Radomir Uljarević (1954)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Radomir Uljarević (1954)  (Pročitano 10774 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Novembar 20, 2012, 11:11:46 pm »

*





RADOMIR ULJAREVIĆ

Radomir Uljarević, pesnik i izdavač, rođen je 1954. godine u Ravnim gomilama, selo Vrbica, kod Bileće.

Autor je pesničkih knjiga:

Mijena (1979),
Britva (1980),
Prikupljanje podataka (1981),
Presa (1985),
Primalni krik (1985),
Predgovor (1989),
Zimski dvorac (1990),
Dvostruka kolevka (izabrane pesme, 1991),
Govori i članci,
Pesme i prevodi,
Opis,
Ni A,
Neke stvari i ostalo...

Priznanja:

Nagrada "Marko Miljanov",
"Kočićevo pero" itd.

Direktor je i urednik je izdavačke kuće "Октоих" na Cetinju. Živi i stvara u Podgorici.

* * *

"Fragmentarne opise bića i stvari, sveta i događaja smenjuju munjeviti stihovi definicije, pri čemu su i opisi i definicije puni sintagmi koje nastaju po principu paradoksa, kontrapunkta, semantičke intervencije. Njegova poezija govori o faustovskom, demonskom, koje je palo na moderan svijet i gnijezdi se u svemu pojavnom." [Milica Kralj o poeziji Radomira Uljarevića.]

Autor fotografije nepoznat
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Novembar 20, 2012, 11:50:36 pm »

*
RADOMIR ULJAREVIĆ


MENTOL JEZIKA

Evo pesničke knjige retkog i provokativnog naslova. Da iznad njega ne stoji ime poznatog srpskog pesnika mlađe generacije, pomislili bismo da je posredi kakav zbornik paušalnih beseda i popovanja iz vremena kada su knjige takvih naslova, u drečavim bojama, pridodavane kućnom nameštaju. Govori i članci, dakle, nisu prigodni tekstovi nekog državnika, niti sluge jednog društvenog sistema, već su, naslovom samim, do groteske i ironije izvedene pesme. Ovo je osma po redu knjiga poezije Radomira Uljarevića čije prethodne naslove pamtimo: Mijena (1979), Britva (1980), Prikupljanje podataka (1981), Presa (1985), Primalni krik (1985), Predgovor (1989), Zimski dvorac (1990) i Dvostruka kolevka (izabrane pesme, 1991). Kao što se vidi, i ranije se ovaj pesnik znao poigrati nekim od svojih naslova.
 
Nova Uljarevićeva knjiga sačinjena je od zapretenih, i reklo bi se, zagubljenih pa, kao, slučajno pronađenih stihova i fragmenata pesama ispisanih kadgod i gdegde. Kao da je pesnik maločas izvukao zgužvanu salvetu iz džepa i, začuđen, prepisao zaboravljene sopstvene stihove. Ili, kao da je ponovo nabasao na zaturene sveske i nikad adresirana pisma, i povadio srčiku između redova. Tako se otvara i takvom prikazuje ova zbirka od nešto preko tridesetak pesama. Ali — jedna pesma proteže se čak na trinaest strana knjige! Njome je i naslovljen ciklus Nova konkretnost, koji se pojavljuje odmah posle uvodne pesme Zemlja nogu ne dodira. Šta li se sve nije zateklo u toj pesmi – poemi: vetar sa vratom labuda; pomrčina osoljena; potok čiji tok neće izmeniti ni rat; lice zemaljsko u gipsu...
 
Ova poema je opelo apokaliptičnom svetu i njegovim menama. Međutim, na poetičko-manifestnom planu, Nova konkretnost je demistifikacija jednog dela tzv. postmodernističke poezije koja, za razliku od proze sa istim predznakom, u stvari, i ne postoji kao umetnički relevantna vrednost. Uljarević se na volšeban način našalio sa čitavim jednim usmerenjem na našoj zadihanoj i trenutnoj poetskoj sceni. To se, ponajpre, ogleda u kopiranju postupka i stila pisanja. Ali, na jednom mestu u knjizi, pesnik će direktno kazati: Magarac u postmodernom stanju stenje. Talenat Radomira Uljarevića je, pored ostalog, i u tome što svoj satirički žalac ne istura do kraja i na prvu loptu, već se, poput mačke s mišem, poigrava i izvodi nadmoćni ples jezika što vri od ubitačne semantičke vatre koja preparira iskežene grimase slučajnih pesničkih rešenja.
 
Spram potrebe da predoči razbijenu sliku sveta i, u isti mah, naruga se tom svetu, ali i njegovim idealizovanim kodovima, Uljarević pravi zahvate koji svedoče o izlasku iz ruševina ambivalentne stvarnosti. U možda najboljoj pesmi u knjizi, Stvari i stvoritelj, on peva: Oštro je i pusto svud okolo/ oštro i pusto je i gore i dole/ i ovamo i onamo/ i nije nije Gospode. Ono i nije/ nije Gospode predstavlja vrh čiste poezije. Kao retko gde, iz ovih stihova veje jovovski bol psalmične unesenosti u temu, premoć Gospodnja nad prolaznim i površnim, hrišćanski strah i dar pred Bogom.
 
Radomir Uljarević je svojim Govorima i člancima održao korisnu lekciju savremenicima koji se gade jezika. Ova knjiga je katarzični prilog skidanju maski sa lažnih poetika depresivnih monstruma koji, raskorenjujući baštu sopstvenog jezika i tradicije, u stvari, ne bave se književnošću, već nekim paralelnim zgubidanstvom u kojem, terapijski ritual pisanja i maskiranja netalentovanog rukopisa predstavlja okosnicu napora. Nove pesme Radomira Uljarevića imaju snagu olujnog mentola koji osvežava čula i snove.


Nenad Grujičić | Ples u negvama (eseji i kritike) | Prosveta, Beograd, 1998. | Nenad Brankovo kolo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Novembar 20, 2012, 11:57:35 pm »

**

LAVIRINT I CRNA KUTIJA U POEZIJI RADOMIRA ULJAREVIĆA


Obimno pjesničko djelo koje je stvorio Radomir Uljarević, tokom više od tri decenije, zaslužuje temeljnu analizu i određivanje njenog mjesta u savremenoj srpskoj poeziji. Od prve zbirke "Mijena", koja je objavljena 1979. godine, do knjige "Crna kutija" (2009. g.), pjesnik je objavio petnaestak naslova.

Ako bismo pokušali da odredimo neke konstante Uljarevićevog pjevanja i mišljenja, onda bi među njima centralno mjesto zauzela opsesija fenomenom jezika, govora, teksta, pisma, pjesme...

Budući da najnovija knjiga Radomira Uljarevića, "Crna kutija", na svojevrstan način predstavlja sintezu njegovih višedecenijskih traganja i tvoračkog iskustva, ovom prilikom je uzimamo kao "ogledni uzorak". Samim naslovom pjesnik saopštava da je u knjizi riječ o nekom strašnom udesu, čiji uzrok je, kao u kakvoj avionskoj katastrofi, registrovala crna kutija. O kakvoj nesreći svjedoči ta "crna kutija", kroz usta pjesnika, koji je dešifruje, možda bi najbolje mogli da se obavijestimo u pjesmi "Prag", iz prethodne knjige "Neke stvari i ostalo" (2007. g.). Prva strofa glasi:

          "Zver je zaustila
           Da proguta vlastiti jezik".

Ovdje se javlja ona zvijer iz Apokalipse, koja je zinula, ne da proguta svoj jezik kao mesnati organ govora, već jezik kao Logos. Baš kako se u Otkrovenju Jovanovom kaže za zvijer:

"I otvori usta svoja za huljenje na Boga, da huli na ime njegovo, i na kuću njegovu, i na one koji žive na nebu".

To potvrđuju i stihovi pjesme "Rečnik molitve" (iz iste knjige): "Jezik je / rečnik molitve // usavršava ga svako / do nemosti // javlja se na jeziku / koji ne čujemo // rečima u kojima smo / sahranjeni // molitvama u kojima smo // odhranjeni".

Jezik kao Božija tvorevina, kao Logos koji stoji na početku svijeta, kao njegov Tvorac, najstariji je, primarni čovjekov zavičaj. Čovjekov je "primalni krik", kako je naslovljena jedna Uljarevićeva knjiga.

Gutanje sopstvenog jezika je katastrofična vizija kraja istorije. Kraja svijeta.

"Crna kutija" čuva "pogubljene slike o nama", kako glasi prvi stih uvodne pjesme "Prozori na nemogućim zidovima". Nisu samo riječi ostale da svjedoče o udesu, već "prošlost je ispred / vraćena u crnu kutiju / u svoju unutrašnjost".

Doduše, kraj putovanja tom letilicom, kao kraj vremena i istorije, oličen je u udesu Slova, kroz njegovo rastakanje i obesmišljavanje:

           "Slova se utrostručuju
            usložnjavaju se znakovi
            seizmograf
            bilježi dah
            ispisuje poruke
            za pokolenja
            kojih više neće ni biti"

To slanje poruke, s punom sviješću da nema primaoca kome je upućena, vrhunac je očajanja. Putovanje se odvija i natraške, kao u pjesmi "Let u svim pravcima": "Stodvadedesetsedam upokojenih / Lete natraške / Direktno u život".

Putovanje se odvija u tunelima, gdje "vozači uleću / bez straha / od izvesnosti / šta ih sve čeka / u grotlu zemlje". Kao da se putnici pod zemljom osjećaju bezbednije nego na nebu, gdje "svest o udesu / nadilazi svest / o bezbednom putovanju". ("Iz časa u čas").

Čudno je i ponašanje vozača, dok prolaze kraj groblja, jer katkad zaborave "da priguše svetlo // da ne zaslepe mrtve". Ali još neobičnije je kad: "Izgubi se granica među svetovima / zaslepljeni uđu / i posedaju na prazna mesta".

Svojevrsno putovanje predstavlja i pogled kroz prozor, kad se ugledaju stvari "od kojih se namah oslepi". Gubi se granica između predodređenosti i slobodne volje.

Pomenuti oblici putovanja predstavljaju neku vrstu ovozemaljske pojavnosti "lavirintskog putovanja", čiji akter je "lavirintski putnik". To pjesnik eksplicitno saopštava u pjesmi "Lavirint u čovjeku koji je u lavirintu" (po K. G. Jungu).

Lavirint kao drevna tvorevina egipatske i kritske civilizacije, koji se preobražavao u mitove i simbole, već milenijumima služi kao neiscrpna inspiracija umjetnika (prije svega pisaca i slikara), kao i filosofa i naučnika. Toliko je moćna ta praslika, da njena čar, po riječima Plutarha, "premašuje utisak koji mogu da izazovu najsrećnije pogođene metafore".

Očigledno je za ovu pjesmu Uljareviću bio direktan podsticaj (što i sam ukazuje natuknicom) Jungovo poimanje ovog simbola, čemu je kultni psihoanalitičar posvetio knjigu "Lavirint u čovjeku".

Lavirint je svojevrsna struktura "kolektivno nesvjesnog", koje je Jung 1912. godine nazvao "praslikama", pa zatim, prema J. Burkhartu "prvobitnim slikama", te "dominantama kolektivno nesvjesnog", i najzad, 1919. godine, "arhetipovima", što je opet preuzeo od Dionizijusa Areopagite.

No, u suštini praslike, zvane lavirint, jeste put i putovanje, čiji cilj je izlaz. Da li na kraju čeka čudovište ili blago, i da li nas išta čeka, ako iziđemo iz lavirinta, ostaje vječno otvoreno pitanje.

Sami K. G. Jung, u svojoj autobiografiji, kaže da je važno "da imamo tajnu i naslućivanje nečega o čemu se ne može znati... Čovek mora da oseti da živi u jednom svetu koji je, u izvesnom smislu, tajanstven, da se u njemu dešavaju i mogu da dožive stvari koje ostaju nerazjašnjene..."

Vizija dvostrukog lavirinta, unutrašnjeg i spoljašnjeg, koju dočarava pjesnik, slika je čovjekovog bespuća i bezizlaza. Biće je bačeno u ovaj svijet, kao na "burnu brežinu", kako Njegoš veli, ali, kako i njegov vršnjak, danski filosof, Kerkegor, promišlja čovjekovu egzistenciju. Obojica vide čovjeka kao zalutalo biće, koje iz bačenosti traga za putem i izlazom u nađenost.

Radomir Uljarević, naizgled jezikom paradoksa, tumači takvu čovjekovu poziciju. Pjesmu "Lavirint u čoveku koji je u lavirintu" počinje:

          "Čovek se vraća na pravi put
          silazeći s puta. Čovek luta /
          nepovratno".

Dakle, "lavirintsko putovanje" je povratak na pravi put. Onaj kojim je išao prije lavirinta, očigledno je bio pogrešan. Nepovratno lutanje podrazumijeva dvostruko i neprekidno udaljavanje: od ulaza i od izlaza. A opet, nema približavanja centru tog zamršenog klupka. To je očajničko tumaranje kroz šumu simbola, koja se "pretvara u lavirint".

Ovdje se valja opet pozvati na Junga, koji u svom nadahnutom eseju "Psihologija i poezija" staje u odbranu pjesnika. Uočavajući pjesničku "neverovatnu paradoksalnost vizije", piše da je "sasvim umesno što pesnik ponovo poseže za mitološkim figurama da bi pronašao odgovarajući izraz za svoj doživljaj. Ništa ne bi bilo pogrešnije nego smatrati da on u takvim slučajevima stvara iz materije predanja; on stvara više iz tog pradoživljaja, čija tamna priroda zahteva mitološke figure i stoga požudno privlači sebi ono što je srodno da bi se u tome izrazila".

U tom lavirintu, koji sačinjava šuma simbola, čovjek je poput lutajućeg Holanđanina, koji ne može da nađe izlaz u smrt, osuđen na lavirint vječnog života. Pjesma se završava:

          "I oni /
          koji znaju ko su i, oni koji /
          neće saznati, vraćajući se na /
          pravi put, zalutali su nepovratno /
          u šumu mrtvih, simbola"

U traganju za lavirintom, čiji svojevrsni potomak je "Crna kutija", sasvim je logično što Uljarević na tom putu sreta takođe čedo lavirinta, "Malu kutiju" Vaska Pope.

Geometrizam zarobljene praznine, koji oličava kutija, slika je "četvrtaste mikrokozme", u kojoj "ceo svet bdi", kako veli Popa u pjesmi "Obožavaoci male kutije". Šta se zbiva u lavirintu male kutije pjesnik objašnjava strofom:

          "U tvojoj četvrtastoj praznini
          pretvaramo daljinu u blizinu
          zaborav u sećanje"

Pretvaranje zaborava u sjećanje Uljarević demonstrira u pjesmi "Poslednja šansa Vaska Pope". U motu, inverzijom, smješta skelet aviona u crnu kutiju. Smješta se bivše smjestilište u ono što je, prije udesa, u njemu bilo smješteno.
Tako skelet aviona postaje fosil.

          "Nakon budućih vremena
          Arheolozi su pronašli crnu kutiju
          i otvorili je Pandorinim prstima"

Rekonstruktori udesa u tim iskopavanjima pronalaze riječ, kao Ajnštajnovu formulu, pretvorenu u završni stih:

          "Ejednakoemcenakvadrat"

Opsesija lavirintom kod pjesnika stara je koliko i sama poezija. Ta matematika, ta geometrija, to preplitanje i zaplitanje prostora i vremena, beskraja i vječnosti, kao da je sažeto u Ajnštajnovoj matematičkoj poeziji, imenovanoj kao "Teorija relativiteta", koju je naš pjesnik prepjevao s brojeva na slova.

Ajnštajn u spisu "Moja slika sveta" objašnjava kako se u harmoniji prirodnih zbivanja "ispoljava tako nadmoćan um da je sve ono što je razumno u ljudskom mišljenju i određivanju prema tome samo neki potpuno ništavan sjaj".

Branko Miljković, povodom objavljivanja dvije pjesničke knjige: "Poreklo nade" i "Vatra i ništa", u jednom intervjuu za NIN (septembar, 1960. g.), eksplicitno ukazuje na dubinsku vezu matematike i poezije, pozivajući se upravo na Ajnštajna. Na pitanje da li za njega postoji poetska formula svijeta, pjesnik odgovara: "Sve istinske formule sveta su poetske. Često buljim u Ajnštajnove formule i verujem da se i one mogu prepevati. Savremena fizika bi mogla da uzme za epitaf Bodlerov stih: "Čovekov put vodi kroz šumu simbola". Moja formula: "Reči su moćni okvir sveta. Sve što se dešava, dešava se na području jezika i simbola, bilo da se radi o atomima ili o zvezdama".

Ovaj odnos matematike i poezije svakako treba poduprijeti i teorijski. U izuzetnom djelu "Matematika i poetika" Solomon Markus egzaktnom metodom dokazuje da je matematičko proučavanje poezije moguće. Matematika i poezija su samo prividno nepomirljivi antipodi. Pjesnička praksa to pokazuje. Iako, po Markusovim riječima, "ima mnogo oprečnog između pesničkog i matematičkog jezika: u prvom preovlađuje ono neizrecivo, a u drugom objašnjivo", ti jezici se međusobno sporazumijevaju i dopunjuju.

