Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 04, 2012, 02:17:45 pm » |
|
* ANDREJ JELIĆ MARIOKOVAndrej Jelić Mariokov, srpski pesnik, rođen je 1952. godine u Velikoj Ježevici (Srbija). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Valjevu, a studije jugoslovenskih književnosti i opštih književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Radio je kao profesor, kao urednik u izdavačkim kućama "Panpublik" i "Hipnos" i kao urednik programa u Centru za kulturu Lazarevac. U Ustanovi kulture "Vuk Karadžić" u Beogradu uređuje i vodi književnu tribinu "Večeri kod Vuka".
Dobitnik je nagrada Milan Rakić, Smeli cvet i Šumadijske metafore. Pesme su mu prevođene na više stranih jezika. Zastupljen je u brojnim antologijama i izborima poezije.KNJIGE PESAMA- Ranih godova trag (1977.)
- Govorim govorim (1981.)
- Uzdarja (1983.)
- Andrej Jelić Mariokov i druge pesme (1988.)
- Samodreža (1990.)
- Balkanski nokturno (1993.)
- Az (1998.)
- Pevanje iz tavni (izabrane i nove pesme) (2001.)
- Naša stvar (2006. i 2007.)
- Naša stvar (treće dopunjeno izdanje) (2008.)
- Molebni venac (2009.)
- Črte i reze (2009.)
Fotografija: Prokuplje
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 04, 2012, 02:41:49 pm » |
|
*
DVOSTRUKI MAJSTOR
(Andrej Jelić Mariokov: Naša stvar, Narodna knjiga-/Alfa, Beograd, 2006)
Već pre nego što se pojavila celovita knjiga Naša stvar, sudeći po pesmama objavljenim u periodici, moglo se naslutiti da se pesnik Andrej Jelić Mariokov latio neobičnog stvaralačkog posla. Izgradio je on, zapravo, jednu dugu pesničku formu, pesmu "dugoga daha" i dvogube, lirsko-narativne strukture oslonjenu na narodno pevanje i kazivanje, protkanu izvornim govorom i pojmovima koji se sve ređe susreću, ne samo u svakodnevnici nego i u književnosti.
Mariokov je, povrh svega, išao na svesnu arhaizaciju svoga poetskog govora jer je veoma pouzdano znao da će i njegovo pevanje utoliko biti bliže drevnim izvorima i uzorima, čak autentičnije, ukoliko ne bude nalikovalo na ovovremenski, otuđeni opis i popis starine. Pesnikovi lirski junaci brđani su tvrdi kao kremen; oni se i Boga boje samo onoliko koliko moraju. Bez obzira na to pesnikov svet je svet domaćina, svojih na svome, svesnih te privilegije koja ih, na vlastitom posedu, čini gospodarima života i sudbine, kao i sudbina sopstvene čeljadi.
Nema nikakve sumnje da je reč o jučerašnjem svetu koji do danas opstaje tek u heroičnim tragovima. I tim je veći zaljubljenik i poštovalac tog poluiščezlog, dojakošnjeg sveta pesnik koji ga uznosi i oblikuje kao celovitu, tek tu i tamo nailaskom drugosti načetu viziju.
Uz sve to pokazuje se da narativni i anegdotični iskazi lasno dosežu ravan visoke poezije. Ona je, naravno, u pesnikovom jeziku dosegnuta i iznutra, iz leksičkih dubina, iz najdubljih vrela iz kojih šiklja kao u knjizi višestruko slavljena, slatka žežena rakija. A uz rakiju, naravno, idu i običaji, odnosno važi i obrnuto, na način prisno nerazmrsiv. Slave i svadbe, svinjokolji, konji i junaci, ale i kukavije, odlasci u ratove i povraci iz njih ... sve je to zdenuto u Jelićevim stihovima baš kao prikazi ruralne idile — jesenjeg pečenja rakije, spravljanja duvan-čvaraka i carskog pasulja.
Srpski kavijar i Kako se kuva srpski pasulj udarne su "recept-pesme" u kojima su nanizani i najsitniji, istinski kulinarski detalji. Činjenica je, međutim, da oni nisu tu znameniti po sebi već kao simbolički prikaz, sažetak jedne narodne kulture, odgovarajućeg mentaliteta i još mnogo čega što, u stvari, predstavlja "zapršku" same pesme!
Da je slikar, za ovoga pesnika bi se moglo reći da je vrstan detaljist. Umesto toga primetiću kako mi se čini da bi se na osnovu ove knjige — kada bi, nekim opakim čudesom, namah bili uništeni svi ostali mogući izvori — naša stara seoska kultura mogla da rekonstruiše makar u bitnim crtama, izuzimajući, eventualno, gradnju kuće, ozbiljan domaćinski posao kojim pesnik dosad u svojoj poeziji nije stigao da se pozabavi. Ali zato, kada govori o "starinskoj japiji", to jest "građi", on igra na kartu dvosmislice. U istoimenoj pesmi reč je o ljudskoj građi, toj što ponestaje ili je više i nema, odnosno o igri prenesenih a ne tek doslovnih značenja. Uostalom, u Jelićevim pesmama, i onda kada nam se čini da su baš doslovne, "konkretne", to jest zabavljene kakvim detaljem, po pravilu nije sve tako jednostavno i jednoznačno. Brzopletome čitaocu, na primer, može se dogoditi da olako pretrči preko aktuelizacijskog naboja i odgovarajućih poruka — nalik na komentare nejunačkog novog vremena — kojih i te kako ima u knjizi Naša stvar.
Najzad, koliko god delovala unisono, ova zaista kompaktna knjiga krije i pojedina formalna iznenađenja. Jedno od njih nudi nam završna pesma Na onoj gori.
Osnovna izražajna forma te pesme nije izmenjena. Po jeziku i organizaciji ona je nalik prethodnim, naracijom i anegdotičnošću izatkanim pesmama. Stih se, međutim, sabio, jezik pročistio i sažeo, postao eliptičan. Razbuktala se linija ritma i molske melodije, probio i sve obujmio lirski duh. Robusna slika sveta pretočila se u koliko zemaljsku, toliko i očaravajuće mitsku, gotovo onostranu viziju. Pesnik se, tako, pokazao i dokazao kao dvostruki majstor — vičan lirskoj raspričanosti ali i sublimaciji, zazivanju pritajene i udaljene melodije date u naznakama, u svojevrsnim odjecima i odsevima što se ukrštaju baš kao drevne poruke njegovog idealnog a zamirućeg sveta koji se i sam zaputio u istoriju i mit, u nezaborav. A uskrsnuo je i zablistao taj svet u svoj raskoši, punoći i sjaju upravo u dugim pesmama (nalik poemama), u sugestivnom jeziku i promišljeno oblikovanom stihu Andreje Jelića Mariokova.
Srba Ignjatović Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "Gradina"
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Decembar 05, 2012, 12:40:23 am » |
|
** Stihovi Andrej Jelić Mariokov
PRIZIVANJE
Meni treba pesma, Krov za ćutnju dugu, Utoka za junska Polja dokoljena. Smiren da zaplovim Kroz bolnu porugu, Vejući pepeo Sveta prežaljena.
Meni treba pesma Od paperja, Od leda, S one strane noći Da se javi meni, Dok ribljeg me oka Raspet dvojik gleda I sipe kroz plavet Zlaćani poleni.
Meni treba pesma Bez žesti, Otmena, Boginja težačkih Procesija morna, Nad krvavim klupkom Damara i vena, Svetiljka pod horom Jela-antigona.
Meni treba pesma Pod noćnim zvonikom, Tih, milošte šator U predelu setnom, Pesma nenačeta Ožiljkom ni krikom, Pouzdana kotva U dobu avetnom.
GOVORIM, GOVORIM
Nauči me, vatro, Da se strepnje rešim! Da provalim divlje, Ko vode planinske, Nagovori srce Da zbilja pogreši! Dosta mi je smisla, Dosta zlatne niske.
Mogu da kažem: Potecite vode! Ruku da pružim: Eno, trešnja cveta! I teče Dunav, Nebo guta sonde, Šikljaju ludo Iz pramajke vlati.
Dok se topi vidik, Osipaju zubi, Jurodiva ljubav Noći moje zoba. U sred mrtvog sloga Crv tišinu dubi, Ko čir pod pazuhom Narasta teskoba.
U olujnom dobu, Ne puštajuć' žile, Od proroka samlji, Evo, hodim svetom. Perune, Perune, Nebesko kopile, Umesto minjama Oružaš me setom.
Dugo sam pevao Nad pogrebom opštim, Al' navek odvikoh Strahom da te dvorim, Zlooka tišino, Nad grebenom oštrim, Ništa mi ne možeš GOVORIM! GOVORIM!!
DRINČIĆEVO*, ZORA LI?
Zora kao mina, Ko državni udar! Iznova sa smrću Zakazuje sudar.
Bife na pijaci, Gomila švercera. I prestupna votka, Tanja od špricera.
Sve što noć ispljunu, Ko ribe po sprudu, Mrtvim okom zuri U svoju posudu.
Starčiću kraj šanka O zub zveknu čaša. Harmonikaš s češljem Nad zdelom gulaša.
Dok njegova draga, Sestra ili mati, Poklanja se krigli, Da penu uhvati.
Džakovi i gajbe, Kotarice, kofe, Slažu se u kadar Opšte katastrofe.
Satrvena dušo, Predvorje samoće, Ako ti ne krikneš, Onda ne znam ko će!?
* Kafana kod Bajloneove pijace u Beogradu
GROBLJE U JELAVU
Daleko je groblje od Jelića kuća, U Jelav se ide tek u krajnjoj preši! I na tuđi pogreb, gnevni od svanuća, Podižemo k nebu pogled neutešni.
S one strane dane, neizbežna stravo, Kad u tebe kamen posle svih seoba, Gorak od gladova u mutljaku plavom, Umoran od žesti u života oba, Podaj mi da vidim groblje u Jelavu, U kovčegu ćilim, i na njemu glavu!
Sa najvišeg brega na svačijem putu, S dedovima svojim kad pomešam kosti, Daj da se nasmešim sprovodu rasutu Po svršenom poslu težačkoj radosti.
BALAVICA
U mesecu žita, U mesecu junu, Voleli smo se Kao konji mladi. Sa njenog luka Nadletao sam šumu, Rojeve svitaca, Čopore zveradi.
Podivljala bedra, Gukanje nedara, U živu je vatru Gnezdila bez daha, Prikrivala usne Ludilu damara, Pokipela, Mlečna, Iz zelenog mraka.
Za njenim uvom Bulke su cvetale, Sto jada je znala Vražja balavica! Dok su joj pod kapke Zenice bežale, Srž srčike pila Crna lastavica.
Niz breg silazimo Puni svelog bilja, U poglede drske Večernjih šetača, teški od mirisa Ljubavnog obilja, Ogrnuti miljem, Na ivici plača.
ORAH ZA MALE SUSEDE
Već ga godinama Jedan prozor čuva, Al' drskost derana Ukrotiti ko će!? Noć bez mesečine, Bašto moja gluva, Opet će da deli Zabranjeno voće.
U snu se zabeli I u mašti raste, Iz betona drvo Od sećanja jače. S jeseni će, opet, Da se zvučno raspe, Pre no mali berač Nad sobom zaplače.
TREĆA SMENA
Kiša, štajga. Soveri se gnezde. Pred nužnikom Dronjav bogalj svira.
Ventilator. Kolporteri jezde. Ne putujem, sit sam zemnog šira!
Nakraj sebe, Na ivici fronta, Kao krčma Minut pre fajronta.
Bdijem strašno Ko angel svrgnuti. Zora reži Pod astalom krotka.
Niko ne zna Sestrinski da ćuti, Ko najveća Ruska reka votka.
Kulja rulja, Vozovi odmiču, Ko u kakvoj Nemoj pamtomimi.
U mom sluhu Mokri gačci kriču. Kao grobu Stranci prilaze mi!
Suzi oko, Žižak na promaji. Neman huči, Tandrču tramvaji.
ZIMA U IZBEGLIČKOM KAMPU I pada sneg, Šapti iskon sam. I pada sneg, Da pokrije sram. I pada sneg, Na groblja, Stanice, Koloseke, Veje čista tuga Krajine daleke. Čizma u celcu. Bezruka lutka Na prtinici. Brdo crnih kesa. Smrznut dronjak Na žici. I pada sneg, Žure pahuljice, U tanak stubić dima, Na krilo mrtve tice.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Decembar 06, 2012, 12:28:23 am » |
|
** Stihovi Andrej Jelić Mariokov
PUTNICI
Slobodanu Markoviću
Putnici bez cilja, Bez povratne karte, Ljubimci slučaja, Slobode istinske, Ne čeka nas niko A sazveždža prate! Izlišne su mape Ko i karte vinske!
Izlišne su mape, Nepoznato sve je. Nikad ista zora Ne sviće nad gradom. Zaspati u travi, Dok iz grudi veje Jato mladih zvezda Što nestaju kradom.
Pustolovi vedri, Samo smelo dalje! Bez paste za zube, Bez rezervnih gaća. Stine li nas neman, Sklope li se ralje, Račune večnosti Ko će da poplaća?
Još čekaju na nas Drumovi i lađe, Iza brega svakog Vaseljena nova. Njome obasjane, Pesma nek nas nađe, Sedefastog čela, Prodrtih đonova.
SONET ZA MILOŠA CRNJANSKOG
Kopniš tuđa zoro, sred voštanih šuma, Ali vij mladosti još utrno nije. Na srce ti leže polen mlečnog druma, Iz nebesa niskih žrvanj Panonije.
Ne koračaš više vitak i zanesen, Nego po sećanju što daleko boli. Pustoš, i na mapi opevana jesen, A u tebi skitač koji za mir moli.
Učiniš li čudo da bagrem ucvati, Odgojićeš tajnu što ti senku vodi I treptati, na čas, u snu plavih vlati.
Dok te vrisak bulke izbavi iz zala, Strepeći ko nekad, nadomak slobodi, Ljubavnice ognja, dušo posustala.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Decembar 08, 2012, 12:52:20 am » |
|
** Stihovi Andrej Jelić Mariokov
SLAVA U GUJIĆIMA
Podignemo se na sv. Jovana, Ćale i nas trojica. Pa u Gojnu Goru, Kod sestre na slavu. Sneg prtinast, Do pojasa. Valjamo se kroza sela! Mitar kao brdo, Nas trojica, Tri debela brega. Kad uljegosmo u odžakliju, Reko bi, smrači se! Mogo si mrca okupati U ono vode Što se sa nas ocedila. Posadiše nas za trpezu. Na naša mesta. Ni panaijom se ne obredismo, Naslužiše rakiju! Mi na oprezu. Ko vazda u prijateljima. Useknjujemo se jedan na drugoga. Polakotamo se. Kod pete-šeste, Ustadosmo uz lomače. Poče ljubljenje po triput. Hristos, posrede nas. Jest. I budet. Zdravice učestaše! I domaćici, I đaku, I oraču... Svi se namiriše. Krenu ručak. Sve redno. Kad stiže pečenje One puste talpine, Zamezimo, po jedno kilo, A ćevnuli poprilično! Sestra nas služi ― zna koji smo. Piće ne menjamo. Kad, u neko doba, Promeni se Mitar! Vidim, Podiže mu se desna obrva, Ono božije gavranovo krilo. Poče izdaleka: Ti ko da si nešto karli, 'ćeri!? Sestri se uzeše noge! Nisam, veli, ocko, Nako sam smorena. Tu Mitru puče na nebesima! Iskrlješti se na zeta: Jesam li ja tebi dao 'ćer ili roba!? Zet se okameni. Okreči obraze! Ne može da dođe sebi, Ni on, niti ko od njegovih! A u njinu avliju Poreznik ne bi ušo Ni sa deset žandara. Njima su uz pravo prezime Prikrpili još i to Gujići. Za četri godine rata, Za njinu se kvaku Ni jedna vojska nije vatala. Kod njih se deca Stupcem uljuđuju! Đipi Mitar. Sruči se trpeza! Bog da prosti, Ugasi se sveća! Neko dunu u lampu. Žene zakukaše... Jedna žive glave iznesosmo. Otisnemo se odatle! Do na Mađersko brdo Nismo se ustavljali. Tu predanemo. Iz Mitra vatra sipa! Čujem, u mraku, Opsova sv. Alimpija. Ko zucnu nešto o bežaniji, Ne sećam se. Puče šamar! Kao dragačevski bubanj Grunu pesnica U nečije prsi! Dovatismo se popojaske. Vidim, Boško kidiso na tatu! Šta ću... kud ću... Uvatim batu, Pa ga navučem na glavu! Odnekud se tu Stvori neki kotar. Razgradimo ga, Pa ko kolac, ko vrljiku ... Obuću smo iskupili Kad je okopnilo. U našoj se bašči prebrojimo. Zaglavimo na vrata Da se Mitar Ne dokopa ključanice! Posedamo oko astala. Bečimo se. I šičemo na nos. Tu nas i pevci zatekoše. Prvi se oladi ćale. Ustade pa zateže s praga O Radojko! O Radojko! (dok se ne odazva) Ajde vamo i ponesi armoniku! Ni sutradan Na poso nismo išli. Samo je majka Ulazila na prstima, Sa bardakom rasola I mokrim peškirima u rukama.
MEĐA
Pričaj ti to nekom drugom. Ako ćeš meni, Nemoj sad. Drugi put. Izbiće prilika. Znaš ti moju kuću; Lako ti je pogoditi Kad ćemo o tome: Kad vrbovo Pretočimo vino, I kad klanci Nadgornjaju sunce! Kad se preobrazi Reč i vasiona. Taman onda, Kad se ne bude poznavalo Kuda je međa. A veliš, Baš tebi javili Da se međe ukidaju!? Čestitam. Našli su kome će. Još dok je Sveti Sava Po zemlji 'odio I naši se Namirili stari, Podelili Sve na ravne časti. A sad tvoja njiva Po dana oranja šira!? I opet bi Da svake jeseni, Bar po brazdu Upustiš u moje! Sve sam ti u međi prizno: I takušu Koju je moj đed kalemio.
I jasen Što su ga vetri Navili u tvoje. I orah Te ste ga, namerno, Nakoso posadili, Da mi vrtnjak zalađuje. I opet ti kažem: Međa je svetinja! Ne trebaju meni Za nju geometri, Ni sudija na njoj Da čeka penziju. Nije za njom Samo voćnjak i ornica, Nego sasud znoja I krvavih suza! Sve ste već sastavili, Samo vam moja međa smeta!? Kako ne smeta Onome sa istočne strane? No na njojzi ljucki ljudujemo. Ima međa oko manastira, A kamo li Izmeđ' grešnih raba. I grobovi međe odsecaju! Šta se vas tiče Što je zaraslo U kukurek i aftušu? Tako ja oću! Odmaram zemlju. Nek raste i drugo Božije davanje, Ne mora stalno Seme prosejano. Ovako vam je još lakše Da utuvite dokle je međa. Tebi je jasno, Pa kaži i njima, Da sam im poručio: Nema od toga ništa! Ne znaju oni šta je međa. Niko se njin nije rađo Ni u brazdi Ni na snopu. Nikog njinog nisu Srpom od majke odvajali. Oni međe crtaju lenjirom. (Lako im je po tuđem crtati). Lenjirom se ne ispravlja Drina. Ne bila vas vašeg brata želja Kao mene i brata Mojega* Moju svojtu nisu zaticali Ni preko tuđeg pašnika, A kamo li Preko njive il' otkosa. Ni tuđeg se plota Nismo privatali. Nije nas interesovo Ni bogaz ni prečica; No vazda glavnim drumom! Kad je skliska, Prezuvaj obuću. Kad se razgliba, Opanke u šake, Povuci čakšire Do iznad kolena, Pa teraj po-sred-srede, Kroza sodom Gde su konji ostajali I volovi učetvor vlačeni. A ti bi Da se danas razmeđimo!? Da uvatiš Prečicu kroz moje. Danas peške, Sutra sa kombajnom A preksutra S oklopnom brigadom. Besposleni snuju totovčići, Da kasire njine premuntaju, Pa da žive od toga kusura. Mo'š misliti tolike pameti?! A kečići oru Preko carskih hrisovulja! Piči šota Preko srpskog zemljopisa! E da jednom i to raščistimo: Nije ovo međa Oko dve ledine, No između mene I tebe sa njima. Ta je međa visoka granica! Na međi je mnogi nogama otreso, Kad se digne deobna sekira, Kad prorade stupci i zavornji I obe u prsi izduše se cevi! Sa tri te prsta molim: Ne diraj u među! Da je bez nje moglo Ne bi nam Savaot Jezike razdvajo. Ne bi niko Pobijo kamenje. Preučiste S glinenih tablica Ne menja se za dan Božje sledovanje. * iz narodne pesme Predrag i Nenad
KLANAC
1. Faustov se ortak Iz prikrajka kezi. U kostret zarastam Na briselskoj berzi!
S trona u Vol-stritu Zlatno tele riče. Šikljaju mi kandže Krvav očnjak niče
Razorene duše Zgromljeni gradovi, Nado u čudeso, U košmaru snovi.
2. Zgađen nad pritvorstvom Belosvetske brige, S rođenog ognjišta Strgnuću verige!
Pregoreću život, Ucveliti mile! Dosta mi je slika Lacmanske idile.
S kraja na kraj lanca Komanda će nova, Naliti me srdžbom Gvozdenih pukova!
Najtanji u rodu, U žitnici pleva, Pred nečistom silom Ognju odolevam.
3. Čarna moja goro, Hajdučko očinstvo, Isti krvnik ide Isto nepočinstvo.
Istim slovom slove Imena sa spiska, Bojna tica krili Teme obeliska.
Dok svatovi crni, Rasuti po polju, Oko stegonoša U nebu se kolju!
U svitanje plavo Što guče gugutka, Nad bojištem lovi Kometa — maljutka.
4. Poskočiću bodar, Krenuti u brda, Gde log vučji reži Ispod pirga tvrda.
Raskriliću grudi, Crkvicu u snegu, Da se u njih sklone Siročad u begu!
Bičem gluvog pucnja, Ošinut ko gromom, Sručiću se ćutke Pred nebeskim domom.
Da krvavog čela, Oglednut u svodu, Pustim živu suzu, Živome Gospodu.
5. Podne u crnini Leglo je na klanac, Sprovod popunjava U oblaku šanac!
Pod rascvalim glogom Rumen četnik spava, Nad njim paun kriče U sred neba plava.
Krv hvostanskog grozda, Prosuta po klasu, Podiže ga uvis S gujom o pojasu!
Jurišna komanda S plotunom se stapa! Brisan prostor zjapi Od Cera do Alpa.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Decembar 08, 2012, 01:15:53 am » |
|
** Stihovi Andrej Jelić MariokovKATHARSISŠvedska je opet severno odavde! Znak njenih pošta zeleni je rog. U Švedskoj živi Inge, Moja jedina predstava o toj zemlji. Kratka pisma na engleskom. Nekoga voli? S nekim spava? Sudeći po rukama tvojim, Inge, (Opaska romantičara ― pomalo stara) Švedska je otkriće mađioničara i mesečara. Zamolio sam je da mi obliže pluća i srce! (Toliko se otrova nakupilo u malom životu) A onda, ponoć, Fajront, Pred nama Arpad na kolena pada! Pljušte konfeti crni, Sred paničnog jata zavija brodska sirena. Proradioje vulkan! Fudžijama! Fudžijama! Fudžijama! Laku noć Evropo, Laku noć Jožef Atila, Mađarsku trese klaustrofobija. Trgovi. Trgovi. Trgovi. Ulice vise u ritama Niz musava okna kafana. Hladne lubenice. Jutarnja povraćanja. Teško je piti Inge, Teško sa slovenskim pesnicima. Ljubav ― ne! Na da ― ne! Očaj ― ne! Jesen. Jesen. Jesen. Kratka pisma na engleskom. U Švedskoj pada sneg. Azilanti ss dragaju sočno ― srpski. Budućnost se ipak može preplivati! Opet, Opet, Što da ne?! Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: April 17, 2013, 11:10:16 am » |
|
* PESNICI DONOSE NOVU ISTINUU velikim delima, darovitog pisca uvek nešto čeka, samo za njega tu ostavljeno Andrej Jelić Mariokov (1952) dobio je nagradu "Srboljub Mitić" za knjigu pesama "Pokrstice", u izdanju Udruženja srpskih izdavača iz Beograda. Prvu zbirku pesama "Ranih godova trag" štampao je 1977. godine u Matici srpskoj. Do sada je objavio petnaestak pesničkih knjiga, a nova zbirka pesama, čiji je izdavač "Beoštampa", nosi naslov "Raskućeni stihovi".
Zbirka "Raskućeni stihovi" svojevrsni je nastavak prethodne knjige "Pokrstice". Nagrađena knjiga pisana je vezanim, a nova — slobodnim stihom. Koji vam je pesnički postupak draži?
■ Od samog početka, još u pesmama iz gimnazijskih dana, služio sam se i vezanim i slobodnim stihom. U početku vezani stih mi se nudio kao jači izazov, a ovladavanje klasičnom formom činilo mi se, za pesnika neophodnim stilskim vaspitavanjem, da bi se utvrdila mera i uhvatio ritam pesme. Deseterac je, izgleda, već bio upisan u moj genetski kod, ostali metri su se morali savladati. Usvojene versifikacijske mere i pesnički zanat ritmovanja lako se mogu otkriti i u mojim ritmovanim (rimovanim) i u "belim" pesmama, a kako mi neki lajtmotiv, sadržaj, slika, misao od koje pesma kreće nametne jednu ili drugu formu ne umem da objasnim. U "Pokrsticama", štampane su, pored novih pesama i neke pesme koje su objavljene u mojim ranijim knjigama, ali većina tih starih pesama pretrpela je značajne izmene, u strukturi stiha i u pojedinim stihovima, čitavim strofama. U nekim pesmama dopevavanje je dovelo do, praktično, sasvim nove pesme. Knjiga "Raskućeni stihovi", takođe, pored novih, sadrži i neke stare (dopevane ili prepevane pesme) u tzv. slobodnom stihu, možda je tačnije reći: u pesmi otvorene strukture. Jer stih je slobodan i u najklasičnije građenoj pesmi — ako se značenja i zvučanja srećno spletu.
U uvodnoj pesmi nove knjige kažete: "Iznova opevati sve". Šta danas pesnici novo unose u poeziju?
■ Kao i uvek, ako jesu pesnici po prizvanju, po daru Duha Svetoga, oni donose novu, istinitu, autentičnu sliku sveta, svoju novu muziku, svoj neponovljivi govor, svoj bes i svoju nežnost, svoje senzacije, svoje vizije i svoja proročanska proniknuća.
Vaša lektira nisu samo dela Šekspira i Dostojevskog, vaša lektira hoda, diše, pije vodu. Kako izgleda vaša životna biblioteka?
■ Knjiška lektira jeste važna, ako se odlučite da se bavite pisanjem u vidu zanata. Morate, u se i na se, uprtiti poveliku biblioteku, da negde ne ispadnete glupi u društvu. Osim toga, u velikim delima, darovitog pisca uvek nešto čeka, samo za njega tu ostavljeno. A što se moje životne biblioteke tiče, ona je poprilična. Imao sam sreću da se družim i da živim sa mnogim zanimljivim, pravim ljudima, od univerzitetskih profesora do momaka "sa one strane zakona". Ta lektira mi je pružila dovoljno građe za moja književna sačinjenja, te mi je retko bila potrebna knjiška "citatnost i intertekstualnost" koja je poetička konstanta većine savremenih stihotvoraca.
Koliko dugo radite na svojim pesmama. Kako znate kada je dobila konačni oblik?
■ Retko se, odjednom, događaju pesme koje su, kako bi kazao Bogdan Popović, cele lepe, uglavnom je konačna verzija plod dugog rada na tekstu, u isprobavanju mnoštva varijacija. Ponekad inicijalna emocija podrazumeva nedodirljivost prvobitnog iskaza, ali ja sam se, u poslednjih nekoliko godina, latio posla da u stihovima, kojima sam nekad bio sasvim zadovoljan, popravim što god se popraviti može, da me ne sustigne ono Radičevićevo vajkanje: "U traljama otac vas ostavlja". Zoran Radisavljević | 27.11. 2011. | Politika
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Jul 07, 2013, 01:39:22 am » |
|
* ŽIVOT PO DIKTATU PESMENa 43. Drainčevim književnim susretima U Prokuplju, uručena nagrada ovogodišnjem laureatu, pesniku Andreju Jeliću Mariokovu, za zbirku pesama "Raskućeni stihovi". Ovogodišnji dobitnik Drainčeve nagrade za najbolju zbirku pesama je Andrej Jelić Mariokov, za knjigu "Raskućeni stihovi", u izdanju beogradske "Beoštampe".
Andrej Jelić Mariokov rođen je devet godina posle Drainčeve smrti. Poezija bandita poete nagnala ga je, kako kaže, da u životu i u poeziji traži sopstvenu Okeaniju:
"Od kad sam pročitao i naučio napamet Darinčevu pesmu Ma boem, ta pesma je, na neki način, postala plan moga života. Ja, evo, ovih četrdesetak godina živim po diktatima te pesme."
MA BOEM (odlomak)
Ukorak, mesec, senka i ja, sa snom što na mansardi trune. O ulice, kafane, jesenji kišni bulevari! Male dragane za uglom u kvadratnoj senci fasade jedne banke, Dunje ranke, kruške karamanke! I štap težak, rođeni moj drug, niz dugi trotoar buni se u baritonu; Prezriva serenada bolešljivog kašljucanja ispod bogataških zastrtih prozora! A gore tri laka oblaka u zlatnom tonu Senkom paukove mreže krstare iznad rodnih gora. I sat kašlje sa tornja katedrale, O draga, oči moje nezaspane!
Zbirka pesama "Raskućeni stihovi" ponela je prestižnu pesničku nagradu jer se nalazi u saglasju sa Drainčevim buntovničkim pogledom na svet. spevana je u skladu sa boemskom prirodom Drainčeve lirike.
"U ovoj knjizi, na neki način, ima Drainca zato što su u ovoj knjizi pesme koje govore o bolu života i o radosti življenja kroz taj bol", kaže Mariokov. "To je ono što je i u Drainčevoj poeziji prisutno."
Pesničke misli i emocije Andreja Jelića Mariokova su beskompromisne — i prema prošlosti i prema savremenom trenutku:
"Druže Drainče, otvori vrata na srcu, kao na crnoj kutiji."
Ne žalite me: ja sam za života kao plačna vrba proplakao za sobom
"Drainčevi pesnički susreti" održavaju se od 14. do 18. maja u četiri opštine Topličkog okruga. Tokom pet dana, koliko traje ova manifestacija, učesnici će gostovati u Blacu i Trbunju, Drainčevom rodnom selu, gde se ispred spomen-kuće održava pesnički recital.
Specijalni gost ovogodišnjih Drainčevih susreta je pesnik Matija Bećković, a specijalna nagrada biće dodeljena i rokeru Bori Đorđeviću za višedecenijski doprinos srpskoj poeziji.
Pesnici će se susresti sa ljubiteljima poezije u Kuršumliji i Žitorađi, a oni koji pišu za decu posetiće i osnovne škole u tom kraju.
Manifestacija "Drainčevi dani" organizuje se u Prokuplju od 1966. godine. Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i opština Prokuplje.RTS | 16.05.2012.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|