Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Novembar 12, 2012, 02:35:54 am » |
|
**
VIŠEBOJNE SVETLOSTI RUKOPISA
Nad knjigom razgovora "Svitac iz Koželja" Sa velikim zadovoljstvom, smatrajući se, istovremeno, i počastvovanim, prihvatio sam da ovim tekstom podržim knjigu razgovora sa mojim vršnjakom i, po mnogim pitanjima, istomišljenikom, uvaženim profesorom i doktorom književnosti, Ljubišom Rajkovićem Koželjcem. Već samim poetskim nazivom "Svitac iz Koželja" upućeni smo na svetlosti rukopisa, na osnovu kojih, i zarad kojih, su razgovori obavljeni, sređeni i ponuđeni javnosti. S obzirom da se Rajković u literaturi i kulturi bavi višebojem, kako bi se sportskom terminologijom reklo, u pitanju su, onda, višebojne svetlosti, s time što se sintagma odnosi na bojeve i boje. Jer, vaskoliki život Koželjčev, kako svakodnevni tako i stvaralački, podrazumeva borbu sa vremenom i preprekama, uz zamašan talenat, potencijal, rad, upornost i strpljenje. Rezultat toga je, da nastavimo sa sportskim izrazima, rekordan broj sačinjenih i objavljenih priloga i publikacija, od 1954. do današnjeg dana. Preciznije, oko 1400 bibliografskih jedinica, različitog žanra, uz obimnu prepisku, svedoče o Ljubišinom neiscrpnom nadahnuću i pregalaštvu. Pritom su njegovo iskustvo i znanje urodili plodom i dali povoda sredini iz koje nastade i kojoj pripada celokupnim svojim bićem da ga prati i podrži. Jedan od sledbenika mu je, zapravo, i sam "intervjuista", znatno mlađi Goran Vučković.
Tako je ispisano 200-ak stranica zborenja i zborovanja pomenute dvojice. Njihovi razgovori podsećaju na neka slična dela iz svetske baštine, kojima se prevazilazi novinarski zadatak i vaspostavlja visoko kreativno činodejstvo.
Ta razlika u godinama ujedno govori da generacijskog jaza ne mora biti ako se nađu dva istinska posvećenika u spisateljskoj misiji. Naprotiv, svedoči o poletnosti starijeg i zrelosti mlađeg. Podsećamo se, čitajući ponuđene stranice, da intervjuisani piše pesme, priče, članke, prikaze, eseje, studije, hronike, biografije, monografije itd, a poznat je i kao sakupljač usmenog narodnog blaga. Pored književnog rada bavi se i naučnim radom, osobito na polju lingvistike, filologije, istorije, etnologije i antropologije. I tu nam se nametnula opaska, pošto i ja sam imam širok repertoar otvaranja, da se šahovski izrazim, odnosno interesovanja i angažovanja, kakva je razlika između ozbiljnih delatnika i amatera — jedno je biti univerzalac a drugo svaštar. Nema sumnje da spadamo u prvu kategoriju. Tačnije, majstori i majstorski kandidati.
Za junaka ove knjige bilo bi mesta kod Ginisa i Riplija, kao da Koželjac proživljava nekoliko života u svom veku, jer pored objavljenih radova i zbirki, ima obimnu književnu repisku (delimično već štampanih epistola).
Čudni su putevi gospodnji i naučno-umetnički, zaista. Po završetku Filološkog fakulteta u Beogradu, Rajković je magistrirao i doktorirao, radeći po bivšim jugoslovenskim republikama, a jedno vreme je proveo kao lektor u Francuskoj. (zar Bordo i Lil ne zvuče, po naški, kao različite boje, što opravdava naslov mog pogovora?!) Do sada mu je iz štampe izašlo šezdesetak knjiga (O zbirci "Munje na obzorju", Vranje, 2006., i "Bili smo nemogući", Srpska knjiga, Ruma, 2005., i sâm sam pisao), a ne bi čudo bilo da se cifra udvostruči, jer mnoštvo toga je spremno za put k izdavačima, ili se tamo već nalazi. Među njima je i materijal o dr Jovanu Strikoviću, velikom humanisti i medicinaru, koji se takođe bavi pisanjem. Sarađivao je Ljubiša Rajković Koželjac u skoro svim našim važnijim listovima i časopisima. Učesnik je mnogih naučnih skupova, simpozijuma, kongresa i seminara. Recenzirao je mnoge rukopise i uradio veliki broj korektura. Bio prosvetni savetnik u svom kraju. Sa dve devize — Scribo, ergo sum (Pišem, dakle postojim) i Ne može da ne može, suočava se Rajković neprestano sa svojim mislima i osećanjima, beleži najvrednije od njih i na svetlo dana iznosi. Ne štedeći ni truda ni zdravlja, otkidajući često i od sna, da prosine rečju, na polzu čitateljstva domaćeg. Duhovno bogatstvo je od materijalnog preče i vrednije, pa se ni devizne štediše sa njime ne mogu meriti. Da je čovek iz naroda, dakle narodski u pravom smislu, jasno je po disertaciji koja se zove "Lirske narodne pesme jugoistočne Srbije". A radoznalost, dobronamernost i kolegijalnost je dokazao, tumačeći dela važnih sunarodnika Dobrice Ćosića i Desanke Maksimović. Sam pojam "Svitac" (što bi se erratom moglo pročitati i kao svetac) srećno je pronađena metafora za čeljade koje zrači pozitivnom energijom i prosvetarstvom, bolje reći prosvećenošću.
Sledeća asocijacija, vezana za univerzalni dijalog dvojice Timočana je — Koželj. Naime, Rajković je rođen 4. februara 1940. godine u Koželju kod Minićeva, nadomak Knjaževca, a sada živi u Zaječaru i povremeno boravi "kod kuće". Značajan i vremešni pisac se poistoimenio, odnosno poistovetio, sa rodnim selom. Ostao mu je veran zauvek, ma kuda se selio i ma gde radio. Ta odanost zavičaju je bezmalo antejska. Čoveka bez jakih korena, kao i četinar i listopad, začas mogu da oduvaju vetrovi.
Uz ljubav prema zavičaju, tu je i zahvalnost precima. Baš tako se otvara knjiga razgovora, kako se otvarala i njegova životna knjiga! Uostalom, pesmom kao najdubljom intimom, nekadašnje đače "Ljupče trupče" uzvraća svom detinjstvu i najranijim uspomenama, a tu je i pesma o roditeljima. Nema greške i nema prevare! Duhovitost i nesebičnost su dodatne vrline Ljubišine. Uz poslovičnu filantropiju koja ponekad seže do utopije, prisutan je i altruizam gotovo kao idealizam. Više je, rekao bih, pisao naš doajen o drugima i činio za druge no što mu se vraćalo. Ali, i davanje je dobitak, veli narod. Sem pesmoljublja i čovekoljublja, podrazumeva se, u njegovom slučaju, i rodoljublje. Pripadnost svom narodu i srpskom jeziku očituje se u svemu. Fotografije i dokumenta samo dopunjavaju ispovednost i evokaciju koželjskog svetlećeg maštara i meštra. A da planovi nisu dokrajčeni, kazuje nam "Iščekivanje" — Koželjcu, dok radi / na rečniku timočkog govora. Nesvakidašnje je finale, kao što su i prethodna poglavlja van uobičajenih metoda. Jer, da bi uzvratio upitaniku, i pitalac se, na kraju, obraća stihovima, čime se poezija, rekao bih, stavlja na pijedestal, nad svim formama pisanja i zborenja, što celom projektu daje nešto od spontanosti, tako retke u potonje vreme. Uspevamo, na taj način, zahvaljujući obostranoj otvorenosti, da sagledamo, ujedno, i profesionalnu i čojstvenu dimenziju svestranog i neumornog autora, čiji vidici i učinci daleko prevazilaze lokalne, pa i nacionalne okvire. U tome, dakako, velike zasluge ima i druga strana. Čak bi se moglo zaključiti da je to, nimalo slučajan, susret dva svica. Jednog koji je daleko odmakao i drugog koji je tek uzleteo. Došlo mi je, na kraju, da svojeglavo i svojeručno priložim neku strofu za jedinstvenog profu, ali sam se uzdržao. Nisam znao kako bi se to uklopilo u stručnu recenziju za koju, ipak, postoje određena pravila. Radomir Mićunović
|