Radomir Uljarević kao da slijedi tu poetiku, krećući se od Mitosa i Logosa, preko Bodlera i Junga, Pope i Miljkovića, do Ajnštajnove "crne rupe", koja je "crna kutija", preobražena u zavjetni kovčeg srpskog jezika.

Čovjekov pad, oličen u padu aviona, o kojem svjedoči crna kutija, ne odvija se samo u metafizičkoj ravni, već je istorijski locirana. Upravo u pjesmi "Crna kutija", po kojoj je naslovljena knjiga, riječ je o novom udesu srpskog naroda.

Pjesnik u fusnoti odriče svoje autorstvo, priznajući kako to i nije pjesma, već govor, koji je doslovno "preuzet sa konferencije za novinare, koju je održao lično Milosrdni Anđeo". A taj "anđeo smrti", koji ubija iz milosrđa, poručuje žrtvama:

          "Za smrt vaše dece krive su vaše vlade
          oni su nas naterali da ubijamo"

Ova obrnuta, đavolska logika, koja je u funkciji transfera krivice sa dželata na nevinu žrtvu, samo je novovremeni oblik istorijske konstante.

Zloduh "milosrdnog anđela" objavljuje se u oklopu leteće mašine smrti, kao krvožedni potomak one zvijeri iz narodne skaske, kojoj je jagnje krivo, jer muti vodu nizvodno.

Ali, o jednom drugom Vuku piše Radomir Uljarević. O onom koji je kriv što je izbistrio izvor srpskog jezika, učinivši ga nepresušnim zdencem naše kulture i slovesnim kodom srpskog naroda.

Tako stižemo do najtežeg civilizacijskog udesa, kad srpski jezik, sklanjajući se pred samoništiteljima, nalazi pribježište u "crnoj kutiji".

Jezička kutija, sklopljena od trideset slova Vukove azbuke, što tvore stih, koji je "cela i lepa pesma", nova je riječ — azbuka, kao šifra srpskoga Boga Logosa.

Povod za ovu "azbukopotresnu" pjesmu (s razlogom aludiramo na "azbukoprotres" tragičnog Vukovog prethodnika, Save Mrkalja), bila je nedavna sramota na Cetinju. Odluka da se preimenovanjem Vukove ulice simbolički progna iz prestonice Vuk Karadžić, koji je u Beču, na samrti, čeznuo za bistrom vodom sa Ivanovih korita, kao za rosnim kapima srpskog jezika, Uljarevića je kao pjesnika dovela u granično područje, gdje su riječi suvišne, ili ispražnjene od značenja. Govor i jezik su vraćeni u nemotu i ćutanje, u predslovesnost, a primalni krik, u vidu azbuke, bačen kao boca s porukom, u okean tame i gluhote.

Da citiramo taj strašni, srpski haiku, čiji naslov je samo za dva slova sažetiji od pjesme.

          УЛИЦА ВУКА СТЕФАНОВИЋА КАРАЏИЋА
          абвгдђежзијклљмнњопрстћуфхцчџш

I to je sve. A zar više može da stane u manje?

Međutim, iz te savršene sažetosti, koja je ne-govor i sve-govor, u isti mah, pjesnik se vraća riječima. Ćirilična azbuka je kod i šifra — srpska Sveriječ. Logos. Pisac je svjedok i dešifrant te tajne. On je tu da govori, a ne da ćuti.

U duhu vesternovske ironije, podignute na nivo crnog samosarkazma, nakon ove pjesme — azbuke, slijedi "Odakle dolaziš stranče". Svojevrsni popis gubitaka onoga što je u svojoj kući postao stranac, sadrži sve atribute obezdomljenosti.

Neimenovani islednik tragičnog junaka ove pjesme, već u prvom stihu ga naziva strancem, koji odmah priznaje da ne zna odakle dolazi. Izgubljenost u vremenu i prostoru je posledica procesa nasilnog obezličenja, kolektivnog i individualnog, koje se sprovodi putem ideološkog inženjeringa, čiji cilj je promjena istorijskih konstanti srpskog naroda. Zamjena identiteta.

Prisilni stranac kaže: "kuća koju sam imao / rekli su više nije moja kuća // crkva koju sam imao / rekli su više nije moja // vrhove kojima sam stremio / skratili su za glavu // pjesme koje smo znali napamet / preveli su na tuđi jezik // u zavičaju su pitali / odakle dolaziš stranče".

U pjesmi "Tapija" (posvećenoj Šelu Tomiću), vidimo kako preci brinu o potomku, učeći ga tajnom jeziku, "za slučaj da mu njegov oduzmu".

Radomir Uljarević nacionalnu dramu fokusira na dramu odricanja od jezika, kao kulminaciju bogoborstva i čovjekoborstva, kao duhovni i civilizacijski suicid, povratkom u beslovesnost. Otuda u pjesmi "Bilo je isuviše kasno" kaže:

          "Kad su tražili da bacimo kamen
          na crkvu u kojoj smo se prepoznali
          nismo odrekli reči
          na kojima je iskazano sve što imamo"

Novo stvorenje, koje je produkt suludog psihoinženjeringa, razumije se da ima i novu priču, kako je i naslovljena pjesma, koja portretiše ta bića, što "kopaju dublju jamu / od ničeg".

Na djelu je "obrnuti jezik". Antijezik. Onomatopeja. Traži se mjesto "u tuđem kalendaru". Priziva se bjelina, kao ništavilo predslovesnosti, kad još "pesme nisu napisane".

Gdje se zbiva ta tragedija Logosa, to jezikoubistvo kao bogoubistvo? Upravo u kolijevci Slova, iz kojeg su se iznjihali "Miroslavljevo jevanđelje", "Oktoih" i "Gorski vijenac". Zato je naša tragedija planetarna i nosi žig Apokalipse. Zato je to, po Njegoševoj riječi, bruka koja će živjeti dovijeka.

Radomir Uljarević knjigu "Crna kutija" stoga i zatvara pjesmom "Oktoih prvoglasnik". Tim zavjetnim kovčegom, tom crnom kutijom pamćenja, koja ukida zaborav, kao što vaskrsenje poništava smrt, pjesnik objavljuje trijumf Logosa nad Tanatosom, uma nad bezumljem, čovjeka kao ikone Božije, nad likom lukavoga.

"Oktoih", kao knjigu slovesne vječnosti, pjesnik ovako vidi:

          "U mraku milenijuma
          blista crna kutija".

Čudotvorna je ta crna kutija, u čijoj "četvrtastoj praznini", daljina se pretvara u blizinu, sjećanje toržestvuje nad zaboravom, a tama se preobražava u svjetlost. Sve je u njoj sačuvano. Gledamo kako "Prvi ljudi / čekaju na svom mestu".

Prisustvujemo vječnosti.


Budimir Budak
U Podgorici, 13. 1. 2011. g.

Tekst preuzet iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo" | Godina VIII | Broj 29—30 Nikšić, februar, 2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Novembar 21, 2012, 01:10:01 am »

 *
 Stihovi Radomir Uljarević


 POSLEDNJI OSTACI

 ljubav nema udela
 u mom haosu
 svet nema udela
 u toj ljubavi
 moj oblik je nepotreban
 dovoljan je praznina
 prisustvo nečeg
 
 strada se
 o nije važna ljubav
 vec stradanje
 pred onim sto smo
 pred onim
 što ćemo
 biti


 KASNO JE DA SE IŠTA POPRAVI

 pregledao sam dušu
 kasno je da se išta popravi
 prašina zapala
 osovine polomljene
 ogledala iskrivljena
 vodovi isčupani
 cevi otvorene
 crkva srušena
 ni nade
 ni tračka života
 ni vere u sumnju
 ni sumnje u veru
 u ovom groblju
 ni trava ne raste
 sve u leden mir utonulo
 sve skamenjeno
 sve pretvoreno
 u crni stan
 u kom nam valja
 vekovati


 TA ISTA REČ
 
 još katkad otmem
 kakvu golu reč
 solim je danima
 presujem probadam
 vadim je otvaram
 proveravam
 na usta njena
 usta priljubim
 i dah joj
 udahnem
 
 potom ta reč
 mene pod presu vraća
 i kap po kap iz mene
 život cedi.

 Tvorac grada
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Novembar 22, 2012, 11:16:03 pm »

 *
 Stihovi Radomir Uljarević


 AUTO(R) NA KORZU

 Prema Ujeviću, u Nikšiću

 Gluho je među zvezdama
 Pusto je među ljudima
 Nesnosno je pod veđama
 Žalobno je u grudima

 Ludo je pod nebesima
 Stravno je pred senkama
 Bolno sa nesvesnima
 Mučno na terevenkama

 Mrtvo je u životima
 Neslavno među živima
 Prohladno u ćivotima

 Providno među mrtvima
 Slavno je u tim ostima
 Jer ti si suza žrtvina


 IZ NIŠTA NIUŠTA

 Prema Vitu i Dugu

 Lagano pokreće se priroda iz centra
 I krv se penje venama prema zvezdi
 Sve nekamo se kreće bez pokreta
 Sve nekamo nevidljivo i lako jezdi

 U crnu šumu u ledeni stan
 Neprimetno ko kad se rosa spušta
 Lagano sprema se okean
 Da iz ništa pretoči se niušta


 KRIPTA

 Prema Milutinu Mićoviću, molitva

 Blagi Bože, spasi, ime vrati nama!
 Sve u nama trepti, sve u nama kipti,
 Jezik je pohranjen u najdubljoj kripti,
 A reči krkljaju u novim ranama.

 Iz grla iščupan, unakažen snova,
 Porugan na svetu nastalom od reči,
 Dublji od svih mora, dalji no put mlečni,
 Utamničen, prognan, iznova okovan.

 Sam se izgovara, sam se oslobađa,
 Prepran u sto voda, nabreko od soli,
 Sama reč je ime međ rečima golim.
 Spasi Bože jezik na kojem se rađam.


 KROZ NIŠTA

 Kroz ništa su prošli ljudi
 Opijeni viđenjem
 Traže kopiju jezika
 U rukopisima pećinskih majstora

 Ko se prepozna
 Iza nebeskih kulisa
 Izgovara svoje ime
 I ime svog jezika
 Kao lozinku

 A ko ne promijeni ime
 Biće kažnjen
 I neće ugledati ono
 Čega se užasava

 Koji su spremni na sve
 Koji sve preprodaju
 Nosiće vlastitu urnu
 I nazdravljaće osnivačima Vavilona

 Dobiće presto i žezel
 Da zlostavljaju braću
 Na svim istim jezicima
 Koji osvjetljavaju noć

 Kad kažeš riječ Bog
 Molitva je potpuna
 A ako preimenuješ Boga
 Jezik će se zatvoriti
 I niko neće prepoznati
 Lice brata
 I lice roditelja
 Ako nema imena jezika
 
 Na novom jeziku
 Nije isto ime Boga ni čovjeka
 Ime je znamenje vjekova
 Dovoljno staro da se skine kao
 Zmijski svlak

 Tako ostavljeni jezik
 Ne napušta njegov ritam
 Srce kuca i nakon smrti
 U astralnom biću

 Te otkucaje razumijemo
 I čitamo pomoću njih
 Nove rukopise

 Ako se rode ljudi
 I ako napišu knjige
 Izbrisaće se sjećanje
 I na naše mrtve
 Nakon smrti našega jezika


 BEZ REČI
 
 Neopevano više ne postoji
 Stonoge smrti kidišu na nas
 Što se ne spasi i ne upokoji
 I sutra biće što i danas

 U pesmi sve se zlati kanda
 U svetu ima drugih dela
 Od reči živih svet je sazdan
 A svaka reč me zabolela
 Ko jedna slika na rastanku
 Ko strela što ne promaši
 Ko munja kad nađe barku
 I reč je ova jedini aršin


BELE NOĆI

 dubinu mog pada niko ne izmeri
 niko ne pojmi lepotu rastrojstva
 dok seni svojoj bejah sluga verni
 koraknuh unazad ona mirno osta

 sad dubok razdor međ nama zija
 čeznem za mestom njenog postanja
 jedno naspram drugog sen odbegla i ja
 bez vlastite sudbe i bez poravnanja

 na tom raspeću vreme dotrajava
 čile zemaljski dani i noći bele
 na hartiji praznoj moje senke glava

 sama svodi račun žiznji nevesele
 grehovi su novi pokajanja davna
 doba je kad senke na drugi kraj sele

 Stihovi preuzeti iz časopisa za srpski jezik i kulturu "Slovo" | Godina V | Broj 22 Nikšić, maj, 2009
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Mart 17, 2013, 09:35:04 pm »

**
Stihovi Radomir Uljarević


CRNA JAJA

Dvadeset sedam godina
Dugo već dugo koračam i pevam
A trag moj zavejan
 
Od sedam života
Deseti već trošim
Rođen sa tri srca
Svih pet na izmaku
Imam muda troja
I u svih osam
Po jedan poskok sikće
Čuva crna jaja
 
Lutam svetom s ovim tajnama
Lutam tajnom s ovim svetovima
A trag moj zavejan

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Decembar 16, 2014, 07:14:07 pm »

**





* * *


RADOMIR ULJAREVIĆ


KOJI SU SEJALI U SUZAMA POŽNJEĆE U RADOSTI

Vidim li u njegovom oku suzu. Veliku suzu u kojoj se ogledamo.
U toj suzi smo svi utopljeni.

On je velikomučenik, — kako za ovozemaljskoga života, tako se
duša njegova bori i danas sa alama ovoga svijeta koje ruše grobove,
i skidaju krstove!

Njegovo djelo je kupanje u svjetlosti.

Njegovo djelo svijetli nama jednako i neprekidno, kroz tmuše
istorije i neznanja.

Šta je on radio na zemlji za ono kratko vrijeme koliko se zadržao
među svojima? I da li smo mu mi — svoji?

Samo misliti Njegoša, to je hrabrost, i postignuće.

Svaki onaj ko ga se dotakao preuzeo je dio velike snage, i dio
odgovornosti za Njegoša, jer svi mi smo odgovorni za Njegoša, na
naša slabašna pleća palo je najveće breme.



***
Da li je onaj koji je pjevao da suza njegova nema roditelja mislio i da suza njegova nema djecu. Sna ljuckoga đeca al očevi — vajka se Njegoš relativizujući sve. Njegoš je granica između epskog vremena i savremenog doba, epski junaci kod Njegoša počinju da osjećaju. Emocije ee projavljuju kao kod Branka. Njegoš je početak nove epohe.

Pozvan, poslat da objavi istinu o narodu da vaskrsne sjećanja, da živim riječima oživi uspavana vremena, da pokaže put onima koji su kod očiju slijepi. Sjaji se u svoj svojoj ljepoti, umnoj i fizičeskoj, u svoj svojoj nadmoći polubožanskoj. Tragični junak kosovske misli, rekao bi Andrić, tragični junak srpskog mita, dodajmo. Onaj koji je prepoznavao i tolkovao božanske znake među nama, koji je odgonetao jezik koji je postojao u nekom neosvijetljenom i nepoznatom obliku, koji je progovorio glasnije od gromova, i ulio strah svima koji su zamuckivali misleći da govore, koji su slijepi hodili misleći da vide. Vrhovni učitelj i znalac naših duša, naših izvorišta i ishodišta.

Zato su zapaljene one vatre 18. avgusta 16 — te, i još sjaje, — kad je raskopan veliki grob, i grb svenarodni, kad su Švabe slavili na Cetinju, i u Zagrebu, i u Beču. Ja vidim, i ne vidim, kako i danas gledamo put onih vrhova koji su sagoreli naša srca, u kojima su sagorele naše nade, i ne gledamo, jer suza moja nema roditelja. Ali bilo je još crnjih dana koji se pamte, kao kod Kjerkegora:

Bješe strašan dan kad su podranili zavjerenici da ruše grob na Lovćenu.
Bješe neobičan dan kad su podranili vrijdeni radnici da zarade svoje dnevnice.
Bješe dobar dan i jedva malo zloslutan kad su krenuli jurišnici u pohod na grob Njegošev.
Bješe preužasan dan, i plakali su ljudi u svojim kućama, i kaluđeri u svojim kelijama, a pijuci su sijevali na Lovćenu.



***
Na ovom skupu koji je naslovljen Aktuelnost Njegoševa, želim da ispričam jednu ličnu priču koja bi mogla da se zove Muke s Njegošem. Odista, često se prisjetim moje prve fascinacije jednim Njegoševim stihom — još djetetom, na zidini iznad ulaza u stari grad Budvu pročitao sam tri riječi: Pokoljenja djela sude. Nisam se mogao načuditi tim riječima, nisam se mogao načuditi šta je sve stalo u samo tri obične riječi, i to čuđenje me jednako drži i danas, i kad god uđem u Budvu, vrati mi se isto osjećanje, i svijest o tome da nisam uznapredovao u razumijevanju toga stiha. Kasnije, na Elektrotehničkom fakultetu sam razumio kako perpetum mobile nije moguć, i odmah zatim pomislio da sam upravo otkrio perpetum mobile — treba samo da dešifrujem taj Njegošev stih. Kasnije, kako sam se sretao sa drugim Njegoševim stihovima nerijetko sam upadao u sličnu zamku, suočio se svaki put sa istim problemom, opet muke s Njegošem, ali lijepe muke, jer nekako u svemu onom nerešivom skriva se neko potajno dobro osjećanje što je to upravo tako. I ja sam te stihove doživljavao kao neka bića, živa bića, kao neke bliske ljude. Možete samo zamisliti koliko sam i koliko putah pokušavao da riješim problem s Njegošem, da zavirim u taj mehanizam pomoću kojega taj perpetum mobile funkcioniše. Smišljajući kako da danas izađem na kraj s Njegošem nametnuo mi se jedan stih, i moja priča će da bude uglavnom priča o tom stihu: suza moja nema roditelja.


***
Bog i ja samo znamo moje položenije, piše Njegoš Vuku Karadžiću koji je do skora imao svoju ulicu u Cetinju (sada se ta ulica Vuka Karadžića zove islandskom), dakle Bog i ja samo znamo moje položenije u ovom času, kada sam preuzeo rizik da izglavim sa ovim stihom, da nešto doznam o Njegoševom pisaniju, o mukama s njegovim pisanijem. A ja sam Njegoša čitao, i doživljavao sam ga kao da je on nadčovječanski događaj u Crnogoraca. Od Kosova do danas nije bilo sličnog događaja, da se prisjetimo toga Njegoševoga aršina, jer on sve mjeri i samjerava sa Kosovom. Jednom priliko je rekao Matiji Banu: Od Kosova do danas ovakve prilike nije bilo, pa da sada sve to isprazno prođe, to će me do smrti boljeti, misleći na revolucionarnu 1848, koja je bila posljednja šansa za rešenje srpskog pitanja jer se ubrzo potom na diplomatskom nivou zatvara istočno pitanje. Možda je Njegoš tada isplakao onu suzu koja nema roditelja, suzu koja je pokrenula lavinu srpskoga neutješnoga plača, Njegoš, koji je, sa svojom suzom, najviši dokaz da čovjek ima srodstvo s Bogom. Jer bila je ta 48. šansa da se jednom Srbi bore za sebe, a ne za druge.

Evo šta Njegoš 1849, nakon propuštene velike šanse u 48. revolucionarnoj godini, piše knezu Aleksandru Karađorđeviću, kojemu s oduševljenjem potvrđuje da su Karađorđevići iz Vasojevića, kojega on beskrajno uvažava, neuporedivo više nego Miloša Obrenovića, iako kneza Aleksandra nikada lično nije sreo: Vojvodina na slabim granama stoji, pa da je srpstvo sasvim oslobođeno od Mađara, to ne bi imalo nikakvog značaja, jer se Srbi ne bore za sebe nego za tuđine. I odakle bi nego ovim pravcem došli u središte pitanja koje naša tema otvara: Aktuelnost Njegoševa. Pisao je Stanku Vrazu te kobne 48. Ide li naša stvar pravcem? Hoće li se naš narod svijetu pokazati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje, ili će vječno obožavati tuđe verige, koje im već tolika vijeka gotovo prepiliše vrat i satriješe narodnost? Danas, ako bi neko pisao Njegošu o tome šta bi sa tim pravcem, morao bi se zagrcnuti i kazati istinu: prepiliše vrat i satriješe narodnost.


***
Ovome stihu novi događaji otvaraju nova tumačenja, on koji će se tek desiti nakon smrti pjesnikove, oni najgori i za suzu najpodobniji, među njima prednjači rušenje groba i progon pjesnika sa Lovćena, — odista je to događaj koji se ne može oplakati, koji svi oplakuju onom suzom koja nema roditelja, jer tek ova nesreća nema utješitelja. I većega čuda nema nego kako tumači stihova Njegoševih sa lakoćom rastumače u jednom potezu, u jednoj rečenici neki ovakav stih, a svi su ovakvi, ovako kompleksni i mnogoznačni. Utješiteljski. Nema utjehe do Njegoša, ni utješitelja do Hrista. U tom sunovratu je nebo zatvoreno, svijet se u ad pretvorio kao u Otkrivenju, ljudi su pakleni duhovi, i u toj gradaciji slijedi kreščendo, sveobjašnjavajući stih: O kukavno srpstvo ugašeno! Tu suzu nema ko da otre.


***
Ilija Garašanin, autor Načertanija, političar i državnik Srbije na vijest o smrti Vladike Rada u jednom pismu kaže: Čitaćete crnu vijest o smrti dičnog i ponositog vladike i gospodara od Crne Gore. A pojavljivanje Lovćena u srpskom narodu je veliki praznik. To je onaj čas kako ga vidi Miloš Crnjanski, kad su nebesa spala kao zavjesa, a ukazao se vrh. Prije Lovćena Srbi su nekako nestalni, Lovćen je vertikala koja je obavezujuća. Uspravljujuća. Kosovska vertikala. Bog nam je dao Njegoša, ali svakome u različitoj mjeri, koliko je ko spreman da uzme.

Kad je trebalo da se naš narod legitimiše pred velikim kulturama došao je Njegoš da pokaže kako se obnavlja kosovska drama u svakome od nas, i kako nam je suđena upravo ta i takva drama. Došao je Njegoš noseći u srcu svome Kosovsku srpsku dramu, u umu svome dramu ovoga svijeta, u duhu svome ozarenje drugim svijetom. Došao je obasjan, i kad je otišao ostalo je obasjanje. Zato kad uđemo u taj međuprostor i sami smo obasjani volšebnom svjetlošću.

Tajnovidac cetinjski živi 39 godina, a svaka godina, i svaki dan u godini — u pustinji. U obasjanju unutrašnjim ognjem, sam je postao sunce koje će obasjavati svoj narod. Vladika Nikolaj kaže kako je Zaratustra živio 20 godina u pustinji prije nego je postao obasjan. Pustinja je tako plodotvorna, tako neophodna. Pustinjak cetinjski je najdublje tajne otkrivao u najranijoj mladosti, žurio je, kao prorok koji zna koliko mu je dano vremena, a šta mu je dano u zadatak.

Pjesnik, samouk, dok nije Sima Milutinović prepoznao veliki dar Božiji, dok nije u đaku prepoznao učitelja. Prorok koji vapije Boga, vascijeloga vijeka. Njegovo pjevanje je vapijući krik, o Bogu. Njegova patnja je ustostručena pred otvorenim problemom pitanja koja su nerešiva. Taj problem je glavni Njegošev problem, onaj problem koji ga prečicom vodi do Boga. Ta prečica je kao kod Heraklita — naoko prosta, a spušta se u samo dno stvari. Njegoš ima tu sondu koja se spušta u dno stvari, ima taj heraklitovski, božanski osjećaj za vrhovna pitanja. Zna tajnu onoga mehanizma s početka ove priče.

Glavna tema Gorskog vijenca nije na sceni, glavni događaj se vidi, oplakuje, sjetimo se one suze, sjetimo se one strašne odluke Mlado žito navijaj klasove, glavne slike, zastrašujuće slike su iza zavjese, na pozornicu Njegoš samo izvodi junake prije i nakon glavnog događaja, nakon pokolja. Gorski vijenac je nadojen krvlju, i mišlju. Strašna je misao koje nema bez krvi. Misao koja je moguća samo u krvi.


***
Kad neko prvi put pročita stih suza moja nema roditelja onda je njemu jasno da taj stih nije napisan nego je ovdje odnekud drugo, nije ni iz narodnog pamćenja, ni iz narodne epske poezije, ni iz deseteračkog našeg pamćenja i deseteračke pameti. I taj stih suza moja nema roditelja nije podložan tumačenjima, tako je neumjesno objašnjavati neobjašnjivo. Otkuda drugo, pitaće neupućeni. A ima li ko ko nije neupućen? Sa druge strane, iz nekog višeg razumijevanja, iz nekog dubljeg umovanja, iz neke teže pameti!

Postoje jezičke formule, najčešće stihovi, sentence koje nisu pogodne za tumačenja, koje nisu razumljive ako se tumače, vrlo su precizne i čisto formulisane, jezički besprekorno izvedene i svakom jasne. Međutim, ako se objašnjavaju njihova jasnoća se gubi kao kad približite predmet kakvim sočivom, tako da on izađe iz fokusa i počne da gubi konture, tako se približavanjem i čitanjem nekih tekstova gubi sjaj i mogućnost razumijevanja teksta.

Nad ovim stihom, kao nad cjelokupnim Njegoševim djelom, uostalom, valja se nadnijeti, oglednuti se u njemu, zagledati se u beskraj, u bezdno ovoga stiha, i onda će nam se pokazati zašto je stih suza moja nema roditelja neobjašnjiv i nesaglediv. Između jedne narodne poslovice, jedne maksime, jednog filozofskog aforizma, objekcije i, razumije se, — stiha, poezije, dakle onoga što u sebi nosi neko osjećanje koje je duboko tragično, nadtragično, dakle nadljudsko, ta suza kao da je nadljudska suza po svemu, ili nadljudske su one patnje koje su ovu i ovakvu suzu uzrokovale.


***

Jasno je da nema jednoznačnosti i nema čitoaca koji će polagati pravo na svoje čitanje, ovaj stih nas je sam po sebi uveo u problem: ne samo Njegoševi, — stihovi uopšte upozoravaju na oprez. Oprez kod rukovanja stihovima. Naročito je taj oprez važan kod Njegoša. Često smo slušali tumače koji kažu: ovo je Njegoš mislio. E taj se gadno prevario, jer umna sila koja toržestvuje nad ovim stihovima je neiscrpna i neobjašnjiva.

Ide li ova stvar pravcem. Je li Njegoš kao neki spiritualni Jov. Vladičina suza je upravo suza moja nema roditelja jer je zaslađujuća, vasionska, kosmička suza, jer u duhovnom svijetu nema suze, nema oka fizičkoga, i nema takve suze, i nema toga bola, duhovna bića plaču nekom drugom suzom, o toj suzi je Njegoš propjevao. Kad je stao na pozornicu vladičansku, na pozornicu na kojoj je mitropolit crnogorski zatečen pred užasnom odlukom, onda je Njegoš došao do same suštine, do najdublje patnje duhovne, i našao da to duhovno tijelo ima tu suzu. Ko je zapravo sposoban za takvu patnju, i ko može plakati takvim suzama bez roditelja. Dakle, tu patnju duboku koja ovoga vladiku i Pustinjaka cetinjskoga razmiče na sve četiri strane svijeta, mnoga druga bića ne osjećaju i ne znaju, i ne vide, ne znaju za mogućnost takve patnje, zato je ova patnja teža, patnja pred odgovornošću donošenja jedne zastrašujuće odluke. Vladika ispušta suzu koja neobjašnjivo nastaje, koja iskupljuje njegovu odluku, koja na kraju iznuđuje njegovu odluku, jer kad on shvati koja je to suza, on onda zna da to nije više u moći ljudskoj, nego je u drugoj moći, ta odluka i ta suza ima prekretnički značaj.

Kasnije će ona prerasti u one stihove nada mnom je nebo zamračeno/ ne čuje mi plača ni molitve, to je već ljudsko, i plač i molitva, ali ovdje je prethodila suza koja će biti na granici dva svijeta, koja će spustiti među nas onaj gornji svijet. Samo su se neki naši duhovi usudili da čitaju Njegoša, da se njemu posvećuju, da se zagledaju u Njegoša, i da tumače Njegoša. Ali to je sasvim nedovoljno u odnosu na mogućnosti koje stoje iza ove veličajše duše, iza ove fantastične poetske tvoriteljnosti. Sve pravce, sve dubine, i sve visine njegoševskog stiha ni mnogi analitički duhovi nisu prepoznali, jer Njegoš se zatvorio u jedno od lukavstava stila, ujednu narodsku matricu, formu koja vas unaprijed destimuliše.


***
Ako suza moja nema roditelja, to bi značilo suze moje nema, to bi značilo: moje oko ne može da isplače suzu, to bi značilo moja tuga je golema, ona nadmašuje svaku suzu.

Ili možda — moj roditelj nema suze, moj roditelj ne plače, ne samo što suza nema roditelja već je takva priroda i mog roditelja da ni on nema suzu.

I još nešto, kad Vladika kaže suza moja, jasno je da to nije bilo čija, i bilo kakva, to je vladičanska suza. Ona je isplakana za nečim konkretnim, ovdašnjim, za nečim što je u nadležnosti ovoga vladike crnogorskoga, o čemu brine ovaj vladika crnogorski, a on brine o dušama. Znači li da su te duše u takvoj pometnji da vladika za njima pušta suzu koja nema roditelja, jer ovi ljudi su se izmjestili iz roditeljskog zagrljaja, možda su se odrekli roditelja, zato suza za njima, roditeljska suza nema roditelja. Uzmimo da je Njegoš i tako mogao da misli, i tako plačući i brinući za narod svoj, za duše koje su vladici povjerene, i osjećajući i znajući, i videći da te duše otpadaju, da se te duše same otimaju, prevjeravaju i samouništavaju. Možda je ovo suza koja nema roditelja jer se odrekla oca svoga.

Ako je svojstvo ove suze da nema roditelja, dakle moje suze, kakvo je onda svojstvo mog roditelja. Vjerovatno takvo da ni on nema suze, to je neko obostrano svojstvo koje govori o jednoj drugojačoj prirodi, i to je suština toga što mene zanima kod čitanja ovoga stiha jer vjerujem da je Njegoš tako jasno osjećao tu drugu prirodu kad je zapisivao stih, osjećao druge ljude, tu drugu stvarnost, i druga bića koja nemaju svojstava koja su nama poznata, dakle prirodubez ovozemaljskih znanja o njoj.

Suza nije rođena, jer nema roditelja, jer ona je oduvijek i zauvijek, tu, i vladika je prisvojio, ili mu je ostala u nasljeđe od prethodnog vladike, i tako sve unazad, linijom rukopoloženja, možda je to takva suza, ali budući nerođena, ona je dakle sama svoj roditelj, da li je ona, budući nerođena, sposobna da rađa, budući nerođena možda isključivo ona rađa.


***
Mojost ove suze će nas dovesti do zastrašujućeg smisla jer ona je moja a ja joj nisam roditelj, dakle, ja sam je usvojio! To što je suza moja to znači da je ona prisvojena, ona je samorodna, ali ta mojost je istaknuta da bi se svijest o suzi istakla, jer ta suza je svačija, svakoga onoga ko može da dosegne do razumiejevanja i doživljavanja stanja koje ovu suzu uzrokuje. Mojost suze je zapravo najdirljiviji momenat u drami ovog stiha, na ovoj pozornici, njegoševskoj, ta mojost je nešto zasljepljujuće zadivljujuće prisvajanje nečega što je prije za odricanje, za bježanje od toga, taj zamah duha i uma i srca, prije svega srca vladičinoga da tu suzu prisvoji. Mojost te suze je ono što teško da će doprijeti do naše svijesti o tome.


***
Ova moja samorodna suza bez roditelja nije li sama vjera, sama crkva možda, jer je ova suza radosnica, o tom ne znamo ništa, mada ona nema roditelja, možda je ona radosnica, suza hristolika. Ima u Psalmima Davidovim, u prevodu vladike Atanasija, riječ: Koji su sejali u suzama požnjeće u radosti. Ovdje se govori o plodovima suza. Kad neko plače krenu suze u paru, dvije po dvije, iz oba oka u glavi, a svojstvo oka iz kog je isplakana ova suza je takva da je ono jedno. Možda ono svevideće, nedrijemano oko ima samo jednu suzu, kao što je i ono jedno, a ta jedna suza je istovremeno i sve suze, jer je u njoj sadržana svekolika tuga, i zato je priroda te suze božanska.

Jovan Zlatousti kaže drugačije se nećeš udostojiti divnih i blaženih prizora gornjeg Jerusalima, ako ne budeš dan i noć prolivao suze. Umilostivi Gospoda tvog suzama, da bi ti prišao. Je li to oglašavanje suze zapravo molitva, taj stih možda glasi Gospode, otri moju suzu.


***
Kad čitamo Njegoša, sve nam je odnekuda poznato, sve te stihove, kad smo ih prvi put čuli, osjećali smo kao da ih znamo odnekud, iz nekog drugog pamćenja, kao da smo ih sami izgovarali, jer izgovarao ih je narod, izgovarao ih je srpski homer, srpski narodni pjevač. Originalnost je u onom tajnom mehanizmu. Taj homer novoga doba nije bio slijep, već vidovit i pronicljiv, onaj koji proviđa kroz vremena.

Evo šta je Muka s Njegošem, evo kako nas dugo muči riječ suza moja nema roditelja, jer nigdje kraja njenom razumijevanju. Nije to samo usamljena suza koju nema ko da obriše, jer roditelj briše suzu, najčešće majka, pa bi bilo — nema majke.

Na kraju, razumije se, sve ove varijacije možemo pustiti niz vodu zato što ostaje začudni stih pred našim očima: suza moja nema roditelja, neobjašnjiv, nejasan i nerazgovijetan. I sad, pred takvim začudnim stihom ostaje naša zapitanost, nešto što nas upućuje na stih, ali i zamagljuje prilaze k njemu, jer je taj stih kao vrh koji viri iz magle, i njemu se ne može približiti jer nailazite na okomite stijene.


***
Što smo se više trudili da razumijevamo, ovaj stih je sve dalje odmicao, u svom blještavilu i sjaju, izmicao se, kao duga. Kad prilazimo dugi čini se da je tako blizu, ali kako joj se primičemo ona postaje sve dalja i sve tajanstvenija i nejasnija do mjere da se na kraju gubi u daljini. Tako je i sa ovim stihom, čini se da je nadohvat našeg poimanja, ali vidjeli smo kad pokušamo da se približimo kako se on većma udaljuje. Mehanizam ovoga stiha čini se tako uprošćenim, kao da imaju tri osnovne poluge kako Njegoš inače pravi svoje glavne stihove, sa tri riječi — pokoljenja djela sude, — suza moja nema roditelja, ovdje je ova mojost važna, rekli smo, za čitanje pjesme, — suza moja je jedna riječ. Mehanizam je prost, suza nema roditelja — pokoljenja djela sude. Ti mehanizmi su nedostupni u svojoj jednostavonosti.


***
Njegoš je kao grom koji neprekidno tutnji u nebesima, i za koga nikada ne znate kad će da odapne svoju strijelu, i kad će munja iz njegovog srca i njegovog uma da bljesne i kad će da se ukrsti od Ostroga k Lovćenu i od Koma k moru, a kad se ta munja ukrsti onda se osvijetli i unaprijed i unazad. Pokojni Miroslav Đurović svoju antologiju crnogorske poezije počinje riječima: Iza Njegoša kao iza groma... Bećković kaže: da onako nije zagrmio... Dakle ta grmljavina nad Crnom Gorom koju smo slušali i slušamo kod Njegoša ne da nam da zaspimo, i ja vjerujem da će ta grmljavina kao što je i dosada budila buditi pokoljenja i opremati ih strahom božijim i vjerom u Boga. Šta nam je činiti danas sa Njegošem. I kad ga ljudi čitaju samo potvrđuju svoje uvjerenje da su to sve znali i čuli jer sve je to sabrano u nekom arhetipskom čipu, ali taj čip je ipak sadržinom duha svoga napunio Njegoš i niko drugi. Ne samo što je taj čip on napunio sadržinom duha svoga, nego je sadržinom srca i uma svoga zamijesio taj hleb naš nasušni. Njegoš je postao svijest i savjest naroda. Tako su i ta dva naroda sjedinjeni u Njegošu i, nijedan se ne da i ne može se zamisliti bez Njegoša, mada su vrlo ozbiljne namjere novih kritičara Njegoša da ga odvoje od samoga sebe, sad se Njegoš secira i posmatra kroz specijalne naočare kao kad se gleda pomračenje Sunca. Uz Gorski vijenac, i uz druge Njegoševe knjige dijeliće se zatamnjene naočare kojima neće moći da se čitaju neki pridjevi i imenice. To je projekat u kom saučestvujemo nečitanjem Njegoša.


***
Strašno izgleda taj pretprošli vijek sa samim Njegošem na srijedi (sam da Miloš osta na srijedi, pa bi Srbin danas Srbom bio) — taj vijek sa mnogo glavara, i jednim Njegošem (i jednom glavom) koji je jedini znao da nad svom tom grdnom mješavinom opet umna sila toržestvuje. On je znao kakvu snagu može imati umna sila na svom primjeru, i zaista, kad se zagledamo u taj mračni vijek vidimo nepismene Crnogorce i brđane i ostale, kako sriču slogove, a jedan od njih, Njegoš, razgovara sa vjekovima i sa najvećim duhovima kroz vjekove. Njegoš je prosto zauzeo taj vijek svojom pojavom, nadmašio svojim umom i sabrao u svom umu sva umovanja srpska, i pretvorio u jedan iskaz, on je objasnio šta je taj pojam, on ga je uzdigao iz prašine vjekova, iz praha slavnih građevina i slavnih carstava i kraljevstava, (veseli se prahu Nemanjića, Nemanjića i Grebeljanovića) on je proprao i probrao čisto zlato, i pokazavši nam ga otišao, a nama se učinilo, i danas nam se čini, da smo sve to mi ranije gledali, čitali, slušali, razumijevali, znali.

Njegoš u svakom času gleda iz ugla vječnosti, on po automatizmu integriše ovo vrijeme u vječnost, stavlja ga u kontekst vječnosti i onda pjeva. On pjeva iz ugla iz kog su ikonopisci slikali, u glavnim iskazima njegovih junaka postoji jedno unutrašnje obasjanje, jedna unutrašnja svjetlost gonjena ili proizvedena dubljim moralnim nazorima, i ta svjetlost obasjava te likove baš kao što na ikonama božanska svjetlost obasjava likove, i nema ovozemaljskih svjetlosti i sjenki, ovovremnih dešavanja. On je kao ikonopisac gledao horde anđeoske, njemu se kazuju te vizije, ta viđenja, nadzemaljska dešavanja.


***
Riječ Srbin prije Gorskog vijenca zacijelo je značila nešto drugo. Njeno značenje nakon Gorskog Vijenca je novo u svojoj punoći. Riječ srpstvo označavala je jednu zajednicu, ljude istog roda, iste vjere, i iste kulture, ali nakon Njegoša, riječ srpstvo označava sve te ljude, iste vjere iste kulture istog roda, ali ljude zatočenike velike tradicije i kosovske tragičare, kosovske pogorelce, kosovce. Srbi su kosovci. On je Crnogorce i crnorisce vidio kao kosovce, i on je utemeljio kosovski zavjet. Crnogorci nisu ništa nego kosovci. On je srpski narod ponovo upravio prema narodnoj poeziji u kojoj je sačuvan taj mit, i u kojoj je živjelo Kosovo. On je vidio da je narodna poezija odraz u ogledalu srpskoga naroda. Zato je on i izbor narodnih pjesama naslovio Ogledalo srpsko. To je onaj pravac s početka naše priče o kojemu se raspituje Njegoš: ide li ova stvar pravcem.

(Riječ na okruglom stolu na temu Aktuelnost Njegoševa, koji je organizovan u Nikšiću, u okviru Dana Njegoševih, oktobra 2009)

Tekst preuzet iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo" | Godina VII | Broj 25—30 Nikšić, april, 2010.
Fotografija: Đorđe Brujić blogspot
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Decembar 16, 2014, 09:30:25 pm »

*
Radomir Uljarević, jedan od rijetkih izdavača koji godinama sa
izdavačkom kućom "Oktoih" učestvuje na međunarodnim sajmovima



CRNOGORSKA KULTURA JE AUTISTIČNA

Jedni druge proglašavamo velikim piscima, djelo je u drugom planu, ili ne mora ni da postoji, kaže Radomir Uljarević

U glav­nom gra­du Ve­li­ke Bri­ta­ni­je odr­žan je 42. Lon­don­ski sa­jam knji­ga, na ko­jem su go­to­vo sve ze­mlje svi­je­ta na vi­še od 1.700 štan­do­va pred­sta­vi­le svo­je iz­da­vač­ke pro­jek­te. Pje­snik Ra­do­mir Ulja­re­vić, di­rek­tor iz­da­vač­ke ku­će „Ok­to­ih” i pred­sjed­nik Udru­že­nja iz­da­va­ča i knji­ža­ra Cr­ne Go­re vra­tio se sa upra­vo za­vr­še­nog Saj­ma knji­ga u Lon­do­nu na ko­jem je uče­stvo­vao u dvo­stru­koj ulo­zi – kao iz­da­vač, ali i kao pred­stav­nik cr­no­gor­skih iz­da­va­ča. Ulja­re­vić je je­dan od ri­jet­kih cr­no­gor­skih iz­da­va­ča ko­ji go­di­na­ma, i de­ce­ni­ja­ma una­zad, sa iz­da­vač­kom ku­ćom "Ok­to­ih" uče­stvu­je na me­đu­na­rod­nim saj­mo­vi­ma knji­ga

"Ok­to­ih" je svo­je­vre­me­no iz­la­gao knji­ge na saj­mo­vi­ma u Frak­fur­tu, Mo­skvi, Pa­ri­zu..., ali ot­ka­ko je u Crnoj Go­ri pre­sta­lo za­ni­ma­nje za te saj­mo­ve, i ot­ka­ko je iz­o­sta­la po­tre­ba da se or­ga­ni­zu­ju iz­lo­žbe knji­ga ov­da­šnjih iz­da­va­ča na saj­mo­vi­ma u ino­stran­stvu, a to se vri­je­me po­kla­pa sa fi­nan­sij­skom kri­zom, vi­še ne­ma cr­no­gor­skog štan­da na tim saj­mo­vi­ma. Ra­zu­mi­je se da je­dan iz­da­vač ne mo­že sa­mo­stal­no is­tra­ja­va­ti u tom po­slu uko­li­ko ne­ma po­dr­šku, ka­kvu ima­ju iz­da­va­či u dru­gim dr­ža­va­ma. A, mi­ni­star­stva kul­tu­re ve­ći­ne ze­ma­lja za­ku­plju­ju pro­stor na ko­jem se pred­sta­vlja­ju oni iz­da­va­či ko­ji su agil­ni, i ko­ji pro­na­la­ze in­te­res da na tim saj­mo­vi­ma ugo­va­ra­ju od­re­đe­ne po­slo­ve. Li­jep pri­mjer je Hr­vat­ska či­je Mi­ni­star­stvo kul­tu­re sva­ke go­di­ne za­ku­plju­je za­jed­nič­ki pro­stor za hr­vat­ske iz­da­va­če na svim ve­li­kim saj­mo­vi­ma, a taj pro­stor rav­no­prav­no di­je­le po­je­di­ni iz­da­va­či, i za­pa­že­no je uče­šće hr­vat­skih iz­da­va­ča i na upra­vo za­vr­še­nim saj­mo­vi­ma u Bo­lo­nji i Lon­do­nu. Mi ovih go­di­na sa­mo po­ku­ša­va­mo da nje­gu­je­mo ra­ni­je do­go­vo­re­nu sa­rad­nju, i da pre­ko li­te­rar­nih age­na­ta pred­sta­vi­mo knji­ge do­ma­ćih iz­da­va­ča. Do­bar pri­mjer je­ste, sa­da već mo­že­mo re­ći, uspjeh knji­ge "Raz­boj­nik i di­ja­mant", cr­no­gor­skog auto­ra Dra­gog Vu­ja­či­ća, tim pri­je što prak­tič­no ne po­sto­ji in­te­re­so­va­nje u svi­je­tu za na­še auto­re.

Ka­ko iz­gle­da cr­no­gor­sko iz­da­va­štvo iz vi­zu­re ne­ke od ve­li­kih svjet­skih kul­tur­nih ma­ni­fe­sta­ci­ja?

Cr­na Go­ra, pa i nje­no iz­da­va­štvo, već de­ce­ni­ju i vi­še, za­pra­vo iz­o­sta­je iz svih ve­li­kih kul­tur­nih me­đu­na­rod­nih pro­gra­ma. Ne­ka­da smo se tru­di­li da pred­sta­vi­mo ov­da­šnju iz­da­vač­ku pro­duk­ci­ju, pri­sje­ti­mo se sa­mo štan­da na Frank­furt­skom saj­mu po­vo­dom 500 go­di­na pr­ve štam­pa­ne knji­ge na slo­ven­skom ju­gu, i na­ši na­stu­pi na tim saj­mo­vi­ma bi­li su pri­mi­je­će­ni. Da­nas, ne po­sto­ji vo­lja za cr­no­gor­skim uče­šćem u in­ter­kul­tu­ral­nim pro­jek­ti­ma, u vi­še­na­ci­o­nal­nim kul­tur­nim pro­gra­mi­ma, uop­šte u kul­tur­nim do­ga­đaj­ma ko­ji ni­su sve­de­ni na "jed­nu kul­tur­nu adre­su", i taj ne­do­sta­tak vo­lje či­ni na­šu kul­tu­ru auti­stič­nom i sa­mo­do­volj­nom u sti­lu 'ti me­ni se­ra­da­re, ja te­bi vojvodo'. U ta­kvim uslo­vi­ma jed­ni dru­ge pro­gla­ša­va­mo ve­li­kim pi­sci­ma, dje­lo je u dru­gom pla­nu, ili dje­lo ne mo­ra ni da po­sto­ji, kao u knji­zi Ju­ri­ja Po­lja­ko­va "Ja­re u mli­je­ku", mo­žda je u toj knji­zi pri­ka­za­na naj­u­vjer­lji­vi­ja slika cr­no­gor­ske knji­žev­ne sce­ne.

Zna­či li to da je pri­lič­no su­mor­na sli­ka na­še knji­žev­ne sce­ne, a pri­pre­ma­mo se za ula­zak u Evro­pu sa svim svo­jim kul­tur­nim vri­jed­no­sti­ma?

Osnov­ni osje­ćaj je da mi pri­pa­da­mo Evro­pi po po­tro­šač­kom men­ta­li­te­tu, po oda­no­sti neo­li­be­ra­li­zmu, ali da ne pri­pa­da­mo ni­gdje kad je u pi­ta­nju sa­vre­me­na kul­tu­ra - mi tek na ova­kvim me­đu­na­rod­nim kul­tur­nim ma­ni­fe­sta­ci­ja­ma vi­di­mo ko­li­ko ne po­sto­ji­mo, i ka­ko ni­gdje ne pri­pa­da­mo. Po­naj­ma­nje Evro­pi. U kul­tu­ri, i u mo­der­nom iz­da­va­štvu, ne­ma ni­ko šta da tra­ži ako ni­je u to­ku sa onim što se do­ga­đa i u Pa­ri­zu, i u Frank­fur­tu, i u Mo­skvi i u Lon­do­nu. Sva­ka­ko na saj­mu u Lon­do­nu ove go­di­ne je bio naj­u­bje­dlji­vi­ji štand Ru­si­je ko­ji je imao po­se­ban sta­tus u okvi­ru "Una­kr­sne go­di­ne kul­tu­re Ru­si­je i Ve­li­ke Bri­ta­ni­je". Pro­gram pred­sta­vlja­nja ru­ske kul­tu­re skre­nuo je ve­li­ku pa­žnju na sa­vre­me­nu ru­sku knji­žev­nost. Mo­že se re­ći da je i knji­ga "Bjek­stvo iz raja", Pa­ve­la Ba­stin­skog, iza­zva­la naj­ve­će in­te­re­so­va­nje li­te­rar­nih age­na­ta, što una­pri­jed ga­ran­tu­je da će ova knji­ga bi­ti svjet­ski best­se­ler.

S. Ć. | Dan online
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Oktobar 27, 2016, 12:14:00 am »

*

Nagrada "Petrovdanski vijenac" RADOMIRU ULJAREVIĆU


Pjesnička nagrada "Petrovdanski vijenac" za 2014/2015. godinu dodijeljena je pjesniku Radomiru Uljareviću za knjigu pjesama Škola odučavanja, objavljenu 2015. godine u izdanju Arhipelaga iz Beograda. Nagrada se sastoji od vijenca petrovdanskog cvijeća, povelje, kandila i novčanog iznosa. Odluku o nagradi jednoglasno je donio žiri u sastavu: Jovan Delić, predsjednik, Ranko Popović i Dragan Hamović.

"Radomir Uljarević važi za pesnika kritičko-ironijskog lirskog odgovora na izazove stvarnosti, iskrivljenog sveta i čoveštva. Taj odgovor je odsečan i jezgrovit, ovaj pesnik ume s jezikom. Pesme u zbirci Škola odučavanja odlikuju se istim, obzirnim odnosom prema jezičkom oruđu, ali su tematski usmerene na stišanije i prisnije područje, potragu za duhovnim uporištem. To su refleksi sa hodočašća, susreta sa Svetom Gorom, Hilandarom, Savinom karejskom kelijom. To su unutrašnji odjeci, uokvireni idejom o prožimanju nevidljivog i vidljivog sveta, monaškog govora ćutanjem, tako bliskom pesnicima. Reč je o pesmama duhovnih preispitivanja, često dramatičnog vapaja za spasenjem, hrišćanski razrešujućih paradoksa. Pesnik se ogleda i u životima drugih, ljudi s imenom i prezimenom, o kojima izlaže sažete lirske priče, duhovne parabole, sačinjava duševne portrete. Pesnik baca pogled i na predanje, na povesne i mitske priče koje nas se tiču, kao što je priča o Lazaru iz Vitanije. Radomir Uljarević je u zbirku Škola odučavanja, komponovanu s pažnjom, unio pet lirskih krugova, uvodnu i izvodnu pesmu. Njima je zajedničko jedno sasvim savremeno, neglumljeno bogotražilaštvo, naslonjeno na dokaze lokalnog, narodnog ali i opšteg iskustva žive i življene vere, očitih i nevidljivih podviga i malih čuda, davnih i sadašnjih", kaže, između ostalog, žiri u obrazloženju odluke o nagradi "Petrovdanski vijenac".

Nagrada "Petrovdanski vijenac" podrazumijeva i naučni skup o poeziji nagrađenog pjesnika, koji će se održati naredne godine, i objavljivanje knjige njegovih izabranih pjesama.Govoreći na dodeli nagrade, Radomir Uljarević je svoju besjedu posvetio poeziji u modernim vremenima.

Nezavisne novine
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: