GORA — PODGORICA | godina 2009
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #5 poslato: Oktobar 16, 2013, 01:53:15 am »

**
Stihovi Vitomir Nikolić


NOĆ. NOVEMBAR

Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži ...
Pomrčina zgusnuta do krika.
U odžaku, ko da milost traži,
vije vjetar bolom beskućnika.

Negdje nekakva kapija pjeva,
s prizvukom tuge zaboravljenih.
U meni nešto dozrijeva,
čudno nešto noćas zri u meni.


MINUT ĆUTANJA ZA ŽIVE

Oslušni, ponekad, tako krišom,
i čućeš kako kisnu naše kosti
pod nekom tamo tamnom kišom
u toj svijetloj budućnosti.


DRUMOVI ĆE POŽELJET LUDAKA

                     (Pavlu Vujisiću)

Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem ...
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće.


BEZ NASLOVA

Bjelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.
Idem kuda me oči vode.
U san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka ...
Jednom ću tako i u smrt da odem,
pa ako, slučajno, umrem — neka.


REKVIJEM ZA SKITAČA

Blagosloven ti, što se obestrvi
u divnom prostranstvu svoje krvi
i odreče se povratka ko srama
uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani:
sopstvenim suncem svirepo zaklani,
požarno lijepi dugo mru nad drumom
razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi
zaljubljen u riječ s one strane krvi.


ZIMA

Iz tame svu noć snijeg sipa
i vetar zviždi — zima, zima ...
Dobro je, mila, dobro je ipak,
što negdje postojiš, što te ima.


SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
kako je sve to živo u sjećanju
— odsjekli su glavu nesrećniku,
a nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
odlazio čitav jedan svijet,
ta je muva mirno išla preko lica
kao da se ništa dogodilo nije.

A tamo je negdje mirisala trava,
šumorio jasen, cvrkutala ptica
— sve je bilo isto, osim ova glava
sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Ćutao sam i dok su ostali
odlazili siti tog prizora ratnog,
neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI!
NIŠTA rekao sam sasvim mator.

REKVIJUM ZA SKITAČA (Izabrane pjesme) Izdavači: Obodsko slovo i Grafo Crna Gora, Podgorica 2009. god.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #6 poslato: Novembar 05, 2013, 02:15:11 am »

*
Stihovi Vitomir Nikolić


INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
 
Ja sam bio kafanski i više nič'ji,
i bio pust i prezren — neželjen k'o grobar.
Noćas bih htio sebi — dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.


ZIMA
 
Čija li si noćas — ko te
ljubi pijan od lepote
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.
 
Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.
 
Čija li si noćas — čija
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo
tako malo.


OČAJ
 
Dan osvanu a ja — Skadar,
Zle me sile
pretvorile
u gomile,
do temelja porušile.

Tri godine tako one
mene lome,
a ja više nijesam kadar
da se zidam
i survavam
niz litice.
— — — — —
Gojkovice,
mlada Gojkovice...
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #7 poslato: Septembar 22, 2014, 01:16:12 am »

**
Stihovi Vitomir Nikolić


VEČE U BREZOVIKU
 
Topi se dan u mlakoj kiši,
daljine bivaju nejasnije,
ljudi postaju sve tiši i tiši,
a trave sve glasnije.
 
Da je odnekud malo sreće,
bar malo nade, kao što nije,
pa da prečuješ ovo veče
i trave sve glasnije.
 
Al ničeg nema, siromaše,
hladna promaja odsvud bije,
padaju tvoje pjesme jučerašnje
u trave sve glasnije.
 

I OPET JESEN
 
I opet jesen.
Opet tutnje
beskrajne kiše
po Nikšiću,
i opet stare crne slutnje,
i opet — sam si,
Nikoliću.
 
I opet neka
pisma duga,
očajna pisma —
bez adrese,
a nigdje drage,
nigdje druga,
samo ta jesen.
Opet jesen.

A šta ako
prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
a onda počne
sve ispočetka:
život, stradanja,
pa opet — čelo?
 
A šta ako
nema zaborava,
ako je to samo
vječna igra kruga?
A šta ako tamo
ispod trava,
boli ova ista
ljudska tuga?
 

JEDNOG DANA, KADA NAS NE BUDE
 
Jednog dana, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
s ljudskom čežnjom pomenuće ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.
 
Čitav svijet, bezljudan i nijem,
sjetiće se ljudi nekadašnjih,
i onako uzaludno lijep
zažaliće za očima našim.
 
Poželjeće ljudsku riječ glasnu,
parče srca grlom otrgnuto,
da razbije tišinu opasnu
i vrijeme sporo i besputno.
 
A odnekud, iz tišine trave,
ko bogovi molitvom dozvani,
ponovo će ljudi da se jave
i osmisle svijet uspavani.
 
I opet će ispod tih nebesa
naš bijeli drum da se izvije
i opet će neka divna pjesma
da nam dođe glave kao prije.

Pa će opet, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
jednog dana pomenuti ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #8 poslato: Decembar 16, 2014, 04:02:56 pm »

**
Stihovi za decu Vitomir Nikolić


PROLJEĆE

STARIJI ZA TAMU JESENI TMASTE
I GRUBLJI ZA GRUBOST OVE ZIME PROŠLE
JA VAM OVOG PROLJEĆA NEĆU MAHATI LASTE
I NEĆU VAM REĆI TOPLO DOBRO DOŠLE
 
VRAPCIMA JA MORAM NJEŽNO KAO OTAC
REĆI NEŠTO LIJEPO U ČAS OVAJ PLAVI
VRAPCIMA TOM SITNOM GRUMENJU ŽIVOTA
ŠTO JE CVRKUTALO ZIMUS NA MEĆAVI
 
DOK STE VI ISPOD TUĐEG NEBA
IZVODILE SVOJE IGRE VRAGOLASTE
NE VAŠ CVRKUT MI SAD ZBILJA NE TREBA
RAZMAŽENE GOSPOĐICE LASTE
 
ONI SU ZIMUS ZEBLI ISPOD STREHA
ONI SU LJUBILI I GOLO OVO GRANJE
MOJE POŠTOVANJE VESELA RULJO SMIJEHA
DRUGOVI VRAPCI MOJE DUBOKO POŠTOVANJE.


Stihovi preuzeti iz književnog časopisa za decu "Riznica", Broj 5 | glavni urednik Nevena Stošić | Banja Luka
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #9 poslato: Maj 04, 2016, 03:02:46 am »

*

OBILJEŽAVANJE GODIŠNJICE ROĐENJA I SMRTI VITA NIKOLIĆA


U Nikšiću će u nedjelju početi obilježavanje 80 godina od rođenja i dvije decenije od smrti pjesnika, novinara i publiciste Vitomira Vita Nikolića, prenosi agencija Mina.

Značajni jubileji u kulturi Crne Gore biće obilježeni uz učešće i podršku Ministarstva kulture i opštine Nikšić, dok su organizatori Biblioteka Arhiv uspomena, Galerija A, Izviđački odred "Dragan Giga Cerović" i Umjetnička radionica Ars.

Predsjednica nikšićke Skupštine, Sonja Nikčević, kazala je da obilježavanjem Vitovog rođenja i smrti žele da odaju poštu velikom pjesniku i njegov djelu.

"Iako već dugo nije među nama, Vito i dalje živi kroz sve što je ostavio. Odavanje počasti počećemo na dan Vitovog rođenja, 27. aprila, u deset sati, okupljanjem kod njegovog groba, gdje ćemo sa njegovom porodicom položiti cijeće", rekla je Nikčević na konferenciji za novinare.

Pored Vitovog groba, kako je kazala, okupiće se i književni stvaraoci, poštovaoci njegovog djela, zvaničnici, profesori i studenti Filozofskog fakulteta, predstavnici Književne zajednice "Vladimir Mijušković", dok će riječi zahvalnosti zbog čuvanja uspomene na njenog oca kazati Danica Nikolić.

Postavljanjem table sa njegovim imenom na šetalištu pod Trebjesom, počast pjesničkom velikanu iskazaće i članovi izviđačkog odreda "Dragan Giga Cerović", čiji je rukovodilac Mijat Božović podsjetio da je Vito bio njihov dugogodišnji član.

Rukovodilac Umjetničke radionice Ars, Jovan Karadžić, kazao je da će njihovi članovi izvesti prigodan performans i predstaviti svoje radove inspirisane Vitovim stihovima.

Karadžić je istakao da je svo sjećanje na Vita premalo, jer je bio ikona Nikšića i kada je riječ o pjesništvu, kulturi i druženju.

Organizatori su za nedjelju predvidjeli i otvaranje izložbe o Vitu u Galeriji A u Sportskom centru Trim, koju će otvoriti direktor Direktorijata za medije Željko Rutović.

Kako je pojašnjeno, riječ je o izložbi nastaloj iz spomen zbirke Maksima Vujačića, autora pet knjiga o Vitu i inicijatora obilježavanja jubileja.

Vujačić je kazao da je izloožba logičan nastavak rada na biografiji Vita Nikolića, prvoj do sada, pod nazivom "Zatočenik žute gošće".

"Interesovanje za Vitovu poeziju ne samo da traje od Triglava do Đevđelije, već se i stalno uvećava. Postavkom ove izložbe htio sam da dam slikovit uvid u Vitov život i razvojni put", rekao je Vujačić.

Prema njegovim riječima, izložba će, osim Vitovih bliskih predmeta, sadržati i medicinsku dokumentaciju, jer je šest godina bio na liječenju po sanatorijumima, njegove prepiske, tekstove, kao i "puno toga što se čuvalo kao tajna iz njegovog pisaćeg stola".

"Akcenat će biti stavljen na njegove reportaže, zapise i humoreske, jer se o Vitu malo zna kao jednom od najznačajnijih stvaralaca u istoriji crnogorskog novinarstva. Riječ je o originalnim tekstovima koje je ljubomorno isijecao iz novina, obilježavao svojim rukopisom i za njih bio posebno vezan", kazao je Vujačić.

U Nikšiću, koji se prepoznaje po Vitu, početkom maja održaće se i poetski časovi, prvo u Gimnaziji sa čijom literarnom sekcijom je drugovao, dok će krajem tog mjeseca na Filozofskom fakultetu biti održan i okrugli sto.

Do 10. septembra, datuma njegove smrti, biće promovisane i Vujačićeve knjjige "Vito zatočenik žute gošće" i "Vito — anegdote i epigrami".

ИН4Ц портал | 25.04.2014.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: