**
Stihovi
Stevan P. BeševićM O J O J Ć E R IStvarnost je, dete, što te večno plaši;
A voleo bih, da si hrabra više,
I, prkoseći, — doh oluja briše,
Da gledaš mirno Mamona što besni;
Jer, mi smo, dete, bar toliko svesni
Ovoga doba, kad i lupež svaki
Podiže ruku, da se zvezda maši;
Da se zvezda maši...
Stvarnost je, dete, što te večno plaši;
I zato ti je, znam, milije veče,
Kad zamorena krv kroz vene teče.
Jer uzbuđenja prestala su dnevna,
I bliži nam se noć, k'o bajka drevna
U crnom plaštu sa svetim napitkom,
U čudotvornoj i svemirskoj čaši;
I svemirskoj čaši...
Tek jedan gutljaj, — i sve što je bilo,
Sve, što si s bolom gledala tog dana;
Odleće tromo, kao jato vrana...
Ni krika njinog ne čuješ, ni graka;
Niti se čuje na pučini mraka
Uzburkan talas, da srdito pljusne,
Kroz vazduh kobno kad proseca krilo;
Kad proseca krilo...
Ja znam, da tada tvoje drage usne
Stegnute ćute. Miso nedogledom
Luta; a osmeh, na licu ti bledom,
Titra k'o odsjaj zlatnog oreola...
I, pod težinom čovečanskog bola,
Ti mrštiš čelo, jer za čistu dušu
Vizije te su užasne i gnusne;
Užasne i gnusne...
...Stvarnost je, dete, što te večno plaši. —
Vidim je i ja. — Eno, gde se ceri
Iz jednog ugla; sva posuta zlatom. —
Oči joj svetle k'o u strašne zveri...
Al' i njoj Kronos već stoji za vratom
Sa oštrom kosom, i peščanim satom,
I s našom žuči, u — prepunoj čaši;
U — prepunoj čaši...
Beograd, 1919.
Objavljeno u časopisu "Misao" 1919—1937, Beograd. |
Digitalna Narodna biblioteka Srbije