**.jpg)
* * *
RADOMIR ULJAREVIĆKOJI SU SEJALI U SUZAMA POŽNJEĆE U RADOSTI
Vidim li u njegovom oku suzu. Veliku suzu u kojoj se ogledamo.
U toj suzi smo svi utopljeni.
On je velikomučenik, — kako za ovozemaljskoga života, tako se
duša njegova bori i danas sa alama ovoga svijeta koje ruše grobove,
i skidaju krstove!
Njegovo djelo je kupanje u svjetlosti.
Njegovo djelo svijetli nama jednako i neprekidno, kroz tmuše
istorije i neznanja.
Šta je on radio na zemlji za ono kratko vrijeme koliko se zadržao
među svojima? I da li smo mu mi — svoji?
Samo misliti Njegoša, to je hrabrost, i postignuće.
Svaki onaj ko ga se dotakao preuzeo je dio velike snage, i dio
odgovornosti za Njegoša, jer svi mi smo odgovorni za Njegoša, na
naša slabašna pleća palo je najveće breme.***
Da li je onaj koji je pjevao da suza njegova
nema roditelja mislio i da suza njegova nema djecu.
Sna ljuckoga đeca al očevi — vajka se Njegoš relativizujući sve. Njegoš je granica između epskog vremena i savremenog doba, epski junaci kod Njegoša počinju da osjećaju. Emocije ee projavljuju kao kod Branka. Njegoš je početak nove epohe.
Pozvan, poslat da objavi istinu o narodu da vaskrsne sjećanja, da živim riječima oživi uspavana vremena, da pokaže put onima koji su kod očiju slijepi. Sjaji se u svoj svojoj ljepoti, umnoj i fizičeskoj, u svoj svojoj nadmoći polubožanskoj.
Tragični junak kosovske misli, rekao bi Andrić, tragični junak srpskog mita, dodajmo. Onaj koji je prepoznavao i tolkovao božanske znake među nama, koji je odgonetao jezik koji je postojao u nekom neosvijetljenom i nepoznatom obliku, koji je progovorio glasnije od gromova, i ulio strah svima koji su zamuckivali misleći da govore, koji su slijepi hodili misleći da vide. Vrhovni učitelj i znalac naših duša, naših izvorišta i ishodišta.
Zato su zapaljene one vatre 18. avgusta 16 — te, i još sjaje, — kad je raskopan veliki grob, i grb svenarodni, kad su Švabe slavili na Cetinju, i u Zagrebu, i u Beču. Ja vidim, i ne vidim, kako i danas gledamo put onih vrhova koji su sagoreli naša srca, u kojima su sagorele naše nade, i ne gledamo, jer
suza moja nema roditelja. Ali bilo je još crnjih dana koji se pamte, kao kod Kjerkegora:
Bješe strašan dan kad su podranili zavjerenici da ruše grob na Lovćenu.
Bješe neobičan dan kad su podranili vrijdeni radnici da zarade svoje dnevnice.
Bješe dobar dan i jedva malo zloslutan kad su krenuli jurišnici u pohod na grob Njegošev.
Bješe preužasan dan, i plakali su ljudi u svojim kućama, i kaluđeri u svojim kelijama, a pijuci su sijevali na Lovćenu.***
Na ovom skupu koji je naslovljen
Aktuelnost Njegoševa, želim da ispričam jednu ličnu priču koja bi mogla da se zove
Muke s Njegošem. Odista, često se prisjetim moje prve fascinacije jednim Njegoševim stihom — još djetetom, na zidini iznad ulaza u stari grad Budvu pročitao sam tri riječi:
Pokoljenja djela sude. Nisam se mogao načuditi tim riječima, nisam se mogao načuditi šta je sve stalo u samo tri obične riječi, i to čuđenje me jednako drži i danas, i kad god uđem u Budvu, vrati mi se isto osjećanje, i svijest o tome da nisam uznapredovao u razumijevanju toga stiha. Kasnije, na Elektrotehničkom fakultetu sam razumio kako
perpetum mobile nije moguć, i odmah zatim pomislio da sam upravo otkrio
perpetum mobile — treba samo da dešifrujem taj Njegošev stih. Kasnije, kako sam se sretao sa drugim Njegoševim stihovima nerijetko sam upadao u sličnu zamku, suočio se svaki put sa istim problemom, opet
muke s Njegošem, ali lijepe muke, jer nekako u svemu onom nerešivom skriva se neko potajno dobro osjećanje što je to upravo tako. I ja sam te stihove doživljavao kao neka bića, živa bića, kao neke bliske ljude. Možete samo zamisliti
koliko sam i koliko putah pokušavao da riješim problem s Njegošem, da zavirim u taj mehanizam pomoću kojega taj
perpetum mobile funkcioniše. Smišljajući kako da danas izađem na kraj s Njegošem nametnuo mi se jedan stih, i moja priča će da bude uglavnom priča o tom stihu:
suza moja nema roditelja.
***
Bog i ja samo znamo moje položenije, piše Njegoš Vuku Karadžiću koji je do skora imao svoju ulicu u Cetinju (sada se ta ulica Vuka Karadžića zove islandskom), dakle
Bog i ja samo znamo moje položenije u ovom času, kada sam preuzeo rizik da izglavim sa ovim stihom, da nešto doznam o Njegoševom pisaniju, o mukama s njegovim pisanijem. A ja sam Njegoša čitao, i doživljavao sam ga kao da je on nadčovječanski događaj u Crnogoraca.
Od Kosova do danas nije bilo sličnog događaja, da se prisjetimo toga Njegoševoga aršina, jer on sve mjeri i samjerava sa Kosovom. Jednom priliko je rekao Matiji Banu:
Od Kosova do danas ovakve prilike nije bilo, pa da sada sve to isprazno prođe, to će me do smrti boljeti, misleći na revolucionarnu 1848, koja je bila posljednja šansa za rešenje srpskog pitanja jer se ubrzo potom na diplomatskom nivou zatvara istočno pitanje. Možda je Njegoš tada isplakao onu suzu koja nema roditelja, suzu koja je pokrenula lavinu srpskoga neutješnoga plača, Njegoš, koji je, sa svojom suzom, najviši dokaz da čovjek ima srodstvo s Bogom. Jer bila je ta 48. šansa da se jednom Srbi bore za sebe, a ne za druge.
Evo šta Njegoš 1849, nakon propuštene velike šanse u 48. revolucionarnoj godini, piše knezu Aleksandru Karađorđeviću, kojemu s oduševljenjem potvrđuje da su Karađorđevići iz Vasojevića, kojega on beskrajno uvažava, neuporedivo više nego Miloša Obrenovića, iako kneza Aleksandra nikada lično nije sreo:
Vojvodina na slabim granama stoji, pa da je srpstvo sasvim oslobođeno od Mađara, to ne bi imalo nikakvog značaja, jer se Srbi ne bore za sebe nego za tuđine. I odakle bi nego ovim pravcem došli u središte pitanja koje naša tema otvara:
Aktuelnost Njegoševa. Pisao je Stanku Vrazu te kobne 48.
Ide li naša stvar pravcem? Hoće li se naš narod svijetu pokazati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje, ili će vječno obožavati tuđe verige, koje im već tolika vijeka gotovo prepiliše vrat i satriješe narodnost? Danas, ako bi neko pisao Njegošu o tome šta bi sa tim pravcem, morao bi se zagrcnuti i kazati istinu:
prepiliše vrat i satriješe narodnost.
***
Ovome stihu novi događaji otvaraju nova tumačenja, on koji će se tek desiti nakon smrti pjesnikove, oni najgori i za suzu najpodobniji, među njima prednjači rušenje groba i progon pjesnika sa Lovćena, — odista je to događaj koji se ne može oplakati, koji svi oplakuju onom suzom koja
nema roditelja, jer tek ova nesreća nema utješitelja. I većega čuda nema nego kako tumači stihova Njegoševih sa lakoćom rastumače u jednom potezu, u jednoj rečenici neki ovakav stih, a svi su ovakvi, ovako kompleksni i mnogoznačni. Utješiteljski. Nema utjehe do Njegoša, ni utješitelja do Hrista. U tom sunovratu je
nebo zatvoreno, svijet se u ad pretvorio kao u
Otkrivenju, ljudi su pakleni duhovi, i u toj gradaciji slijedi kreščendo, sveobjašnjavajući stih:
O kukavno srpstvo ugašeno! Tu suzu nema ko da otre.
***
Ilija Garašanin, autor
Načertanija, političar i državnik Srbije na vijest o smrti Vladike Rada u jednom pismu kaže:
Čitaćete crnu vijest o smrti dičnog i ponositog vladike i gospodara od Crne Gore. A pojavljivanje Lovćena u srpskom narodu je veliki praznik. To je onaj čas kako ga vidi Miloš Crnjanski, kad su nebesa spala kao zavjesa, a ukazao se vrh. Prije Lovćena Srbi su nekako nestalni, Lovćen je vertikala koja je obavezujuća. Uspravljujuća. Kosovska vertikala. Bog nam je dao Njegoša, ali svakome u različitoj mjeri, koliko je ko spreman da uzme.
Kad je trebalo da se naš narod legitimiše pred velikim kulturama došao je Njegoš da pokaže kako se obnavlja kosovska drama u svakome od nas, i kako nam je suđena upravo ta i takva drama. Došao je Njegoš noseći u srcu svome Kosovsku srpsku dramu, u umu svome dramu ovoga svijeta, u duhu svome ozarenje drugim svijetom. Došao je obasjan, i kad je otišao ostalo je obasjanje. Zato kad uđemo u taj međuprostor i sami smo obasjani volšebnom svjetlošću.
Tajnovidac cetinjski živi 39 godina, a svaka godina, i svaki dan u godini — u pustinji. U obasjanju unutrašnjim ognjem, sam je postao sunce koje će obasjavati svoj narod. Vladika Nikolaj kaže kako je Zaratustra živio 20 godina u pustinji prije nego je postao obasjan. Pustinja je tako plodotvorna, tako neophodna. Pustinjak cetinjski je najdublje tajne otkrivao u najranijoj mladosti, žurio je, kao prorok koji zna koliko mu je dano vremena, a šta mu je dano u zadatak.
Pjesnik, samouk, dok nije Sima Milutinović prepoznao veliki dar Božiji, dok nije u đaku prepoznao učitelja. Prorok koji vapije Boga, vascijeloga vijeka. Njegovo pjevanje je vapijući krik, o Bogu. Njegova patnja je ustostručena pred otvorenim problemom pitanja koja su nerešiva. Taj problem je glavni Njegošev problem, onaj problem koji ga prečicom vodi do Boga. Ta prečica je kao kod Heraklita — naoko prosta, a spušta se u samo dno stvari. Njegoš ima tu sondu koja se spušta u dno stvari, ima taj heraklitovski, božanski osjećaj za vrhovna pitanja. Zna tajnu onoga mehanizma s početka ove priče.
Glavna tema
Gorskog vijenca nije na sceni, glavni događaj se vidi, oplakuje, sjetimo se one suze, sjetimo se one strašne odluke
Mlado žito navijaj klasove, glavne slike, zastrašujuće slike su iza zavjese, na pozornicu Njegoš samo izvodi junake prije i nakon glavnog događaja, nakon pokolja.
Gorski vijenac je nadojen krvlju, i mišlju. Strašna je misao koje nema bez krvi. Misao koja je moguća samo u krvi.
***
Kad neko prvi put pročita stih
suza moja nema roditelja onda je njemu jasno da taj stih nije napisan nego je ovdje odnekud
drugo, nije ni iz narodnog pamćenja, ni iz narodne epske poezije, ni iz deseteračkog našeg pamćenja i deseteračke pameti. I taj stih
suza moja nema roditelja nije podložan tumačenjima, tako je neumjesno objašnjavati neobjašnjivo. Otkuda
drugo, pitaće neupućeni. A ima li ko ko nije neupućen? Sa druge strane, iz nekog višeg razumijevanja, iz nekog dubljeg umovanja, iz neke teže pameti!
Postoje jezičke formule, najčešće stihovi, sentence koje nisu pogodne za tumačenja, koje nisu razumljive ako se tumače, vrlo su precizne i čisto formulisane, jezički besprekorno izvedene i svakom jasne. Međutim, ako se objašnjavaju njihova jasnoća se gubi kao kad približite predmet kakvim sočivom, tako da on izađe iz fokusa i počne da gubi konture, tako se približavanjem i čitanjem nekih tekstova gubi sjaj i mogućnost razumijevanja teksta.
Nad ovim stihom, kao nad cjelokupnim Njegoševim djelom, uostalom, valja se nadnijeti, oglednuti se u njemu, zagledati se u beskraj, u bezdno ovoga stiha, i onda će nam se pokazati zašto je stih
suza moja nema roditelja neobjašnjiv i nesaglediv. Između jedne narodne poslovice, jedne maksime, jednog filozofskog aforizma, objekcije i, razumije se, — stiha, poezije, dakle onoga što u sebi nosi neko osjećanje koje je duboko tragično, nadtragično, dakle nadljudsko, ta suza kao da je nadljudska suza po svemu, ili nadljudske su one patnje koje su ovu i ovakvu suzu uzrokovale.
***
Jasno je da nema jednoznačnosti i nema čitoaca koji će polagati pravo na svoje čitanje, ovaj stih nas je sam po sebi uveo u problem: ne samo Njegoševi, — stihovi uopšte upozoravaju na oprez. Oprez kod rukovanja stihovima. Naročito je taj oprez važan kod Njegoša. Često smo slušali tumače koji kažu: ovo je Njegoš mislio. E taj se gadno prevario, jer
umna sila koja toržestvuje nad ovim stihovima je neiscrpna i neobjašnjiva.
Ide li ova stvar pravcem. Je li Njegoš kao neki spiritualni Jov. Vladičina suza je upravo suza moja nema roditelja jer je zaslađujuća, vasionska, kosmička suza, jer u duhovnom svijetu nema suze, nema oka fizičkoga, i nema takve suze, i nema toga bola, duhovna bića plaču nekom drugom suzom, o toj suzi je Njegoš propjevao. Kad je stao na pozornicu vladičansku, na pozornicu na kojoj je mitropolit crnogorski zatečen pred užasnom odlukom, onda je Njegoš došao do same suštine, do najdublje patnje duhovne, i našao da to duhovno tijelo ima tu suzu. Ko je zapravo sposoban za takvu patnju, i ko može plakati takvim
suzama bez roditelja. Dakle, tu patnju duboku koja ovoga vladiku i
Pustinjaka cetinjskoga razmiče na sve četiri strane svijeta, mnoga druga bića ne osjećaju i ne znaju, i ne vide, ne znaju za mogućnost takve patnje, zato je ova patnja teža, patnja pred odgovornošću donošenja jedne zastrašujuće odluke. Vladika ispušta suzu koja neobjašnjivo nastaje, koja iskupljuje njegovu odluku, koja na kraju iznuđuje njegovu odluku, jer kad on shvati koja je to suza, on onda zna da to nije više u moći ljudskoj, nego je u drugoj moći, ta odluka i ta suza ima prekretnički značaj.
Kasnije će ona prerasti u one stihove
nada mnom je nebo zamračeno/ ne čuje mi plača ni molitve, to je već ljudsko, i plač i molitva, ali ovdje je prethodila suza koja će biti na granici dva svijeta, koja će spustiti među nas onaj
gornji svijet. Samo su se neki naši duhovi usudili da čitaju Njegoša, da se njemu posvećuju, da se zagledaju u Njegoša, i da tumače Njegoša. Ali to je sasvim nedovoljno u odnosu na mogućnosti koje stoje iza ove veličajše duše, iza ove fantastične poetske tvoriteljnosti. Sve pravce, sve dubine, i sve visine njegoševskog stiha ni mnogi analitički duhovi nisu prepoznali, jer Njegoš se zatvorio u jedno od lukavstava stila, ujednu narodsku matricu, formu koja vas unaprijed destimuliše.
***
Ako
suza moja nema roditelja, to bi značilo suze moje nema, to bi značilo: moje oko ne može da isplače suzu, to bi značilo
moja tuga je golema, ona nadmašuje svaku suzu.
Ili možda —
moj roditelj nema suze,
moj roditelj ne plače, ne samo što suza
nema roditelja već je takva priroda i
mog roditelja da ni on nema suzu.
I još nešto, kad Vladika kaže
suza moja, jasno je da to nije bilo čija, i bilo kakva, to je vladičanska suza. Ona je isplakana za nečim konkretnim, ovdašnjim, za nečim što je u nadležnosti ovoga vladike crnogorskoga, o čemu brine ovaj vladika crnogorski, a on brine o dušama. Znači li da su te duše u takvoj pometnji da vladika za njima pušta suzu koja nema roditelja, jer ovi ljudi su se izmjestili iz roditeljskog zagrljaja, možda su se odrekli roditelja, zato suza za njima, roditeljska suza nema roditelja. Uzmimo da je Njegoš i tako mogao da misli, i tako plačući i brinući za narod svoj, za duše koje su vladici povjerene, i osjećajući i znajući, i videći da te duše otpadaju, da se te duše same otimaju, prevjeravaju i samouništavaju. Možda je ovo suza koja nema roditelja jer se odrekla oca svoga.
Ako je svojstvo ove suze da nema roditelja, dakle
moje suze, kakvo je onda svojstvo
mog roditelja. Vjerovatno takvo da ni on nema suze, to je neko obostrano svojstvo koje govori o jednoj drugojačoj prirodi, i to je suština toga što mene zanima kod čitanja ovoga stiha jer vjerujem da je Njegoš tako jasno osjećao tu drugu prirodu kad je zapisivao stih, osjećao druge ljude, tu drugu stvarnost, i druga bića koja nemaju svojstava koja su nama poznata, dakle prirodubez ovozemaljskih znanja o njoj.
Suza nije rođena, jer nema roditelja, jer ona je oduvijek i zauvijek, tu, i vladika je prisvojio, ili mu je ostala u nasljeđe od prethodnog vladike, i tako sve unazad, linijom rukopoloženja, možda je to takva suza, ali budući nerođena, ona je dakle sama svoj roditelj, da li je ona, budući nerođena, sposobna da rađa, budući nerođena možda isključivo ona rađa.
***
Mojost ove suze će nas dovesti do zastrašujućeg smisla jer ona je
moja a ja joj nisam roditelj, dakle, ja sam je usvojio! To što je suza
moja to znači da je ona prisvojena, ona je
samorodna, ali ta
mojost je istaknuta da bi se svijest o suzi istakla, jer ta suza je svačija, svakoga onoga ko može da dosegne do razumiejevanja i doživljavanja stanja koje ovu suzu uzrokuje.
Mojost suze je zapravo najdirljiviji momenat u drami ovog stiha, na ovoj pozornici, njegoševskoj, ta
mojost je nešto zasljepljujuće zadivljujuće prisvajanje nečega što je prije za odricanje, za bježanje od toga, taj zamah duha i uma i srca, prije svega srca vladičinoga da tu suzu prisvoji.
Mojost te suze je ono što teško da će doprijeti do naše svijesti o tome.
***
Ova
moja samorodna suza bez roditelja nije li sama vjera, sama crkva možda, jer je ova suza radosnica, o tom ne znamo ništa, mada ona nema roditelja, možda je ona radosnica, suza hristolika. Ima u
Psalmima Davidovim, u prevodu vladike Atanasija, riječ:
Koji su sejali u suzama požnjeće u radosti. Ovdje se govori o plodovima suza. Kad neko plače krenu suze u paru, dvije po dvije, iz oba oka u glavi, a svojstvo oka iz kog je isplakana ova suza je takva da je ono jedno. Možda ono svevideće, nedrijemano oko ima samo jednu suzu, kao što je i ono jedno, a ta jedna suza je istovremeno i sve suze, jer je u njoj sadržana svekolika tuga, i zato je priroda te suze božanska.
Jovan Zlatousti kaže
drugačije se nećeš udostojiti divnih i blaženih prizora gornjeg Jerusalima, ako ne budeš dan i noć prolivao suze. Umilostivi Gospoda tvog suzama, da bi ti prišao. Je li to oglašavanje suze zapravo molitva, taj stih možda glasi Gospode,
otri moju suzu.***
Kad čitamo Njegoša, sve nam je odnekuda poznato, sve te stihove, kad smo ih prvi put čuli, osjećali smo kao da ih znamo odnekud, iz nekog drugog pamćenja, kao da smo ih sami izgovarali, jer izgovarao ih je narod, izgovarao ih je srpski
homer, srpski narodni pjevač. Originalnost je u onom tajnom mehanizmu. Taj
homer novoga doba nije bio slijep, već vidovit i pronicljiv, onaj koji proviđa kroz vremena.
Evo šta je
Muka s Njegošem, evo kako nas dugo muči riječ
suza moja nema roditelja, jer nigdje kraja njenom razumijevanju. Nije to samo usamljena suza koju nema ko da obriše, jer roditelj briše suzu, najčešće majka, pa bi bilo —
nema majke.
Na kraju, razumije se, sve ove varijacije možemo pustiti niz vodu zato što ostaje začudni stih pred našim očima:
suza moja nema roditelja, neobjašnjiv, nejasan i nerazgovijetan. I sad, pred takvim začudnim stihom ostaje naša zapitanost, nešto što nas upućuje na stih, ali i zamagljuje prilaze k njemu, jer je taj stih kao vrh koji viri iz magle, i njemu se ne može približiti jer nailazite na okomite stijene.
***
Što smo se više trudili da razumijevamo, ovaj stih je sve dalje odmicao, u svom blještavilu i sjaju, izmicao se, kao duga. Kad prilazimo dugi čini se da je tako blizu, ali kako joj se primičemo ona postaje sve dalja i sve tajanstvenija i nejasnija do mjere da se na kraju gubi u daljini. Tako je i sa ovim stihom, čini se da je nadohvat našeg poimanja, ali vidjeli smo kad pokušamo da se približimo kako se on većma udaljuje. Mehanizam ovoga stiha čini se tako uprošćenim, kao da imaju tri osnovne poluge kako Njegoš inače pravi svoje glavne stihove, sa tri riječi —
pokoljenja djela sude, —
suza moja nema roditelja, ovdje je ova
mojost važna, rekli smo, za čitanje pjesme, —
suza moja je jedna riječ. Mehanizam je prost, suza nema roditelja —
pokoljenja djela sude. Ti mehanizmi su nedostupni u svojoj jednostavonosti.
***
Njegoš je kao grom koji neprekidno tutnji u nebesima, i za koga nikada ne znate kad će da odapne svoju strijelu, i kad će munja iz njegovog srca i njegovog uma da bljesne i kad će da se ukrsti od Ostroga k Lovćenu i od Koma k moru, a kad se ta munja ukrsti onda se osvijetli i unaprijed i unazad. Pokojni Miroslav Đurović svoju antologiju crnogorske poezije počinje riječima:
Iza Njegoša kao iza groma... Bećković kaže:
da onako nije zagrmio... Dakle ta grmljavina nad Crnom Gorom koju smo slušali i slušamo kod Njegoša ne da nam da zaspimo, i ja vjerujem da će ta grmljavina kao što je i dosada budila buditi pokoljenja i opremati ih strahom božijim i vjerom u Boga. Šta nam je činiti danas sa Njegošem. I kad ga ljudi čitaju samo potvrđuju svoje uvjerenje da su to sve znali i čuli jer sve je to sabrano u nekom arhetipskom čipu, ali taj čip je ipak sadržinom duha svoga napunio Njegoš i niko drugi. Ne samo što je taj čip on napunio sadržinom duha svoga, nego je sadržinom srca i uma svoga zamijesio taj hleb naš nasušni. Njegoš je postao svijest i savjest naroda. Tako su i ta dva naroda sjedinjeni u Njegošu i, nijedan se ne da i ne može se zamisliti bez Njegoša, mada su vrlo ozbiljne namjere novih kritičara Njegoša da ga odvoje od samoga sebe, sad se Njegoš secira i posmatra kroz specijalne naočare kao kad se gleda pomračenje Sunca. Uz
Gorski vijenac, i uz druge Njegoševe knjige dijeliće se zatamnjene naočare kojima neće moći da se čitaju neki pridjevi i imenice. To je projekat u kom saučestvujemo nečitanjem Njegoša.
***
Strašno izgleda taj pretprošli vijek sa samim Njegošem na srijedi (
sam da Miloš osta na srijedi, pa bi Srbin danas Srbom bio) — taj vijek sa mnogo glavara, i jednim Njegošem (i jednom glavom) koji je jedini znao da nad
svom tom grdnom mješavinom opet umna sila toržestvuje. On je znao kakvu snagu može imati umna sila na svom primjeru, i zaista, kad se zagledamo u taj mračni vijek vidimo nepismene Crnogorce i brđane i ostale, kako sriču slogove, a jedan od njih, Njegoš, razgovara sa vjekovima i sa najvećim duhovima kroz vjekove. Njegoš je prosto zauzeo taj vijek svojom pojavom, nadmašio svojim umom i sabrao u svom umu sva umovanja
srpska, i pretvorio u jedan iskaz, on je objasnio šta je taj pojam, on ga je uzdigao iz prašine vjekova, iz praha slavnih građevina i slavnih carstava i kraljevstava, (
veseli se prahu Nemanjića, Nemanjića i Grebeljanovića) on je proprao i probrao čisto zlato, i pokazavši nam ga otišao, a nama se učinilo, i danas nam se čini, da smo sve to mi ranije gledali, čitali, slušali, razumijevali, znali.
Njegoš u svakom času gleda iz ugla vječnosti, on po automatizmu integriše ovo vrijeme u vječnost, stavlja ga u kontekst vječnosti i onda pjeva. On pjeva iz ugla iz kog su ikonopisci slikali, u glavnim iskazima njegovih junaka postoji jedno unutrašnje obasjanje, jedna unutrašnja svjetlost gonjena ili proizvedena dubljim moralnim nazorima, i ta svjetlost obasjava te likove baš kao što na ikonama božanska svjetlost obasjava likove, i nema ovozemaljskih svjetlosti i sjenki, ovovremnih dešavanja. On je kao ikonopisac gledao horde anđeoske, njemu se kazuju te vizije, ta viđenja, nadzemaljska dešavanja.
***
Riječ Srbin prije
Gorskog vijenca zacijelo je značila nešto drugo. Njeno značenje nakon
Gorskog Vijenca je novo u svojoj punoći. Riječ srpstvo označavala je jednu zajednicu, ljude istog roda, iste vjere, i iste kulture, ali nakon Njegoša, riječ srpstvo označava sve te ljude, iste vjere iste kulture istog roda, ali ljude zatočenike velike tradicije i kosovske tragičare, kosovske pogorelce, kosovce. Srbi su kosovci. On je Crnogorce i crnorisce vidio kao kosovce, i on je utemeljio kosovski zavjet. Crnogorci nisu ništa nego kosovci. On je srpski narod ponovo upravio prema narodnoj poeziji u kojoj je sačuvan taj mit, i u kojoj je živjelo Kosovo. On je vidio da je narodna poezija odraz u ogledalu srpskoga naroda. Zato je on i izbor narodnih pjesama naslovio
Ogledalo srpsko. To je onaj pravac s početka naše priče o kojemu se raspituje Njegoš:
ide li ova stvar pravcem.(Riječ na okruglom stolu na temu
Aktuelnost Njegoševa, koji je organizovan u Nikšiću, u okviru
Dana Njegoševih, oktobra 2009)
Tekst preuzet iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "
Slovo" | Godina VII | Broj 25—30 Nikšić, april, 2010.
Fotografija: Đorđe Brujić blogspot
